Veljača 2012.
Sudbinski besmislena smrt
William Shakespeare: HAMLET
Hamlet – obiteljska, ali i civilizacijska tragedija na djelu. Tako će svršiti Zapad. Započet će s tim da će Engleska otrovat Njemačku, Francuska usmrtit Španjolsku, a Italija dokrajčit Skandinavske zemlje, osim male Danske koja će se nekako uspjeti izvući i na spavanju ubiti Italiju te prije vlastitog samoubojstva smrtno raniti Francusku a da bi ova, zadnjim svojim snagama, nekako uspjela na drugi svijet poslati Englesku. Zapadni duh će tako nestati s međunarodne scene, osim što će Sjedinjene Američke Države, poput Bizantskog carstva, potrajat još hiljadu godina.
Hamlet kao osvjedočeni mizantrop. Tragedija tragedije je u tome što Hamlet ima pravo. Ljude se ne može voljeti. Hamletov duh dubi do te grozne istine u kojoj nitko ne predstavlja izuzetak pa tako ni on sam koji Ofelijinu smrt svakako mora nositi na duši.
Williama Shakespeara nikada nisam doživljavao kao svog magičara, čak ni u ovom trenutku u kojem mu poklanjam ovaj zapis. No, kako duh zapadnoeuropskog mišljenja oduvijek osjećam kao vlastiti, a koji je sa Shakespearom povezan kao krpa i zakrpa, tako neumitno da se čini da će u trenutku propasti zapadne civilizacije nepovratno biti zagubljena i sva djela ovog dramskog pisca, tako moram prihvatiti i neželjeni hamletovski položaj.
*
* *
Najednom nekakav glas se prolomi prostorijom. Tetka pade na pod.
– Podignite ruke visoko u zrak i potom napustite prostoriju. – ponovio je dvaput.
Tetka i ja smo se grozničavo gledali. Nije bilo ničeg strašnog u tom glasu osim što je bio iznimno snažan i glasan. Stakleni zidovi sobe podrhtavali su od njega.
Kad bih znao kuda izići, poslušao bih glas.
– Ne pravite se pametni, podignute ruke visoko u zrak i napustite prostoriju! – ponovio je isti glas.
Odakle je dopirao? Iz neke šupljine mog ili tetkinog uma? Tetka se ustala s poda, popravila minicu i zatim podigla ruke visoko iznad sebe. Pritom, kao nezainteresirano, žvakala je svoju žvaku.
– A ti glupane! Zar ne razumiješ što ti se kaže! – prodera se ponovno glas.
Podignem i ja svoje ruke u zrak.
– Sada napustite prostoriju!
Ne znam kako se dogodilo da sam zatvorio oči, ali kad sam ih ponovno otvorio tetka i ja smo bili okruženi nekakvom skupinom vojnika. Vojnici su bili tu valjda da paze na nas, ali ona je već koketirala s jednim. Momak je već odložio pušku i zadovoljno se prepuštao mislima kako već miluje tetkine obline. Ona mi namignu da pokušam srediti drugu dvojicu koja su stajala sa strane ne radeći ništa. Kako ih srediti?
– Sudbina je neumitna, je li momak? – obrati mi se jedan od te dvojice.
– E, ako je neumitna uskoro ćeš to osjetiti i na svojoj koži – pakosno ustvrdi drugi.
– Ne kažem da je neumitna – kazao sam.
– A što smo onda to čuli, tamo kod vas u onoj čudnoj kući? – upita prvi. Bio je za dlaku promućurniji od drugoga.
– Jeza me prođe svaki put kad moram proći kraj te vaše kuće. Što ste joj učinili? Normalan čovjek je se plaši.
Nisam znao kako odgovoriti pa sam samo šutio. Drugi vojnik pogleda na sat a onda u svog suborca.
– Vrijeme je Antone, 1. je rujna 1939. Moramo u rat.
– Imate sreće, gospodičiću, mi zbog tih vaših ideja moramo sada poginuti i nemamo više vremena se s vama zajebavati, iako mi nekad zna biti žao.
Prvi vojnik doviknu trećeg koji je u tom trenu stigao do toga da je mogao milovati tetkinu kosu.
– Idemo Adrijane!
Adrijan kao najobičniji poslušnik proburazi se odmah u vojnika.
Trojica vojnika objesiše svoje puške na ramena i krenuše. Uskoro nestadoše u magli koja se počela spuštati. Tetka mi priđe ne odvajajući pogleda od puta kojim su se vojnici izgubili. Blagim pokretom ruke dlanovima oblikova nevidljivu kuglu i podiže je u smjeru vojnika. Uskoro smo mogli vidjeti njihovu pogibiju. Kod Staljingrada, sva trojica su izginula od granate koja je nesretno doletjela u njihov rov, 1942. Kakva sudbinski besmislena smrt, pomislim.
O Duhu i njegovim Moćima 