Lipanj 2018.

O jastvu – jesmo li netko ili nitko? (ničeancije xvii.)

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Zora tagged , , u 9:08 pm autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: ZORA (OSVIT)

103.

Jesam li NETKO ili (sam) NITKO? Iza ovih očiju i misli koje razmišljaju o svijetu je li baš mora stajati NETKO? Recimo, u slučaju normalno funkcionirajuće ‘ljudske životinje’ uvijek stoji NETKO. No što ako je riječ o jednoj od najvećih zabluda u svemiru, onoj, životu prirođenoj zabludi, za koju često tvrde da je čak i nužna? Jer, u principu, može se živjeti ne obraćajući pažnju na nju. Može se biti NITKO.

104.

Ali ne možemo tek tako prijeći preko postojanja ‘tog nekog’ u nama koji se na kraju počeo izdavati za JA. Jastvo je, na koncu, nešto što smo putem-i-u svijesti naknadno stvorili. Drugim riječima, neku vrst zagonetne nakupine svjesne oživotvorene energije prozvali smo jastvom ili ‘mislećim JA’. Povrh svega toga, njemu smo i prepustili važno mjesto u društvenim odnosima. Onom čovjeku čiji je smisao života čvrsto vezan uz druge ljude – JA je u tom pogledu sve što ima.

Međutim, osim što je JA i na taj način poseban (u odnosu na druge JA), svaki čovjek je i dio SVIJETA koji ga okružuje, pa se može reći i da je, u neku ruku – njegova posebnost, POSEBNOST SVIJETA. Upravo osjećaj da smo dio svijeta a ne bačeni u njega, a koji je posebice razvijen u umjetnicima, u čovjeku otvara svojevrstan ‘kanal’ koji vodi prema svemu drugome, prema Bogu i svakoj drugoj odjelitoj posebnosti u cjelini. Kada se ta jednostavna činjenica privede u svijest može se reći da smo transcendirali naše postojanje… Transcendencija u ovom smislu, stoga, nije ništa mistično; zapravo, radi se samo o jednoj strahovitoj izmjeni perspektive gledanja na stvari ovog svijeta, uključujući tu i nas same. Tko više dopusti transcendenciji (novoj perspektivi gledanja na svijet) da naseli njegovu svijest taj je veći umjetnik života! Taj više crpe od života, i opušten je; k tomu, na svoje iznenađenje, otkrit će i kako je postao skloniji praštanju raznoraznih nepodopština jastava drugih ljudi.

105.

Zabluda je misliti da mi imamo primarnu ulogu u bilo čemu, pogotovo, stvaranju umjetničkog djela. Ono, svjetsko, neljudsko, holističko – ‘piše’ roman kroz nas, a ne mi. Potrebno je samo osjetiti svijet u sebi i umjetnost će se (kroz nas) sama od sebe razviti… Tako stoji i sa svim drugim stvarima, uključujući i one, nama osobito mrske, praktične! Ako se netko dovoljno dugo bavi nekim praktičnim poslom – ta, bolje će ga obavljati! Ali ne on – nego ‘svijet te praktikalije’ koji je ušao u njega! On je samo dopustio da konkretna  praktična stvar ovlada njime, a ne, primjerice, neka druga. Ne radi li se ovdje, doista, o jednoj strahovitoj izmjeni perspektive!? Ali tko će to shvatiti, moji učenici?! Svi će i dalje tvrditi da jastvo čini to što čini, da ono oblikuje prirodu i dovodi je u red, a ne da to čini ‘svijet’, odnosno sâma priroda kroz njega! No, nakon ovakva uvida, mi znamo da bi jastvo trebalo biti to koje iskazuje zahvalnost svijetu u kojemu boravi na mogućnostima koje mu nudi, a ne obrnuto.

106.

Sve “stvari”, na neki način “žive”, su-postoje. Sve “stvari” su u izvornom obliku, zapravo, procesi, jer sve što postoji – postoji u vremenu, i zbog toga kažemo da ima svoj početak i kraj. Međutim, zbog – recimo to tako – presporog protjecanja vremena, “stvari” ne doživljavamo kao procese nego baš kao stvari. Međutim, ako ćemo pravo, stvari mogu biti (jedino) ideje u umu dok o njima razmišljamo kao o stvarima. Kada ideju iz uma poistovjetimo s nekim procesom u stvarnom svijetu, mi ga falsificiramo, i postvarujemo svijet. Učinke bilo kojeg procesa u ‘prirodi’ mi nazivamo stvarima. Vjerujemo da planet Zemlja postoji, a ne postoji, postoji proces koji kao svoj učinak ima nešto što se u vremenu mijenja i što mi u trenutačnom obliku nazivamo planet Zemlja…. Na isti način vjerujemo i da svemir postoji a ne postoji itd.

107.

Ali ako bacimo pogled na oblake na nebu, u jednome eshatološkome, ali dakako, više simboličkom smislu, na najbolji mogući način suočit ćemo se s ‘pravim redom stvari na ovom svijetu’, kako od milja volim nazivati ovaj pogled. Oblaci se, praktički, stvaraju iz ničega, povećavaju i mijenjaju svoj oblik, miješaju s drugim oblacima i konačno nestaju bez traga. Je li, onda, moguće govoriti o jednom oblaku kao o jednoj konkretnoj stvari?

Što više promatramo oblake na nebu to će nam postajati sve jasnije o čemu se tu od iskona radi! Oblaci na nebu na najeklatantniji način demonstriraju prirodu CJELINE. U jednom, kratkom trenutku, doista, možemo govoriti o ovom i onom oblaku, no već u sljedećem oni postaju dijelovi drugih oblaka, kao što drugi oblaci postaju njihovi dijelovi. Ispreplitanje je sâma bit oblaka kao takvih. Moć da razmišljamo o ideji oblaka  – koja se ne mijenja u umu – omogućuje nam da ono što se događa iznad naših glava, jedan iskonski proces, neprestano postvarujemo.

[Zbog ove misli o oblacima u stanju sam u sebi osjetiti jednog Nietzschea, Kafku i Dostojevskog. Oni danas ‘borave’ u meni poput (drugih) oblaka; štoviše, svi drugi pisci mogu ih osjetiti na jednak način. (Pa tako, otkrio sam da se dobar dio ‘oblaka Kafka‘, neznano kako, ponovno povezao, i završio u jednom drugom ‘spisateljskom oblaku’ koji se izdaje pod oznakom i imenom australskog pisca Geralda Murnanea!). Nakon što su završili sa svojim ‘životom’ ‘spisateljskog oblaka’, jedan dio njihovih oblika i manifestacija u svijetu morao je, uvjeren sam, završiti u drugim istim takvim oblacima, a barem jedan, sasvim mali, i u meni – jednoj, također neprestano-mijenjajućoj, sumračnoj ‘spisateljskoj nakupini vodene pare’!]

108.

Nikada ne smijemo smetnuti s uma da je sve što u ovom trenutku vidimo oko sebe – oblak, kamen, drvo, vlastiti nokat – nastalo spontanim zgušnjavanjem jednostavnog plina u međuzvjezdanom prostoru!

109.

Može li čovjek biti sâm na svijetu? Ako se sjećate, to sam si pitanje postavio prije dvije godine. Ako svome jastvu podari preimućstvo u svojoj posebnosti – ne može; ali ako nauči transcendirati, odnosno održavati transcendenciju u svojoj svijesti i prihvati biti posebnost CJELINE – može! Kada bi ostali sami na svijetu, naša bi svijest u potpunosti transcendirala. Jastvo nam više ne bi trebalo, jer više ne bi bilo drugih ljudi. Jastvo bi se poput oblaka istopilo na suncu i više se ne bismo razlikovali od mora, kamena, neba i zemlje. U tome je sva tajna odolijevanja svih asketa i mudraca po pustinjama… I tajna odolijevanja jednog Nietzschea… Uostalom, zašto se ne bi radilo i o možda najvišoj mogućnosti jedne svijesti…

Mi smo JA samo zbog drugih JA. Kad bismo bili sami na svijetu ne bismo morali biti JA.

110.

Za kraj ovog posta, donosim na ovoj intuiciji položenu misao pretočenu u aforizam iz Nietzscheove knjige Zora (Osvit u crvenkastom izdanju beogradskog Rada iz 1979). U njemu učiteljeva misao transcendira u ovdje naznačenom smislu kroz vrhunski umjetnički izričaj… Dugo mi je trebalo da je provučem kroz svoja nestalna i katkad pretenciozna značenja, ali, čini mi se, da sam napokon u tome uspio… 🙂

U velikom ćutanju. – Tu je more, tu možemo zaboraviti na grad. Istina, upravo sad zvona zvone Ave Maria – to je onaj sumorni i glupi, ali sladak jek na raskršću dana i noći, no potrajaće samo još trenutak! Sada sve ćuti! More se pruža, bledo i sjajno; ono nije kadro da govori. Nebo igra svoju večitu, nemu sutonsku igru sa crvenim, žutim i zelenim bojama; ono ne može govoriti. Male stene i hridine što se strovaljuju u more ne bi li našle mesto najveće usamljenosti – sve one nisu kadre da govore. Ta ogromna ćutljivost što nas nenadno obuzima lepa je i jeziva, duša se pri tom nadima. – O pritvorstvo te neme lepote! Kako bi dobro, a i zlo mogla govoriti, kad bi htela! Njen svezani jezik i mučna sreća na licu jeste pakost, kako bi se podsmehnula tvom saosećanju! Pa dobro! – Ne stidim se da budem poruga takvih moći. Ali sažaljevam te, prirodo, jer moraš ćutati, premda je samo tvoja pakost ta što ti veže jezik: da, sažaljevam te zbog tvoje pakosti! – Ah, biva još tiše i još jednom mi se nadima srce: ono strepi od nove istine, ni ono nije kadro da govori, i sâmo se podruguje kad usta uzvikuju nešto prema toj lepoti; ono sâmo uživa u svojoj slatkoj pakosti ćutanja. Govorenje, čak mišljenje biva mi omraženo: zar iza svake reči ne čujem gde se smeju zabluda, uobrazilja i duh iluzije? Ne moram li se rugati svojoj sapatnji? Svojoj poruzi? – O more! O sutonu! Vi ste loši učitelji! Učite čoveka da prestane biti čovek! Treba li on da vam se preda? Treba li da postane onakav kakvi ste sada vi, bled, sjajan, nem, ogroman, počivajući nad samim sobom? Uzvišen nad samim sobom?

Listopad 2011.

O dobrim stranama rasplinjavanja subjekta II.

Posted in FILOZOFIJA, FISHER, Kapitalistički realizam tagged , , , u 7:38 pm autora/ice Magičar

Mark Fisher: KAPITALISTIČKI REALIZAM

Ponovimo vic zajapurenog Slovenca iz prošlog zapisa kako je lakše zamisliti kraj svijeta negoli kraj postojećih društvenoekonomskih odnosa ‘iliti’ kapitalizma. Isti vic/izjavu Marc Fisher pripisuje, osim Slavoju Žižeku, i Fredericu Jamesonu u svojoj knjizi Kapitalistički realizam. Svako na svoj način, i Fisher i ja pokušavamo parirati tom vicu (danas se čak i vicevi ozbiljno shvaćaju) te sebi nekako predočiti taj nezamislivi kraj kapitalizma. Fisher piše:

Moć kapitalističkog realizma izvodi se djelomično iz načina na koji kapitalizam obuhvaća i proždire svu prijašnju povijest: to je jedan učinak njegova „sustava jednakosti” koji svim kulturnim objektima, bili oni religiozna ikonografija, pornografija ili Das Kapital, može pridati monetarnu vrijednost… Kultura koja se samo čuva uopće nije kultura.

Na tragu ovako izvrsne kritike kapitalizma o kojoj ću vjerojatno više elaborirati u narednim postovima, nastojim započetu elaboraciju o rasplinjavanju subjekta iskoristiti kao oružje za sam napad na kapitalizam i iznalaženju njegove alternative… U čemu je poanta tog sumornog vica koji izriče da je kapitalizmu teško zamisliti njegov kraj? U tome što današnji čovjek, ovakav čovjek s otvrdnutim ‘ja’ na svom izrazu lica, i ne može biti u prilici zamisliti njegov kraj. Mora se unutar sebe izmijeniti, za početak, pa barem rasplinuti…

Teško je misliti da iza ovih misli nema i onog koji misli, ali to je naša buduća stvarnost na koju se, htjeli ili ne htjeli, moramo polagano privikavati, ako vjerujemo Posljednjoj Ravni Prosvjetiteljstva. Ali kad malo bolje razmislim, to je jedini način da obuzdamo kapitalizam u sebi koji će na kraju progutati baš sve, ako ga na vrijeme ne spriječimo. Vanjski kapitalizam, mislim na društveno uređenje, postoji samo zahvaljujući onom unutarnjem, u nama, čije grabežljivo lice i jest grabežljivost u svom iskonskom obliku. Kada mu objavimo da nas nema, da nema onog koji bi se naslađivao njegovim po(ri)hodima, ustuknut će, a vjerojatno se potom i sam rasplinuti. Čovječanstvo će se morati okrenuti domišljanju novog modela ekonomskih odnosa. U glavi imam, pa bar, par tisuća prijedloga na tu temu, ali u ovom vremenu me vjerojatno još neće slušati. Pričekat ću u zavjetrini, a kad kucne moj čas, znat ću što mi je činiti.

– Ne biste li odstupili, gospodine Kapitalizam? – rekla bi neka moja misao zadužena za trevljenje s drugim mislima.
– A zašto bi?  – upitalo bi namrgođeno staro društveno uređenje.
– Zato što nema više onoga kojem privređujete – slavodobitno bi zaključila ona ista misao.
– Kako? – poskočio bi Kapitalizam.
– Trebam samo onoliko koliko mi je potrebno – ubacila bi se sada misao zadužena za kontrolu rada bubrega i crijeva.
– Nemoguće…
– Znanost rastavlja stvari na svoje dijelove, konačno je rastavilo i to ‘ja’. Mi smo samo zbir misli, a ti kapitalizmu, ti si također jedna misao…
– Više nagon… – ubaci se jedna profinjena misao iz područja duha.
– Da, nagon  – nastavi trenutno prevladajuća misao u meni – Odlučili smo te obuzdati!
I tako bi jedna po jedna moja misao utukla tu neman misli – kapitalizam, ali samo njegovu unutarnju varijantu.

Preostala bi vanjska, ali njena smrt ovisi o smrti unutarnjih inačica u drugim tijelima. Ne pozivam li ja to na rat, oca svih stvari, svih misli protiv jedne prilično opake misli? Da, pozivam. I molim da se on povede, ne vani, već u svakom čovjeku, u njegovoj nutrini. To je jedini preostao put ako doista kanimo nastaviti put k Bogu, sudbini ili što se već nadaje na kraju našeg puta (možda i samo Praznina, Ništavilo…). Ne očajavajmo previše. Ništa se ne može izmijeniti, ali ništa nije slučajno ili kako bi kazao jedan osobiti lik (alim) kojeg redovito pratim na forumu – ‘slučajno’ je sasvim neprikladna riječ da bi se opisala bit stvari. Ma koliko se činilo u ovom trenutku jedinim načinom opstanka čovječanstva, gramzivost ne daje rezultate na duge staze. Kraj svijeta u ovom obliku je na pomolu. Očekujte sladak kraj, vi, koji sebe odsad držite u epruveti, spremni za sjedinjenjem s bilo kojim dijelom svijeta u bilo kojem trenutku…

Da bi se promijenili odnosi među ljudima, bilo koje prirode (društveni, ekonomski itd.) potrebno je prvo da se čovjek promijeni u sebi. Kakva god se promjena u čovjeku odigrala, sa ili bez rasplinjavanja subjekta, novo društveno uređenje će se pojaviti samo od sebe. S drugačijim poimanjem sebe otvorit ćemo putove nekim novim oblicima postojanja. To je poruka kako shvatiti proces rasplinjavanja subjekta. Stari oblici su pred raspadanjem. Otvrdnulo ‘ja’ uskoro prsnut će poput ljuske jajeta. Ono što iziđe na vidjelo bit će nova vrsta ljudskog postojanja. Ni bolja ni gora. Jedino, što će opet dobiti neko vrijeme za smisleno bivstovanje na ovom svijetu…

Listopad 2011.

O dobrim stranama rasplinjavanja subjekta I.

Posted in FILOZOFIJA, Filozofski kvartet, SLOTERDIJK tagged , , u 9:48 am autora/ice Magičar

Peter Sloterdijk: FILOSOFSKI KVARTET (Das Philosophische Quartett)

sloterdijk_uebertreibungen2013Kako prihvatiti tu naoko gorku i neprihvatljivu istinu zadnje ravni prosvjetiteljstva da zapravo ne postojimo, i da je ovaj konstantni osjećaj u glavi koji nazivamo svijest, samo posljedica određenih ponavljajućih kemijskih reakcija u našem mozgu i ništa više? Isto tijelo, iste kemijske reakcije iz sata u sat, i tomu smo još dali ime – ‘ja’. Sad mi je već lakše razmišljati o tome da ne postojimo. Vrata raja ili pakla proći ćemo neprimijećeni, prije nego li nas dohvate druge kemijske reakcije ili se u potpunosti ne rasplinemo poput mjehura sapunice.

Nije li to ulaznica za jednu novu vrstu religioznosti, jedva  se stignemo zapitati, ali već čujemo prigovor: „Ah, ta religioznost!“. Razum je više ne podnosi. Morat će se preobući u nešto intelektualno daleko prihvatljivije. Zašto ne, dovikuje Posljednja Ravan Prosvjetiteljstva. Razumom razotkriti čudesnost svijeta počinje u onom trenutku kad shvaćamo da nema toga ‘ja’ koje misli, već samo određena količina udružene energije svemira na neko vrijeme. U skladu s tim ‘ja’ bi se moglo shvatiti i kao umjetničko djelo prirode…

Ipak, u svemu tome ima i jedna žalosna stvar. Shvaćate da ćete biti u ovom istom obliku, i da ćete proizvoditi taj isti osjećaj u glavi samo dok ste u tom ružnom i prolaznom tijelu. Porazna misao prosvjetiteljskog mislioca na kraju puta. To je kao prosto prihvaćanje prostora i vremena, življenja i umiranja. Kao da govorite samom sebi na uho „Ništa se nije moralo znati da bi se živjelo“.

S druge strane, u svemu tome ima i nečeg znanstveno čudesnog. Ako sam samo zbroj kemijskih reakcija u tijelu i ništa drugo, ne budi li to u meni ustrajnog znanstvenika koji će po cijenu života sada prionuti na zadatak uspješnog premještanja istih u mnogo manje prolaznu tvar. Nećemo li jednog dana, ako već dosada nismo, razviti tehnologiju koja će to biti u stanju, preseliti naše misli u stroj, drvo ili kamen. Ili ćemo postati samo „mozgovi u bačvi“, kao što tu mogućnost ozbiljno razmatra i jedna odlučna grana epistemologije? Ili još čudesnije: kako bi bilo da sve što zamislimo i ostvarimo?

U znanstvenom smislu nema prepreke da te kemijske reakcije jednog dana ne prebacimo u neko drugo tijelo ili čak neki drugi oblik materije. Čudo prirode! Sa subjektom u igri mi smo samo nijekali čudesnost prirode u svojim mogućnostima. Ako nema nikog iza naših misli, postajemo mađioničari svijeta. Možemo činiti što god nam je volja i moja mašta odsad se polako počinje gubiti u beskrajnim mogućnostima bivstovanja.

O rasplinjavanju subjekta, tog nadmenog mislećeg ‘ja’, najviše je pisao opet taj naočiti i u filozofskom smislu još uvijek aktivni Nijemac – Peter Sloterdijk. Njegova emisija „FILOSOFSKI KVARTET“ bilježi i više nego prihvatljivu umjerenu gledanost na njemačkoj televiziji, ali čini se da ga danas zaokupljaju neke druge teme. Pogledamo li popis naslova već prikazanih emisija uočit ćemo, primjerice, neobičan spoj politike i religije u emisiji znakovitog naslova „Politika Benedikta XVI“ (Die Politik Benedikt XVI iz 2009)  ili pak, niz onih naslova koji se tiču manje-više svjetske financijske krize (Markt der Illusionen iz 2008, Irrationale Finanzwelt iz 2011,). Kao da je batalio svoj najsjajniji filozofski biser – tezu o posljednjoj ravni prosvjetiteljstva koja se ogleda u rasplinjavanju subjekta. Naravno, jasno je svakomu da ovaj svijet danas najmanje sliči na onaj u kojem se događaju rasplinjavanja subjekata na sve strane. Naprotiv, dolazi do otvrdnjavanja subjekta više nego ikad prije! Ali u tome i vidim početak njegove propasti. Jedini naslov „FILOSOFSKOG KVARTETA“ koji vam u duhu ovog bloga možda privlači pažnju jest „Svemir bez Boga“ (Unversum ohne Gott) u kojem se u natruhama spominje subjekt i možebitno njegovo iščeznuće. Osim toga, zbog upornog ignoriranja engleskog jezika Peter Sloterdijk  je ostao zatočen unutar jezičnih barijera matične države. Piše i govori samo na njemačkom jeziku i nije poput onog razvikanog Slovenca (Žižek) koji tek tako pali i žari po You Tube-u i katedrama zapadnoeuropskog mišljenja, izlažući svoje misli na „manitu“ engleskom jeziku, provlačeći filozofske škole, njihove ideje i što sve ne kroz vlastiti osebujni postmodernistički diskurs.

Postoji jedna Žižekova izjava ili čak vic o tome kako je danas lako zamisliti kraj svijeta u fizičkom smislu, aludirajući pritom na niz filmova i knjiga apokaliptične tematike u kojima se majčici Zemlji prijeti udarom meteorita ili ubojitim Sunčevim vjetrovima, ali da je, u isto vrijeme, nezamislivo predočiti kraj trenutnih oblika ekonomskih odnosa. Jasno, zajapureni Slovenac tu je ciljao na kapitalizam. Međutim, ova rečenica već spada u sljedeći post, a koji ću nastojat povezati s ovim, pitajući se: ne nudi li nastupajući proces rasplinjavanja subjekta i mogućnost za konačan obračun s jednim, više neizdrživim, društvenim uređenjem?

%d bloggers like this: