Ožujak 2018.
Ledenica (pisanje o stvarnom životu ili knausgaardancije i.)
Karl Ove Knausgaard: MOJA BORBA (DRUGA KNJIGA)
Često tijekom dana svrnem pogled na veliku ledenicu koja se stvorila pored prozora u dnevnom boravku. Noću na odsjaju uličnih lampi učini mi se da svjetluca poput živog bića kojemu kao da je sama svjetlost krv. U nekoliko dana narasla je do neugodne veličine i započela prijetiti slučajnim prolaznicima ispod mog stana.
Jesam li odgovoran za tu ledenicu, počeo sam se ubrzo pitati. Što ako se dogodi najgore i u jednom trenutku ledena se neman odlomi i surva na glavu slučajnom prolazniku? Može ga probosti, a možda čak i ubiti. Je li ona u tom smislu moja, kao što su stan i prozor moji, i neću li odgovarati za posljedice mogućeg nesretnog slučaja…? Žena me umiruje riječima da ledenice ne otpadaju tek tako. One se jednostavno ‘istope’. Danima se sa njih cijedi, i vremenom postaju sve manje i manje, na kraju nestanu kao što su se pojavile; nema i ne može biti nikakvog iznenadnog loma. Ali što ako temperatura naglo poraste, protestiram u sebi, kao što se najavljuje sljedećih dana, i ledenica se ‘osjeti’ teškom pod vlastitim teretom, neće li, u tom slučaju, gornje spone, kojima se drži za krov, popustiti…? Ako ništa, natjerat ću se mislit da je moja žena ipak u pravu.
Grandiozni ‘pipci’ u ovom trenutku sežu joj čak do prozora ispod moga i još ‘rastu’. Preko dana s ledenice kaplje sve u šesnaest, na momente i curi, ali noću ni traga kakvom pokretu. Kao da sam Sjeverni pol ugostio pored prozora. I to me na neki čudan način umiruje.
Naime, u glavi mi je pravi “led razmišljanja”. U tom smislu, ledenica, o kojoj je riječ, kao da je izrasla iz mog razmišljanja. Kako sam je samo uspio ‘stvoriti’? Možda su joj uzrok one zagonetne emocije koje znaju izbiti na površinu moga bića bez ikakve najave te me natjerati na plač bez ikakva razloga, a nakon čega se na isti, i neobjašnjiv način, u meni ‘stvrdnu’ i ‘ukoče’? Zašto čovjek očekuje od života više nego što mu on može ponuditi? Kad jedino što može dobiti je ovaj simbolički prostorno-vremenski okvir u kojemu se može iživljavati do mile volje, ali opet samo simbolički. I njegova svijest odatle je samo simbolička, i nikada, baš nikada, ne dolazi do pravog reda stvari, ako takav negdje postoji. Stoga, ni on sam nikada ne može biti siguran što zapravo osjeća i da li, uopće, osjeća… Sve loše i sve dobro kao da je izvedeno iz nekoga nepoznatoga, nedostupnog izvora, doma pra-osjećaja, koji je ostao nedokučiv.
Eto, o čemu razmišljam dok iz stana promatram tu ledenicu u prozoru; svoju ledenicu, simbol vlastite samoće. I tu se na petama okrenem, priđem polici s knjigama i uzmem Moju Borbu drugi tom Karl Ove Knausgaarda. Otvorim je i počnem čitati na mjestu na kojemu se govori o razlici između ‘duhovne noći’ devetnaestog i dvadesetog prvog stoljeća.
Više nas prema noći ne otvara napuštanje Boga, kako je to bilo u devetnaestom stoljeću, gdje je ono ljudsko što je preostalo preuzelo sve, kao što vidimo kod Dostojevskoga, Muncha i Freuda, gdje čovjek možda iz nužde, možda iz želje, postaje svoje vlastito nebo. Od toga pak ne treba napraviti više od jednog koraka unatrag prije nego što sav smisao nestane. Tada čovjek uvidi da postoji nebo iznad ljudskoga, i ne samo da je ono prazno, crno i hladno nego je i beskonačno. Koliko to ljudsko vrijedi u svemiru? Što je čovjek na zemlji nego insekt među drugim insektima, oblik života među drugim oblicima života, koji se manifestira jednako kao alge u moru ili gljive na šumskom tlu, ikra u utrobi ribe, štakori u gnijezdu ili skup školjaka na grebenu? Zašto bismo trebali raditi jedno, a ne drugo, kad ionako u životu ne postoji drugi cilj ili smjer osim da se držimo na okupu, živimo pa umremo? …
… No u moje vrijeme smrt je oduzeta, više ne postoji, osim kao redoviti sadržaj svih novina, vijesti na televiziji i filmova, gdje ne obilježava svršetak vijeka, diskontinuitet, nego, upravo suprotno, zbog svakodnevnog pojavljivanja implicira produženje vijeka, kontinuitet, pa je tako, začudo, postala naša sigurnost i naše uporište. Pad zrakoplova je obred, događa se svako toliko, sadrži jedno te isto, a mi sami nikada nismo dio njega…
… Kako je do toga došlo, nije lako reći, ali rezultat je u svakom slučaju velika trivilizacija te silne problematike, dok je istovremeno kritička moć skrenula ulijevo, gdje su je progutale ideje o pravednosti i jednakosti, koje su pak isto ono što upravlja razvitkom društva i legitimira i njega i život bez provalija koji u tom društvu živimo. Razlika između nihilizma devetnaestog stoljeća i našeg razlika je između praznine i jednakosti. Godine 1949. njemački je pisac Ernst Junger napisao da ćemo se u budućnosti približiti svjetskoj državi. Sad, kad je liberalna demokracija gotovo univerzalan oblik društva, izgleda da je bio u pravu. Svi smo demokrati, svi smo liberalni, a razlike među državama, kulturama i ljudima posvuda se smanjuju. A kakva je to promjena u svojoj osnovi ako ne nihilistička? “Nihilistički svijet u svojoj je biti svijet koji se sve više i više reducira… Malo-pomalo sva se područja svode na zajednički nazivnik, čak i ono koje je od okvira kauzalnosti udaljeno koliko i san.” [pisao je Junger] Primjer takvog reduciranja jest… želja da se sve svede na brojke: i ljepota, i šume, i umjetnost, i tijela. Jer što je novac ako ne veličina koja uspoređuje najneusporedivije stvari tako da se mogu konvertirati? … U našem stoljeću čak su i snovi isti, čak i snove konvertiramo. Jednakovrijedan, to je samo još jedan način da se kaže ravnodušan.
Eto što je naša noć.
Nisam bio u stanu kad se ledenica uz gromoglasan štropot odlomila i treskom pala na pločnik ispod moga stana. Srećom, nitko nije nastradao. Žena mi je prenijela tu vijest nakon što sam s užasom u očima otkrio da je više nema, da je nestala iz mog života.
Veljača 2018.
Jesmo li paralizirani zbivanjima oko sebe? (prilog viti contemplativi)
Karl Ove Knausgaard: MOJA BORBA (DRUGA KNJIGA)
Ako se odlučim napisati još koji roman u životu, nezamislivo mi je da u startu ne bude ‘knausgardovski’. Po norveškom piscu, to podrazumijeva ustajanje u 4:00, 4:30, pisanje do 6:00, 6:30, jer se jedino tada može pisati ako se ima obitelj… i biti obasjan onim njegovim ‘hladnim svjetlom’…
…ono što je isprva bilo samo dugački esej polako, ali sigurno počelo je prerastati u roman, uskoro je dosegnulo točku u kojoj mi je to bilo sve i nisam mogao ništa osim pisati… Bio sam ispunjen jednim fantastičnim osjećajem, u meni je gorjelo nekakvo svjetlo, ne toplo i izjedajuće, nego hladno, jasno i sjajno.
Danas na putu do vrtića obuzeo me zanos čistog postojanja u prostorvremenu. Držeći za ruku svog, kapom i šalom, zakrabuljenog sinčića pratio sam kosa koji se podigao s obližnjeg krova i poletio u pravcu istoka. Zatim se ‘na sceni’ pojavio i nekakav dim iz dimnjaka, siv i proziran, vragolasto se miješajući s okolnim zrakom. Odjednom, svih stvari postao sam svjestan. Prostor i vrijeme ne traže više. Pa opet, postavlja se pitanje u kojoj smo mjeri svjesni da se sve ovo u čemu se nalazimo ničim ne da objasniti? Ono jedino što možemo učiniti je da budemo uvjereni u neko fingirajuće, provizorno objašnjenje; bilo da je to Bog, krajnja spoznaja, vlastita vrijednost, zagrobni život, ponovljeni život i sl. Neki od nas, kojima su još uvijek potrebni odgovori, uvjereni su, kao i naš Učitelj, da se on krije iza nauka o Vječnom Povratku, međutim, nama današnjima čini se da nijedan odgovor više nije potreban. Shvatili smo da je to samo naša duhovna djelatnost, odnosno nešto što nema direktne veze sa stvarnošću, kosom koji leti u pravcu sunca i vragolastim dimom koji se miješa s okolnim zrakom.
Čini se da nikada nećemo moći pobiti nužno zavaravanje da smo Netko, a ne samo ‘oživotvorena energija’ jedne točke prostorvremena kojoj je omogućeno da nešto čini. A netko je upravo samo ono što čini. Tako smo mi ljudi koji od sveg činjenja najviše volimo misliti… Mi radije činimo refleksiju stvarnosti (vita contemplativa) nego da doista činimo nešto u stvarnosti (vita activa); radije mislimo o životu, nego ga živimo… Uvijek će nas više privlačiti mozganje o njegovim mogućnostima, nego da ih spontano iskušavamo jednu po jednu… Zbog toga se naš život možda pravilnije može opisati kao – iskustvo misli!
U drugoj knjizi Moje Borbe, sa svojim prijateljem Geirom Knausgaard vodi raspravu o tome jesu li njih dvojica sudionici ili promatrači vlastita života. Obojica su se vrlo brzo složila da su samo promatrači, pa ipak, onako neobavezno, Geir dometne: sudionici nikada ne mozgaju o tim stvarima; ova pitanja, čini se, muče samo promatrače. Što si manje svjestan to više sudjeluješ. No Knausgaard primjećuje:
….promatrač je pogrešna riječ u ovom kontekstu, to je svojevrstan eufemizam; pravo je pitanje je li čovjek paraliziran zbivanjima ili nije.
Možebitno da smo upravo paralizirani zbivanjima oko sebe zbog ustrašenosti stvarnim životom… I da naš strah od stvarnosti čini da smo je sposobni prepoznati na svakom koraku kako bi je u što većem luku zaobišli!
*
* *
Iluzije su priče o čistom duhu, moralu, dobru i zlu. ‘Oživotvorena energija’ kad nešto čini, to može za drugu ‘oživotvorenu energiju’ biti dobro ili loše, samo po sebi to nikada nije… Ne postoji Bog, ali postoji vjerovanje u Boga. Ne postoji konačna spoznaja, ali postoji življenje na način spoznavanja (za potrebe preživljavanja). Ne postoji najvrijednije umjetničko djelo – sva su umjetnička djela jednako vrijedna. Nešto je vrijedno jedino u odnosu na nešto drugo. I na koncu, ne postoje odgovori nego samo dobro postavljena pitanja (u filozofskom duhu). Religija, znanost, umjetnost i filozofija stoga nemaju cilja, kao duhovne moći one su samo način života i ništa više…
Ovim zaključkom kao da je dugovječna borba iluzornih golijata – DUHA I EGA – u meni okončana. Ego nije ništa drugo doli ona razlika u mišljenju između onoga što mislimo o sebi i onoga što činimo u stvarnosti. Najbolja motivacija za djelovanje je dobro mišljenje o sebi. Ne biti svjestan ničega osim dobrog mišljenja o sebi – to je ulaznica za sudjelovanje, ulaznica za stvarni život. Stvarno pomoći ljudima i za njih nešto učiniti, i stvarno im se moći suprotstaviti – i već smo u stvarnom životu, već ga živimo. Ali zašto su samo rijetki od nas na to spremni?
Ako ništa, barem pročistimo terminologiju! Sve mi se više čini da su i ego i duh u mojim tekstovima ipak bili precijenjeni… Ne Ego, nego JASTVO je naziv za onu količinu ‘oživotvorene energije’ kojoj je omogućeno da iz jedne točke čini nešto u prostorvremenu. Između ostaloga, Jastvo može i misliti, a ako misli o sebi onda na svijet donosi Ego, a ako misli o drugim stvarima, samo ne o sebi, onda ‘utjelovljuje’ Duh… U skladu s navedenim, razvidno je da netko može imati dobro mišljenje o sebi (čist, pozitivni ego, uobičajeni ego), ali i loše mišljenje (negativni ego koji rezultira niskim samopouzdanjem). Međutim, tu valja primijetiti da se Ego, kao samo jedna posebna vrsta mišljenja, nikako ne može odnositi na stvarni život, odnosno činjenje… U istom smislu, Duh je, onda, ona razlika u mišljenju o stvarima ovoga svijeta u odnosu na to što te stvari jesu, što za sebe čine u stvarnom svijetu. Iz ovako definiranog duha, mogu se bez problema izvesti sve četiri njegove sestre; od religije koja se prepoznaje kao mišljenje o Bogu koji stoji u pozadini svih stvari svijeta, do znanosti kao mišljenja koje razotkriva mogući potencijal stvari ovoga svijeta i tako dalje.
Koliko je ovaj tekst prilog viti contemplativi, iskreno, nisam siguran. Ali ako smo doista paralizirani zbivanjima oko sebe – što nam drugo preostaje…?
Siječanj 2016.
Književnost kao duhovna svakodnevica
KARL OVE KNAUSGÅRD: Moja borba
Jedno vrijeme, moram priznati, bio sam blizak ideji o pisanju nekoliko romana-autobiografija u kojima bih, poput Knausgaarda, izložio svoj život, a ako mi to pođe za rukom, i duh epohe u kojoj sam živio. Dakako, radilo se o jednoj poštenoj ideji pisaca na početku svoje spisateljske karijere. Međutim, kad sam se, onako stidljiv u to vrijeme, bacio na posao, shvatio sam da to nije bilo nimalo lako učiniti. Staviti na papir nešto ‘svoje’, bez ikakvih uljepšavanja; bio sam jednostavno premlad za takvo što.
Ali danas, više nego ikad prije, to me ponovno počelo vući… to da na papir napokon započnem stavljati nešto ‘svoje’…Od Starog Magičara koji vas je uvodio u najdublje tajne duha, vucarao po svoj toj Pustopoljini Uma, razglabao o Egu i njegovoj protivnosti spram Duha, na kraju, kao da nije ostalo ništa. U ovim trenucima, a Knausgaard bi dopisao, 25. siječnja 2016. u 9:21 sati ujutro, nakon što sam jedno dijete odvezao u vrtić a drugo u školu, potpuno sam prepušten sažimanju te svoje čežnje, kao što je on sažima u svom romanu. Jedino još to me zanima. Sve ostalo postalo mi je dužnost, opet – kao i u njegovom slučaju. Sve što činim u vlastitoj svakodnevici, sve je to samo dužnost, i malo je tu neke stvarne životne sreće. Ali da se dalje ne bih sâm razotkrivao, prepuštam riječ svom ‘duhovnom mentoru’, čiji se život, kao po nekom zadanom obrascu, može preslikati na moj:
Uvijek sam imao veliku potrebu biti sam, trebaju mi velika prostranstva samoće, a kad to ne dobijem, kao što je slučaj u zadnjih pet godina, frustracija zna prijeći u paniku ili agresivnost. Pa kad je tako ono što me pokretalo cijelog mog odraslog života, ambicija da napišem nešto izuzetno, ugroženo, moja jedina pomisao, koja me glođe iznutra poput štakora, jest da se moram maknuti. Da mi vrijeme izmiče, nestaje poput pijeska između prstiju dok ja… radim, što točno? Perem pod, perem odjeću, kuham ručak, perem posuđe, idem u trgovinu, igram se s djecom na igralištu, vodim ih kući i svlačim, kupam, čuvam dok ne odu u krevet, spremam ih u krevet, vješam rublje, suho slažem i spremam u ormar, pospremam, čistim stol, stolice, ormare. Borba je to i premda nije junačka, protivnik mi je ipak viša sila…
U nedavnom intervjuu za Paris Review Knausgaard nekoliko puta ponavlja da će ga uvijek zanimati taj primarni raskorak u čovjeku odnosno njemu samome između onoga što bi trebao misliti i onoga što stvarno misli, onoga što bi trebao osjećati i što stvarno osjeća, naposljetku, i između onoga kako nam svijet izgleda i kakav on jest u stvarnosti. Za njega, to je razlika između ideologije i stvarnosti, politike i književnosti.
Netko bi kazao da sam preko noći postao ljubitelj tzv. ‘stvarnosne proze’, iste one ‘stvarnosne proze’ koja poput stigme prati noviju hrvatsku književnost. No, ne bih se složio. U pisanju romana-autobiografije naglasak je na perspektivi, ona zahtjeva iznošenje vlastitih stavova, onoga što se doista osjeća, i onoga što se doista misli, a u slučajevima stvarno dobrih pisaca, čak i onoga što se drugima i sebi prešućuje. Dom takvog pisanja nije stvarnost nego čovjek. Možda i za potrebe vježbanja ove vrste pisanja, Knausgaard nam na početku Moje borbe izlaže svoj vlastiti život koji živi u trenutku pisanja romana:
Nekoliko je minuta iza osam ujutro. Četvrti je ožujka 2008. Sjedim u radnoj sobi, okružen knjigama od poda do stropa, i slušam švedski bend Dungen dok razmišljam o ovome što sam napisao i o tome kamo to vodi. Linda i John spavaju u susjednoj sobi, Vanja i Heidi su u vrtiću, gdje sam ih ostavio prije pola sata…
I Linda i ja živimo na rubu kaosa, ili osjećaja kaosa, sve se može u bilo kojem trenutku raspasti, a sve što život s malom djecom zahtijeva, nešto je s čime se moramo pomiriti…
Sva su djeca puna života i prirodno streme sreći, pa vam to daje dodatnu energiju i dobri ste prema njima, a ona u tren oka zaborave svoj prkos i bijes. Ubija me, naravno, što mi spoznaja da samo treba biti dobar prema njima ni najmanje ne pomaže kad se nađem usred toga (dječjeg bijesa), nekako uvučen u močvaru suza i frustracije. A jednom kad sam u močvari, svaki me novi događaj povlači sve dublje. I barem jednako ubojita jest svijest da je o djeci riječ. Da me to djeca vuku dolje. Nešto je u tome silno sramotno. U takvim sam situacijama od osobe koja želim biti toliko daleko da dalje ne mogu biti. Ništa od toga nisam znao prije nego što sam dobio djecu. Tada sam mislio da će sve biti u redu ako samo budem dobar prema njima.
(O odgoju djece, toj bolnoj temi u današnjem društvu koje se Knausgaard usputno dotiče, na ovom mjestu ipak nekom drugom prilikom.)
Može li se postaviti pitanje je li Karl Ove Knausgaard svojom književnošću općenito priveo književnost svojoj krajnjoj mogućnosti? Moram priznati da mi se nekako započela sviđati pomisao da je upravo to učinio. Pokazao je način kako pisati o svom životu, a to mi se sada počelo činiti kao krajnja vrijednost svake književnosti u nekom post- dobu. U post- dobu, poput našeg, književnost može biti još samo takva – intimna, okrenuta pojedincu, dostupna svima, ali i na nekoj globalnoj razini – neprijemčiva. Neprijemčiva? Da, jer postaje i više nego očito da se ne možemo poistovjetiti baš sa svakom književnošću-autobiografijom! “Bez književnih zvijezda dalje, molim, barem ne u ovom području!”, kao da nam daju uputu. Možemo imati književne zvijezde u žanrovima ljubića i krimića, ali ne u onoj stvarnoj, autentičnoj književnosti. Nekome Uliks ‘paše’, nekome ne. Ne treba ga nametati većini koja knjige dovodi u vezu s ljubićima i krimićima, ali ne treba mu ni oduzimati stvarnu umjetničku vrijednost, kao što je to Uliksu pokušao učiniti jedan pisac kojeg svi vrlo dobro poznajemo…
Književnost nam mora postati ‘duhovna svakodnevica’, naša ‘blogerska prćija’, nešto poput one ‘zmije svakodnevice’ naših bolnih rutina – s kojom će se odsad boriti za ‘mjesto pod suncem’. Ta ‘zmija svakodnevice’ naših bolnih rutina, u našem slučaju, može se jedino izdržati ako je naša vlastita sposobnost da se izrazimo uspije poraziti.
*
* *
Sada se ponovno vraćam na svoj život. U ovom trenutku ne čini mi se da je naš JA više od sjećanja. JA su samo sjećanja. Preslikavši Knausgaardovu metodu pisanja na svoj život odnosno svoja sjećanja razotkrio sam nekoliko bolnih istina o sebi. Ali zanimljivo, čini se da ih Knausgaardova metoda pisanja opravdava, a to se, iz perspektive današnjeg Magičara u meni, odnosi čak i na moju najveću sramotu koja se manifestirala općim nečitanjem u adolescentskom dobu. Zašto nisam čitao? Dječaci ne čitaju! Navodno je, kaže Knausgaard, postojao taj pritisak društva koji mi je uskraćivao knjige, koji je od mene želio napraviti tough gaya, big boya i slično. Moja istina je, međutim, da nikada nisam osjećao da se nešto takvo stvarno događalo. Knjige me jednostavno nisu zanimale. Imao sam tu jebenu gitaru u rukama kojom sam mislio osvojiti što više cura s kojima sam dolazio u kontakt i to je bila ta jednostavna istina mog adolescentskog doba.
Iako, moram priznati, već u to vrijeme, a što se iz ove perspektive može činiti čudnim, Magičar je bio začet u meni. Dakle, već u doba puberteta, ja sam bio ovaj koji jesam (i danas), samo što to nisam znao. Dečki iz mog boy-banda s kojim sam svirao u jednom dječjem odmaralištu, znali su zbijati šale na moj račun dozivajući me u mom prisustvu, aludirajući na moju odsutnost duhom u njihovu društvu.
– Boris opet traži sebe! Borise! Borise! Javi se! – sa šalama je naročito prednjačio naš pjevač Safet.
Bio sam poznat po tome što sam bjesomučno znao sjediti na klupi, potpunoma sâm, okrenut moru, zamišljen. Nisam znao zbog čega sam to činio. Samo bih zapalio cigaretu i tako sjedio i vjerojatno snatrio o tko zna čemu. Dakle, nisam čitao. To sjedenje kao da je bilo zamjena za čitanje. Moguće je da sam se već tad vraćao u prošlost čemu sam postao poslovično sklon od svoje petnaeste godine. Nekad bi mi se pridružio netko od mojih prijatelja iz banda, ali čini mi se da nitko osim mene nije mogao toliko dugo izdržati sjediti na klupi i ništa drugo ne činiti osim promatrati more…
Nisam bio gimnazijalac, išao sam u tehničku školu u razred s dvadeset i sedmoricom muškaraca i tri cure. I dok je Karl Ove svoju ‘osobnost’ izgrađivao u društvu s dvadeset i sedam djevojaka, ja sam uglavnom bio okružen muškom površnošću i bezobzirnošću. S ono malo cura što smo imali nismo znali što bismo činili, da li se za njih boriti ili ih ignorirati. Glumili smo male frajere, a one su se samo smješkale. U nekim prilikama, činilo mi se, kao da mi je uspijevalo poći za rukom biti mali frajer. Na stručnu ekskurziju u Ljubljanu ponio sam osim gitare i kazetofon, pa sam u svojim očima ispao mali frajer. Noćni vlak i jedino svjetlo u našem kupeu, glasna glazba moje gitare i mog kazetofona, razočarano lice mog prijatelja Nidže kad me je vidio da pušim, svemu tome valja pridodati i spavanje po klupama Ljubljanskih parkova i iste one gadljive poglede sredovječnih Ljubljančana kojim su nas promatrali kao što ja danas promatram osječke srednjoškolce…
Danas, kad na ulici sretnem tu ‘srednjoškolsku rulju’ jednostavno mi se smuči, i nastojim je zaobići u velikom luku, pa opet, ako se nešto zanimljivo događalo u mom životu i što je možda još gore, o čemu bih stvarno želio pisati, događalo se, eto, baš u vrijeme mojih srednjoškolskih dana. Svi ti frajerčići i našminkane curice koji očito žele privući pažnju prolaznika, neprestana dovikivanja na tramvajskoj stanici, urnebesno i ničim izazvano cerekanje, naguravanje kod pješačkog prijelaza… sve te bedastoće iz perspektive ovog umornog pogleda, zbog godina koje su se naredale na njega, nimalo se ne čine zanimljivim, ali iz perspektive tih mladih razuzdanih umova, zasigurno, život je i dalje morao biti nešto fantastično; što i jest, sâm po sebi. Život bi i nama, koje godine ‘uzmu pod svoje’, trebao i dalje biti nešto fantastično, ali nije… Možda nas pogled na srednjoškolce ipak nečemu može naučiti… Iz naše perspektive, svaka nova srednjoškolska generacija mora nam biti mučaljivija i neshvatljivija, ali to jednostavno mora biti tako, ali svem u tom naguravanju, cerekanju i dovikivanju, moramo toga postati svjesni, nalazi se građa za nekog novog Knausgaarda… ili Magičara… U životu jedino tvoje srednjoškolsko doba može ti biti zanimljivo, ali u romanima to može postati svako… a čini mi se da ću se u budućnosti okrenuti čitanju upravo takvih romana…
Siječanj 2016.
‘Metoda’ za pisanje romana-autobiografije
KARL OVE KNAUSGÅRD: Moja borba
Karl Ove Knausgård danas je jedan od najvažnijih pisaca na svijetu. Njegovi romani-autobiografije svrstali su ga u sâm vrh svjetske književnosti. Romaneskno izlagati svoj život… uh, pa za to stvarno treba imati hrabrosti! Piscu kojemu sve propadne, koji iznevjeri sebe u poslu pisanja, ili ga njegovo doba ne prepozna kao ‘svog’ (pisca), svejedno na kraju preostane to – ‘Knausgårdovo rješenje’. Sam prizvuk njegova prezimena, gord i težak, kao da dodatno daje težinu čitavoj stvari. Na kraju, uvijek možete pokušati pisati kao Knausgård – s dna svoje duše, ‘reći sve’, i opravdati sebe kao pisca – barem pred sobom. Ali naravno, takvo rješenje ne može proći bez posljedica. Svi ljudi, kojih se dotakao u romanu, zasigurno su morali osjetiti nelagodu saznavši da su postali likovi njegovih romana, a pogotovo se to odnosi na njegova oca koji je u romanu dodatno ‘prokazan’ kao glavni uzročnik neuroze mladog Karl Ovea.
Bekim Sejranović, bosanskohercegovačko-norveško-hrvatski pisac, napisao je prije par godina dopadljiv osvrt na ovo djelo, a o tom zastrašujućem aspektu romana autobiografije, u kontekstu odnosa glavnih protagonista Moje borbe – oca i sina – napisao je sljedeće:
Bilo kako bilo, njegovom ocu se i nije baš svidjelo to što je pročitao o sebi pa je pokrenuo sudsku parnicu protiv vlastita sina zbog duševne boli, ali je istu glatko izgubio. Nije to prvi put da ljudi tuže autore autobiografskih romana zbog nezadovoljstva kako su bili prikazani u nekom djelu, ali norveški sudovi tradicionalno, tradicionalno priklonjeni anglosaksonskoj sudskoj praksi, redom oslobađaju autore svake odgovornosti i odbijaju dati bilo kakvu zadovoljštinu ljudima čija je jedina nesreća da su im sinovi, kćerke, članovi obitelji ili prijatelji postali pisci.
Kako je i sâm dobro upućen u pitanja norveškog duha, mentaliteta i sličnog – živio je skoro dvadeset godina u Norveškoj, a čak dvije u Kristiansandu, gradu u kojem je živio i Knausgård – a k tomu je pisac neobično dopadljivog, blago-ironičnog stila, odlučio sam, eto, ‘dopustiti mu’ da se, za početak, kratko objavi na mojemu blogu po pitanju ovog nesalomljivog norveškog književnika, a za dalje ćemo vidjeti. I Sejranović priznaje da je ‘kao i velika većina norveških i inih čitatelja’ pročitao tek prvi tom Moje borbe, te drži da je samo rijetkima uspjelo pročitati svih tri tisuće stranica ovog monumentalnog djela. Tako me je podsjetio i na moj pokušaj iščitavanja one Proustove ‘pisanije’ U potrazi za izgubljenim vremenom, u srednjim dvadesetim, koji je, ‘da se ne lažemo’, okončan sveopćim zamorom na petom tomu.
Međutim, u pogledu Knausgårda osjećam drugačije. Iako sam u ovom trenutku pročitao tek stotinjak stranica prvog toma Moje borbe, nekako sam uvjeren da će mi poći za rukom iščitati svih šest tomova, naravno, ako bude i izdašne upornosti hrvatskog izdavača da djelo u cijelosti prevede na naš jezik. Ako vam otkrijem da sam u neobičnu ushićenju, koje zaista nisam dugo doživio, prvih stotinjak stranica romana pročitao dvaput, možda ćete mi više vjerovati na riječ…
Sjetite se naputka koji sam vam dao prije nekog vremena: ČITANJE JE ISTO ŠTO I PISANJE. Ako naiđete na djelo pisca koje vam se toliko dopadne da ga poželite i sami napisati, pokušajte se osjećati kao da ste to već napravili. Po meni, Knausgård je napisao roman koji sam i sâm pritajeno oduvijek želio napisati; a polako ga čitajući, sve više osjećam kao da sam u tome stvarno uspio! Iako se radi o romanu o njegovu životu, lako mi je zamisliti kako bi on izgledao da se radi o mojemu životu. I odatle mi taj osjećaj! Drugim riječima, Knausgård kao da mi je isporučio metodu kojom bih se mogao poslužiti ako bih ikada odlučio napisati roman o svom životu. Kao da se radi o znanosti a ne književnosti, poslužio bih se načinom njegova pristupa svom životu da bih vlastitom životu udahnuo romanesknu narav. Mogao bih, primjerice, njegov jalov band bez pjevača zamijeniti sa svojim, mnogo perspektivnijim (i arogantnijim), a njegova iskustva s curama u četrnaestoj godini života zamijeniti za svojim istodobnim iskustvima izlaska u kino s parovima djevojaka zajedno sa svojim kumom. Neka me optuže za plagiranje, sve ću priznati, samo da mi pođe za rukom staviti na papir taj osjećaj koji me neprestano proganja, pa evo čitav život, vezan uz ta ubitačna sjećanja događaja iz moje, iz ove perspektive, bezazlene i sretne mladosti. Oni kao da se još uvijek događaju u meni, dovoljno mi je na njih samo pomisliti i već bih se ‘našao’ u atmosferi čitavog tog vremena koje je na čudnovat način isparilo iz sadašnjosti. O tom momentu, za mene izuzetno važnom, Knausgård piše na sljedeći način:
Jedino što sam naučio u životu jest da ga trebam izdržati i nikad život dovoditi u pitanje, a čežnju koja se tako stvara sažeći pisanjem. Otkud mi taj ideal, ne znam, a sad kad ga vidim crno na bijelo pred sobom, izgleda mi gotovo perverzno: zašto dužnost prije sreće?
Bekimu Sejranoviću zahvalan sam i za razjašnjenje fraze naziva prvog Knausgårdovog romana Ute av verden za koji on kaže da se prevodi kao ‘Izvan svijeta’; s jedne strane, to može značiti da je nekakav problem riješen, a s druge, da je ono što je u knjizi opisano danas isparilo. Naravno da i u tom romanu Knausgård bolno iskreno i neugodno po druge izlaže svoj život.
S druge strane, Zoran Malkoč, novogradiški pisac koji je iznenada privukao moju pažnju, podsjeća me da samo trebam doći do te neke ‘svoje rečenice’, kao što je on došao do ‘svoje’, i da će mi nakon toga biti lako pisati o bilo čemu, pa i o svom životu. Ako je pravu, onda se mogu nadati da u mom tekstu nitko neće prepoznati Knausgårda… Ali o čemu pisati? Što može biti zanimljivo u jednom životu? Bit je u tome što Knausgårdova ‘metoda’ pisanja čini svaki život dostatno zanimljivim. Umjetnička je to forma paar excellance koja iz ‘najobičnijeg’ izvlači ‘najumjetničkije’. I u tome leži Knausgårdova tajna uspjeha.
Silno sam se iznenadio kad sam otkrio da je Knausgårdovo iskustvo s djevojkama na početku puberteta bilo slično mojemu. Na isti način na koji se on sa svojim prijateljem Janom Vidarom nalazio s djevojkama, nalazili smo se i mi – moj kum i ja. Kako je to izgledalo u Knausgårdovom slučaju?
Već prvog dana škole bacio sam oko na jednu curu, zvala se Inger, imala je lijepe uske oči… no djelovala je distancirano… Umjesto toga spetljao sam se njezinom sestričnom Sussane… S njom sam mogao manje toga izgubiti, manje se bojati, ali i manje dobiti. Imao sam četrnaest godina, ona petnaest i u nekoliko dana smo se spetljali, kako to često ide u toj dobi. Ubrzo nakon toga Jan Vidar prohodao je s njezinom prijateljicom Margrethe. Naše su veze bile nešto poput veza između dječjeg svijeta i svijeta mladih, a granica između tog dvoga je bila skliska.
Jedino, po pitanju ‘stvari poljupca’, oni su se činili puno naprednijim; ono što se njima događalo, recimo, u četrnaestoj godini života, nama se događalo godinu dana poslije. Međutim, čini se da nam Karl Ove i Jan nisu bili ni do koljena po pitanju dječjih ljubavnih intriga! Ni s punih četrnaest, bili smo u stanju istodobno održavati ljubavnu vezu s dva para djevojaka-prijateljica, a o čemu svjedoči i moj dnevnik koji sam začuđujuće iskreno vodio u to doba uspjevši ga nekako sačuvati. Kako su ‘veze između dječjeg svijeta i svijeta mladih’ izgledale u mom slučaju, ali upravo iz te perspektive, a ne s trideset godina odmaka? Donosim jedan izvadak:
U prosincu 1983. na red dolazi Anđelka (prezime ne znam) s još nekim curama. Ipak malo više ću govoriti o Anđelki. Upoznali smo se na jednoj od proba uoči nastupa za Novu godinu. Primio sam pismo od svog kuma koji kaže da je od neke male koja se potpisala s Anđelka. Nije bila baš dobra, imala je kovrdže koje su mi izgledale kao bodlje, ipak sve u svemu vrijedilo je pokušati [Kako se na ovom mjestu sjajno uklapa Knausgårdova rečenica: “S njom sam mogao manje toga izgubiti, manje se bojati, ali i manje dobiti”]. U tom pismu navodi kako je zaljubljena u mene i tako te cake. Sutradan uoči nastupa dao sam joj pozitivan odgovor, zato jer sam htio imati malo iskustva u tim stvarima. Ipak, nisam bio baš mnogo u njenom društvu, samo sam otplesao 2-3 plesa, tek reda radi. Pošto je cura mog kuma Ceca bila i njezina prijateljica naša veza je imala uslove za razvijanje.
Najveća pikanterija dječje ljubavne intrige u našem slučaju ogledala se u epistolarnoj komunikaciji pored one uobičajene verbalne. Naime, s vremena na vrijeme, među sobom smo razmjenjivali pisma. Događalo se, primjerice, da Igor i ja s dvije 14-godišnjakinje iziđemo u kino, a da po povratku kući razmijenimo pisma – nekad i zajednička – u kojima bi otvoreno pisali o svojim osjećajima. Jedno takvo pismo (koje spominjem u dnevničkom izvatku) uspio sam nekako sačuvati te me i danas takne svojom neobičnom dubinom dječje zaljubljenosti. Primio sam ga, dakle, od stanovite Anđelke. Nadam se da me neće tužiti, kao što je Knausgårda tužio njegov otac, što ću ga ovdje objaviti:
Zdravo Borise!
Pažljivo sam pročitala tvoje pismo. Mnogo ti se zbog toga zahvaljujem. Ali ja hoću nešto da znam. Kao prvo budi iskren. Ja ne mogu da budem u neizvjesnosti. Ja te volim to moraš shvatiti, ali hoću da znam da li ti mene voliš. Tvoje pismo sam pročitala sto puta. Nijedan tren ne mogu da budem a da ne mislim na tebe. Nova godina mi je bila nikakva, jer ti nisi bio tu. Stalno sam mislila na tebe. Možeš misliti da sam luda ili još nešto gore od toga, ali samo ja to mogu da znam. To mi je ležalo na duši, željela sam da ti to sve znaš. Mnogo te voli Anđelka.
Izvini zbog rukopisa.
Nakon primitka njenog pisma, ja sam, poput pravog bijednika, zabilježio u svoj dnevnik:
Dakle, ona hoće onu, pravu vezu, ali eto, iako se nisam zaljubio, ja ću joj predati pismo u kojem će stajati da ja nju “volim” iako to uopće nije istina. Mislio sam da će je to brzo proći i da ću ju nakon februara odbaciti (reći “zbogom”) i još sam mislio da će ona to izvrsno podnijeti.
Tim dječjim ljubavima, u Knausgårdovom i mom slučaju, kao da nije bilo kraja! Ali u svemu tome, postoji još nešto. Čini se da se, i Karl Ove i ja, u tom periodu svog života nismo puno razlikovali od svojih vršnjaka… Vrlo brzo, u mom životu nastupila je promjena; došao sam do granice koju, kad sam jednom prešao, više nije bilo povratka. Nakon nje odrastao sam u ‘ovo’, što sam danas. Nije tu bilo puno izbora, i ne žalim što se sve tako dogodilo. Međutim, bezazlenosti tih godina kao da se nikada neću zasititi. Pogledajte samo ovu dječačku ‘bezobzirnost’!
Dana 3.I sreo sam Džanu i Violetu. To naše slučajno prijateljstvo se nastavilo i sutra kad sam od njih dobio pismo u kojem one predlažu da s njima krenemo u ljubavne vode, ali da u društvu ostanemo samo prijatelji… i tako smo se nas dvojica upustili u dvije veze istovremeno. Međutim, znali smo da to neće dugo ostati tajna.
Na kraju, sjećam se i pisma koje smo moj kum i ja dobili upravo od dotičnih – Džane i Violete, adresirano na obojicu, u kojem nas optužuju da održavamo veze i s drugim djevojkama. Sve u svemu, to je bilo toliko drago vrijeme da mi i danas dođe da se nad njim isplačem, ali i da čežnju koju izaziva u meni sažmem upravo pisanjem, kako mi savjetuje i Knausgård. Hoću li to na kraju učiniti, ostaje za vidjeti…
Očito je da sam u ovom postu ostao dužan obrazložiti zašto držim da je Knausgård toliko važan pisac, gotovo prevažan u ovom trenutku za cjelokupnu svjetsku književnost. Iz nekih, samo meni znanih, razloga dotakao sam se samo površine njegova djela koja se opet, u mom slučaju, pokazala kao neizmjerna dubina, jer me je privela mojim najdražim uspomenama iz doba odrastanja. Zasada, osim nekoliko rečenica, prilično nevažnih i vezanih uz odrastanje, a koje su me dirnule u nekom mom privatnom smislu podsjetivši me na sretne dane kraja mog djetinjstva, još uvijek nisam naveo nijednu rečenicu koja bi potvrdila značaj njegove književnosti, pa nastavak postovske sage o ovom Norvežaninu uskoro slijedi…
O Duhu i njegovim Moćima 