Svibanj 2019.
“Napuštanje” jastva ili prema posljednjoj ravni(ni) prosvjetiteljstva!
Peter Sloterdijk: KRITIKA CINIČKOG UMA
Na kraju ovog misaonog toka želim u naznaci odvagnuti da li posljednja integracijska ravnina prosvjetiteljstva mora biti neka vrst “racionalne mistike”… U nama je uprogramiran quasi formalan Netko kao nosilac naših socijalnih identifikacija… No, u osnovi nijedan život nema ime. Samosvjesni Nitko u nama – koji tek svojim “socijalnim rođenjem” dobiva ime i identitete – jest ono što ostaje životni izvor slobode. Živuće Nitko je ono, što se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeća energetičkih rajeva među osobnostima. Njegov životni temelj je duhom prisutno tijelo, koje nam ne valja imenovati nobody nego yesbody i koji se u toku individuacije može razvijati od arefleksivnog “narcizma” do reflektiranog “samootkrivanja cjelini svijeta”. U njemu nalazi kraj posljednje prosvjetiteljstvo kao kritika privatnog, egoističkog privida.
Uzalud širim lepeze svojih sjećanja ne bih li se nekako opet probudio i osjetio život kakav jest, kakav je zapamtio skriveni duh u mom biću. Međutim, Peter Sloterdijk, autor jedne od ključnih knjiga druge polovice 20. stoljeća KRITIKE CINIČKOG UMA koju sam imao prilike na vrijeme pročitati, naučava vrlo sličan nauk uz bitnu korekciju. Uči me razračunavanju s prošlošću. Ona, prošlost, i vjera u budućnost, opasne su pogibelji za naše biće. Jedino sadašnjost treba cijeniti. … A u svrhu čega se treba razračunati s prošlošću kada mi ona jedina čuva trenutke budnosti u mom jadnom životu? U svrhu buđenja – ne prošlosti nego sadašnjosti. Svi trenuci tobožnje prošlosti jedan su te isti trenutak vječno promičuće sadašnjosti.
Drugim riječima, danas, gotovo zaboravljena, posljednja zadaća prosvjetiteljstva ogleda se u potpunom rasplinjavanju subjekta, onog našeg taštog i katkad sujetnog ‘ja’ koje odgovara um od daljnjeg širenja. To ‘ja’ i danas gospodari našim bićima uživajući sve povlastice socijalne identifikacije. Međutim, smisao tog ‘ja’ samo je jedan – uspjeh u društvu – kako preko nesreće drugih tako i preko nesreće sebe sama. Zbog toga ‘ja’ zanima, ne on, nego društvo u cjelini. Kad vam je uspjeh moto života morate biti spremni primiti i njegovo naličje – neuspjeh. A teško da ste osoba koja svoje životne ciljeve postavlja realno. Zbog toga je većina nas danas osuđena na neuspjeh.
Peter Sloterdijk nas poziva da prestanemo s tim glumatanjem i iživljavanjem. Ako nemamo ambicija nemamo ni želje za uspjehom. Možemo biti tek „orgazmičko slavlje energijskih osobnosti“ kojima je svaki dan života onaj isti.
Promislite dobro, vi, koji čitanje još uvijek smatrate nekom vrstom posvećenosti, kako bi to bilo ugasiti svoje ‘ja’ pa barem na trenutak, što bi se uistinu dogodilo? …
Shvatili bi da zaista postoji samo taj jedan te isti trenutak sadašnjosti u kojem se na čudnovat način izmjenjujete vi i svijet. Shvatili biste i da ništa ne možete dobiti, ali ni izgubiti. Ili kako kaže Peter Sloterdijk:
Život može izgubiti jedino sâm sebe.
Međutim, zašto je ovu jednostavnu životnu mudrost tako teško spoznati i živjeti? … Tu se već i Sloterdijk zagonetno osmjehuje, jer:
…naš um uvijek hoće više nego što može.
Gramzivost i pohlepa u gorem, znatiželja u ljepšem obliku – to je čovjek koji nije gladan.
Za sam kraj, ponovno Sloterdijk, kao i ovaj tekst, kojim smo nekad davno i započeli ovu pisaniju:
U našim najboljim trenucima, kada od pukog uspijevanja i najenergičniji čin uvire u dopuštanje a spontano nas ponese ritmika životnosti, hrabrost se može iznenadno najaviti poput euforične jasnoće ili čudesno u sebi opuštene ozbiljnosti. Ona budi u nama sadašnjost. Budnost u njoj uspinje se odjednom na visine bitka. Svaki trenutak spokojno i jasnovido stupa tvojim prostorom; ti se ne razlikuješ od njegove jasnovidosti, njegove spokojnosti, njegova slavlja. Loša iskustva uzmiču pred novim prilikama. Nikakva te povijest ne čini starim. Jučerašnja odsutnost ljubavi ni na što ne prinuđuje. U svjetlu takve prisutnosti duha prekida se staza ponavljanja. Svaka svjesna sekunda briše beznadnu bivšost i postaje prvom sekundom Druge povijesti.
Svibanj 2019.
Ontologija digitalnog doba
ŽARKO PAIĆ: Tehnosfere
Ono što najbolje govori o hrvatskoj filozofiji s početka 21. stoljeća jest činjenica da njen možda najistaknutiji izdanak, takoreći – “sin”, nije zaposlen na nekom od Odjela (ili Odsjeka) pet Filozofskih fakulteta u državi nego svoj “kruh” zarađuje na – u humanističkom kontekstu – neuobičajeno “prizemnom” i od filozofskih tema “udaljenom” – Tekstilno-tehnološkom fakultetu. Štoviše, to se nije dogodilo poradi nekakve osobite filozofove potrebe za promišljanjem uloge tehnike u našim životima, pa se time htjelo biti na “izvoru problema” (iako i to postaje upitnim s obzirom na pridjev “tekstilni” u nazivu samog fakulteta), nego se radi o tomu da na većini Odsjeka za filozofiju danas praktički i gotovo pa nema filozofa u pravom smislu riječi, odnosno da te katedre uglavnom zauzimaju sveučilišni profesori koji samo predaju filozofiju i kojima kao da nije potreban još jedan koji će k tomu i filozofirati… Stoga se čini opravdanim pomisliti, da se on kao takav, “filozofirajući”, tamo i nije mogao zaposliti… Možda pogađate, a možda i ne pogađate o kome je riječ – ali prema mom mišljenju radi se o jednom od najzapaženijih živućih filozofa s ovih naših prostora – Žarku Paiću.
Da, stječe se dojam da na današnjim Odsjecima na filozofiju doista ne obitavaju više oni ljudi (čast izuzecima!) koji nakon dvije i pol tisuće godina, koliko je otprilike duga tradicija filozofskog mišljenja, i dalje sebi uporno postavljaju ista pitanja: što je život i koji je njegov smisao, što mogu znati i čemu se mogu nadati, naposljetku, što je čovjek? I da nema više ljudi koji u istom ozračju “uzvišene znatiželje” ostaju začuđeni kretanjem svijeta, propitujući ga iz svojih najiskrenijih poriva. Bilo da se pitaju o svijetu ili čovjeku, oni će uvijek ostati na istoj neutralnoj poziciji istinskih propitivača, filozofa, koji to čine ne zbog ostvarivanja vlastite karijere, nego zbog poziva koji dolazi iz dubina njihove nutrine.
Žarko Paić je, nema sumnje, danas najveći živući hrvatski filozof, iako studentima na svom matičnom Tekstilno-tehnološkom fakultetu predaje kolegije vezane uz dizajn. Sjećam se mog iznenađenja kada sam prvi put otkrio tu činjenicu. Kako je to moguće? Ali, ne radi li se i ovdje o tipičnoj hrvatskoj priči? Premala smo država da bismo cijenili svoje prave intelektualce, svoju intelektualnu elitu, kao što je to, recimo, slučaj u Francuskoj. Kod nas će uvijek biti “intelektualnih uhljeba”, ljudi, koji su filozofijom odlučili zarađivati za život i pozicionirati se u društvenoj hijerarhiji, a ne žrtvovati sve svoje vrijeme na umovanje o problemu kako su mogući sintetički sudovi apriori? Zbog toga, jedan od naših najčitanijih duhova Zoran Roško vodi miran život knjižničara, sarajevski filozof Ugo Vlaisavljević predaje kolegije po drugim Odsjecima, a ne na svom matičnom na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, a eto kod nas, najveći živući hrvatski filozof zarađuje za kruh na Tekstilno-tehnološkom fakultetu…
No možda mu je upravo ta činjenica da ne ide svake godine na Cres, na skup koji predstavlja službeno okupljalište svih hrvatskih filozofa (a zapravo sveučilišnih profesora s Odsjeka za filozofiju Filozofskih fakulteta u državi), predstavljala vjetar u leđa vlastitom kreativnom radu. Jer, Žarko Paić nikako nije jedan od onih filozofa koji će oskudijevati u produkciji filozofskih tekstova. Njemu se ne može dogoditi “doba razmišljanja” kao velikom njemačkom filozofu Immanuelu Kantu prije pisanja Kritike čistog uma (koje je potrajalo jedanaest godina!), ili pak “doba sumnji” u vlastitu misao koja se dogodila Martinu Heideggeru prije nego što je spalio drugi dio Bitka i vremena te sačekao svoju “kasnu fazu” koja je uslijedila nakon Drugog svjetskog rata. Kao da se ta nemogućnost deklariranja biti filozofom u legitimnom akademskom okružju prelila u skribomansku težnju proizvodnje filozofskih tekstova da bi se u tom kontinuitetu pisanja nekako održala, sasvim neupitna, deklaracija bivanja hrvatskim filozofom.
U svakom Europskom glasniku, možda i najznačajnijoj publikaciji u intelektualnom kontekstu u našoj državi, u kojoj Žarko Paić danas obnaša ulogu zamjenika glavnog urednika, još tamo 1990-ih pronaći ćete njegov tekst. Bilo da se piše o društvu spektakla, piscima i pisanju, amerikanizaciji društva ili nečem četvrtom, Žarko Paić ostavit će svoj prepoznatljiv trag, kroz tridesetak stranica dugo i stilistički izuzetno zahtjevno štivo, baudrillardovskog naboja, a koje je pritom i kritički vrlo precizno usmjereno… Tekstovi do kojih sam došao i uglavnom pročitao nose nazive: Uzvišenost pod čizmom i Svijet bez slike (na temu umjetnosti), Za kritiku razlika (na temu postmoderne), Zastave bez stjegonoša (uz kritiku nove američke ideologije), Vladavina užitka: insceniranje života kao društvenoga doživljaja (na temu Homo festivusa), S onu stranu multikulturalizma (Dossier: intelektualci), Bog bez religije (na temu Religija u kontekstu; zanimljivo, nesvjesno sam ovaj naslov preuzeo i za jedan svoj post!), Posthumano stanje. Drugi život i njegove stvari (uz kritiku posthumanizma) i naposljetku, tekst nazvan upravo Tehnosfera, objavljen u Europskom glasniku broj 17, relativno davne 2012. godine…
Napokon, prošle godine u izlozima knjižara pojavila su se prva dva, od pet tomova, Tehnosfere, definitivno, kapitalnog djela novije hrvatske filozofije; najvjerojatnije, radi se o “potomcima” teksta iz Europskog glasnika. Pa iako ovo “petoknjižje” kao kritika društva, tehnologije, kulture, politike, ekonomije itd. u digitalnom dobu predstavlja rekapitulaciju tema o kojima je autor pisao, ono daje i krajnji smisao cijelog poduhvata koji možemo sažeti pitanjem “Što je zadaća filozofa s početka 21. stoljeća?” odnosno “Na koji način možemo promišljati društvenu zbilju u ozračju nesumjerljivog tehnološkog razvoja kojoj je izložena?” U skladu s tim, Žarko Paić je i svjetski filozof koji danas može stajati rame uz rame s jednim Bernardom Stieglerom, a ne samo Jean Baudrillardom.
Na kraju, proberimo po (već!) “ostavštini” Tehnosfere (ili “tehnosfera” kako bismo najradije “tepali” njezinim tomovima) kojom se ovo doba razgolićuje u jednom “post-ideološkom” maniru čak i od strane jednog hrvatskog filozofa!
Ova… sveobuhvatna “ontologija digitalnoga doba” polazi od zadaće mišljenja koja više nema pred sobom nikakvo oslobađajuće poslanstvo promjene svijeta i njegovih vodećih ideja. Razlog leži u tome što je sâm koncept tehnosfere ujedno “nova” paradigma mišljenja, logika tehnogenetske konstrukcije svjetova i neprestane transformacije stanja. Gilbert Simondon ovo naziva metastabilnom ravnotežom u sustavima promjene. Kada se povijest iz horizonta “razvitka” i svih metafizičkih “velikih i malih priča” više ne može razložiti iz svoje unutarnje ili izvanjske smislenosti, nije riječ o tome da je sve postalo bez-smisleno, nego tek da se ono što se događa u doba vladavine tehnosfere odvija kroz pet međusobno preklapajućih područja teorijsko-praktično-poietičkoga djelovanja: od antropologije, kibernetike, umjetnosti, arhitekture do dizajna. Sve je drukčije i različito u svojoj sintetičkoj “drugoj prirodi”. Rezultat je taj da se mišljenje bitka preobražava u mišljenje događaja. Zato filozofija više ne može svojim naslijeđenim jezikom obuhvatiti složenu “novu” stvarnost. Hegelova znamenita definicija kako je filozofija svoje vrijeme shvaćeno u mislima prema kojem je ono umno zbiljsko, a zbiljsko umno nije time postala tek zastarjelom. Problem je u tome što umjesto uma i zbilje imamo posla s umjetnom inteligencijom (A-intelligence) koja… konstruira nove svjetove i ujedno ih reflektira… [dok] …događaji tehnogenetske transformacije “života” stvaraju nove konstrukte i kontekste “umjetnog života” (A-life).
Pa tako dva glavna problema digitalnoga doba su “ubrzavanje nove tehnologije i povećanje umjetnoga pamćenja”…
Sada se može to s punom izvjesnošću reći: prošlo je doba metafizičke slike svijeta prema kojoj postoje neprevladive razlike između bitka i vremena, prirode i kulture, životinje i čovjeka, svijeta i stroja. U pojmu tehnosfere dokinuta je svaka razlika živoga i neživoga, pa je riječ o “imanentnoj transcendenciji” života koji više nije ništa prirodno ni umjetno, već se tehnogenetski stvara kao autopoietički sustav. To znači, nadalje, da u razlikovanju tehnike, tehnologije i tehnosfere ne valja vidjeti više Hegelov spekulativno-dijalektički put svijesti do znanosti apsoluta samoga. Umjesto toga, nalazimo se u stanju koje više nije određeno povijesnom eshatologijom bitka. Na djelu je stvaralački simulakrum i kontingencija događaja koji sjedinjuju kibernetičke pojmove informacije, komunikacije, povratne sprege (feedback) i kontrole.
Nije li sve to, doista, zastrašujuće? Poput kakva stroja u “kibernetičkom stanju svijesti”, u skladu s Paićevim seciranjem naše “digitalnosti”, a u misaonom smislu “postideološkoga” Warkovskog duha, mogu tek najaviti da je preostala objava još samo jednog posta na ovom blogu prije njegova zatvaranja… odnosno zapadanja u dugi, “filozofsko-zimski” san… do nekog drugog “stanja uma” koje će ga biti u stanju probuditi…
O Duhu i njegovim Moćima 