Veljača 2014.
Najvažniji neriješeni problem u znanosti
Vilayanur S. Ramanchandran: VIDE LI MARSOVCI CRVENO? (iz Europskog glasnika br. 15, 2010)
Neću reći: pisanje ili život… jer… pisanje je život. Isto tako, neću reći: pisanje je ograda kojom se štitite od stvarnosti… kad je pisanje također jedna vrsta stvarnosti; još jedan svijet pored postojećeg – vaš svijet. Na koncu, neću reći ni da je pisanje utjeha. Ono je jednostavno tu, jer ste i vi jednostavno tu i nosite taj svijet u sebi.
Objektivnost kojoj su vas učili u školama ne postoji dulje od jednog trenutka. Kada bih za trenutak drugim očima mogao promotriti ovaj svijet, vjerujem da ne bih bio pretjerano iznenađen. Ugledao bih ponovno ovo isto sunce iznad sebe i pojmio ovu istu objektivnost svijeta u jednom jedinom trenutku. No, onda bi se taj ‘objektivni osjećaj’ povukao u pozadinu i moj bi pogled u potpunosti, i u doslovnom smislu, postao pogled ‘zagonetnog’ drugog, bez mog sjećanja i mog jastva s tuđim sjećanjima i tuđim jastvom, od koliko god privida bili sazdani i koliko god to čudno zvučalo. Vjerojatno bih nekim drugim stvarima posvećivao više pažnje nego što sam to činio dok sam ja bio ja, ali svijet se definitivno ne bi urušio, a ni ja, u toj prvoj milisekundi tuđeg iskustva, ponavljam, definitivno ne bih bio pretjerano iznenađen.
U eseju naziva “Vide li Marsovci crveno?” indijski neuroznanstvenik Vilayanur S. Ramanchandran propituje upravo prirodu naših subjektivnih osjećaja jastva, svijesti i sl. lansirajući pomalo nevjerojatnu tezu da bi se pojedini segmenti subjektivnih iskustava ‘drugih’ mogli prenijeti u naše subjektivno iskustvo. Premda na račun biheviorista zbija šale, njegov pogled čini se nepobitno blizak njihovom. Uostalom, na Wikipedijinoj stranici pronaći ćete informaciju da je svoj znanstveni doprinos načinio upravo u području bihevioralne neurologije. Ipak, njegov stil pisanja oslobađa me sumnji da se ne radi o nadasve zanimljivom znanstveniku kojemu znanstvena spekulacija, shvaćena u pozitivnom smislu te riječi, nije stran pojam. Tako će, u veselom tonu, odmah na početku svog eseja, koji sam iščačkao iz jednog ‘starijeg’ broja Europskog glasnika, navijestiti, po njemu, ‘najvažniji neriješeni problem znanosti‘:
Središnja je tajna kozmosa, što se mene tiče, sljedeća: zašto uvijek postoje dva paralelna opisa svemira – prvoosobni (“Vidim crveno!”) i trećeosobni (“On kaže da vidi crveno kada su određeni putovi u njegovu mozgu izloženi elektromagnetskim valovima duljine šesto nanometara”)? …
Zašto ne postoji samo ovaj drugi, ‘trećeosobni’ opis stvarnosti, koji ujedno predstavlja i znanstveni pogled na stvari? Zašto posjedujemo subjektivne osjete, ako nam oni nisu potrebni za dosezanje znanstvene spoznaje? Filozofi su ovaj problem detektirali kao problem qualie odnosno problem subjektivnih osjeta. Identično pitanje koje muči i Magičara u mojemu satiričnom romanu, samo iz suprotnog kuta, postavio je i indijski neurolog:
Kako može tok iona i električnih struja u sitnim želatinoznim točkicama – neuronima u mojemu mozgu – stvoriti sav subjektivni svijet osjeta, poput crvenoga, topline, hladnoće ili boli?
(Za usporedbu, Magičaru se isti problem javlja u obliku Crvenog potoka, osobite ‘nadute vodurine’ koja nikome u Pustopoljini nije draga i o kojoj govori na sljedeći način: “Odakle je [Crveni potok] izvirao, kamo je otjecao, to nitko nije znao. Nijedna pustopoljinska basna nije ga spominjala. Bio je poput uljeza. Neki su govorili da se radi o odvodnom čepu velikog kanalizacijskog sustava Pustopoljine. On nikoga nije volio, zauzvrat, njega nitko nije volio. A na takav netrpeljiv vokabular, koji je rabio u komunikaciji s drugim entitetima, teško da biste negdje drugdje mogli naići.”)
Vilayanur S. Ramachandran će problem qualie okarakterizirati kao ne nužno znanstveni problem, jer je znanstveni opis, u njegovu slučaju, potpun. Za njega, on zapravo predstavlja epistemološki problem, za koji predlaže sljedeće rješenje:
Ustvrdio bih da … barijera [između dva opisa stvarnosti] zapravo ne postoji, da u prirodi nema nikakva visoka zida između uma i tvari, supstancije i duha. Štoviše, uvjeren sam da je ona samo prividna, a za njezin nastanak odgovoran je jezik. Takva se prepreka javlja pri svakom prijevodu iz jezika u jezik. … Postoji samo jedan svijet s mnoštvom prevoditeljskih prepreka…
…Što ako [preskočimo jezik] i neuronskim provodnikom (uzgojenim u kultri tkiva ili uzetim od druge osobe) spojimo [odgovarajuća] područja [, primjerice,] za boju u mojemu mozgu s onima u vašemu?… Vi, u načelu, možete iskusiti qualia drugog stvorenja…
Naravno, na ono na što ja ciljam, ne cilja i Vilayanur. On nudi rješenje za prenošenje iskustva pojedinačne qualia, primjerice, osjeta pojedine boje ili osjećaja elektriciteta električne ribe, ali ne i cjelokupno iskustvo bivanja električnom ribom odnosno ‘drugim’. Ipak, ništa me ne sprečava da zamislim da će jednoga dana doista biti moguće prenijeti se i doslovno u ‘kožu drugoga’. Zato mi je samo potrebna dovoljno gusta mreža ‘neuronskih provodnika’ koje nalaže Vilaynur, i onda bi se, u tim trenucima, možda i doista mogao osjetiti poput ‘drugoga’, možda osjetiti i njegovo ‘ja’…, naravno, sve to, ako ovaj bihevioristički model ‘drži vodu’. A drži li?
Biheviorizam kao biheviorizam, odavna je stvar prošlosti. Prema B. Berčiću, program je napušten, i još su samo preostali vicevi o bihevioristima, primjerice, ovaj: susretnu se dva biheviorista i jedan drugomu kaže: “Vidim da si ti dobro, a kako sam ja?” 🙂 Drugim riječima, upravo to njegovo ‘ja’ zadaje bihevioristu najviše problema, kao i njegova svijest; za ta dva fenomena nije se našlo mjesta u njegovu modelu. Premda se čini opravdanim poricati postojanje ‘ja’, kako prispodobljuje i sam Ramachandran i čitava istočnjačka religiozna i filozofska tradicija, ipak se ne čini uputnim to raditi s biheviorističkog stajališta.
Kako se problem qualie razrješava u mojemu romanu? Nikako! Zar je velike tajne uopće moguće razriješiti? Uvjerenja sam da se oko njih može samo ‘poigravati’, u najboljem slučaju, zabavljati u razgovoru u dobrom društvu za stolom… Ako to nije slučaj, onda svakako pisati, dajući im pritom samo vlastiti pečat osobnosti… Evo, kako je to na kraju ‘ispalo’ u mojemu slučaju:
Govorilo se kako je on sâm [Crveni potok] bio nekakva granica; na neki način, i sâm sam to slutio. Iako ga se moglo preskočiti i otići dalje, ipak je, u nekom u neodredivom smislu, ostajao granicom prema nečemu što nisam bio u stanju sebi objasniti. Ali da je to nešto, međutim, bilo toliko različito od svijeta koji sam poznavao, u to sam bio siguran kao u postojanje jednog takvog čudesnog kraja kao što je to bila naša Pustopoljina. Naposljetku, o kakvom je otjecanju bila riječ o kojem je Crveni potok zborio? Zagledao bih se u njegovu prozirnu vodu i naravno, na prvi pogled, ne bih u njoj našao ništa posebno. Ni traga nekakvom crvenilu koje je baštinio u imenu. Ali u trenutku popuštanja pažnje, nenamjernog skretanja pogleda, dakle, u jednom vrlo osobitom trenutku, iznenada, njegova voda bi postala crvenom, crvenijom od bilo čega što sam mogao zamisliti. I ne samo to; u tom jednom djeliću sekunde, čitava Pustopoljina učinila bi mi se ispresijecana tim malenim crvenim potocima, do kud bi mi sezao pogled. Kao da je zaprimala dvostruku prirodu, i istovremeno mogla biti dvije stvari odjednom: osim naše drage, vjetrovito-pjeskovite zamišljaonice – i ružičasto-mlohava želatina ispresijecana tim zlokobnim crvenim potočićima. To je bila ta tajna Crvenog potoka zbog koje se vjerojatno i držao tako nadutim i nepristupačnim.
[Vjerujte mi: spominjanje ‘crvenila’ u radu indijskoga neuroznanstvenika i spominjanje Crvenog potoka u mojemu romanu – čista je koincidencija!]
O Duhu i njegovim Moćima 