Svibanj 2019.

“Napuštanje” jastva ili prema posljednjoj ravni(ni) prosvjetiteljstva! (ničeancije xxiii.)

Posted in FILOZOFIJA, Kritika ciničkog uma, SLOTERDIJK tagged , , , u 7:05 pm autora/ice Magičar

Peter Sloterdijk: KRITIKA CINIČKOG UMA

Na kraju ovog misaonog toka želim u naznaci odvagnuti da li posljednja integracijska ravnina prosvjetiteljstva mora biti neka vrst “racionalne mistike”… U nama je uprogramiran quasi formalan Netko kao nosilac naših socijalnih identifikacija… No, u osnovi nijedan život nema ime. Samosvjesni Nitko u nama – koji tek svojim “socijalnim rođenjem” dobiva ime i identitete – jest ono što ostaje životni izvor slobode. Živuće Nitko je ono, što se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeća energetičkih rajeva među osobnostima. Njegov životni temelj je duhom prisutno tijelo, koje nam ne valja imenovati nobody nego yesbody i koji se u toku individuacije može razvijati od arefleksivnog “narcizma” do reflektiranog “samootkrivanja cjelini svijeta”. U njemu nalazi kraj posljednje prosvjetiteljstvo kao kritika privatnog, egoističkog privida.

149.

Moji stari dobri “slobodni duhovi”, “stari” za ovo vrijeme, ali vječno mladi u svom duhu, došlo je i to vrijeme – a prije “svečanog” zatvaranja ovog bloga – da napokon “dekonstruiramo” i to naše ja! Da shvatimo njegovu najdublju istinu – da ne postoji; i da jedino ono – nadmeno i bahato kakvo se pravi da jest, a malo i bijedno kakvo zapravo jest – ne postoji, dok sve drugo postoji; da shvatimo da smo njegovo “postojanje” samo izveli iz svjesnog promatranja, odnosno – naših stanja svijesti, osobite “psihičke energije” koju jedinu doživljavamo neposredno, poput sna ili zbilje, svejedno, i koja, neznano kako, svoje “iskustvo bivanja u svijetu” doživljava kroz nešto što nazivamo “vrijeme”. Očito da je za takvu vrst energije ključna sposobnost pamćenja prošlih stanja… Drugim riječima, da nema te sposobnosti pamćenja prošlih stanja svijesti ne bi bilo ni te iluzije – jastva

150.

Zato ne možemo reći da postoji ja nego samo naša svijest; zapravo, postoje stanja svijesti koja se izmjenjuju u formi kognitivnog sustava i o koja se zrcali “vanjski svijet”, i postoji naše “tijelo” kao autopoietski sustav koje se obnavlja u “vremenu”, oboje kao “nakupine energije” koje će se kao sopstvenost cjeline jednoga dana ponoviti, ali ne postoji ja, nekakva zasebna “psihička energija” onkraj prostora i vremena koja se čini neuništivom. Ja je samo iluzija koju smo stvorili da bismo preživjeli.

151.

Ja nije samo obična iluzija uma, ona je, definitivno, njegova najveća iluzija na osnovi koje je on bio u stanju izvesti postojanje bilo koje druge stvari na ovom svijetu…

152.

U ovom svijetu, o kojemu ama baš ništa ne znamo, mislimo da imamo samo to malo ja (cogito ergo sum!) koje zna da će jednoga dana nestati. Ali što može biti to ja osim akumuliranog iskustva sopstvenosti cjeline u svakom prstenu vječnog povratka jednakog? Ako je tomu tako, onda jedino što se ne ponavlja je upravo ono samo. Sve drugo, uključivo sopstvenost fizičke i duhovne cjeline (znanstvenim rječnikom – njezin autopoietski i kognitivni sustav) koje ga konstruiraju, potpada pod prazakon ponavljanja. I upravo to je najviša začudnost nauka vječnog povratka! Naše “tijelo” će se vratiti, jer će se nakon eona ponovno spojiti iste energije, no naše jastvo neće. Ono koje samo nastaje kao rezultat razvoja zametka, njegovo iskustvo uvijek će biti izvorno i jedinstveno, ali zbog toga zauvijek prolazno.

153.

Pritom, ne trebamo zadržavati iluziju vremena kao nekakvog linearnog slijeda, pa reći 863. jastvo u jednom te istom “tijelu” sopstvenosti cjeline umnogome nalikuje 967. jastvu…, kao da je u jednom trenutku postojalo 1. jastvo. Problem početka i kraja svijeta problem je ideja početka i kraja koje imamo u svom umu. Ako već svjedočimo nečemu (primjerice, ovim slovima na bijeloj pozadini) ne možemo pitati zašto postoji nešto a ne ništa. To će zauvijek ostati tajna postojanja koja se ničim (ni logičko-matematički, ni intuitivno-mistički, ni osjećajem, a bogami ni osjećanjem) ne može razriješiti…

154.

Moramo se jednostavno pomiriti s tim da ćemo ponovno, kao što smo to već nebrojeno puta činili, sjediti za ovim istim stolom pod otvorenim prozorom, i da će do nas dopirati isti proljetni pjev “ptice rugalice”, ali i s tim, da će u našoj glavi “boraviti” neko drugo jastvo, neka druga “psihička konstrukcija” s kojom, mi, “današnji”, ni pod kojim okolnostima nećemo moći stupiti u kontakt…

155.

Svjesno, nepristrano, ili kako bi kazao Kant – “bezinteresno”, promatrati ovaj svijet može se u svakom trenutku, i upravo ti svjesni trenuci su ono što će se uvijek iznova vraćati; svjesno promatrati ovaj svijet znači dospjeti u vječnost. Samo će se svjesni trenuci promatranja vraćati, ali ne i naša “izvođenja” iz tog promatranja! Autopoietski sustav može samo s unaprijed definiranim skupom interakcija stupiti u odnos s “vanjskim svijetom”. Ali od tog ograničenog broja interakcija kognitivni sustav može “izvesti”, stvoriti, konstruirati beskonačan broj reprezentacija istih! Može, na koncu, konstruirati i to ja. I upravo to je razlog zašto je ja prolazno, a svijest sopstvenosti cjeline nije.

156.

Svijest, dakle, nije nikakav transcendentni osnov kao što to tvrde new age gurui, ona je samo naša sposobnost stvaranja vrlo uvjerljive iluzije objektivne stvarnosti, kako to uostalom i tvrde neki konstruktivistički nastrojeni mislioci. Tamo vani je “umni mrak”, a ako ima nečega, to su samo, uvjetno rečeno, “procesi” – sile, tokovi, privlačenja, odbijanja, a nikako nekakva Apsolutna Svijest. Svijest je naš (a možda i ne samo naš!) “umni alat” pomoću kojeg oblikujemo ili prilagođavamo prostor i vrijeme (a možda su i oni samo “umni alati!”), oblikujući “vanjski svijet” našeg iskustva po našoj mjeri. A kako su oni – svijest, prostor, vrijeme –  uopće mogući – nova je tajna postojanja… a da pritom, do samog života nismo ni stigli… (nismo se stigli zapitati “Kako je život moguć?”). Stvarnost je, stoga i po svemu sudeći, samo rezultat odnosa prostora i vremena i svih procesa u njima, te kao takva ne može posjedovati nekakvu vlastitu objektivnu prirodu.

157.

Jedini smislen odgovor koji bi nam objasnio što nam se to događa (tajnu postojanja!) bio bi Bog koji se nalazi “negdje iznad” ovog svijeta, držeći ga u šaci. U tom slučaju, mi bismo saznali svoju “tajnu postojanja”, svoj početak i kraj, i saznali bismo da je on taj koji mu drži konce u rukama. Ali što, u tom slučaju, s Bogom? Tko je njega stvorio? Koja je njegova “tajna postojanja”? Ne drži li našeg Boga u šaci neki drugi Bog iznad njega, a ovoga opet još viši Bog i tako dalje…? Drugim riječima, kada bi Bog postojao kao zasebna sopstvenost cjeline od nas, morao bi imati iste spoznajne probleme kao i mi, mala bijedna ljudska vrsta udomitelja malih, bahatih jastava… No ako bismo rekli, ta, “On (Bog) je oduvijek postojao!”, zašto ta tajna postojanja ne bi bila primjenjiva već i na sâm ovaj svijet? Zašto ne bismo odmah rekli “Ovaj svijet je oduvijek postojao!” – a što upravo mi tvrdimo! Ako je svijet ono što oduvijek postoji, onda je svijet i Bog, a to je samo zaobilazan način da kažemo da je Bog Cjelina kojoj svi pripadamo. Na ovom mjestu se razotkriva danas zaboravljeno (pa čak i prešućivano) pravo značenje latinske riječi religio, etimološkog korijena riječi naše najstarije sestre duha – Religije, a koja dolazi od glagola religare koji izvorno znači “povezati“. Dakle – što s čim povezati? Ne društvo i pojedince u njemu, kako to sebi tumači André Comte-Sponville u svojoj knjižici Duh ateizma, nego sopstvenosti cjeline sa samom Cjelinom! Religija je tu da osjetimo da smo dio Cjeline i da smo s njom povezani, a ne da se osjećamo kao nekakvi pojedinci, “naoružani” jastvima, bačeni u svijet!

158.

Na samom kraju, ne mogu vam to prešutjeti: napuštanje jastva samo je ideal kojemu sam u svom životu nastojao težiti. Čitav svoj misaoni vijek provodim u bezuspješnim pokušajima njegova napuštanja… ali svejednako, to mi uspijeva samo u mislima; samo mi riječima pođe za rukom napustiti jastvo, kao što ste se mogli uvjeriti i “na ovim stranicama”, a onda se ono u stvarnom životu vrati s istim taštim zahtjevima u pogledu nekakvih “društvenih priznanja”, prigodno (ili pogrdno) ukrašeno proplamsajima sujete na “konkurentske misli” drugih slobodnih duhova. Tko si ti da ovo pišeš? Tko si ti da se ovako praviš pametan? Na koncu, tko će ovo čitati…? Dok ga posljednjom snagom odgurujem od sebe, ipak sam stigao ostaviti sumnju u vama, da riječi ikada išta rješavaju… Ali ta sumnja, kao novi oblik patnje, je ona ista koja će vas na kraju izgraditi – kao slobodne i dokone duhove budućnosti!

Za kraj, ponovno Sloterdijk, s kojim smo jednom davno i započeli ovu pisaniju:

U našim najboljim trenucima, kada od pukog uspijevanja i najenergičniji čin uvire u dopuštanje a spontano nas ponese ritmika životnosti, hrabrost se može iznenadno najaviti poput euforične jasnoće ili čudesno u sebi opuštene ozbiljnosti. Ona budi u nama sadašnjost. Budnost u njoj uspinje se odjednom na visine bitka. Svaki trenutak spokojno i jasnovido stupa tvojim prostorom; ti se ne razlikuješ od njegove jasnovidosti, njegove spokojnosti, njegova slavlja. Loša iskustva uzmiču pred novim prilikama. Nikakva te povijest ne čini starim. Jučerašnja odsutnost ljubavi ni na što ne prinuđuje. U svjetlu takve prisutnosti duha prekida se staza ponavljanja. Svaka svjesna sekunda briše beznadnu bivšost i postaje prvom sekundom Druge povijesti.

Svibanj 2019.

Ontologija digitalnog doba

Posted in FILOZOFIJA, PAIĆ, Tehnosfera tagged , , , , u 5:05 pm autora/ice Magičar

ŽARKO PAIĆ: Tehnosfere

Ono što najbolje govori o hrvatskoj filozofiji s početka 21. stoljeća jest činjenica da njen možda najistaknutiji izdanak, takoreći – “sin”, nije zaposlen na nekom od Odjela (ili Odsjeka) pet Filozofskih fakulteta u državi nego svoj “kruh” zarađuje na – u humanističkom kontekstu – neuobičajeno “prizemnom” i od filozofskih tema “udaljenom” – Tekstilno-tehnološkom fakultetu. Štoviše, to se nije dogodilo poradi nekakve osobite filozofove potrebe za promišljanjem uloge tehnike u našim životima, pa se time htjelo biti na “izvoru problema” (iako i to postaje upitnim s obzirom na pridjev “tekstilni” u nazivu samog fakulteta), nego se radi o tomu da na većini Odsjeka za filozofiju danas praktički i gotovo pa nema filozofa u pravom smislu riječi, odnosno da te katedre uglavnom zauzimaju sveučilišni profesori koji samo predaju filozofiju i kojima kao da nije potreban još jedan koji će k tomu i filozofirati… Stoga se čini opravdanim pomisliti, da se on kao takav, “filozofirajući”, tamo i nije mogao zaposliti… Možda pogađate, a možda i ne pogađate o kome je riječ – ali prema mom mišljenju radi se o jednom od najzapaženijih živućih filozofa s ovih naših prostora – Žarku Paiću.

Da, stječe se dojam da na današnjim Odsjecima na filozofiju doista ne obitavaju više oni ljudi (čast izuzecima!) koji nakon dvije i pol tisuće godina, koliko je otprilike duga tradicija filozofskog mišljenja, i dalje sebi uporno postavljaju ista pitanja: što je život i koji je njegov smisao, što mogu znati i čemu se mogu nadati, naposljetku, što je čovjek? I da nema više ljudi koji u istom ozračju “uzvišene znatiželje” ostaju začuđeni kretanjem svijeta, propitujući ga iz svojih najiskrenijih poriva. Bilo da se pitaju o svijetu ili čovjeku, oni će uvijek ostati na istoj neutralnoj poziciji istinskih propitivača, filozofa, koji to čine ne zbog ostvarivanja vlastite karijere, nego zbog poziva koji dolazi iz dubina njihove nutrine.

Žarko Paić je, nema sumnje, danas najveći živući hrvatski filozof, iako studentima na svom matičnom Tekstilno-tehnološkom fakultetu predaje kolegije vezane uz dizajn. Sjećam se mog iznenađenja kada sam prvi put otkrio tu činjenicu. Kako je to moguće? Ali, ne radi li se i ovdje o tipičnoj hrvatskoj priči? Premala smo država da bismo cijenili svoje prave intelektualce, svoju intelektualnu elitu, kao što je to, recimo, slučaj u Francuskoj. Kod nas će uvijek biti “intelektualnih uhljeba”, ljudi, koji su filozofijom odlučili zarađivati za život i pozicionirati se u društvenoj hijerarhiji, a ne žrtvovati sve svoje vrijeme na umovanje o problemu kako su mogući sintetički sudovi apriori? Zbog toga, jedan od naših najčitanijih duhova Zoran Roško vodi miran život knjižničara, sarajevski filozof Ugo Vlaisavljević predaje kolegije po drugim Odsjecima, a ne na svom matičnom na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, a eto kod nas, najveći živući hrvatski filozof zarađuje za kruh na Tekstilno-tehnološkom fakultetu…

No možda mu je upravo ta činjenica da ne ide svake godine na Cres, na skup koji predstavlja službeno okupljalište svih hrvatskih filozofa (a zapravo sveučilišnih profesora s Odsjeka za filozofiju Filozofskih fakulteta u državi), predstavljala vjetar u leđa vlastitom kreativnom radu. Jer, Žarko Paić nikako nije jedan od onih filozofa koji će oskudijevati u produkciji filozofskih tekstova. Njemu se ne može dogoditi “doba razmišljanja” kao velikom njemačkom filozofu Immanuelu Kantu prije pisanja Kritike čistog uma (koje je potrajalo jedanaest godina!), ili pak “doba sumnji” u vlastitu misao koja se dogodila Martinu Heideggeru prije nego što je spalio drugi dio Bitka i vremena te sačekao svoju “kasnu fazu” koja je uslijedila nakon Drugog svjetskog rata. Kao da se ta nemogućnost deklariranja biti filozofom u legitimnom akademskom okružju prelila u skribomansku težnju proizvodnje filozofskih tekstova da bi se u tom kontinuitetu pisanja nekako održala, sasvim neupitna, deklaracija bivanja hrvatskim filozofom.

U svakom Europskom glasniku, možda i najznačajnijoj publikaciji u intelektualnom kontekstu u našoj državi, u kojoj Žarko Paić danas obnaša ulogu zamjenika glavnog urednika, još tamo 1990-ih pronaći ćete njegov tekst. Bilo da se piše o društvu spektakla, piscima i pisanju, amerikanizaciji društva ili nečem četvrtom, Žarko Paić ostavit će svoj prepoznatljiv trag, kroz tridesetak stranica dugo i stilistički izuzetno zahtjevno štivo, baudrillardovskog naboja, a koje je pritom i kritički vrlo precizno usmjereno… Tekstovi do kojih sam došao i uglavnom pročitao nose nazive: Uzvišenost pod čizmom i Svijet bez slike (na temu umjetnosti), Za kritiku razlika (na temu postmoderne), Zastave bez stjegonoša (uz kritiku nove američke ideologije), Vladavina užitka: insceniranje života kao društvenoga doživljaja (na temu Homo festivusa), S onu stranu multikulturalizma (Dossier: intelektualci), Bog bez religije (na temu Religija u kontekstu; zanimljivo, nesvjesno sam ovaj naslov preuzeo i za jedan svoj post!), Posthumano stanje. Drugi život i njegove stvari (uz kritiku posthumanizma) i naposljetku, tekst nazvan upravo Tehnosfera, objavljen u Europskom glasniku broj 17, relativno davne 2012. godine…

Napokon, prošle godine u izlozima knjižara pojavila su se prva dva, od pet tomova, Tehnosfere, definitivno, kapitalnog djela novije hrvatske filozofije; najvjerojatnije, radi se o “potomcima” teksta iz Europskog glasnika. Pa iako ovo “petoknjižje” kao kritika društva, tehnologije, kulture, politike, ekonomije itd. u digitalnom dobu predstavlja rekapitulaciju tema o kojima je autor pisao, ono daje i krajnji smisao cijelog poduhvata koji možemo sažeti pitanjem “Što je zadaća filozofa s početka 21. stoljeća?” odnosno “Na koji način možemo promišljati društvenu zbilju u ozračju nesumjerljivog tehnološkog razvoja kojoj je izložena?” U skladu s tim, Žarko Paić je i svjetski filozof koji danas može stajati rame uz rame s jednim Bernardom Stieglerom, a ne samo Jean Baudrillardom.

Na kraju, proberimo po (već!) “ostavštini” Tehnosfere (ili “tehnosfera” kako bismo najradije “tepali” njezinim tomovima) kojom se ovo doba razgolićuje u jednom “post-ideološkom” maniru čak i od strane jednog hrvatskog filozofa!

Ova… sveobuhvatna “ontologija digitalnoga doba” polazi od zadaće mišljenja koja više nema pred sobom nikakvo oslobađajuće poslanstvo promjene svijeta i njegovih vodećih ideja. Razlog leži u tome što je sâm koncept tehnosfere ujedno “nova” paradigma mišljenja, logika tehnogenetske konstrukcije svjetova i neprestane transformacije stanja. Gilbert Simondon ovo naziva metastabilnom ravnotežom u sustavima promjene. Kada se povijest iz horizonta “razvitka” i svih metafizičkih “velikih i malih priča” više ne može razložiti iz svoje unutarnje ili izvanjske smislenosti, nije riječ o tome da je sve postalo bez-smisleno, nego tek da se ono što se događa u doba vladavine tehnosfere odvija kroz pet međusobno preklapajućih područja teorijsko-praktično-poietičkoga djelovanja: od antropologije, kibernetike, umjetnosti, arhitekture do dizajna. Sve je drukčije i različito u svojoj sintetičkoj “drugoj prirodi”. Rezultat je taj da se mišljenje bitka preobražava u mišljenje događaja. Zato filozofija više ne može svojim naslijeđenim jezikom obuhvatiti složenu “novu” stvarnost. Hegelova znamenita definicija kako je filozofija svoje vrijeme shvaćeno u mislima prema kojem je ono umno zbiljsko, a zbiljsko umno nije time postala tek zastarjelom. Problem je u tome što umjesto uma i zbilje imamo posla s umjetnom inteligencijom (A-intelligence) koja… konstruira nove svjetove i ujedno ih reflektira… [dok] …događaji tehnogenetske transformacije “života” stvaraju nove konstrukte i kontekste “umjetnog života” (A-life).

Pa tako dva glavna problema digitalnoga doba su “ubrzavanje nove tehnologije i povećanje umjetnoga pamćenja”…

Sada se može to s punom izvjesnošću reći: prošlo je doba metafizičke slike svijeta prema kojoj postoje neprevladive razlike između bitka i vremena, prirode i kulture, životinje i čovjeka, svijeta i stroja. U pojmu tehnosfere dokinuta je svaka razlika živoga i neživoga, pa je riječ o “imanentnoj transcendenciji” života koji više nije ništa prirodno ni umjetno, već se tehnogenetski stvara kao autopoietički sustav. To znači, nadalje, da u razlikovanju tehnike, tehnologije i tehnosfere ne valja vidjeti više Hegelov spekulativno-dijalektički put svijesti do znanosti apsoluta samoga. Umjesto toga, nalazimo se u stanju koje više nije određeno povijesnom eshatologijom bitka. Na djelu je stvaralački simulakrum i kontingencija događaja koji sjedinjuju kibernetičke pojmove informacije, komunikacije, povratne sprege (feedback) i kontrole.

Nije li sve to, doista, zastrašujuće? Poput kakva stroja u “kibernetičkom stanju svijesti”, u skladu s Paićevim seciranjem naše “digitalnosti”, a u misaonom smislu “postideološkoga” Warkovskog duha, mogu tek najaviti da je preostala objava još samo jednog posta na ovom blogu prije njegova zatvaranja… odnosno zapadanja u dugi, “filozofsko-zimski” san… do nekog drugog “stanja uma” koje će ga biti u stanju probuditi…

%d bloggers like this: