Svibanj 2011.

Oplakivanje čovječanstva

Posted in FILOZOFIJA, HOUELLEBECQ, KNJIŽEVNOST - PROZA, Lanzarote i drugi tekstovi tagged , , u 8:27 am autora/ice Magičar

Michel Houellebecq: LANZAROTE I DRUGI TEKSTOVI

Michael Houellebecque izgleda mi kao čovjek koji je imao priliku iz neposredne blizine promatrati propast čovječanstva. Sva ta groza i nelagoda koja se može iščitati s njegova lica, nemirne ruke kojima pripaljuje cigaretu za cigaretom, konačno, i sam zaplet njegova romana „Mogućnost otoka“, skovale su u meni tu apokaliptičku metaforu o njemu. Čini se kao da je čovječanstvo već oplakao i da se vratio u vrijeme tik pred njegovu propast mučen budućnošću bez perspektive.

Naravno da je riječ o nečemu drugom, nečemu puno intimnijem nego što je to propast svijeta a što pisac ne skriva od javnosti – radi se o proživljenoj vlastitoj životnoj traumi. Zapravo, uvijek je o tome riječ. I kada naoko govorimo o najopćenitijim stvarima i čini se da ni najmanje ne uplićemo sebe, uvijek na kraju iznjedri naše lice koje skrušeno prizna da je to samo naš vlastiti izraz u ovom svijetu. Ipak, dogodi se da se nečije sudbine na zagonetan način podudare sa sudbinama većeg broja ljudi, u vrlo rijetkim slučajevima i čitavog čovječanstva, a to je, čini mi se slučaj Michela Houellebecquea. On upravo posjeduje tu moć – pisati duboko o tom istom čovječanstvu, uzimati mu mjeru koja mu točno pripada. S tim u vezi, imam još jednu dobru metaforu o M. H.: kao da smo se približili neuglednom usjeku među stijenama prekrivenim grmljem koje kad bi razmakli i ušli u nj – vodio bi nas ravno do središta zemlje…

Bilo kako bilo, svojim ponašanjem u javnosti Michael Houellebecque otkriva i kako je teško biti pisac i pokazivati se u istoj. Koliko samo nelagode i nemira mora osjećati dok je okružen kamerama i fotoaparatima s bljeskalicama… jedino, ako ne spada među beznadno tašte umjetnike kojima to godi. No, Michel Houelebecque nije takav… Uostalom, pogledajte video!

O NEJEDINSTVU, SLOBODI I PATNJI, ZAPRAVO – SVEMU (OSVRT NA LANZAROTE I DRUGE TEKSTOVE M. HOUELLEBECQA) (objavljeno u časopisu 15 dana)

Sve nam se više čini da gubimo vjeru u prajedinstvo svijeta. Ono što svijet jest, kroz zbroj i sinenergiju svih njegovih dijelova, toliko je proturječno u sebi da je, iza toga, teško zamisliti bilo kakvu sliku pretpostavljenog idiličnog prazajedništva. Upojedničenje i sloboda – neoborivi fakti svijeta kakvog poznajemo – ne čine nam se više izmirljivim s pojmovima jedinstva i smisla.

Jedan od „krivaca“ za naš novi stav možda je i M. Houellebecq čije „druge tekstove“ u knjizi Lanzarote i drugi tekstovi upravo pročitah. Da li voljeti ili mrziti slobodu pita se Houellebecq; on sam nema dileme – svakako mrziti. „Metafizika“, koju u konačnici razvija, svoju krajnju točku će doseći u specifičnom razumijevanju pojma istine koju, po Houellebecqusvaki književnik treba izdupsti svojim pisanjem“.

Kao osobu, Michaela Houellebecqa javnost već dulje vremena doživljava kao dokazanog anti-liberalistu odnosno osobu koja se nikako nije željela povinovati „lijevim intelektualnim svaštarenjem u kojem je ogrezlo XX. stoljeće“. S druge strane, Houellebecqa možemo smatrati i onim književnikom-misliocem čiji su kontroverzni stavovi, u jednoj sasvim postmodernističkoj maniri, svakako s metafizikom davno raskrstili. Stoga, uobičajeno „metafizičko“ značenje pojma istine nikako se ne smije pobrkati s njenim značenjem kojeg nam želi prenijeti pisac.

Houellebecq bez uvijanja kaže da vjerujemo u jedinstvo Istinitog, Dobrog i Lijepog, znači, s jedne strane nimalo nam ne brani naslađivati se plodovima starog metafizičkog vrta, dok s druge, on sam, taj napušteni vrt više ne posjećuje (pogotovo ne, kako bi prevladao egzistencijalno ništavilo sebe kao ljudske jedinke i čovječanstva u cjelini a što se zapravo jedino i činilo tijekom ljudske povijesti). Čovjeku ništa ne može pomoći, kazat će nepomućenim mirom, ali ako ništa, barem se toga mora biti bolno svjestan. Izreći tu „istinu“ naglas – to je taj posao književnika.

Uronimo sada u tu novu-staru metafiziku Michaela Houellebecqa i nastojimo  pročačkati njene temelje. Sve se kod  Houellebecqa vrti oko pojmova patnje, slobode i (ne)jedinstva. Patnja je iskonska zbog razdvojenosti stvari u svijetu. Sve na svijetu zbog toga pati: subjekt koji promatra, objekt koji je promatrani i neprikosnoveni sudac u svemu tome – bezlični svijet. Zagonetni odnosi između subjekta i objekta, subjekta i svijeta te objekta i svijeta nisu proizvoljni već se u gotovo svakoj epohi ljudske povijesti prepoznaju kao suštinski te uobičajeno imaju za posljedicu čitave gredice postavki humanističkih znanosti u oronulom metafizičkom vrtu.

Ipak, jedna holistička misao pokušala je još davno prevladati tu gorku razdvojenost primamljivom tvrdnjom da je svijet Jedno. Sve je Jedno, ponavljao je i svojim nedoraslim sugrađanima i antički mislilac Heraklit, međutim, „Sve je jedno“ mogao bi biti i najlakši zaključak jedne intuitivne krajnje logike koja se naspram generaliziranih postavki svijeta ponaša suviše površno bez da svoje utemeljenje zaista pronađe na osnovu činjenica vanjskog svijeta. Praizvor svemira ostaje u tami i usprkos svih nastojanja da to ne bude tako. Danas se neki od nas opravdano pitaju nije li taj „praizvor“ uopće spoznatljiv i da li uopće postoji. Čak i znanost treba uzeti s rezervom kada se zalaže za jednu, već kod izgovora, upadljivo glupu ideju o tome da se svemir širi. I o tome se, također, ne može ništa znati. Stoga, stvari treba prihvatiti kakve jesu samo u odnosu na nas, a takve su da bilo kojom metafizikom, intuicijom ili intelektom možemo razlučiti jedino „sveto trojstvo“ – subjekt, objekt(e) i svijet.

Čak i na tako niskoj razini promatranja, mogu nas agnostični cinici navući na tanak led, i sjetiti se, recimo, ideje grčkog filozofa Demokrita koja svijet svodi na „atome i prazninu“. Međutim, uz neznatne preinake, bez problema u atome možemo prevesti i subjekt i objekt(e), dok ulogu praznine u potpunosti možemo prepustiti svijetu, našem praznom svijetu i na taj način dokazati fleksibilnost našeg pogleda.

Sada dolazimo do patnje. Patnja kao takva ipak nije svrha čovjekovog bivstvovanja, kaže Michel. Ona je samo posljedica nejedinstva svijeta odnosno činjenice da je svijet na začudan načinslobodan. I na ovom mjestu riječ sloboda počinje nam se otkrivati u drugačijem, neugodnijem svjetlu. Što zapravo znači kad kažemo da je svijet slobodan? To ponajprije znači da objekti nisu ništa dužni subjektu, da svijet nije ništa dužan objektima, ali ni subjekt nije ništa dužan svijetu. Hoćemo li to izreći kombiniranim jezikom prirodnih i humanističkih znanosti, kazat ćemo: objekti nisu dužni nadavati se subjektu kako bi mu bili spoznatljivi, svijet nije dužan osiguravati nikakvu uzročno-posljedičnu povezanost objekata, ali isto tako, subjekt nije dužan ponašati se u svijetu po bilo kakvim prethodno propisanim normama. Svi smo, tako, nesretno slobodni!

Taj strahotni zaključak, međutim, trenutno nas oslobađa, ali samo za patnju. Jer, upravo u toj točci razmatranja zaista nestaje sigurnost Jednog. Nismo više uglavljeni u nekakvoj strukturi u kojoj vidimo smisao, već smo bačeni na zemlju da se na njoj sami snalazimo kako god umijemo. U takvim okolnostima, izvjesne su brojne neugodnosti i ugodnosti; primjerice, netko nam može nanijeti bol – zbog toga moramo biti neprestano na oprezu. Ali isto tako, i mi drugima možemo nanijeti bol – zbog toga se moramo neprestano samosvladavati, biti moralni. Nitko nam ništa ne može obećati, čak ni Sunce da će sutra opet izići! Sad je jasno zašto H. mrzi slobodu ali i zašto ga odatle sasvim pogrešno smatraju gnjilim desničarom. Sloboda je vraški nezgodna stvar! Također, sada tek postaje jasno zašto jedna od današnjih najutjecajnijih religija svijeta – kršćanstvo – toliko pažnje poklanja slobodnoj volji i njenom izboru. Sve se na ovom svijetu, zaista, vrti oko slobode i patnje.

Kada bih analizirao svoj život, vrlo brzo bih došao do zaključka da sam dobar njegov dio, iz ovdje nebitnih razloga, prvo proveo u osvajanju slobode, a potom, i u bježanju od nje.

Sloboda kao direktnu posljedicu ima nejedinstvo svijeta. Ali ako ne postoji nekakavo prajedinstvo svijeta onda ne mora postojati ni nekakvo jedinstveno stajalište na ovom svijetu o samom svijetu i pripadnim mu subjektom i objektima a koje nam upravo on nudi; ne postoje univerzalne formule koje mogu na bilo koji način pomoći čovjeku kao jedinki i čovječanstvu kao vrsti –  u bilo čemu (sjetite se Einsteinovog „Sve je releativno!“, zbog toga nikada do kraja ne možemo povjerovati čak ni u bjelodanu znanstvenu postavku da se svemir uistinu širi ). Houellebecqov odgovor je primjenljiv, ali samo na njega sama, na njegov „skup atoma“, kao i za vrlo slične skupove atoma koje, pukim slučajem, i autor ovog teksta možda zaprima. Međutim, netko treći može reći da on uopće ne osjeća patnju, može reći da nije razumio ni riječ ovdje napisanog i dokazati kako se on, osobno i naprotiv, vrlo dobro osjeća u svijetu. Nevezano uz tekst, za tog bi Houellebecq kazao da je „blizak životinji“ a u ne-podrugljivo prenesenom značenju to bi značilo da je blizak svojim instinktima, prirodi, onomu što je bio prije nego je postao čovjek, ali u tome svakako nije „kvaka“ ovoga teksta.

A u čemu, onda, jest? Nejedinstvo svijeta, te uzrokovane sloboda i patnja na svakog čovjeka se drugačije odražavaju te, zbog toga, u njima stvaraju njihovu vlastitu „istinu“. Sam pojam istine je, dakle, nešto potpunoma subjektivno, preko kojeg onda možemo izgraditi vlastiti svijet i u njemu „imati“ vlastite objekte, što god hoćemo. Jedna od naših „istina“ onda može biti i ova Houellebecqova. Ali – a ovdje treba dobro naćuliti uši – i nečija druga „istina“ postaje moguća, pa čak i ona koja negira Houellebecqovu „istinu“ i negira nejedinstvo svijeta, slobodu i patnju. Međutim – a u tome je „kvaka“ cijelog ovog teksta – samim tim što je neka „druga istina“ moguća na ovom svijetu, nama je dovoljan dokaz opstanka „naše istine“ o tri temeljna pojma od kojih je sazdan bitak svemira – nejedinstva, slobode i patnje – upravo u onom obliku kako smo ih ovdje izložili.

Na ovaj način došli smo do srži postmodernističke filozofije, paar excallance. Sa sjetom u očima i duboko iscrpljeni metafizičkim svaštarenjem, možemo se zahvaliti gospodinu Kantu za misao koju je izrekao prije više od dvjesto godina, na početku ova turobna prosvjetiteljska puta, jer je tek danas dobro razumijemo: da svatko od nas ponaosob ima „moralni zakon u sebi“ po kojem sudi zajedničko nam „zvjezdano nebo iznad“ i da je jedina mudrost svijeta samo to.

Svibanj 2011.

“Štruca” prostorvremena

Posted in GREEN, Tkivo svemira, ZNANOST tagged , u 11:40 pm autora/ice Magičar

Brian Green: TKIVO SVEMIRA

Tkivo svemiraOduvijek sam se zanosio putovanjem u prošlost. Otud i moje razočarenje kad sam u knjizi Briana Greeena TKIVO SVEMIRA pročitao da je jedino moguće putovanje kroz vrijeme ono – u budućnost. U trenutku kada bude izumljen vremeplov postat će moguće otputovati u budućnost i vratiti se u ovo isto vrijeme, sadašnjost, ali ne i dalje od toga. Prošlost ostaje nedostižna prema trenutnim idejama čak i spekulativne prirode današnje generacije fizičara. I što sad?

Svoju prošlost, doživljene trenutke, nekad mi se čini da mogu proživjeti u glavi kao da sam se uistinu vratio u njih. Moj mozgovni vremeplov, pritom, uspijeva zaobići sve fizikalne zakone, ali samo u duhovnoj sferi. I nikako se ne mogu oteti utisku da sam ja, zapravo, još uvijek tamo, u tom svom ludom tinejdžerskom dobu, zarobljen u tkivu prostorvremena, sa zalizanom frizurom i repićem koji je u to doba bio „in“. Jedan dio mene kao da nikada nije odrastao i kao da nikada neće doživjeti starost. Uvijek će mi mahati s tog mjesta, od fizičara dokazane, „štruce prostorvremena“.

Fizikalni zakoni kažu da svaki doživljeni trenutak jednostavno jest, da nastavlja postojati iako sadašnjost od njega sve dalje odmiče. Vrijeme teče dalje, ali trenutak ostaje. Jedini mogući vremeplov koji bi mogli izmisliti i koji bi nas mogao vratiti u prošlost je onaj koji bi nas provodio galerijom smrznutih trenutaka prošlosti bez mogućnosti da ih pokrenemo i u njima nešto izmijenimo. Ali, kad malo bolje razmislim, to mi je dovoljno. Dovoljno mi je sebe vidjeti u nekom prošlom trenutku, za osjećaje tog trenutka će se pobrinuti moj mozgovni vremeplov koji ih ionako čuva u netaknutom obliku otkad su se dogodili.

Poput snimaka fotografskog aparata te nepomične trenutke prošlosti moguće je, govori nam današnja tehnologija, pokrenuti u nekom filmu.  Na taj način možda ćemo jednog dana biti u prilici gledati filmove svoje prošlosti i sebe u prošlosti posjećivati kao u muzeju – zamrznutog poput nekog dinosaurusa…

Život u snu

Posted in FILOZOFIJA, Kritika ciničkog uma, SLOTERDIJK tagged , , , u 12:47 pm autora/ice Magičar

Peter Sloterdijk: KRITIKA CINIČKOG UMA

“Polako i sigurno kako odmiče, život nam sve više nalikuje na ružan san koji smo usnuli još kao djeca, možda negdje između dvanaeste i šesnaeste godine, a iz kojeg se, koliko god se trudili, ne možemo probuditi. Međutim, kako nam ‘život u snu’ postaje sve ružniji to se upornije želimo probuditi. U neka sunčana jutra na prijelazu travnja i svibnja to nam konačno uspijeva. Spremni smo ponovno osjetiti jutro, u istim bojama u kojim smo ga osjećali onda, na prijelazu iz dječje u adolescentsku dob. U tim trenucima čini nam se da smo opet budni, onakvi kakvi i trebamo biti za života, bez sjećanja, s nekakvom neuobličenom nadom u budućnost. Međutim, trenutak budnosti potraje samo tren i mi kao da opet tonemo u san, san turobna života, koji će nam se opet činiti stvarnijim nego taj kratki trenutak budnosti.” [ (Post)ničeancije ]

Uzalud širim lepeze svojih sjećanja ne bih li se nekako opet probudio i osjetio život kakav jest, kakav je zapamtio taj skriveni duh u mom biću. Međutim, Peter Sloterdijk, autor jedne od ključnih knjiga druge polovice 20. stoljeća KRITIKE CINIČKOG UMA koju sam imao prilike na vrijeme pročitati, naučava sličan nauk uz jednu bitnu korekciju. Prije svega, nije naklonjen povratku u prošlost. Uči me, naprotiv, razračunavanju s prošlošću. Ona, prošlost, i vjera u budućnost, opasne su pogibelji za naše biće. Jedino sadašnjost treba cijeniti. Sumnjičavo vrtim glavom nastavljajući čitati pabirke koje sam povadio iz njegove knjige.

A u svrhu čega se treba razračunati s prošlošću kada mi ona jedina čuva trenutke budnosti u mom jadnom životu? Peterov odgovor pogađa u srž: u svrhu buđenja – ne prošlosti nego sadašnjosti. Svi trenuci tobožnje prošlosti jedan su te isti trenutak vječno promičuće sadašnjosti. Zapravo, postoji samo jedan jedini trenutak na ovom svijetu u kojem se naše ‘ja’ rodi, odraste pa ostari i nestane, pritom samo vraćajući pozajmljenu energiju prirodi odakle ju je i uzelo.

Drugim riječima, danas, gotovo zaboravljena, posljednja zadaća prosvjetiteljstva ogleda se u potpunom rasplinjavanju subjekta, onog našeg taštog i katkad sujetnog ‘ja’ koje odgovara um od daljnjeg širenja. To ‘ja’ i danas gospodari našim bićima uživajući sve povlastice socijalne identifikacije. Međutim, smisao tog ‘ja’ samo je jedan – uspjeh u društvu – kako preko nesreće drugih tako i preko nesreće sebe sama. Zbog toga ‘ja’ zanima, ne on, nego društvo u cjelini. Kad vam je uspjeh moto života morate biti spremni primiti i njegovo naličje – neuspjeh. A teško da ste osoba koja svoje životne ciljeve postavlja realno. Zbog toga je većina nas danas osuđena na neuspjeh.

Peter Sloterdijk nas poziva da prestanemo s tim glumatanjem i iživljavanjem. Ako nemamo ambicija nemamo ni želje za uspjehom. Možemo biti tek „orgazmičko slavlje energijskih osobnosti“ kojima je svaki dan života onaj isti.

Ali, je li čovječanstvo spremno otići tako daleko? U postmodernom dobu, očigledno još ne. Prije bi kazali da je riječ o dobro znanom efektu divovskog razvoja zvijezde pred smrt, po kojem se naše ‘ja’ uvećava sve dok se ne raspukne i od njega preostane jedino svjesni oblak energije, koji će odsada svijetom plutati bez imena.

Promislite dobro, vi koji čitanje još uvijek smatrate nekom vrstom posvećenosti, kako bi to bilo ugasiti svoje ‘ja’ pa barem na trenutak, što bi se uistinu dogodilo? Kao prvo, vjerojatno biste započeli raditi ono što ste oduvijek htjeli, momentalno, zavrtjeli se u krug, ili bacili svoj pogled ka oblacima, a potom dugo vremena gledali samo u jednu točku ovog svijeta pomno je proučavajući. Drugim riječima, možda i ništa, ali to iz vas progovara ono što je Željko Kipke nazvao „sveta inertnost“. Druga bitna značajka “života bez ‘ja'” krasi prestanak mišljenja o tome što drugi misle o vama, što vi mislite o sebi, životu; lanac licemjerstva bi se prekinuo, a sujeto-tašti demon usmrtio. Shvatili bi da zaista postoji samo taj jedan te isti trenutak sadašnjosti u kojem se na čudnovat način izmjenjujete vi i svijet. Shvatili biste i da ništa ne možete dobiti, ali ni izgubiti. Ili kako kaže Peter Sloterdijk:

Život može izgubiti jedino sâm sebe.

Većina mislilaca od Platona do Heideggera govori o tom istom. Pogotovo to vrijedi za Heideggera koji je heraldičkim filozofskim obješenjaštvom velikog stila koristeći najnapredniji filozofski diskurs današnjice tumačio ono što bismo nazvali smiješno jednostavnim.

Međutim, zašto je ovu jednostavnu životnu mudrost tako teško spoznati i živjeti? Zašto čovjek svoju situaciju komplicira? Na to pitanje izgleda da je teže odgovoriti nego prihvatiti živjeti po izloženoj jednostavnoj životnoj mudrosti. Tu se već i Sloterdijk zagonetno osmjehuje. Zato, reći će, što:

…naš um uvijek hoće više nego što može.

Gramzivost i pohlepa u gorem, znatiželja u ljepšem obliku – to je čovjek koji nije gladan. Možda pogubnija za život u cjelini je znatiželja jer u igru upliće od prosvjetiteljstva najcjenjeniji nusproizvod evolucije – znanje.

Tako je ovaj tekst stigao dotle da se okomljuje i na ono čovječanstvu danas najdragocjenije – njegovo znanje. To je možda zato što smo predugo meditirali na rečenicom „Znanje je moć“ za koju Peter Sloterdijk kaže da je „ono što je u 19. stoljeću postalo grobarom filozofije“, u trenu otkrivajući nam porijeklo našeg cinizma. Iznimna knjiga ovog iznimnog magičara duha završava ovim riječima:

U našim najboljim trenucima, kada od pukog uspijevanja i najenergičniji čin uvire u dopuštanje a spontano nas ponese ritmika životnosti, hrabrost se može iznenadno najaviti poput euforične jasnoće ili čudesno u sebi opuštene ozbiljnosti. Ona budi u nama sadašnjost. Budnost u njoj uspinje se odjednom na visine bitka. Svaki trenutak spokojno i jasnovido stupa tvojim prostorom; ti se ne razlikuješ od njegove jasnovidosti, njegove spokojnosti, njegova slavlja. Loša iskustva uzmiču pred novim prilikama. Nikakva te povijest ne čini starim. Jučerašnja odsutnost ljubavi ni na što ne prinuđuje. U svjetlu takve prisutnosti duha prekida se staza ponavljanja. Svaka svjesna sekunda briše beznadnu bivšost i postaje prvom sekundom Druge povijesti.

%d blogeri kao ovaj: