Studeni 2013.
Presveta krivnja
Mikhail A. Bulgakov: MAJSTOR & MARGARITA
U romanu Majstor & Margarita nalazi se možda i najljepša rečenica svjetske književnosti. Ne znamo zašto nas pogađa, ali nas pogađa, duboko, u samu našu prirodu, možda i u samo dno naših bića gdje stoluje taj naš stalni, uzvišeni i presveti osjećaj krivnje zahvaljujući kojemu smo razboriti, savjesni, puni duha, i suprotni svakom drugom živom biću:
U bijelom plaštu s purpurnom podstavom, hodom konjanika, u rano jutro četrnaestog dana proljetnog mjeseca nisana, u natkritu kolonadu između dva krila dvorca Heroda Velikog, ušao je prokurator Judeje Poncije Pilat.
Kada je upišete u internetsku tražilicu iznenadit će vas broj stranica na kojima se pojavljuje, u svom bezvremenom i duboko ljudskom obliku i mimo moćne tehnologije koja s njom bezosjećajno barata kao i sa svakom drugom rečenicom, neosjetljiva na njezinu semantiku, jedino na sintaksu. Što je tako moćno u ovoj rečenici i ovom romanu? Teško da se odgovor može ponuditi kroz jedan do dva posta. Svatko ga, na kraju krajeva, pronalazi sâm za sebe. Ono što se čini najljepšim jest da se odgovoru čovjek čini najbližim samo onda kada knjigu uzme u ruke i započne s ponovnim čitanjem…
Moja sestra voljela je ovu rečenicu (kao i cijeli odlomak koji navodim u nastavku). Čitala mi ju je dok sam bio školarac, i govorila da od nje, u književnom smislu, nema ništa savršenije. S četrnaest godina nisam mogao shvatiti zašto je to tako, a ni ona mi nije mogla to objasniti. Krivnja i sudac, pa zatim grijeh i otkup tog istog grijeha koji zbog neprestanog osjećaja krivnje kao da doista negdje u svijetu postoji, sve to stoji u pozadini ove estetski savršene rečenice/odlomka. Kad bih po tome sada kopao, pomislim, ja, intuitivno nadaren za psihologiju, možda bih i na nešto mnogo ‘veće’ naišao…
Više od svega na svijetu prokurator je mrzio miris ružina ulja i sada je sve predskazivalo loš dan jer je taj miris počeo proganjati prokuratora još od zore. Prokuratoru se činilo da na ruže mirišu čempresi i palme u vrtu, da se u vonj kožne opreme i znoja stražara miješa mirisna struja prokletih ruža. Od stražnjih krila dvorca, gdje se smjestila prva kohorta Dvanaeste munjevite legije koja je u Jeršalajim došla s prokuratorom, dopirao je dim preko gornje terase u kolonadu, i u gorkasti dim koji je svjedočio da su kuhari u centurijama počeli kuhati ručak umiješao se isti taj masni ružin miris. O bogovi, bogovi, zašto me kažnjavate?
Taj “miris ružina ulja” koji posvuda prodire, ne možemo li ga shvatiti simbolom krivnje – sveopćega, uzvišenog osjećaja ljudskosti koji nas bezdanim ponorom odvaja od ostatka svijeta? Kada jedan Poncije Pilat, kršćanskom predajom sudac, zajadikuje “Bogovi, bogovi, zašto me kažnjavate!” nije li to vapaj onoga koji se osjeća krivim samo zato što je prisiljen na tu ulogu sudca, vrednovatelja ljudskih vrijednosti i života, zbog koje se nelagodno osjeća posebnim, i zauvijek odvojenim od svijeta? Pitanje, dakako, postaje sve više filozofske prirode, ali ja se sada, barem ne u ovom postu, ne želim udaljiti od književnosti, kao ni od ove knjige.
Definitivno, Majstor & Margarita roman je o krivnji, odatle nužno i o optužbi. Na Wikipedijinoj stranici o Mikhailu Bulgakovu naći ćete informaciju da su mu zadnje riječi prije smrti bile “Da znaju… da znaju!” navodno upućene ruskoj boljševičkoj vlasti. Propitivanje čovjekove savjesti vuče se čitavim romanom. Kad malo bolje razmislim, na prvu ruku, Nietzsche vjerojatno ne bi volio ovaj roman… podsjećao bi ga na kršćanstvo, međutim, nekako mislim da bi mu se vremenom strašno svidio jer, nije li upravo on svoja “prevrednovanja svih vrijednosti” također naslonio na tu ogradu “ljudskiju od svih ograda” – i svoju filozofiju pokušao izgraditi na činjenici ‘imanja savjesti’ baš kao što je to učinilo kršćanstvo?
Sve što pišem, pišem još uvijek jako zaobilazno, jer dvojim čvrsto pritisnuti na ranu koja ostaje skrivena negdje ispod… Ali, tko zna, možda se na to odvažim u u jednom od tekstova koji dolaze…
U svakom slučaju, mislim da se nikada neću zasititi Majstora i Margarite, književnog kritičara Berlioza i pjesnika Bezdomnog, Wolanda, Azzazela, Korovjeva, Hele, naposljetku i Mačka Behemota, nikada tog načina pisanja za koji vjerujem, i pored nekih suprotnih naznaka, da će uvijek biti u stanju suprotstaviti se struji vremena…
Listopad 2013.
Roman nad romanima
Mikhail A. Bulgakov: MAJSTOR & MARGARITA
Taj roman nad romanima, u pravom smislu riječi – romančina, sasvim je neopravdano bio zapostavljen na ovim stranicama. Začudnoga, fantastičnog zapleta, s bezbroj konotacija i prikrivene simbolike, preplavljenog nevjerojatno bizarnim događajima uglavnom vezanim uz posjet vraga i njegove družine Moskvi 1930-ih, nikoga ne bi trebao ostaviti ravnodušnim…Ili ipak bi? Dovoljno je reći da se i moja pisanija, ništa manje začudna avantura koja prati dogodovštine jedne ugledne, drevne životinje plavkastog perja i pačjih očiju, u dobroj mjeri oslanja na ovo književno čudo ruske književnosti, pa da i sam ostanem iznenađen što o Majstoru i Margariti u Pustopoljini nisam ranije pisao. Nemam opravdanja. Ali svejedno, ovaj roman toliko je velik da vam naprosto sve oprašta – kako ničim opravdanu zapostavljenost tako sada i ovu nastupajuću i u svakom pogledu pretjeranu eksponiranost…
Majstora i Margaritu, čini mi se, čovjek bi mogao čitati u bilo koje doba. Kada to kažem, mislim i doslovno. Hoćete u Rimskom carstvu ili Srednjem vijeku, dobu renesanse ili klasicizmu, svejedno. Mišljenja sam da bi svako doba pronašlo u romanu nešto svoje, nešto što bi se moglo opisati kao protivno struji vremena ili pak nešto što u prvim naznakama najavljuje propast onog doba u kojem bi se roman čitao. Takvi su vam Majstor i Margarita, odnosno roman – Majstor i Margarita; bezvremen, nerazumljiv, predskazujući, i pomalo zlosutan.
Istrpjet će on čak i čitanje s početka ovog stoljeća – obilježenog enormnim uplivom medija, gluposti i tehnologije u naše živote. Ne sumnjam da bi se Wolandova družina i danas bila u stanju obračunati s faktima tzv. suvremene današnjice – pametnim telefonima i tabletima, e-čitačima, Facebookom ili recimo, emisijom In Magazine Nove TV. Baš kao što se izmotavala s vremenom boljševičke Rusije, vjerujem da joj to ne bio bio problem ni s današnjom ‘Putinovom Rusijom’, te prividno stabilnom, a zapravo umornom i dotrajalom Europom… Kakav bi bio slučaj s našim krajevima – ne mogu točno predvidjeti, možda bi se našim nestvaralačkim moćnicima, uglavnom primitivnom vladajućem establishmentu, rugala na u ovom trenutku potpuno nezamisliv način? (Možda sličan Rambu?)
Ipak, baš u ovom dobu, dogodilo se nešto što me je u pogledu ovog romana, ali ne samo ovog romana, istinski zabrinulo, nešto nenadano, a što me je još više podsjetilo na našu gorku bezduhovnu sadašnjost. Zamislite, i tom i takvom, bezvremenom romanu jedan današnji forumaš-čitatelj ‘uzeo je mjeru’ kazavši kako, po njegovu mišljenju, u romanu Majstor i Margarita “nema ništa što bi [ga] interesiralo”…! Puni citat glasi: “M&M je kvalitetno napisan roman, no nažalost ništa više od toga. Pročitao sam preko pola i nisam imao snage da ga dovršim. Ne zato što je dosadan i loše napisan, već što sam shvatio da u njemu nema ništa što bi me interesiralo.”
Pomislim, a na koliko sam samo ja knjiga naišao u kojima nisam nalazio ništa interesantno po svoj habitus sklon apstraktnom razmišljanju u temelju? Recimo, kad u ruke uzmem većinu romana hrvatskih pisaca to mi se događa! I doslovno ne nalazim u njima ništa ‘što bi me zanimalo’. Ne mogu reći da to nisu dobro napisani romani, sve je na svom mjestu, likovi, radnja, čak i ona, od strane kritičara hvaljena, autentičnost, međutim, meni su oni naprosto dosadni.
Stvar je u tome da se danas postavlja pitanje, je li istina da nam o vrhunskoj književnosti više nije dopušteno suditi objektivno, već samo iz svoje subjektivne niše dvojbenih kriterija koje u nama uspostavlja vrijeme u kojem živimo? Možda se dotični forumaš nesretno izrazio, i nije tako mislio. U ovom trenutku ostao mu je samo taj jedan, jedini nesretni post uz njegovo avatarsko ime. Možda će nestati u vihoru internetskih identiteta koji se vječno pale i gase, ali definitivno, tim je postom, ne s izričitom namjerom, najavio novu razornu oluju u našim nutrinama koja će u konačnici iz nas ispuhati i ono malo duha što je u nama preostalo…
S nekom tugom u srcu sada prepisujem odabrane citate iz ove knjige (s neke lako pronalazive internetske adrese), koja nas samo pukom slučajnošću ne predstavlja u Voyageru na međuzvjezdanom putovanju, i pokušavam ponovno izustiti tu nezamislivu rečenicu da u romanu Majstor i Margarita “nema ništa interesantno”.
Priznaj da prerezati nit može samo onaj tko ju je objesio.
Općenito, čovjek nije zanimljiv ako u škrinjici njegove nutrine nema iznenađenja.
A činjenice su najtvrdoglavije stvari na svijetu.
Ne postoji li dokument, ne postoji ni čovjek.
Pogledala me začuđeno i ja sam iznenada i potpuno neočekivano shvatio kako sam čitav život ljubio upravo tu ženu.
Valjda svaku prepoznajem kao staroga dobrog druga iz djetinjstva. I čujte, ako vam čak i kao takve, ogoljene, izvučene iz konteksta, ove rečenice/misli doista “nisu interesantne”, onda imamo ozbiljan problem. Čovječanstvo se uistinu danas pretvara u nešto drugo! Ali, pokušat ćete me smiriti i kazati: “Hej, oduvijek je bilo ljudi neosjetljivih na vrhunsku književnost. I zapravo, ne bi se zbog toga trebao pretjerano nervirati… Za života, sâm Bulgakov jedva da je pročitao tri pozitivne kritike svojih djela….” Ali nema pomoći za moju razočaranost.
Ali malo pomalo, na um mi počinju padati nove smicalice Wolandove družine, ovoga puta uperene protiv prostog ljudskog poriva – da bude lijen duhom – drugim riječima, da se unedogled valja u svojoj gluposti, da takoreći, bez ispaljenoga metka, prihvaća ovu i ovakvu društvenu stvarnost političkog i medijskog licemjerstva koja od njega traži samo jedno – poslušnu inertnost…
Zamišljam mačka Behemota kao moderatora forum rasprava koji jednim klikom briše sve postove… kao da se tim problemom išta rješava, jer nakon njegova klika, na stotine novih “nema ništa interesantno” nanovo na njega izviruje i on ih ponovno briše i tako unedogled… baš kao što je to uostalom činio i u romanu u otvorenoj razmjeni vatre s ruskim agentima u kojoj nitko nije bio ranjen! Ali najednom, to “nema ništa interesantno” plazi svuda, po dnevnicima javnih i privatnih televizija, drečećim naslovima novina i magazina, i odvratnim reklamnim panoima, po sluzi ovog vremena koje, sada to znamo, neće biti primljeno u riznicu prošlosti iz jednog sasvim jednostavnog razloga – pogađate – jer u njemu samom “[nije bilo] ništa interesantno”…
O Duhu i njegovim Moćima 