Kolovoz 2017.

Prilog konstruktivističkom načinu mišljenja

Posted in FILOZOFIJA, HEISENBERG, Kontakt, Kontakt, NIETZSCHE, Promjene u osnovama prirodne znanosti, ROBERT ZEMECKIS, SAGAN, UMJETNOST - FILM, Volja za moć, ZNANOST tagged , , , , at 11:00 am autora/ice Magičar

Carl Sagan: KONTAKT
Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ
Werner Heisenberg: PROMJENE U OSNOVAMA PRIRODNIH ZNANOSTI

Zašto nam je konstruktivistički način razmišljanja danas potreban, a možda i nužan? Zato što jedino putem njega možemo prevladati ‘ovo’ u čemu smo se našli, nakon nezapamćenog doba nihilizma, u kojemu smo stigli obezvrijediti sve ono u što smo vjerovali. Čak i jedan poststruktuturalizam, na čelu s Derridom, iako je djelovao s najboljom namjerom, pokazalo se, bio je samo vrhunac, zadnji čavao u lijes ‘duhovnog čovjeka’. Zamislite da mrtvo-hladno kažete “Sve što mi je dano u svjetlosti izgleda kao da sam dao sâm sebi.” Kamo to čovjeka može odvesti osim u kaljužu postmodernizma u kojoj se on, sada postmoderni čovjek, može samo iznova ‘spaljivati’ putem vjere u pravilnu ishranu, redovitu proizvodnju selfija i održavanje profila na Instagramu (kako nam to na izvanredan način dočarava ‘kralj sarkazma’ – JP Sears). Drugim riječima, ovaj postmoderni čovjek nikada neće umrijeti, a ni izumrijeti…

U najkraćim crtama, konstruktivističko stajalište vezano je uz nazor po kojemu sve što znamo o svijetu koji nas okružuje predstavlja neku vrst projekcije našeg uma. Stol za kojim sjedimo, laptop na kojemu tipkamo, čak i te naše odlučne ruke koje smo položili na tipkovnicu laptopa, samo su konstrukcije našeg uma koje nastaju na osnovi prilično složenog rada našeg kognitivnog aparata.

Da bismo dočarali konstruktivistički stav spram percepcije ‘vanjskog svijeta’, navest ćemo sljedeći primjer. Kad prstom dotaknemo stol na kojemu sjedimo, senzacija ili osjećaj tvrdoće stola, zapravo, predstavlja rezultat (outcomes) interakcije samog stola i našeg prsta. Pritom, nećemo reći da je stol ‘tvrd’, nego da je naše iskustvo doticanja stola polučilo osjećajem tvrdoće. Ova pedanterija u izražavanju upravo je karakteristika konstruktivističkog mislioca, i razotkriva samu bit konstruktivizma. Ono što primamo iz ‘vanjskog svijeta’ nije odraz predmeta ili nekakva ‘opipljiva’ sila koju je taj predmet prenio na nas, nego elektrokemijski impuls koji samo reprezentira ono što se dogodilo u susretu između naših ‘dijelova tijela’ (poput prsta) i predmeta našeg svakodnevnog iskustva (poput stola). Čak ni udarac u naše tijelo ne možemo osjetiti direktno, kažu konstruktivisti, nego samo kao ‘elektrokemijsku oluju’ koja nas, kognitivno to zapažamo, obara na tlo. Naš mozak je okružen elektrokemijskom barijerom koja ga i doslovno štiti od bilo kakvog direktnoga, neposrednog iskušavanja zbilje.

Tko je prethodno shvatio, vjerojatno je odmah prešao na konstruktivizam. A oni koji to nisu učinili, vjerojatno su na jedvite jade dočekali da izreknu i tu svoju jednu, jedinu, ali, po njihovu mišljenju, teško opovrgljivu optužbu na račun konstruktivizma: nije li konstruktivizam samo druga riječ za solipsizam? Podsjetimo, solipsizam je uvjerenje bez ikakva temelja nastalo u prostorima jednoga odveć egoističnog uma po kojemu sve što se događa i doslovno se događa samo u tom egoističnom umu. Ali valjda je i s ovim dosada rečenim očito da konstruktivisti nisu i nikada neće negirati mogućnost postojanja ‘vanjskog svijeta’! Oni samo tvrde da slika toga ‘vanjskog svijeta’ nije njegov odraz, nego naša konstrukcija.

Tu smo došli do über priloga konstruktivističkom načinu mišljenja. Naime, kako, ‘na konstruktivistički način’, objasniti postojanje drugih ljudi oko nas. Ne razmišljaju li oni na isti način kao i mi, i ne padaju li i njima na pamet takve bedastoće poput one, upravo izrečene, da je njihov um možda jedina stvarnost? Ovdje nam u pomoć priskače jedna druga, a pokazat će se ključna sposobnost našeg uma odnosno kognitivnog sustava, zahvaljujući kojoj upravo vidimo i iskušavamo svijet kakav vidimo i iskušavamo – to je naša moć apstraktnog izvođenja (dočaravanja) postojanja svijeta koji nam je pred očima. Ona, a ne neposredno iskustvo, zaključuje da doista postoje drugi pojedinci poput nas i na taj način od raspoznatljive i iskusive ‘grupice elektrokemijskih signala’ stvara privid postojanja ‘drugih ljudi’ poput nas kao i svih drugih stvari ‘vanjskog svijeta’. Ako ‘vani’ nešto postoji, to mogu biti samo elektromagnetski valovi, procesi, a ne Borisi, Aleksandre, Darke i Dragane… postojanje bilo kojega makroskopskog entiteta poput stola za kojim sjedimo ili poput vas koji ovo čitate, samo je logički izvedeno i dočarano našim osjećajem za boje i oblik. Čak je i observer, promatrač koji sve to promatra (spoznaje), umjesto da se pomiri s činjenicom da je samo kognitivni proces, uz sebe vezao nekakvo ‘ja’ koje u ‘stvarnosti’ ne postoji.

Ako vam prija slušati ovakvu obranu konstruktivističkog viewpointa, koja se sve više pretvara u rugalicu na ovo doba bolesnih egoizama, hajdemo još malo agitirati za njega, preko misli drugih magičara uma. Poslušajmo, zagovornika Kopenhagenske interpretacije kvantne teorije, kojeg smo nedavno ugostili ovdje u Pustopoljini, Wernera Heisenberga; pitajmo ga što on misli o našem znanju ‘vanjskog svijeta’.

Više smo negoli prijašnja znanost svjesni toga da ne postoji nijedna sigurna ishodišna točka od koje bi vodili putovi u sva područja onoga što se dade spoznati, već da svaka spoznaja mora lebdjeti nad nekim beskonačnim ponorom; da stalno iznova moramo započinjati u sredini [ah, ne čujem li to Derridu u prirodoznanstvenom ruhu!], kako bismo o zbilji govorili u pojmovima koji tek pomoću svoje primjene postupno poprimaju jedan oštriji smisao…

A kad ga priupitamo za temeljno obilježje atoma, osnovnog gradivnog bloka svekolike materije, i elektrona, najmanjeg gradivnog bloka iste, već će nas otvoreno zavlačiti svojim odgovorom u kojem se naziru prve nijanse konstruktivističkog razmišljanja:

Kvantna je teorija, naime, dovela do rezultata da jedan atom nije tvorba dostupna našoj zornoj predodžbi u istom smislu kao neki predmet dnevnog iskustva. Atomu ili, točnije, najmanjoj gradivnoj čestici suvremene fizike, elektronu, prema ovoj teoriji, ne pripadaju više ‘po sebi’ čak ni najjednostavnije geometrijske ili mehaničke osobine, već ih on ima samo u onoj mjeri u kojoj su dostupne pomoću vanjskih zahvata promatranja.

U filmu Kontakt, snimljenom prema istoimenoj knjizi nezaboravnog Carla Sagana, u jednoj od njegovih posljednjih sekvenci, imamo na djelu umjetničku imaginaciju konstruktivističkog pogleda na svijet odnosno kognitivne domene promatrača… Kada u stroju za prevaljivanje ogromnih udaljenosti napokon dospije u zvjezdani sustav Vege, glavna junakinja filma, Ellie, spušta se na planet neočekivano poznatog krajolika. Nalazi se u prostoru u kojemu može disati, kretati se i misliti, ali ubrzo otkriva da on zapravo nalikuje svojevrsnoj ‘prozirnoj kupoli’. Kada prstom dotakne stjenke kupole, granice svoga kognitivnog sustava, oni pod njenom rukom zadrhte, zaljuljaju se, uključujući i sve slike na njima! Stvari izvan kupole su nejasne, ‘valovite’, pa je i osoba koja joj se približava i koju može vidjeti kroz samu kupolu – nejasna, i na neki način, baš ‘valovita’. Tek kad stupi u samu kupolu, Ellie ju prepoznaje – to je njezin otac, bolje reći, pojava njenog oca koju je izvanzemaljac odabrao, na osnovi najizraženijih emocija koje je očitovao njen um, kako bi stupio s njom u kontakt. Postaje očito da izmjenom prozirnosti kupole upravljamo i vrstom konstruktivizma koji je na djelu! Potpuno prozirna kupola simbolizirala bi najtvrđi, tzv. dogmatski realizam, a potpuno neprozirna radikalni konstruktivizam. Režiser filma, čini se, odabrao je sredinu, neku vrst strukturalnog realizma ili umjerenog konstruktivizma, kojima se i mi, sa svojom neprikosnovenom lucidnošću, priklanjamo.

Zašto? Pitate me zašto, sad bi se požalio Nietzsche… Zato što nas je maloprije spomenuta kvantna teorija, više od svih, poučila da sve stvari na ovom svijetu imaju dvojnu prirodu: mogu se tretirati i kao čestice i kao valovi. Tako stoji sa svjetlošću (Einstein), tako stoji i s materijom (De Broglie). Princip/dokaz o jedinstvu materije jedan je od najdubljih nalaza kvantne teorije o prirodi koja nas okružuje (iako će Derrida iz prikrajka protestirati da čak i ona, priroda, ne postoji). Prema ovom principu, bilo koja čestica može se pretvoriti u bilo koju česticu; kada tomu dodamo i Heisenbergovu tvrdnju da čestica kao čestica sva svoja svojstva zadobiva isključivo u činu promatranja, nismo li na najbolji mogući način potvrdili konstruktivistički stav.

Ovako zamišljam da stoje stvari. Stvari su čestice samo za naš kognitivni sustav koji ga putem svoje ‘prostornovremenske mreže’ upravo takve vidi. ‘Prava zbilja’, ako se o njoj uopće može govoriti, su valovi (a ne čestice!), po svemu sudeći, slični elektromagnetskim valovima koje još uvijek uspijevamo opaziti, u vječnom procesu koji ostaje neuhvatljiv našem promatranju i izvan dosega našeg iskustva… Tako je razmišljao i kibernetičar i neuroznanstvenik Heinz von Foerster, jedan od predvodnika konstruktivističkog načina razmišljanja, od kojega sam preuzeo još nekoliko misli u ovom postu. Mogu spomenuti i druge konstruktivističke mislioce poput pedagoga Jean Piageta, sociologa Niklasa Luhmanna, psihologa Erica von Glasersfelda te neprikosnovene biologe Humberta Maturanu i Franciska Varelu, koji su svojom premisom “živjeti znači spoznavati” utrli put konstruktivizmu i u mnogim drugim znanostima…

Malo-pomalo, shvatio sam da mi je konstruktivistički način razmišljanja bio suđen. Na koncu, postao mi je prirodan poput realizma za mnoge druge ljude. Čak se i naš Učitelj, i ne znajući, deklarirao kao preteča ovog načina razmišljanja. U nastavku donosim i neke konstruktivističke note iz simfonije njegovih misli (iz nikada, za njegova života, objavljene knjige Volje za moć) koje me i dan danas ostavljaju bez daha:

Nema ni “duha” ni uma ni mišljenja ni svijesti ni duše ni volje ni istine: sve same fikcije koje su neupotrebljive. Nisu posrijedi “subjekt” i “objekt”, nego određena životinjska vrsta što uspijeva samo uz stanovitu relativnu ispravnost, prvenstveno pravilnost svojih zamjedaba (tako da može kapitalizirati iskustvo).

Korisnost održanja stoji kao motiv razvoja organa spoznaje [to je i glavna premisa H. Maturane i F. Varele], oni se razvijaju tako da je njihovo promatranje dovoljno da nas održava; toliko realnosti vrsta zahvaća zato da bi njome zagospodarila, da bi je uzela u službu.

Apriorne “istine” u koje se najviše vjeruje za mene su – mnijenja prihvaćena do daljnjeg, na primjer zakon uzročnosti, veoma dobro uvježbane navike vjerovanja, utjelovljen je toliko da bi nevjerovanje u nj upropastilo rod. Ali jesu li to istine? Kakva li zaključka! Kao da se istina dokazuje time što opstaje čovjek… Nužno je… da se nešto mora držati istinitim – ne to da nešto jest istinito.

Ista jednadžbena i uređujuća snaga što vlada u idioplazmi vlada i za prisvajanje vanjskog svijeta… Uz nastanak logike: sklonost izjednačavanju, taj proces posve odgovara onom izvanjskom, mehaničkom (koji mu je simbol), po kojemu plazma trajno sve što prisvaja čini sebi jednakim te ga uvrštava u svoje oblike i redove… Poimati možemo samo svijet što smo ga sami sazdali.

Za sam kraj pak citirat ću i završni paragraf diplomskog rada moje studentice, napisan, kao i ovaj cijeli post, pod utjecajem, već spomenutog, konstruktivističkog mislioca Heinza von Foerstera:

…konstruktivistički način razmišljanja je i oslobađajući, jer odbija vjerovanje u jedan odgovor i nijekanje svih drugih. Bogatstvo izbora je oznaka prilagodljivog i zdravog sustava. Etički imperativ konstruktivizma ističe kako se uvijek treba ponašati tako da se poveća broj mogućnosti odabira. U neku ruku, s etičkog stajališta, to znači da je cijena takvog pogleda, pored odbacivanja objektivnosti, i prihvaćanje odgovornosti za svijet u kojem živimo.

Ima li potrebe ovome išta dodati? Svima zainteresiranima: prijelaz na konstruktivistički način razmišljanja obavlja se bez ikakve papirologije svakim danom između 0 i 24 sata u vlastitom prostoru uma. 🙂

Svibanj 2016.

Droga moći (ili o postanku ‘volje za moći’ iz sanjarenja)

Posted in Daydreaming, FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Volja za moć tagged , , , at 8:10 pm autora/ice Magičar

FRIEDRICH NIETZSCHE: Volja za moć
RADIOHEAD: Daydreaming

‘Moje učenje’, ukratko, moglo bi se izreći i ovim riječima: na početku, postojao je (samo) nagon za opstankom, a ‘volja za moć’ bila je (samo) prva praideja koja je iz njega proizišla.

(I unaprijed ispričavam se svima onima koji u ovom dobu opravdano zaziru od objave svake nove istine, a filozofsku raspravu koja stremi takvom cilju drže zamornom. Otklon od (nužne) subjektivnosti koje diktira ovo doba bio mi je potreban (samo) kako bih jednu svoju, dakle, ipak (samo) svoju ideju, progurao kroz rešetke starog diskursa…)

Možemo samo nagađati kako je to izgledalo u početku, tog, za svakog čovjekolikog majmuna, sumornog dana, ispunjenog strahom, patnjom i bježanjem, u kojem se praideja ‘volje za moći’ u njegovu umu konačno oblikovala, a možda upravo iz njegova tadašnjeg daydreaminga … Dižući se iz magle bitka, definitivno, njegove tamne strane, dospjela je ona u svoje vrijeme. Ali dakako, u to doba, i druge praideje morale su se motati umom prvobitnih ljudi. Praideja Boga, recimo, možda je prva praideja uopće koja je čovjeku pala na um! Znatiželja je možda izrasla iz seksualnog nagona, umjetnost iz oponašanja, a zen-budizam – sad stvarno spekuliram – možda i iz čistog ignoriranja čovjekovog nepovoljnog položaja u prirodi. Međutim, i dalje tvrditi da je sama ‘volja za moć’ nagon po sebi – u ovom trenutku i u ovom dobu – čini mi se ne samo pretjeranim nego i neprimjerenim… evo i zašto.

Najprije, zapitajmo se, što bi bila ‘volja’ kao takva? Nije li to nešto inherentno upojedinačenom živom biću? Da ono ima svoju volju naspram drugih volja? Po mom mišljenju, to je upravo slučaj. Ali ono što volju razlikuje od nagona odnosi se na njenu intrinzičnu svjesnost… Ne bismo li, onda, volju kao takvu, mogli jednostavno proglasiti kultiviranim svjesnim nagonom, nagonom koji se evolucijom stigao obrazovati, nagonom koji je postao svjestan samoga sebe? Dakako da bismo mogli. Međutim, iz toga zaključiti da je volji kao takvoj inherentno i stremljenje moći i da se zapravo radi o nagonu ‘volje za moći’ – to, iz prethodnog izlaganja, smatram, ne možemo zaključiti!

Kako god, Nietzsche se silno trudio pokazati mehanizme funkcioniranja ‘volje za moći’, pa je, između ostalih, došao i do ovog zanimljivog objašnjenja: svaka stvar na ovom svijetu (dakle, u prostoru i vremenu) sklona je rastezanju s ciljem zauzimanja cijelog prostora, ali je u tom nastojanju sprječava otpor drugih stvari, pa imamo svijet – kakav već imamo. Odatle filozofova naklonost prema ocu grčke filozofije Heraklitu koji je tvrdio: “Rat je otac svih stvari!” U načelu, to bi bila ‘volja za moć’ u svojoj osnovi. Blaža interpretacija ovog učenja kaže da se radi o čeznutljivoj težnji svih stvari da se vrate u Pra-Jedno (s takvim učenjem, recimo, mogao bi se složiti i jedan Bela Hamvas). Međutim, kad bi to bio slučaj, onda bi se umnogome trebalo dati za pravo panpsihizmu, svjetonazoru po kojemu je sve na svijetu svjesno svog postojanja, uključujući tu i tzv. ‘mrtve stvari’ – ravnodušnu, neorgansku prirodu. Panpsihizam, na ovom stupnju razvoja, teško je dokazati. Stoga je bolje da ga ostavimo postrani naših razmatranja i vratimo se privlačnijoj mogućnosti za ovo doba, i ovaj trenutak povijesti čovječanstva: razotkrivanju ‘volje za moći’ kao praideje… i ne bi se moglo reći u tolikoj mjeri ‘zločeste’, koliko, u ovom trenutku, pogubne za ljudski rod.

Sada nam valja postaviti drugo pitanje: zašto se moć u čovjeku ‘prihvatila’ i održala? Iz jednostavnog razloga: zato što se sjajno brinula o ljudskom opstanku, i zato je moć bila dobra. Donosila je sigurnost i mir, ne samo onomu koji je ju za sebe prisvojio, nego i svim njenim podanicima koji su je priznavali. O tome sam već pisao na jednom drugom mjestu.

A sada, zamislimo sljedeću situaciju: da bi otklonio vječitu neizvjesnost u vezi pronalaska hrane, u jednom trenutku, naš predak morao je doći na ideju da svoj obrok podijeli na dva dijela. Jedan dio mogao je pojesti istog trena, a drugi nekog drugog dana. Međutim, već tog drugog dana, morao je shvatiti da je, zapravo, u oba dana ostao gladan. Međutim, duboko u sebi, već je morao percipirati i pohraniti tu čudesnu brojku ‘dva’… ulaznicu za kraljevstvo ‘volje za moći’. Vidio ju je jasno pred sobom u obliku dva obroka! Ubrzo nakon toga, mogao je doći na bolju ideju: umjesto da jedan obrok podijeli na dva dijela, pribavit će istog dana dva cijela obroka, jedan za danas, drugi za sutra ili neki drugi dan, a zatim i tri, i četiri obroka itd. Moram priznati da ovaj način spenglerovskog rezoniranja upućuje na jednu, relativno neugodnu činjenicu: čitava matematika možda proizlazi iz razvoja te temeljne, turbokorisne, praideje ‘volje za moći’!

A onda se u cijelu priču ubacio novi moment. Zadovoljstvo uslijed otklonjene neizvjesnosti u vezi pronalaska hrane vremenom se pretvorilo u ovisnost. Ako nešto izaziva zadovoljstvo, i ako se kroz dulji period ‘konzumira’, neminovno mora dovesti do ovisnosti. I kao što su mnogi od nas ovisni o slatkom, pa nam svaki zalogaj čokolade izaziva užitak, tako se i moć, već u prvobitnih ljudi, morala početi osjećati kao slast! Zato tvrdim da – moć čovjeka drogira. “Tako se mora osjećati Bog dok vlada ovim svijetom!”. Moć možda i nije ništa drugo doli praideja Boga koja je ‘sišla’ u nagone.

U međuvremenu, dok sam pisao i promišljao ovaj tekst, grupa Radiohead objavila je svoj novi album koji sam godinama nestrpljivo iščekivao. Slušajući prekrasnu Daydreaming u izvanrednom spotu koji se ovih dana vrti na YouTube-u, došao sam na nevjerojatno crnu misao: ono što nam Thom Yorke i društvo žele poručiti je skori kraj čovječanstva; čitav spot učinio mi se kao primjereno ljudsko opraštanje od postojanja, povratak u spilju, i životinjski svijet… Naravno, isključivo je riječ o mojoj hudoj interpretaciji onoga što se prikazuje u spotu pjesme, a naravno da su pjesma i spot prouzročili čitav niz drugih interpretacija… a pogotovo intrigantnom čini se ona vezana uz puštanje spota i pjesme unatrag! Rekao bih da je ta verzija za one optimistične koji na razvoj ljudskog roda i dalje gledaju kao da se kreće ‘od spilje do transcendencije’… Nažalost, meni se on ne čini više takvim.

U pravilu, čovjek da bi izdržao život, prisiljen je nečim se drogirati, u duhovnom smislu. Može to biti i obična nada u bolje sutra, ili neka ‘religiozna istina’ poput obećanja zagrobnog života, ali doista, čini se da nema snažnije i učinkovitije ‘droge’ za čovjeka – od moći, od stremljenja k moći! Težina života bit će podnosiva, ako se ‘volji za moći’ prokrči put u čovjeku. Sad su tu pred njim, jasni poput podneva, jedan cilj i jedna namjera – i okrunjeni smisao života!

Problem s ‘voljom za moći’, međutim, nastaje u onom trenutku u kojemu upojedinačenih živih bića koja streme moći na jednom mjestu – postane previše. Mjesto je planet Zemlja, vrijeme – početak 21. stoljeća, a nas je skoro 7,5 milijardi! U ovakvim okolnostima, ‘droga moći’ postaje preopasna za čovječanstvo u bilo kojem smislu. Današnja zadaća filozofa nije pronaći neku novu istinu, čak ni novu drogu za čovječanstvo… Današnja zadaća filozofa možda je samo ukazati na dublji smisao ‘volje za moći’, pogotovo ukazati na njenu pogubnu stranu kad je u rukama onih koji moć osjećaju kao slast, kao drogu! ‘Dobra’, prihvatljiva, ‘volja za moć’ može biti samo ona koja posjedovanje moći doživljava kao priliku za povećanje izvjesnosti svog opstanka, a onda i ljudske vrste na ovom planetu… a što joj je, kako je pokazano, i bila prvotna namjera. To je moj zaključak.

Travanj 2016.

U jednom dahu kazati Da i Ne

Posted in FILOZOFIJA, Friedrich Nietzsche (GRLIĆ), NIETZSCHE, Volja za moć tagged , , at 3:39 pm autora/ice Magičar

DANKO GRLIĆ: Friedrich Nietzsche

nietzsche_fNikad nisam bio bliže životu… Nikad u takvom iskušenju da napustim zemlju duha… Da se, poput Arthura Rimbauda, otisnem na trgovačkom brodu put Afrike ili kao Srđan Šeper postanem direktor supervažne ili pak supernevažne kompanije, ovisno kako na to gledate… Što me je (to) zahvatilo? Neznano kako, ponovno me je nagrizla sumnja u potrebu opstanka ovakovog razmišljanja na svijetu. Možda je za nj doista došao kraj…

Prije neki dan, žena me pita: zašto već jednom (na ovaj način) ne prestanem pisati… Tko još danas tako piše? Piši, brate, ako od toga imaš neke koristi, ako nemaš, mani se ludog posla… Najgore što nam se može dogoditi – a što se izgleda većini ljudi upravo događa, je da nam to pragmatično, dijabolično, kapitalističko mišljenje postane zdravorazumsko…

Moj net prijatelj, s kojim dijelim slične duhovne sklonosti, u svom zadnjem emailu napisao mi je nešto zastrašujuće… da kad odluči staviti nešto na papir da mu dođe povraćati… Situacija je postala ozbiljna. Svi ćemo možebitno dosegnuti njegovo stanje uma. Ali zar se ipak ne bi trebali zapitati: kakav je to naš život postao, ako nas duhovna djelatnost u njemu počela tjerati na povraćanje…?

Netko može pomisliti da je to zato što se danas njome svi bave (osim toga, velika većina žele je i naplatiti!), i ne bi bio daleko od istine. Sjećam se da sam i sam nekoć pisao o ‘uzdržavanju od proizvodnje sadržaja‘… ali nekako osjećam da tu ne leži odgovor.

Kapitalizmu je u naravi crpsti sve čega se dotakne. Zahvaljujući njemu imamo linearno, a ne cikličko vrijeme. Jednoga dana, to je sasvim očito, zalihe će presušiti, majčica Zemlja u sebe će se urušiti, i mi ćemo s njenog lica nestati. U ovom trenutku, ne vidim drugi scenarij za ‘posljednji dokumentarni film’ naziva “Sudbina čovječanstva”. S takvim naukom, s kojim se paradoksalno, slaže i kršćanstvo sa svojim učenjem o Sudnjem danu, nećemo preživjeti… Jednoga dana, dakle, osvanut će taj – Sudnji dan, u kakvom god obliku, te započeti posljednji dan čovječanstva na Zemlji. Tako nam je – kako nam je. Mi smo kapitalističke životinje po svojoj krvi; drugačije – ne da ne znamo – nego i ne možemo! U vrlo skoroj budućnosti, znanosti će poći rukom otkriti postojanje tih intrinzičnih ili nanosićušnih, kapitalističkih gena u svih u upojedinačnih bića na svijetu, pa ćemo postati potpunoma sigurni da nismo pogriješili, i ostati ‘mirni’, a zapravo, divlji u svom postojanju…

I, ako je tomu tako, čemu onda još Duh? Čemu filozofija, umjetnost, religiozne predaje…? Možda jedino tomu da vrijeme propasti malo uspore… U nekim trenucima, kao što je to ovaj, ne vidim drugog rješenja. Naravno da većinu vremena provodim sanjajući o tome da će se dogoditi obrnuto, da će čovječanstvo kad-tad prihvatiti da mu i smije biti malo dosadno u tom vražjem kozmičkom uprizorenju, te da će znati ‘stati na loptu’ i prihvatiti cikličko vrijeme… “Rad je sramota” znao je izvikivati Nietzsche u onim svojim najdrskijim, a možda i najlucidnijim trenucima, koji se vjerojatno ne mogu opravdati, ali koje možda i najviše volim… Međutim, isti taj Nietzsche, čitam u njegovoj izvanrednoj biografiji Danka Grlića, duhovni princip kapitalizma – ‘volju za moć’, uzdiže na pijedestal ‘istine bića’. Volja za moć, kaže, dolazi prije same spoznaje! Kako sad to?

Ja i stvari, subjekti i objekti, djelo i djelatelj, zapravo su samo fikcije volje za moći… Tako je svaka spoznaja fenomena zasnovana na fikciji, jer već pri samom početku spoznavanja postoji volja za moći. Pojmiti, po Nietzscheu, možemo samo onaj svijet koji smo sami stvorili.

Tako volja za moći uopće nije predmet spoznaje, već je obratno… sama spoznaja predmet [je] volje za moći. Stoga je u krajnjoj liniji promašena i namjera pokušati spoznati volju za moći, jer na određenom stupnju volje za moći tek spoznajemo.

Za Nietzschea su uopće sve namjere, svi smjerovi, svi ciljevi, svaki smisao samo načini izražavanja i metamorfoze jedne volje, inherentne svem zbivanju: volje za moći.

“Imati namjere, ciljeve, smjerove, htijenje uopće – isto je što i htjeti biti jači, htjeti rasti – i htjeti uz to i sredstva za to” (Volja za moći).

Ali i kao takva:

…volja za spoznavanjem ostaje… ograničena, kao i sama volja za moći, na istinu bića a ne bitka.

Zbog toga, vjerujem, da je Danko Grlić izveo zaključak po kojemu je Nietzsche ‘volju za moć’ držao nečim prisilnim za sva upojedinačena stvorenja, nečim čemu se teško usprotiviti; s druge strane, smatrao ju je  negativitetom ‘svim kretanjima bitka samog’, odnosno nečim što neprestano mora svladavati i druge energije, pokrete i stremljenja Pra-Jednog. Katkada je i sâm Nietzsche karakterizirao volju za moći “opasnošću koja nikad ne dovodi do smirenja”. Valjda smo, zbog sveg nabrojanog, do vraga, i u tolikoj ljubavi s kapitalizmom danas! Svijet je, na svu sreću, jedno divno i komplicirano mjesto i vjerujem da ga se nikada neće moći svesti na samo jedan tako isključujući, i tako okrutan princip…

Upravo pojava još jedne ideje u Nietzscheovom mišljenju – ideje ‘vječnog vraćanja jednakog‘, možda nam to najbolje potvrđuje. ‘Vječno vraćanje istog’ stoji nasuprot ‘volji za moći’ kao umjetnički i kao duhovni princip, kako god je uzeli, ali ponajprije, ‘vječno vraćanje istog’ je ideja koju ona, ‘volja za moći’, ne može svladati. Uzaludnost svakog napora u ovom svijetu više je nego evidentna, sve će jednoga dana postati ‘prah i pepeo’, uključujući i nas same… (ipak o samom ‘vječnom vraćanju jednakog’ pisat ću nekom drugom prilikom)

Pored svega toga, ne znam kako je Danku Grliću pošlo za rukom iskopati knjigu Ludwiga Klagesa s možda prvom, ozbiljnijom, psihološkom analizom Nietzscheova lika i djela. U svakom slučaju, Klages je za nas, zbog nje, neizmjerno vrijedan. Upravo je on, među prvima, uočio dva suprotstavljena svjetonazora u Nietzscheovu mišljenju koja se ničim ne daju podvesti pod zajednički nazivnik:

[po Klagesu] u Nietzschevoj filozofiji… spojene su dvije nespojive moći: duhovna volja za moći i ono što [on] zove “nužnošću doživljavanja ritmičkih kretanja kozmičkog života”.

S jedne strane, kaže Klages, imamo ‘pozitivnu’ ‘filozofiju orgijazma”, a s druge, ‘negativnu’ “filozofiju volje za moći”. Odatle, nastavlja Grlić:

Čak i njegovo ludilo Klages objašnjava tako da je Nietzsche čvrsto stajao na dva potpuno različita stajališta, onom bezuvjetnog života i onom bezuvjetnog potvrđivanja volje, koja je neprijatelj svakom životu. A što je besmislenije, pita se Klages, “nego u jednom dahu kazati Da i Ne“.

Dvadeseto stoljeće bilo je stoljeće reda – u mišljenju. Ovo dvadeset i prvo – više nije takvo. Samo je kapitalizam, kao ideologija volje za moći svoje vrste, zadržao svoj vlastiti red u iscrpljivanju svega čega se dotakne; druga mišljenja nisu. Zato nas valjda i u tolikoj mjeri privlače iracionalnosti filozofa, znanstvenika, umjetnika; njihova protuslovlja, a nema boljeg primjera takvog mišljenja od mišljenja našeg Učitelja! Sâm Nietzsche, a mi to vrlo dobro znamo, bio je svjestan toga, što je Klagesu, kao i mnogim drugim analitičarima, promaklo. Ovaj psiholog nikada nije dospio uvida da su Nietzsche, odnosno njegovih ‘tristo pročelja’, ponekad namjerno igrali tu igru samopobijanja. Ali promislimo malo! On i njegovih ‘tristo pročelja’ prkosili su svakoj namjeri, cilju, svrsi koja bi iz njih mogla proizići, jer su upravo i jedino na taj način, mogli biti protuteža toj ubitačnoj volji (za moći) koju je tek jedan dio tih ‘pročelja’ zagovarao Da, gospodine Klages, ako se želite suprotstaviti nagonu za saznanjem (a kako nedavno razotkrismo – samo previjanijem nagonu volje za moći), kojeg možda i niste svjesni da posjedujete, trebate i vi moći biti proturječni, iracionalni, samopobijajući… kakav je bio Nietzsche u bitku svog bića (ako se može tako reći). Drugim riječima, upravo onakvi, kakvi bi se mogli suprotstaviti ideologiji današnjice, besprizornoj duhovnoj praznini u nagonu jedne tupe volje, koja se ogleda u samo jednoj svrsi, cilju i razlogu postojanja…

Pojačana do neslućenih razmjera u današnjem vremenu, ona je ta koja guši druge porive i energije u čovjeku, tjerajući ga da povraća, ako se njoj ne povinuje. To je moj odgovor na pitanje s početka ovoga teksta. Možda će mojemu net prijatelju odgovor biti prihvatljiv, a možda i ne… Dakako, nikada neću tvrditi da sam u nečemu u pravu. Iako sam postao blizak životu, očito je da duh još uvijek ‘držim’ uza se!

Travanj 2015.

Kratka povijest (ideje) volje za moći II.

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Odiseja u svemiru 2001, STANLEY KUBRICK, UMJETNOST - FILM, Volja za moć tagged , , , , at 9:53 am autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ
Stanley Kubrick: ODISEJA U SVEMIRU 2001.

monolithU teorijama moći koje spominje španjolski sociolog Manuel Castells u svojemu eseju Moć u umreženom društvu (kod nas objavljenom u jednom od brojeva Europskog glasnika), nailazim na razmišljanja iznenađujuće slična svojima… (… a za koja bih prije kazao da su ‘postfilozofska’ ili ‘pseudofilozofska’ nego filozofska u uobičajenom smislu riječi; potonja, dakako, podrazumijevaju jasan predmet o kojemu se raspravlja, sustavan pristup, ozbiljnost i sl. a što u pogledu mojih, dakako, nije slučaj… ili opet jest na neki moj način :)).

U svakom slučaju, moć u teorijama moći koje spominje Manuel Castells razaznaje se kao relacijsko svojstvo u procesu nametanja vlastitih vrijednosti drugima putem sile i institucija. Pa iako mi ni na kraj pameti nije osporiti bilo koju od njih – uostalom, sve su one na svoj način u pravu, ako ih se promatra kroz naočale kakve ‘povijesti filozofije (i sociologije)’ – ipak, čini se, kako se nijedna teorija moći ne dotiče porijekla ‘volje za moći’ kao takve… Ili se porijekla ‘volje za moći’ ne dotiče… samo Manuel Castells? Dakako da ću to pitanje morati podrobnije istražiti… (ako imate prijedloge za čitanje, slobodno ih navedite u komentaru).

Bilo kako bilo, dakako da je teško nešto suvislo reći o prvim trenucima ‘zore čovjeka’ koji su se navodno zbili prije nekoliko milijuna godina (prema tvrdnjama moderne znanosti) kad danas, prema riječima matematičara Keitha Devlina ‘imamo samo prazne lubanje koje nam govore koliko su mozgovi [prvih hominida] bili veliki’. Svaka takva tvrdnja o zbivanjima u jednom tako udaljenom dobu (ljudske ili čovjekomajmunolike) prethistorije može se činiti dvojbenom uključujući tu i ovu našu koja ‘zoru volje za moći’ pokušava dovesti u vezu sa ‘zorom čovjeka’ samog! Da se razumijemo, čak i da se radi o tzv. ‘kreacionističkom razdoblju‘ od nekih desetak tisuća godina, problem ostaje…

U evolucijskom briefingu povijesti nastanka životinjske vrste sposobne za matematičko mišljenje, Keith Devlin, matematičar sa Stanforda, ‘našu priču’ o čovjekolikim majmunima i njihovoj borbi ispod osamljenog drveta u nepreglednoj savanskoj pustoši, najvjerojatnije bi smjestio u doba od prije 3,5 milijuna godina. I u sinopsisu filma Odiseja u svemiru 2001. možemo iščitati da se radi o istoj vremenskoj distanci. Čovjekoliki majmuni koji se pojavljuju u filmu pripadnici su čopora Australopiteka, po mnogima, prve vrste hominida koja je hodala zemljom. Svejedno, i dalje smatram da vremenski okvir za cijelu priču i nije tako važan.

Zato se bez brige možemo vratiti našoj priči, jer dolazimo do njenog najzanimljivijeg dijela – onoga u kojem na scenu stupa osjećaj moći pripadnika čopora… Uobičajenoj naraciji biologije o čoporskom udruživanju životinja (u ovom slučaju čovjekolikih majmuna) radi preživljavanja u otvorenim savanskim prostorima, ‘nadodat’ ćemo i našu, o volji za moć cijeloga čopora…

Ubrzo je samoproglašeni vođa čopora primijetio i druge, iste takve, čopore u blizini… Dakle, i s njima se valjalo boriti, morao je rezonirati, ali ovoga puta, za potrebe konzumiranja Ugode cijeloga, njegovog čopora – recimo, utoljavanja žeđi u obližnjem izvoru (na ovaj način, još jednom odajemo priznanje Kubrickovom uprizorenju Dawn of Man). Angažirajmo, dakle, pripadnike moga čopora da pod mojim vodstvom ostvare zajednički cilj, otprilike na taj način morao je razmišljati i posljednji čovjekoliki majmun ili prvi hominid. Da bi to postigao započeo je primjenjivati drugo sredstvo za ostvarenje svoga cilja (produljenja perioda konzumacije Ugode) – mrkvu. Slutimo da su se upravo s uporabom mrkve razvili i ti neslućeni osjećaji sigurnosti pojedinog čovjekolikog majmuna unutar čopora, pa se mnogo godina kasnije mogla ustoličiti definicija čovjeka kao, prije svega, društvenog bića. S mrkvom kao sredstvom, međutim, uvećali su se i apetiti volje za moći vođe čopora. Sad kad su se drugi majmuni borili za njega, za konzumiranje njegove Ugode, svoju moć mogao je proširiti do neslućenih granica… Volja za moć sada je mogla zaživjeti i u drugim čovjekolikim majmunima, iako su je oni osjećali na potpuno drugačiji način… U tom smislu, možemo govoriti o osjećaju moći zbog pripadnosti ‘čoporu s vođom’ koji se doživljava kao sama inkarnacija moći. (Zvuči poznato? Ne radi li se o današnjima ‘naciji’, ‘narodu’, ‘političkoj stranci’…?) (Isto tako, ako dopustite uporabu ‘malo uvrnutog’ tumačenja, ovaj osjećaj moći bio bi ekvivalentan zamišljenom ponosu neke stvari kao ‘privatnog vlasništva’ što ima tog i takvog ‘vlasnika’!) Za razliku od uobičajenih čopora koji imaju vođu, ovaj čopor je spreman s drugim čoporom ukrstiti oružje, ne samo da bi ga otjerao od izvora vode nego i porobio…

Na ovom mjestu, prisiljeni smo priznati da ‘instinktivni’ ‘vođa čopora’ i nije ‘nešto novo’ u životinjskom svijetu, mnoge životinje ga imaju (primjerice, lavovi). Zbog te činjenice, našeg samoproglašenog ‘vođu čopora’ (čovjekolikih majmuna) moramo drugačije nazvati ! Pada nam na pamet izraz – ‘čopor s priznatim-na-sili/mili vođom’ upravo zato kako bi naglasili odnose koji vladaju unutar takva čopora i koji definitivno u cijelosti nisu životinjski. Životinja ne živi u svijetu volje za moći, taj svijet je isključivo ljudski. Zato i trebamo pažljivo gledati na ključnu sekvencu uprizorenja ‘osvita čovjeka’ u Kubrickovu ostvarenju  – događaj borbe dva čopora oko izvora vode. Naime, ako je u tom okršaju cilj samo otjerati pripadnike drugoga čopora od izvora vode, kako bi se pripadnici tvoga čopora mogli iz njega napiti, onda volja za moć još nije ušla u igru; još uvijek se radi o životinjskim čoporima. Međutim, ako ste nakon okršaja drugi čopor na svoj način porobili i asimilirali u svoj, onda, definitivno, govorimo da je na djelu tipična volja za moć… Naravno, Kubrick se u Odiseji nije doticao teme volje za moći u toj mjeri. Uostalom, čini se da je 1960-ih još uvijek vladalo naivno uvjerenje kako znanstveni i tehnički napredak imaju odvojene putove od puta volje za moći.  Mnogi se slažu da je američki redatelj tom scenom samo ‘tehnički napredak’ doveo u vezu s bivanjem čovjekom kao takvim a o čemu smo već pisali na jednom drugom mjestu

Mnogi će danas u ovoj kratkoj pripovijesti u ‘čoporu s priznatim-na-sili/mili vođom’ prepoznati neku vrst svjetske ‘prasile’ (poput Amerike, Kine ili Rusije danas) koja, po našem mišljenju, predstavlja najprepoznatljiviji znamen volje za moći kao takve. Tek u društvenoj zajednici poput ‘čopora s priznatim-na-sili/mili vođom’, volja za moć, kao ideja, u potpunosti može zaživjeti i razviti sve svoje potencijale… Pored ideja vladara i privatnog vlasništva, ideja ‘čopora s priznatim-na-sili/mili vođom’ također nije ništa drugo doli opet samo ideja. Naša teza je da je u sve ove suštinske ideje valjalo biti duboko uvjeren, da su stvarne, da su istinite (iako to prvotno nisu bile), kako bi se u nama napokon upalio ‘vječni oganj’ volje za moći…

Za trenutak zastanimo i zapitajmo se kako bi o tom momentu (pojavljivanja volje za moći) zborio sâm Nietzsche? Možda bi opisujući tu pojavu s nesagledivim posljedicama uporabio i ove teške i duboko-dramatične riječi koje je napisao u svom istoimenom nedovršenom djelu:

Mora postojati mnoštvo vjere; da se smije suditi; da nedostaje dvojba s obzirom na sve bitne vrijednosti – to je pretpostavka svega živog i njegova života. Nužno je, dakle, to da se nešto mora držati istinitim – ne to da nešto jest istinito.

Dakle, pored kralja i privatnog vlasništva, i ideju države (čopora s priznatim-na-sili/mili vođom) prepoznajemo kao pozornicu za odvijanje predstave života zvane Volja za moć… ali samo jedne, pored mnogih drugih… Što ovime pokušavamo? Pokušavamo li pokazati da bilo koja druga ‘dobro oblikovana’, suštinska ideja koja bi pogodila ljudsku prirodu i njezinu inherentnu umnost u najosjetljivije mjesto, mogla, u dogledno vrijeme, i samu ideju ‘volje za moći’ zbaciti s trona…? Dakako da pokušavamo! Naravno, s više ili manje uspjeha, kao nebrojeni pojedinci poput nas! Ako je u mnogim ljudima danas Bog ‘uspio’ umrijeti, zašto bi ‘volja za moć’ u njima morala ‘do vijeka’ plamtjeti? Ne mora! Parafrazirajmo riječi iz jednog od prošlih postova: Čovječanstvo je uzelo sudbinu u svoje ruke, ne mora se više tući oko izvora vode, kao što se ne mora skrivati od savanskog pirgastog lava… U ovom dobu, na jedan nama još uvijek nejasan način, kao da se otvara mogućnost da svaka stvarna povlaštenost napokon postane dostupna svima što bi automatski porušilo temelje volje za moći u našem biću… Međutim, izgleda da čovječanstvo ove ‘sluteće mogućnosti’ još nije svjesno… Možda se to, na koncu konaca, i događa, i čovječanstvo postane svjesno idejne pozadine volje za moći u biću čovjeka, ali ga ubrzo neki novi barbari vrate u ‘staro okruženje’, a što, znamo, i nije tako rijedak slučaj u historiji…

Što smo ovom pričom (i popratnim tekstom) zapravo htjeli poručiti? Čovjek, u prvom redu, zahvaljujući svojoj umnosti – čitaj, sklonosti potpadanju pod utjecaj vlastitih ideja – osjeća svijet kao volju za moć (ili božje djelo). U svom korijenu, volja za moć, baš kao i svaka druga ideja, nema uporišta u stvarnosti; ona, stoga i definitivno, i ne može biti nekakva moć – osim na papiru i u glavama ljudi. Ako se o njoj, kao takvoj, želi izreći nekakav zaključak može se reći da se najvjerojatnije radi o atavističkoj težnji da se stanje ugode održi pod svaku cijenu… i gotovo!

Kada govorimo o propasti metafizike, dakle, ne mislimo ni na što drugo osim na osvještavanje tog našeg inherentno ‘idejnog pogleda na svijet’; činjenice da na svijet (koji je stvaran, ali nema smisao) ne možemo drugačije gledati osim kroz neku smislenu ideju koja je – protivno njemu samom – nestvarna; njena jedina čvrsta poveznica sa svijetom smo mi sami.

Vrijeme je za odjavu ove teške, možda najteže misli, koja nam je u Pustopoljini pala na um. K tomu, ovoga puta, ona, opet samo kao ideja, prkosi temeljnoj ideji iz arsenala našeg Učitelja…

A možda je Nietzsche, na svoj način, bio u pravu, kao što smo i mi u pravu – na neki svoj. Sjetimo se njegovih riječi iz S onu stranu dobra i zla: ‘Svijet gledan iznutra’ i ne može biti ništa drugo doli volja za moć! Ali, čije je to stanovište? Tko je taj koji na svijet gleda iznutra? To može biti samo naš Ego, upojedinačena jedinka (ili samo misao, perspektiva) izuzeta iz cjeline svijeta. Bez imalo Duha u sebi (iako praktički to nije moguće, jer je svaki Ego u svijetu primoran pripustiti Duh Cjeline u sebe), Ego i ne može biti ništa drugo doli volja za moć. Na neki čudan, polumističan način, zamišljamo da se svaki Ego (pojedinačnost) želi rastegnuti kako bi dosegao Cjelinu iz koje je otrgnut. I onda, to njegovo nastojanje prepoznajemo kao volju za moć…

Znamo da razaranje iluzije još ne daje istinu nego samo nešto više neznanja, neko širenje našeg “praznog prostora”, porast naše “pustoši”.

I jesmo li, onda, dosegli ‘Nietzscheovu visinu’?  Smijemo li u svoju blizinu doista pripustiti ‘pustoš’ koju nam je sâm navijestio….? (pritom, njegov način uporabe jezika, onu, svima znanu, ničeansku poetiku filozofske misli, dakako, nikada nećemo dosegnuti)

Čovjek konačno u stvarima nanovo ne nalazi ništa doli ono što je u njih sam metnuo: – ponovno se nalaženje zove znanost, umetanje pak – umjetnost, religija, ljubav, ponos.
U obojemu bi, pa neka je to i dječja igra, valjalo nastaviti i imati dobrano hrabrosti za oboje – jedni za ponovno nalaženje, drugi – mi drugi! – za umetanje!

I ovo je Nietzsche iz ‘Volje za moći’… onaj Nietzsche ‘s tristo svojih pročelja’… koji je s jednim od njih – po našem mišljenju, dubljim i vedrijim od ostalih, možda bio spreman i samu ‘volju za moć’ staviti na kušnju, kao što smo je i mi sada spremni staviti…
– I hoćemo li…? – u ‘đavoljskoj dreci’ upućujemo veseli poziv svim slobodnim duhovima u našoj blizini…

Travanj 2015.

Kratka povijest (ideje) volje za moći I.

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Odiseja u svemiru 2001, STANLEY KUBRICK, UMJETNOST - FILM, Volja za moć tagged , , , , at 3:30 pm autora/ice Magičar

Stanley Kubrick & Arthur C. Clarke: ODISEJA U SVEMIRU 2001.

Ciljevi mogu biti plemeniti – sreća svih ljudi, spas planeta u ekološkom smislu i sl. – i manje plemeniti  – vlastita sreća, sreća pojedinog naroda, države…  – do potpunoma neplemenitih: osobno bogaćenje, vladanje Drugima itd. Svejedno, sredstva za ostvarenje ciljeva života postoje uvijek u dva oblika: mrkva i batina; Mila i Sila. U ovom slučaju, dakako, može doći do paradoksa: za ostvarenje potpunoma plemenitog cilja čovjek se u potpunosti može služiti sredstvima batine!

Ciljevi, smislovi, vrijednosti jednog života ili života vrste, stvari su duha. To su samo ideje u umu. Od Dobrote do Volje za moći. Od Istine do Laži. Od asketskog života uronjenog u meditaciju do života posvećenog stjecanju materijalnih dobara. Ciljevi nisu stvarni. Oni su samo izvedenice naše potrebe za Ugodom i izbjegavanjem Neugode. Nažalost, sredstva su stvarna: Mila i Sila, nerazdvojne sestre koje mrze jedna drugu, ali koje ne mogu jedna bez druge. Tako je to dok je njihovih ‘roditelja’ – Gospodina Ugode i gospođe Neugode ili Gospođe Ugode i gospodina Neugode (u ovom smislu, naravno, spol je nevažan). Kako sam došao do toga da budem ‘tako pametan’ kao svoj Učitelj u Ecce homo, premda svojom pameću protivan njegovoj, pročitajte u ovoj kratkoj pripovijesti.

Kratka povijest ideje Volje za Moći

U pradavna vremena, u nepreglednoj savanskoj pustoši, postojalo je osamljeno drvo i na njemu mjesto, na kojemu se čovjekoliki majmun, koji je tisućama godina nastanjivao ovo područje, osjećao iznimno sigurno… i ugodno (u ovom smislu, nagon za pukim preživljavanjem valja razlikovati od potrebe za ugodom). Mjesto na drvetu bilo je bogom dano: osim od paklenog sunca, štitilo je i od prirodnih neprijatelja, pogotovo pirgastog savanskog lava koji se ni u kojim okolnostima do njega nije mogao uspeti. Slobodno možemo reći kako je mjesto na osamljenu drvetu za čovjekolikog majmuna bilo povlašteno u svakom pogledu u odnosu na sva druga mjesta u savani. Svaki čovjekoliki majmun u čoporu želio je počinuti na njemu. Međutim, mjesta na drvetu bilo je samo za jednog. Svaku večer vodila se krvava borba između čovjekolikih majmuna za bogom dano mjesto na drvetu. Majmun, koji bi tog dana pobijedio u borbi, tu noć počinuo bi na njemu vidajući rane. Čovjekoliki majmuni, naravno, nisu mogli vječno ostati na tom mjestu na drvetu. Glad i žeđ primorali bi ih da siđu s drveta te se priča svaki dan ponavljala.

A onda, jednoga dana, doslovno iz nikuda (oznaka slučajnosti), pojavili su se snimatelji filma Odiseja u svemiru 2001. (oznaka satiričnosti moje prirode) i jednom majmunu ‘pokazali’ kako da kost davno crknute životinje iskoristi kao oružje (naravno, prema izvornoj Clarkovoj zamisli, to je ‘učinio’ monolit). Nastupila je prekretnica. S kosti u rukama kao oružjem, majmun se s lakoćom mogao obračunati s bilo kojim drugim majmunom iz čopora, ne samo tog, nego i bilo kojeg drugog dana. Tako je povlašteno mjesto na drvetu dobilo svoga stalnog stanodavca. Čvrsto držeći kost u svojim rukama, čovjekoliki majmun je po prvi put u svom životu zadobio nov osjećaj koji ga je cijelog prožimao; osjetio je… da je, na neki način, i on ‘povlašten’… zapravo, po nečemu poseban u odnosu na druge majmune… baš kao što je to bilo mjesto na drvetu u odnosu na sva druga mjesta u savani. Povlaštenost je, dakle, nosila najveći stupanj sigurnosti i ugode i čovjekoliki majmun je prvi put u životu počeo razmišljati, ako se to još tako može nazvati, kako da ju zadrži. U tom trenutku, a to još nije znao, formulirao je prve obrise vlastite volje za moći

“Bilo bi sjajno”, morao je mozgati, “kad bih mogao zadržati to mjesto na drvetu, a da se, istovremeno, ne moram boriti s drugim majmunima”. Da bi ove mogućnosti uopće postao svjestan, čovjekoliki majmun morao je početi razmišljati. I jedino su mu tako na um mogle pasti dvije ključne ideje…

Ideja ‘vladara’, ‘kralja’, vođe čopora vjerojatno je prva pala na pamet čovjekolikom majmunu. Povlaštenost može zadržati, ako postane samoproglašeni vođa čopora. Na ovaj način, dobio bi priliku povlašten položaj zadržati putem drugih smicalica; primjerice, mogao bi dopustiti drugim majmunima da zauzmu ‘njegovo’ mjesto na drvetu, ali samo do trenutka kojega on odredi, mogao bi im čak i pokazati kako se rukuje s kosti crknute životinje kao oružjem i sl.

Druga ideja pak ticala se povlaštenog mjesta. Zašto ga jednostavno ne bi proglasio svojim produljenim dijelom… odatle, vlasništvom? Kao što je ruka koja je držala kost bila njegova, njegovim vlasništvom je ‘novim ukazom’ moglo postati i povlašteno mjesto na drvetu. I ova ideja (koja mu je ipak morala pasti na pamet mnogo kasnije) omogućila bi čovjekolikom majmunu zadržavanje ugode koliko je to dulje moguće.

U korijenu svakog oblika volje za moć nalazi se povlaštenost, također, bilo kojeg oblika. Ideja kralja i ideja privatnog vlasništva utemeljene su isključivo na prvotnom osjećaju povlaštenosti koji je nekako trebalo legitimirati pred Drugima. Međutim, sada se već može reći: kralj, sâm po sebi, povlaštena je osoba i… bilo što na svijetu može postati nečije privatno vlasništvo. Poštenije bi, zapravo, bilo reći da se radi o ulogama. Svatko može dobiti ulogu kralja, kao što svaka stvar može zaprimiti ulogu privatnog vlasništva. Kralj i privatno vlasništvo samo su pojmovi, ideje u našem umu. Zato Žižek neprestano govori o predstavi zvanoj život. Odatle, volja za moć može biti shvaćena i kao težnja prema određenim ulogama (i vlasnik privatnog vlasništva je također samo uloga), a ne nekim stvarnim faktima. Podsjetimo, stvarni fakti samo su Ugoda i Neugoda koji se osjećaju izravno, bez posrednika. Međutim, volji za moć uvijek su neophodni drugi.

Sutradan, čovjekoliki majmun proglasio se vođom čopora. Imao je tu kost u rukama, sredstvo batine, oružje koje mu je davalo moć nad drugim majmunima. Pored toga, povlašteno mjesto na drvetu odredio je svojim stalnim prebivalištem, ako ne još vlasništvom…

I odmah da se razumijemo: uloga vođe čopora, od samoga početka, nije podrazumijevala nikakvu odgovornost. Čovjekoliki majmun, koji se proglasio vođom čopora, mogao je ‘dobro’ ili ‘loše’ voditi čopor, svejedno. Smijeniti ga mogao je samo drugi čovjekoliki majmun u borbi… (nastavit će se)


Srpanj 2014.

O ‘koristi’ duha (ili o borbi riječima između Neozbiljna Duha i Moćnika Svijeta)

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Volja za moć tagged , at 11:27 am autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ

neboderPerspektiva je sve. Mi smo središte svijeta čiji smisao tek trebamo stvoriti. Priznajte, tako banalan naputak na vrhu piramide životne mudrosti, ipak niste očekivali. Oduvijek su vas uvjeravali da takvu sebičnost ni u jednoj prilici ne biste trebali iskazivati. Trebali bi se povinovati onomu što većina smatra da je dobro, a dobro je ono što je, za većinu, korisno… Tu ‘zelenolivadsku’ sreću stada, a zapravo, moralni imperativ koji ide na ruku svim moćnicima svijeta, Nietzsche je u Zarathustri nazvao zmajem ‘Ti Treba Da’…

Pa i samo ‘imanje duha’ nekako mora biti korisno. A korisno je ako može poslužiti manipulaciji. Upravo to mi je došao objasniti jedan moćnik svijeta, bez imena i prezimena, pa sam ga morao nazvati upravo tako – Moćnik Svijeta, zatekavši se bez poziva u mojoj Prostoriji s Kolom:
– Sve što radimo, radimo sa svrhom! – reći će mi odmah na početku svoje besjede ovaj zmaj ‘Ti Treba Da’ –  Ne razmišljate li i vi slično, Magičaru? Uostalom, niste li i vi nedavno spominjali nekakvu svrhu…? Ah da, sad sam se sjetio, smisao života…
– Da, ali nisam ga vidio u utilitarizmu kao vi… – rekoh suho – Pojam koji slavim je eudomonizam, smisao života treba samo usrećiti pojedinca bez uplitanja bilo kakve koristi u igru…
– Ha, ha, ha… – nasmija se moj sugovornik. – Samo ga vi, kako kažete, ‘slavite’, i ostanite ‘neozbiljnim duhom’!
Koji duh smatramo neozbiljnim? Vjerojanto onaj, koji uživa u dočecima Novih godina ili ‘proslavi’ solisticija kod Stonehengea, koji se raduje prolasku kakvog rijetkog kometa ili kiši meteora na nebu; općenito, koji je prepušten “lijepom trenutku” čitanja i pisanja praznom od bilo kakva smisla, da ne govorimo o tome – koji se posvetio slavljenju bijednih pojmova… Dakako, u svom životu, često smo… prečesto, stizali biti ‘neozbiljnim duhom’ – sasvim dovoljno da nas neozbiljno shvate u bilo čemu drugom. Zbog te i takve osobine naše nutrine, kojoj danas, bez uvrede, većina ‘duhovnih pojedinaca’ Europe podliježe, moćnici, poput ovog, ne cijene nas.

I sada se bahato osvrtao oko sebe.
– Lijepo vam je ovo Kolo… – kazao je prilazeći mu. – Za koliko ga ‘dajete’?
– Kolo nije na prodaju! – sijevnuh očima.
– A je li…? – bezobrazno će na to moj gost i zavrti ga. Uskoro je zastalo na meni dobro poznatoj knjizi. Mogli smo pročitati:

Zapravo čovjek neće “sreću”… – Slast je osjećaj moći: isključe li se afekti, isključuju se i stanja koja najviše daju osjećaj moći, dakle slast.

– A šta kažete na ovo?
– Priznajem, većini ljudi i to je dovoljno. Ali ne sumnjam da ćemo zbog slasti na kraju propasti… – rekoh zijevnuši, odajući time svoju nezainteresiranost za daljnji razgovor.
Moćnik, kojeg u sebi započeh nazivati i čovjekom-životinjom, nije se dao zbuniti te ponovno zavrti ‘duhovnu skalameriju’. Nakon što se ovoga puta umirila, mogli smo pročitati:

Nema ni “duha” ni uma ni mišljenja ni svijesti ni duše ni volje ni istine: sve same fikcije koje su neupotrebljive. Nisu posrijedi “subjekt” i “objekt”, nego određena životinjska vrsta što uspijeva samo uz stanovitu relativnu ispravnost, prvenstveno pravilnost svojih zamjedaba (tako da može kapitalizirati iskustvo).

– Ili ‘uzalud vam trud svirači’ – dometnu jetko Moćnik – Mi smo ti koji određujemo što je duhovno vrijedno. Niste to znali? Mi čak određujemo – naravno, u određenom vremenu i na određenom stupnju razvoja, i što treba smatrati pod riječi ‘duh’… dakle, njeno značenje!
– Hvala Bogu, pa od nje odustadoh… – dometnuh zlurado – te mu pokazah uramljen naziv iznad ulaznih vrata Prostorije s Kolom.
– Vidi, vidi…O Umu i njegovim Igrama… – pročita moj gost – Ah, pa vi ste tako… htjedoh reći duhoviti, ali kad ste već odustali od toga izraza, onda moram reći simpatični… Ali poslušajte ovo! – reče, pa još jednom okrenu šarku Kola koja ovoga puta osobito prodorno zaškripi:

Korisnost održanja stoji kao motiv razvoja organa spoznaje, oni se razvijaju tako da je njihovo promatranje dovoljno da nas održava; toliko realnosti vrsta zahvaća zato da bi njome zagospodarila, da bi je uzela u službu.

Neko vrijeme nismo ništa govorili.
– I onda, imate li barem kakve koristi od njega? – prenu tišinu moj nepozvani gost.
– Od koga?
– Pa od ove skalamerije!
– Nemam!
– Znači, hoćete reći da vi tu po cijeli dan sjedite i razmišljate… sjedite i razmišljate… i da tek po neki put i nešto zapišete, bez ikakva povoda i krajnje svrhe, onako bezveze… Poneki čitatelj naiđe i to pročita i to je sve?
– U neku ruku…
– Ne razumijem!
– Teško je to razumjeti, priznajem… – teško sam uzdahnuo.
– Znači, što mogu zaključiti? Vi tu sjedite i razmišljate, ponekad nešto zapišete, i jedinu korist koju izvlačite jest to da sami sebi prekratite vrijeme… A ne mislite li, da biste tim svojim pisanjem, ipak nekako, mogli pomoći čovječanstvu?
– Pa da! I da onda neku ideju koja mi padne na pamet iskoristite za vaše potrebe! Čujte, dosta su moja ‘braća po mlijeku’ za vas učinila…
– Zar mislite da bih i danas bio toliko zločest i to učinio? Ha, ha, ha!
– Čujte, u ovim trenucima jako me podsjećate na Velikog Inkvizitora Dostojevskog…
– Onda nećemo dalje u ovom smjeru – reče moj nepozvani gost i okrenu se na drugu stranu.
– A tko vam je ovo ovdje? – rukom je pokazao na smrznutu Tetku u kocki leda.
– To je moja poveznica sa sadašnjim dobom.
– Ha! Zgodna vam je ta ‘poveznica’… a zašto je ne odledite?
– To vas se ne tiče! – grubo odbrusih, ali kad shvatih da sam pretjerao, pomirljivijim tonom pridodah – …Nije joj još vrijeme…  i znate, pomalo je naporna…
Moj gost napravi prstima gestu mimike prevelikog pričanja i upitno pogleda u mene…
– Ma da… – nevoljko protisnuh i isti trenutak osjetih kao da sam na neki način izdao Tetku. Bio sam na rubu snaga u razgovoru s ovim nemogućim čovjekom-životinjom.
– Ali jasno vam je da bez drugih ljudi ne možete. – nastavio je dosadnjaković – Biti, ostati sam na ovom svijetu – čista je iluzija. Uostalom, ne želite li imati prijatelje, ženu koju volite, djecu također…?
– Moram priznati, da više nisam siguran što želim… – rekoh skrušeno. – Ljudski odnosi, u posljednje vrijeme, postali su klopka za moju dušu, grozomorna hijerarhija, u kojoj kao da svakome valja pronaći svoje mjesto. Netko mora biti ispod, netko iznad tebe… taj ‘društveni strukturalizam’ naprosto me počeo gušiti…
– Ali ne zaboravite – ima i onih koji su s vama u istoj ravni! – veselo će moj gost i na trenutak zaledi  svoj izraz lica.
– Eh da, ima i onih koji sa mnom u istoj ravni… – prozborih odsutno.
– S druge strane, nitko vas ne sprječava da probate ‘skočiti’ na mjesto iznad vas, da se u društvenoj hijerarhiji popnete na više mjesto, uopće, da se vinete iznad svih ostalih…
– A što je, onda, po vama, krajnja svrha takvog postupka? Da nije možda ‘postati najmoćniji čovjek na zemlji’? – upitao sam.
– Upravo tako, moj prijatelju, premda i sama borba za društveni status nudi slast, uzbuđenje koje nigdje drugdje nećete pronaći – potvrdi čovjek-životinja – Čovjek sve što radi, radi zbog moći i utjecaja. Zauzeti vrh piramide ljudskih odnosa, vjerujte mi, cilj je svakog života. Batalite taj svoj sadržaj do kojega toliko držite. Uzmite ga u obzir jedino ako vam pomaže uspeti se na društvenoj ljestvici i ostvariti cilj koji sam vam spomenuo.

Svoje se “ja” vazda promiče na štetu drugoga; život uvijek živi na račun drugoga života – tko to ne poima u sebi još nije učinio ni prvi korak prema čestitosti.

– Eto, vidite! Čak je i Kolo stalo na moju stranu… Izdajte taj roman, vidim da su vam čak i odobrili financijska sredstva za to, ali shvatite, to se dogodilo samo zato jer je to nekome bilo u interesu, a ne zato što je vaš sadržaj, sadržaj vašeg ili bilo čijeg drugog romana, nešto uistinu vrijedno po sebi… Postoje samo ljudska mjerila a njeni ključevi se nalaze u našim rukama, he, he.
– I sad ću vam odati našu tajnu! Vidite, i mi ponekad trebamo ovakve Prostorije s Kolom da bismo u njima nešto stvorili… Ali to što bismo ovdje stvorili, naravno, može biti samo moralne prirode. Nama trebaju robovi! Stvaratelji smo ljudskih vrijednosti, dakle, upravo onoga čime se nesretno poigrao i taj vaš učitelj potkraj života… Stoga, ako nas u tom smislu ikada budete trebali, tu smo – preko puta,  naše prebivalište podigli smo u vašem susjedstvu…

Nakon tih riječi Moćnik napusti Prostoriju s Kolom. Uskoro sam ga mogao vidjeti kroz prozor kako se približava ružnoj, divovskoj građevini koja se doista pojavila nedaleko od moje nastambe – velikom plavom neboderu s tisuću upaljenih svjetala na svojim prozorima – odsada, prostorumnom simbolu postojanja te ubitačne, grozomorne hijerarhije društvenih odnosa.

U tom trenutku, prisjetio sam se kratke književne crtice koju sam napisao prije nekih petnaestak godina. Nosila je naziv ‘Neboder’ i u njoj sam izgleda opisao ono što mi je danas osvanulo u susjedstvu. Donosim je u cijelosti:

Stajao sam pred ulazom u neboder. Bilo je mračno, sitna jesenja kiša rominjala je ulicama. Plava grdosija nadvijena nad mene upijala je moju sjenu. Jedna hitronoga žena prešla je cestu i stala nešto tražiti po džepovima. Da li u ovom trenutku još mogu biti vani, pomislio sam.

Neboder je preda mnom, tamna staklena vrata, neljubazan portir i sitni sat dolaska; bojim se da ga ne iznevjerim. Slina je klizila suvratkom mog kaputa. Trinaest puta sam kihnuo i sada sam želio to obustaviti. Žena me nešto upitala. Nisam znao što joj točno odgovoriti. Sve je izgledalo pomalo mračno i bezizgledno. Ipak, prešutio sam joj to.

Pored ulaznih vrata, na jednom panou stajao je natpis:

“KUĆA BITKA SAD JE PUSTA.
UĐITE I ODIGRAJTE JEDNU OD NAJNOVIJIH INTELOVIH IGARA…!”

– Da li se bojiš? – pitala me – Znaš, ja se bojim.
Udrvenio sam oči. Hladnoća mi je već odavna udrvenila lice. I s ovom ženom mi ima poći?

Uhvatila me za ruku. Postajalo je sve hladnije, a sumrak se činio sve zlokobnijim. Ali znao sam – u neboderu daju sve na osvjetljenje i grijanje. Konačno mi je svršiti s tim. Gledali smo u neboder kao opčinjeni.

Ulazak više nisam mogao odgoditi.

Svrnuvši svoj pogled na Tetku u kocki leda, ponovno sam se vratio razmišljanju.

U pogledu Nietzschea, ovaj čovjek-životinja djelomično je imao pravo. Nakon što je cijeli život osuđivao moral, Nietzsche se potkraj svog misaonog pothvata posvetio upravo suprotnoj zadaći, stvaranju jednog takvog morala… Čemu? Zašto samo “ne objesiti svoju volju i svoj zakon iznad sebe”, kako je savjetovao u Zarathustri? Da bismo bili u stanju stvoriti nešto istinski novo, i kao takvi čak i postali korisni čovječanstvu (kako bi to, valjda, želio svaki moćnik svijeta), ‘osuđeni’ smo imati svoj moral. Ljudska mjerila nisu naša mjerila, nismo pozvani sudjelovati u igrama moći, i biti zastupljeni u velebnoj, ali zlokobnoj piramidi društvenih odnosa. Pozvani smo biti sami, u miru, i na svijet gledati drugim očima. Ako igdje imamo drugačiji poriv, i u čemu se razlikujemo od drugih ljudi, on se ogleda u tome da želimo na svijet gledati drugim očima. Nas, zapamtimo to, ubija svakodnevica. Mi novo potrebujemo kao što moć potrebuje prosječan čovjek. To je jednostavno tako. Ako mi ne vjerujete, sačekajte moje godine…ili odustanite, i javite se neljubaznom portiru na ulazu u Neboder… ne brinite, unutra za svakoga je lako naći mjesto…

Travanj 2013.

Moć knjige (ili kako živjeti neformalno)

Posted in FILOZOFIJA, HOUELLEBECQ, Lanzarote i drugi tekstovi, NIETZSCHE, Volja za moć tagged , , at 10:19 am autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ
Michel Houellebecq: OSTATI ŽIV (u LANZAROTE I DRUGI TEKSTOVI)

Imagination by SanuyeOno što me općenito smeta u vezi (u i oko) književnosti (i publicistike) jest opći sud da se u knjigama ne nalazi ništa drugo doli zabave. Knjige se čitaju iz zabave, da se prekrati vrijeme, jer su ništa drugo doli zabavna štiva. U današnjem pojedincu ne postoji svijest da se čitanjem pojedine knjige može promijeniti njegov život. Ne postoji svijest da i knjiga posjeduje svoju moć baš kao što ju posjeduju upravni odbori tvrtki čijem članstvu streme ili notorna burza u cjelini. Moć knjige, napisanoga u njoj, istina, ne može se mjeriti apoenima novčanica, dionicama ili materijalnim dobrima, ali može se mjeriti ‘apoenima’ ljudske sreće, izostanka bolesti i depresije, vedrine i opće raspoloženosti. Krvlju napisana knjiga, kako obično nazivamo stvarno dobre knjige u stanju su pojedinca potpuno preobratiti, sačuvati ga od bolesti, podariti mu ono za čovjeka možda najvrjednije – smisao… Ne bih napisao ni retka a da nisam uvjeren u stvarnu moć riječi kojima se služim, da su u stanju jednoga dana preoblikovati život u cjelini…

Nakon ovoga, poziv piscima treba postati još smjeliji, provokativniji. Stvarajte i unatoč toga što vas ignoriraju. Napišite u čemu to živite, otvoreno, bez dlake na jeziku kao što to savjetuje i Michel Houellebecq u svom kratkom pamfletu Ostati živ; serite po onima koji medije danas koriste kao primarne izvore mediokriteta za trovanje čitatelja/gledatelja/slušatelja, ali konotativno, nikada se ne uzdižući na razinu metajezika (odnosno kritike) u Barthesovom smislu. Prije ili kasnije, polomit ćete zube. Zaobiđite kritiku i stvorite djelo, književno djelo od krvi i mesa u kojima će prikazana stvarnost društva biti u stanju zaboljeti čula. Dakle, prije svega, budite maštoviti. Nemojte stati na pola puta kao što je to učinio Robert Perišić u romanu Naš čovjek na terenu. Razgolitite zatupljujući medijski filtar stvarnosti koji se uselio u naše glave i pokušajte živjeti i doslovno neformalno…

A kada to napišem, živjeti neformalno, tu se i sam doslovno gubim. Na trenutak, kao da mi se otvaraju vrata raja, ali ne onoga ‘predcivilizacijskoga’ u Zerzanovom smislu, čak u igri nije ni ‘De Mellova svjesnost’, već nešto moje/vaše, kao da se odsada svijet isključivo povinuje mojim/vašim željama. Želite li spavati s nekom djevojkom/dečkom? Slobodno to probajte učiniti. Neki će vas odbiti, većina ipak ne, ne stvarajte ‘situaciju’ (‘legendu’ u Coelhovom smislu) oko toga, da ste upravo takvi i takvi i da zato to ne možete ili možete učiniti. ‘Situacija’ ili ‘sudbina’ u praktičnom smislu ne postoje! Kada neformalno živite sve možete! Zamislite da ste poput Nea u završnoj sceni Matrixa. Sve vam je na dohvat ruke, ali čudnovato, više nemate poriv da bilo čime ovladate. Pa i zašto bi ga imali kad vam je sve u svakom trenutku nadohvat ruke! Ali stvaranje vas ovoga puta privlači snažnije nego ikad prije. Na neki uzbudljiv i nerazjašnjen način na stvaranje ste prisiljeni jer ste odabrali živjeti neformalno! Svaki put kada pogledate oko sebe svijet morate stvoriti, a ne ga uključiti u već poznate formalne kategorije.

Dugo sam vremena sa svoga balkona na četvrtom katu promatrao brezu koja je rasla u blizini i u međuvremenu dosegla visinu na kojoj se i moj stan nalazi. Njene grane povijale su se na vjetru, listovi šuštali, nakon ljetnih pljuskova bljeskali na suncu i svaki put kazao bih, eno, breza se povija na vjetru, eno, breza sada bljeska na suncu. A onda sam zamijetio njezino čvrsto stablo koje je izrastalo iz same zemlje, i koje se zbog svoje snage nije povijalo na vjetru, a zbog neposjedovanja lišća nikada ne bi zablistalo na suncu. Kora stabla, bijela kao snijeg, s tamnim mrljama kao uobičajenim životnim iskustvima, nadala mi se kao potpuno novo biće, kao Titan koji je na svojim leđima nosio neki drugi svijet. Više nikada nisam pomislio da sa svog balkona gledam brezu. Svaki put kada svrnem svoj pogled na izraslo konglomeratsko čudo prirode pod svojim prozorom uvijek ga drugačijeg vidim. Sada je bez lišća, utonulo u spokojan mir, dok ga proljetni sokovi koji pristižu iz zemlje i kolaju njime vjerojatno spremaju na buđenje… Pored njega je još jedno čudo prirode, na čudnovat način slično, ali ne isto, nikad ne isto… U prirodi ne postoje dvije iste stvari.

Čim zaključite da gledate brezu i pored nje još jednu brezu, umrtvljujete svoja čula, formalizirate stvarnost.

Dakle, ne morate biti stvaratelji u klasičnom smislu da biste iskusili neformalnu stranu života. Ne morate za života ni retka napisati, ali možete ih na tisuće pročitati, izgraditi svoj božanski ukus i njime se u svakoj prigodnoj prilici počastiti. To vam, recimo, radi moja sestra. Isto tako ne morate komponirati, slikati, fotkati ili bilo što konkretno stvarati. Možete i samo promatrati svijet oko sebe. Promatranje je čudesni stvaralački čin i ovisi o pojedincu. Osim promatranja tu je i mišljenje, možete imati svoju filozofiju života, zašto ne! Možete misliti o stvarima oko sebe, osobama, bilo čemu. Možete, recimo, otkriti kako se vaše misli jedno vrijeme ne usuđuju ići preko neke granice, pa nakon nekog vremena, ipak odlaze. Svijet je čudesan, a tu čudesnost može zahvaliti upravo vama. Način na koji gledate ovaj svijet zapravo ste vi sami. I to vam je opet ona ista volja za moć koju spominje i naš učitelj, taj toliko puta spomenuti lik na ovom blogu, u svom istoimenom djelu:

Čovjek konačno u stvarima nanovo ne nalazi ništa doli ono što je u njih sam metnuo: – ponovno se nalaženje zove znanost, umetanje pak – umjetnost, religija, ljubav, ponos… U obojemu bi, pa neka je to i dječja igra, valjalo nastaviti i imati dobrano hrabrosti za oboje – jedni za ponovno nalaženje, drugi – mi drugi! – za umetanje!

Ožujak 2013.

Cvjetanje ‘novog formalizma’ (uzgred i o stvarateljevoj volji za moć)

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Volja za moć tagged , , at 3:42 pm autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ

Društvene institucije, osim onoga malog udjela pomoći pojedincu u snalaženju u svijetu koji ga okružuje, uglavnom su poligon za uređenje odnosa moći. Ali kada to kažem, kao da ništa novo nisam rekao. O tome su jednako isto prije mene pisali i Horkheimeri i Weberi, ili možda neki drugi sociolozi i filozofi; ipak, poseban je trenutak kada to sami osjetite. Hladno promatrate što se to događa po mračnim dugim hodnicima institucije u kojoj pukim slučajem zarađujete svoj kruh. Na svakom koraku, kroz svaku rupicu u zidu mračnih ureda osjećate notorno preslagivanje moći između ljudi koji u njima sjede… Tako je i u mojoj instituciji. Ono što našu praksu preslagivanja moći čini malčice drugačijom u odnosu na druge društvene institucije jest što se u njoj formalizam pokazao kao naročito podesno sredstvo za tu zadaću.

Cvjetanje ‘novog formalizma’ u društvenim institucijama ne može proći nezapaženo. Svaki dan ne samo da ispunimo na tisuće obrazaca, nego i utrošimo barem deset puta više riječi u formalnim razgovorima preko fiksnih i mobilnih telefona, instant messengera, video alata, pa čak i u naoko neobveznim razgovorima za vrijeme pauze, za stolovima, kod nas naročito, udomaćenih kafića. Današnjica počinje ozbiljno bolovati od formalizma. Zapravo, moć je pronašla svojega novog slugu.

U mafijaškom, neusporedivo okrutnijem, okružju jedno od sredstva za ostvarivanje moći predstavlja tzv. reketarenje; kod nas je to neki novi obrazac koji moramo ispuniti, u suprotnom…  tko zna što nas čeka. Igre moći odvijaju se u pravilu oko donošenja ili ne donošenja novoga pravilnika i izvješća o napredovanju u zvanju nastavnika, uključivanju ili isključivanju profesora iz članstava u povjerenstvima i odborima, prihvaćanju ili neprihvaćanju studijskih programa i znanstvenih projekata itd. Velika većina znanstveno-nastavnog osoblja na fakultetima najmanje vremena posvećuje upravo neformalnim, kreativnim stranama svoga posla: stvaranju vlastite znanosti te prenošenju znanja studentima (općenito, vrlo malo vremena posvećuje se  studentima), a zapravo, dvjema osnovnim funkcijama znanstveno-nastavnog osoblja koje se navode u statutima visokoškolskih ustanova (kao i u Zakonu o visokom obrazovanju). Sada shvaćate – to je stoga što one nisu stvarno uključene u odnose moći.

Kada to sebi ovako sročite poželite čovječanstvo (ili barem birokraciju društvenih institucija) naciljati dvocijevkom. Jedno zrno neka pogodi jebeni čovjekov bitak koji se ogleda u težnji k moći, a drugo u formalizam ravno u njegovu zatupljujuću, beskrvnu, služinsku bit. Naprosto ne možete povjerovati da čovjek nije u stanju drugačije urediti svoje odnose. Ali eto, i gospodin Nietzsche mislio je da ne može.

Svoje se “ja” vazda promiče na štetu drugoga; život uvijek živi na račun drugoga života – tko to ne poima u sebi još nije učinio ni prvi korak prema čestitosti.

Ipak i dalje stojite do uvjerenja kako je Nietzsche grdno pogriješio kad je došao do zaključka da je bitak tubitka (ukratko čovjeka) – isključivo volja za moć. U svojoj nikad amenovanoj istoimenoj knjizi trebao je napisati, u sebi predmnijevate, kako se to isključivo odnosi na bitak onoga ‘se‘ kojega i Heidegger toliko trača u svojemu Bitku i vremenu – naše svakidašnje jalovo ‘ja’ koje se povinuje društvenim konvencijama, a nikada sebi i svojim porivima. Na ovaj način propuštena je prilika da bitak ‘pravoga’ tubitka i najzagriženijim Nietzscheovim učenicima do danas ostane nepoznat. U tom bi ga slučaju vjerojatno i danas zdušno tražili popunjavajući neke nove stranice povijesti filozofije, ne nekakvim ozbiljnim nalazima u vezi samoga bitka, koliko svojim, uvijek zanimljivim, ‘ničeanskim’ osobnostima…

Uspjeti u društvu, biti ‘glavni’ za druge ljude i u očima drugih možemo samo u formalnom smislu – ako drugi o tome ostave trag, svoj pristanak, na nekom formularu. Inače, zašto bi sebi ikada priznali da nad njima imamo bilo kakvo pravo a kamoli moć, makar ih mi u ime istog/iste zlostavljali u fizičkom smislu? I usprkos batina, dijete će uvijek iznova iskazivati svoju samovolju. Moć kao takva može biti samo formalna, jedino nasilje (a koje se u njezino ime često provodi) jest stvarno.

Premda je u Volji za moć najmanje upravo takve ‘volje za moći’, postavlja se pitanje možemo li samog Nietzschea braniti od njegovih ideja pravdajući ga pogubnim utjecajem njegove sestre (nacizmu sklone Elisabeth Förster-Nietzsche), pogotovo s obzirom na izbor naslova njegove posljednje knjige? Kada citira latučkog poglavicu Commora Bakeru koji i doslovno kaže: „Dobri su ljudi svi slabi: dobri su jer nisu dovoljno jaki da budu zli“, onda imamo problem ako ovu čestitu izjavu želimo prevesti u podnošljiv oblik prosječnom filozofskom čitatelju koji se užasava nasilja ali štuje filozofa pruskih korijena. Ali Nietzsche je doista neuvijeno tvrdio: sve je volja za moć!

Da je vrijednost svijeta u našoj interpretaciji (da su možda gdje drugdje moguće i druge interpretacije no puko ljudske), da su dosadašnje interpretacije perspektivične procjene, s pomoću kojih se u životu, t.j. u volji za moć održavamo radi porasta moći, da svako uzvišenje čovjeka sobom donosi prevladavanje užih interpretacija, da svako dosegnuto ojačanje i proširenje moći otvara nove perspektive te poziva na vjerovanje u nove obzore – to se provlači mojim spisima! Svijet koji nas se nešto tiče patvoren je, t.j. nije činjenično stanje nego neki spjev i zaobljenje nad mršavim brojem promatranja, on je u “tijeku”, kao nešto što biva, kao patvorenost koja se uvijek iznova odgađa, koja se nikad ne približava istini jer – “istine” nema.

Ne bismo li, onda, i mi, premda isprva uvijeno i stidljivo, u sebi trebali iznaći nekakvu svoju, vlastitu volju za moć? Stvarateljevu volju za moć? ‘Neodraslost’ stvaratelja, njegovu nezrelost, karakterizirat će najmanje tri stvari: sklonost vraćanju u prošlost, neozbiljno shvaćanje svoje umjetnosti te užasavanje nad svakim vidom nasilja i nepravde. Svaki duh sklon je vraćanju u prošlost, ali nezreli mu naročito pribjegava jer još nije spreman svoj pogled baciti u budućnost (zreo duh uvijek je ‘jedno’: prošlost, sadašnjost, budućnost). Ne uzimanje svoga unutarnjeg poz(r)iva ozbiljno ima za posljedicu da on (nezreli stvaratelj) uvijek nešto piskara, fotka, slika ali sve to radi ‘samo za svoju dušu’; u rijetkim slučajevima kad svoj poziv i shvati ozbiljno često mu je potreban drugi da ga vrednuje. Užasavanje nad nasiljem i nepravdom, kao treća karakteristika nezrelog duha stvaratelja, naročito je pogubna jer proizvede gomilu kritičkih djela/izraza za društvo u cjelini, a koji zamagle onaj čisti vidik na svijet oko sebe koji svaki zreli stvaratelj uvijek ‘nosi sa sobom’. Ali to je nužan put. Što ga prije prođete to ćete prije postati svjesni odvajanja koje će uslijediti. Odvajanja od društva, njegovih institucija, formalizama, stremljenja slavi, volji za moći. Vi ne pripadate u taj tor, ali tajanstveno – sve to opet imate na svoj način! Imate svoju ‘instituciju’ (stvarateljski opus), ‘formalizam’ (stil), ‘stremljenje slavi’ (želju za utjecajem) te stvarateljevu volju za moć (volju za preoblikovanjem života u cjelini).

Kada se i ne biste složili s ovdje upotrijebljenom terminologijom u objašnjavanju vas samih, neki mali djelić volje za moći nikada u sebi nećete moći negirati i dobar je – jer čuva od prehlade. Važno je da vašu volju za moć ne brkate s voljom za moći drugih. Ona u sebi nema ništa zajedničko sa snovima o slavi, osiguranom mirovinom u nacionalnom društvu pisaca, likovnjaka i sličnima, općenito s prihvaćanjem i pohvalama drugih. Ona i doslovno želi da se po vašoj misli, djelu, preoblikuje sam život, da utječe na pojedince, epohe, po mogućnosti čitav život. Totalitarizam takva stava ipak nije nasilan. Vi želite preoblikovati život, ali samo na dobrovoljnoj osnovi, želite da se drugi isključivo vlastitom voljom povinuju vašim idejama; bila bi to defacto posljedica vašeg utjecaja; drugi bi promjenu koju nudite iskreno željeli, a ne zato što bi na nju bili natjerani. Često ulogu drugoga stvaratelji moraju sami preuzeti, u tom slučaju, nema im druge nego da sami sebe preoblikuju…  Eto, takva vam je huda umjetnikova volja za moć!

Tako vam, u ovoj Prostoriji s Kolom, nudim drugačiji pogled na svijet, ali koji bi se paradoksalno ponovno mogao opisati Nietzscheovim vokabularom. Nudim vam da se naučite opijati životom kad je i gorak (a prečesto je gorak), nudim vam da postanete svjesni jedinstvenosti postojanja, i ovoga trenutka. Također, nudim vam i ovladavanjem bezgraničnom znatiželjom i osjetljivošću na zbilju koja će vas nagraditi ekstatičkim iskustvima zbog kojih se više nećete moći oduprijeti nagonu stvaranja… I za Nietzschea je to bila volja za moć – jedino što ju je on nazivao umjetnikovom voljom za moći… i umjetnika opisao kao čovjeka koji bi najradije da mu svi „s posluha prave ljubazno lice“… Pa neka je… Očigledno je da se s tom ocjenom sada već možemo složiti…

%d bloggers like this: