Svibanj 2013.
Versificiranje stvarnosti
Davor Ivankovac: FREUD NA FACEBOOKU
Pisanje je ograda. Ograda kojom se štite od stvarnosti. Da biste punim plućima živjeli trebate prestati pisati. Tako sam otprilike mozgao dohvaćajući knjižuljak, plav poput safira ili zaglavlja stranice Facebooka, otkrivši da se u naslovu doista pojavljuje riječ Facebook. ‘Freud na Facebooku’ pisalo je na nebu plavom poput boje sučelja danas najpopularnijeg softvera društvene mreže.
Zanimljivo, zbirka je to pjesama jednoga od rijetkih magičara kojega je moj Naručitelj imao prilike upoznati u Nadstvarnosti. Definitivno, neće imati potrebu svraćati u ovu melankoličnu Prostoriju s Kolom koja je smještena u nepreglednoj ektaplazmičkoj pustoši Naručiteljevog uma i koju od milja nazivam pustopoljinom.
Njegova pustopoljina (ili Prostorija s Kolom, kako god hoćete) premda oblika i funkcije jednaka mojoj, tek neznatno sliče jedna drugoj. Moja, ispunjena teškim riječima, glomaznim rečenicama, predugačkim odlomcima te pravopisnim nedosljednostima i dvoumljenjima, stoji nasuprot njegovoj, preplavljenoj lakim i jednostavnim izričajem, zaraznom spontanošću i bolnom dubinom, tom uzvišenom igri riječi – poezijom. Drugim riječima, pustopoljina pjesnika kojega je moj Naručitelj imao prilike upoznati u Nadstvarnosti bila je ispunjena onime što je nedostajalo mojoj. Njegova pustopoljina podsjeća da je svijet u svojoj srži poezija. Želite li izreći istinu o svijetu, možete to učiniti samo ako napišete pjesmu. Ako vam ne to ne polazi za rukom, a pjesnika je danas u svijetu odista malo, znači da živite u laži vlastite spoznaje svijeta – osobitoj ‘kvazispoznaji’, povezanoj uz ovo doba više nego i uz jedno drugo. Mnogi žive u vlastitoj ‘kvazispoznaji’ svijeta. Misle da nam se svijet nadaje preko čula, a ne shvaćaju da svijet tek kroz nas uopće postaje svijetom. Možda i vjeruju da je kapitalizam najljepša poezija, istina ovoga svijeta. Kažem, mnogi su u to uvjereni, premda griješe. Samo se poezijom može doseći istina svijeta. Pjesnici jednostavno poznaju stvari.
Jutros mi je rekla dok smo prali zube
zaljubljen si u svoju jebenu sintaksu i glagole
ne u mene, i sve ono
što ja jesam…
Uočavate već malo naziranje istine; ‘tipa’ (parafraziram naredne stihove) kako pjesnik može „pokraj nje ovakve“ više voljeti pravopis i gramatiku, primjerice, „pravilnu uporabu genitiva“, a ne nju. Ako niste tip sklon poeziji, potrebna vam je mala pomoć. Pjesnik, na sebi svojstven način (ne pada mi na pamet bolji izraz) kazuje što ljudi misle o poeziji. Odgovor pjesnika je tu od iznimne važnosti. Njegov odgovor otkriva pravu narav svijeta.
Htio sam joj reći da su i njene sise samo
Pitanje sintakse, stvar jezika i pravilne uporabe
Ali eto, nije znao kako, nije imao ideje jer ga je „napustila inspiracija“. Kasnije on kaže kako je ona još nešto rekla, ali da je on nije čuo jer je već bio zaokupljen „pitanjima sintakse i pravilne uporabe svega“ (moj kurziv). Vidite kako je versificirajući stvarnost lako doći do istine.
Samo u odnosu na dobru poeziju piše se dobra proza riječi su Michela Houellebecqa. Tu sa stidom moram ukloniti pogled. Zašto sam prije nekog vremena prestao pisati poeziju odgovora nema. Premda je curila na kapaljku i bila intrinzično filozofska, dakle, loša poezija, na kraju se potpuno obustavila. Neko vrijeme bio sam pravi metrofob. Naznake moga oporavka pojavile su se kada sam započeo redovito posjećivati nekoliko pjesničkih blogova ( među njima ističem bornaijin blog). Na koncu shvatih da je poezija (osim što je jezik za izricanje istine svijeta) i ključ za vlastitu dubinu, prolaz kojim dolazimo do samih sebe. Kako moje pisanje izdržava bez nje čak i danas – ni sâm ne znam. Vjerojatno je to onda loše pisanje, ali svejedno, to ništa ne mijenja na stvari u pogledu potrebe za pisanjem koja ne jenjava. Vaša umjetnost može biti promašaj, i često je promašaj, kako veli naš dragi Michel, ali to nikako ne može predstavljati razlog da se prestanete baviti njome!
Vraćam se na poeziju. Dakle, tu se ne radi više o tome da se ovjenčate slavom ili kakvom financijski izdašnom književnom nagradom (premda je ovaj pjesnik dobi – ovjenčao se Goranovim vijencem za najboljeg mladog pjesnika u 2012) . Radi se o tome da produbite svoj jezik, da se upoznate s pravom naravi svijeta, a samo u poeziji ona biva dosegnuta. Kada pjesnik kaže da su sise njegove djevojke ‘samo stvar jezika i pravilne uporabe’ shvaćate da na mjesto sisa može doći bilo što drugo u što nepokolebljivo vjerujete: recimo, kapitalizam ili nužnost društvene hijerarhije. I tu, ovoga puta na neki meni svojstven način, mogu reći da sam došao do semiotike… i onih „sustava značenja koji nisu jezik“, kojima je poezija magični, inherentno-neprevladivi metajezik…
Nakon svega, vjerojatno je preostalo još samo to – da se napokon vratim versificiranju stvarnosti, započnem pisati pjesme – pa makar one u prozi…
O Duhu i njegovim Moćima 
blarcsy said,
Svibanj 2013. u 6:51 pm
Evo naprimjer,jučer sam bio u Zagrebu i pogledao izložbu s Picassovim radovima i ponekim fotodokumentima.Ja,osobno sam išao tražiti potvrdu vlastite umjetničke “putanje”.I dobio sam je.Naime,dragocjeno je svremena na vrijeme dok dugo hodate bez ikakva znaka “pokraj ceste” naići na neki takav.Osjetio sam ruku “nevidljivog”Pabla na svom ramenu.I tebi prijatelju želim da ti možda još danas slavni “Nadbrko” učini isto.Ili možda netko drugi…
Magičar said,
Svibanj 2013. u 11:27 pm
Versificiranje, pjesnikovanje, to mi se čini dovoljnim znakom za sve puteve… A dosada pojma nisam imao koliko pjesma može zaorati duboko… u samu ‘srž’ suštine… 🙂
sven adam ewin said,
Svibanj 2013. u 4:43 pm
Davore, čestitam ti Gorana, mada do nagrada ne držim koliko ni do lule baguša!
Veliš: pjesnik zna!
Ali kako znati tko je pravi pjesnik, kad proroka ima na svakom koraku. Čak i onaj najveći, sam Isus (dakle Bog), ne bi bio prepoznat u gomili koja njegovom virtualnom liku priređuje stupidne performanse (kao za Uskrs, recimo).
Srdačan pozdrav,
Sven
SILAZAK
Sa Trona (desno Ocu), motrim povorku svetu.
Svi mašu. Kliču. Poju… Bacaju cvijeće… Eno:
Mršavi mladić jaše na bijelom magaretu,
Kliču: „Hosana!“ Plačem… Ja gledam već viđeno.
Zazivaju mi ime. Više slušat’ ne mogu!
Dok svjetina u transu onirički mahnitâ,
Ustanem. Stegnem kosti. (Ne nalikujem Bogu!)
Siđem. Pitaju: tko si? Kažem da Taj sam i Taj.
Pljunuše na me… Lažov!!! I baci kamen prvi!
I poslije bjesomučne baraže uzastopne,
U mukama izdahnuh. Pod kamenjem. U krvi.
A na mogilu moju novi Prorok se popne.
Sad sam u teškoj dvojbi (jer dolje već sam viđen):
Da pljunem i ja na njih! Ili da opet siđem?
Magičar said,
Svibanj 2013. u 8:50 pm
Eh da, ali ovdje nije Davor već neki drugi Magičar koji se samo osvrnuo na Davorovu poeziju. A vjerojatno ću uskoro i na Tvoju jer mi je bornaija proslijedio link na Dragojevićevu rupu (http://www.knjigomat.com/detail.asp?iNews=1096&iType=6) koja sama zaslužuje istu nagradu ali za koju, eto, ne mariš. Naravno da nagrade nisu važne…
sven adam ewin said,
Svibanj 2013. u 4:48 pm
… a kad sam već kod teme, možda i nije loše biti Isus. Bog… to je znatno teže!
PROPALI REŽISER
Kakav to zdvojan dopire glas,
Dok nakon Večere hrču svi?
To Sin u Vrtu moli za spas:
– Čuješ li, Oče? To ja sam… Ti.
Reci… (ako smo Trojica nas),
Zašto na Križu nismo sva Tri?
Potegni, Oče, taj dupli pas
Pa da na Križu visimo svi!
– Ne, Sine! Ti ćeš visjeti sam,
A rolu prihvati kao dar!
(Nije pravedno! – reći ćeš, znam!)
Slažem se! Doista nije fer,
Jer ti ćeš postati Superstar,
A ja tek propali… Režiser.
sven adam ewin said,
Svibanj 2013. u 9:46 pm
Drago momče, ispričavam se za zabunu identiteta.
Veliš, osvrnut ćeš se na moju poeziju uskoro, no hoće li jedna ili dvije pjesme (do kojih možeš doći), biti dovoljne za tvoju vivisekciju? Da nisi malo preuzetan?
Uostalom, od volje ti. Moja poezija je toliko dobra da će podnijeti i porazno negativnu kritiku! (šalim se!)
U svakom slučaju drago mi je da se netko još uvijek zanima za poeziju. Uostalom, a zašto i ne? Poezija doduše ne čini glavninu korpusa velebne piramide ukupne ljudske umjetnosti, ona čini samo njen vrh, dakle njen mali, ali zato najviši dio.
Bez toga vrha, ta veličanstvena građevina ljudske kreativnosti bila bi tek invalidna, krnja piramida, zar ne?
Stoga: sve za poeziju, poeziju nizašta!!!
Svako dobro,
Sven
Magičar said,
Svibanj 2013. u 10:31 am
Dragi Sven,
i jedna tvoja pjesma dovoljna je da se čovjek na nju osvrne, ali imaš li nešto objavljeno? Jedino što u tom smislu o tebi pronađoh jest ovo – http://bib.irb.hr/prikazi-rad?lang=en&rad=613640 Ako si samo internetski pjesnički nomad i to je u redu. I rekoh ti, Dragojevićeva rupa je sama po sebi dovoljna…
Kod mene na blogu na početku lijepo dođe ime i prezime i naslov knjige, onda sličica itd. Ali zapravo knjige koristim da bih zapisao nešto svoje, obično neke misli na koje me je promatrano Magično Dostignuće potaklo… Zapravo i nisu ti to neki pravi osvrti… 🙂 Ali svejedno, važno je da kužimo moć poezije, bez poezije ‘ta veličanstvena građevina ljudske kreativnosti’ bila bi obična mastaba… Baci pogled na http://www.christojeanneclaude.net/projects/the-mastaba#.UZswoZzcCMk 🙂
sven adam ewin said,
Svibanj 2013. u 12:05 pm
Dragi Magičaru,
Bacih pogled na mastabu. Nije me impresionarala, ali me podsjetila na jednu moju pjesmu “Etemenanki” (pejstam ti je, mada je malo poduža).
Ne, nisam ništa do sada ukoričio. Imam napisanih preko tisuću pjesama objavljenih na blogu u posljednjih dvije godine. Nešto mi je objavila Hrvatska revija (utipkaj: Hrvatska revija arhiva, pa nađi godinu 2012, broj 1-2). Možda uskoro objavim nešto u Zarezu, nešto u Poeziji, pa na Trećem programu (Poezija naglas), a potom ću vjerojatno pokušati nešto i ukoričiti.
Pišem pod pseudonimom pod kojim ostajem definitivno i trajno i to je sve što se o meni može saznati. (Ah, da: moja starost kreće se u rasponu od 30 do 80 godina, što je lako iščitati iz moje poezije).
Tvoji interesi su, vidim, vrlo široki i s užitkom sam čitao neke postove. Ali tek sam počeo. No kako si pisao o Božjoj čestici (bravo za onaj lirski pasaž s tvojom ženom zaljubljenom u trigonometriju!), evo ti jedne moje na tu temu:
LEDERMANOVA KOB
(autoru knjige „Božja čestica“*, nobelovcu
Leonu Maxu Ledermanu)
Vozim… Gledam kroz prozor… Predivan neki kraj.
Kraj putokaza stanem. Na tabli piše: Raj!
Ja priđem svetom Petru: – Što trebaš, dragi Sven?
Rekoh: čovjeka tražim, imenom Lederman.
A ti Leona tražiš! Bješe to momak drag.
Al’ više nije ovdje. Odnio ga je Vrag.
O, Bože! Kako? Zašto?… Neki veliki grijeh?
Pa Svene, zar ti ne znaš? (Petar prsnu u smijeh!)
Česticu onu glupu, koju predviđa Higgs,
Lederman nazva „Božjom“. Nevjerojatan kiks!
Ne nazvati je „Vražjom“, bio je propust grub,
To Đavo ne oprašta. I uze ga na zub!
I reče Starom: Bože, o, daj mi momka tog,
A ja ću Tebi dati… ma, pola carstva mog!
I Bog za svaki slučaj (da ne ispadne gad),
Za savjet samom Higgsu obratio se tad.
No ateistu Higgsu namignuo je Rim
Pa je i mister Peter suglasio se s tim.
Još Ledermanu siknu: pa taj je bozon moj!
I čemu onda „božji“, kad ja sam lio znoj!
I tako u toj trampi namiriše se svi,
A kaznu za to ime – ispaštat tek ćeš… ti!
Epilog:
Na onom svijetu, Leon, ti bit ćeš, eto, kriv,
Stog uživaj na ovom, dok si još uvijek živ.
A Česticu nek’ prati… zauvijek tvoja sjen,
K’o što će Njena tebe! Ostaj mi zdravo!
Sven.
ETEMENANKI
A bijaše poslije Noe
U zemlji Šinearskoj po Božjoj milosti:
Jedan narod, jedna vjera, jedan jezik, jedan vođa.
Neki ga Nimrodom zvaše.
I dojadi vođi i narodu njegovu
Danonoćno slaviti i hvaliti ime Gospodinovo
Pa rekoše: – Hajde da sebi podignemo grad i toranj do neba,
Da tako i mi sebi pribavimo ime. Da budemo kao i On,
A možda i veći, akobogda.
Bijaše to čudan vođa, još čudniji narod, jer što rekoše to i učiniše!
Ispekoše opeke, omazaše ih paklinom, sazidaše zigurat
Do pod samo nebo
I gle,
Eno ih sada gdje igraju kolo, udaraju šakama u nebeski svod
(Sve otpadaju zvjezdice šestog reda, a s Mjeseca sipi srebrna prašina),
Stružu mistrijama, režu pilama, tuku macolama,
Odapinju zapaljene strelice preko rajskih bedema,
Pjevaju bezbožničke himne,
Penju rogove Bogu,
Pokazuju stražnjicu,
Belje Mu se,
Prislanjaju ljestve uz bedeme, bacaju užad s kukama,
Pentraju se,
Padaju
Pa se opet veru,
Pljuju na Nj,
Ne daju Gospodinu da u hladu smokve pridrijema koju uru poslije ručka.
I naljuti se Gospodin,
I rasrdi se vrlo,
I gnjev silan obuzme Gospodina,
I plane Jahve kao nikad dotad,
I skoči mu tlak,
I krv mu jurne u obraze te ustane s rasklimanog kauča,
Snažno usrče okolni vakuum
Pa snagom od tri milijarde eola puhne u vrhove tornja,
Poruši skele,
Otpuše ljude,
Razbaca alatke
I pobrka im jezik da se više ne poznadoše između sebe.
Ostalo je Stari Zavjet, kaj ne?
Ipak ću spomenuti da sam, kopajući po apokrifima,
Našao podatak,
Da je tada Gospodinu od silne huje bio tako skočio tlak ,
Da ga je u jednom trenutku trefio šlag! Pravi pravcati šlag!
Desna mu se strana bila načisto oduzela!
Ali to ne bi bilo strašno,
Da on svoju Hitnu nije izmjestio čak u galaktički skup Abell 22-18,
Skroz tamo na rub Svemira! Kao: što će Gospodinu Hitna,
Kad on ne može biti bolestan,
Plus što ga je miris lizola tjerao na povraćanje.
Sva sreća da su času, kad ga je udario moždani,
Blizu njega bili dežurni anđeli koji su odmah prepoznali
Simptome apoplektičnog inzulta,
Ubacili ga u Citroenov kombi,
Opremljen svim potrebnim instrumentima za moždani udar,
Obavili nužnu masažu srca,
Otvorili sve prozore,
Nagazili gas,
Uletjeli u prvu crvotočinu i… pravo u Abell 22-18!
To je bilo doista dramatično: da nisu stigli u Hitnu istog časa,
I da Gospodin nije bio promptno operiran,
Bilo bi to kobno za Vječnog Kreatora,
(O tome je bolje ne misliti, evo se križam)!
Morao bi, naime, onako mrtav,
Čekati u grobu,
Kao i svi ljudi na Zemlji,
Famozno uskrsnuće svih mrtvih, pravednika i nepravednika.
Ono Uskrsnuće prije Posljednjeg Suda.
A tko bi njega, molim vas, tada prepoznao
Među tolikim milijardama nevoljnika koji bi se digli iz grobova,
Njega,
Slikom i prilikom nalik na ljude,
Među tolikim ljudima koji su opet slikom i prilikom nalik na Njega?
U onoj strašnoj gužvi, u bici za nebeski tiket,
Pitam se,
Tko bi mu doviknuo: – Hej, ti stari! Ti s bijelom bradom,
Da, da, ti s tim frisbijem nad glavom!
Kamo si, dođavola, krenuo niz te strme Stepenice?
Zar ne vidiš da one vode u Pakao? Ti ideš Gore.
Ti si umjetnik.
Ti ćeš Gore još mnoga djela stvoriti!
Prođoše otada eoni
I gle!
Danas opet živimo u zemlji Šinearskoj,
Opet postajemo jedan jedinstveni narod,
Govorimo istim jezikom,
A i vođu imamo.
Opet se vođa zove Nimrod.
I da! Opet gradimo Kulu Babilonsku. Gradimo zigurat Etemenanki
Ljepote neviđene, ljepote neuhvatljive čak i za čuveni kist Pietera Brueghela starijeg,
Koji,
Mada poznat po brzini skiciranja detalja u pokretu,
Jednostavno ne stiže uhvatiti vrh tornja u gradnji,
Jer dok Pieter retušira sedamsto sedamdeset i sedmi kat,
Vrh upravo probija svod nebeski,
I dakako,
U tom trenutku,
Na samom vrhu nastaje neviđena euforija. Ludilo.
Vojnici odapinju prve strelice Bogu u sandale.
Bauštelci bacaju na njega paklinu i psuju ga najpogrdnijim riječima
(Kojih nema čak ni u desetom izdanju poznatog rječnika Merriam-Webster),
Farizeji pljuju po njemu,
Animisti mu traže glavu zbog njegovog isključivog prava na dušu,
Agnostici masovno prelaze u ateiste, a monoteisti u politeiste,
Vračevi oživljavaju Zlatno tele umjetnim disanjem metodom usta na usta,
Sodoma i Gomora plešu najbestidniji tango uz Đavolov bandoneon,
Isusa ponovo razapinju, ali ne tako da umre isto popodne,
Kao na Veliki Petak, nego da tako razapet živi vječno u mukama,
Bogatunima serviraju pečenu sirotinju punjenu s nadjevom
Od mljevenih svećenika,
Siromašne duhom lobotomiraju užarenim mačetama,
Sotonu izvikuju za rizničara duša,
Pozivaju na rušenje crkava,
Pagoda,
Sinagoga,
Minareta,
Hramova,
Piramida,
Obeliska…
Zazivaju kugu i ratove, glad i martirij,
Ustoličuju Smrt na prijestolje Velikog Inkvizitora,
Traže ponavljanje čina Stvaranja, vraćanje svega na Početak,
Ovoga puta, razumije se,
U njihovoj režiji.
Ali,
Čini se da je Gospodin izvukao pouku
Iz prve knjige Mojsijeve, glava 11.
On šuti.
Ne reagira.
Indolentno ignorira recentne događaje pod bedemima svojim.
Zabavlja se o sebi: pokušava složiti Rubikovu kocku u šest koraka,
Za manje od 6,24 sekunde
I usput baca unezvjerene poglede na ciklotron u Cernu: nisu ga valjda
Prokužili?
Ah, Jahve je danas stariji.
Iskusniji.
Nije onako vehementan, kao u mladosti.
Zidine Raja opasao je bodljikavom žicom kroz koju je proveo struju
Od 24 milijarde giga volta,
A čak je i Hitnu premjestio bliže, tu, na Alfa Centauri,
Zlu ne trebalo!
Manje jede, uglavnom vegansko,
Više ne troši žesticu, ni Karlovačko ne pije,
Samo čaj od gloga zaslađen stevijom,
I ne troši više snagu na uzaludnost.
Usporio je u svemu.
Ne da mu se više srditi na ljude, niti na njih iskaljivati silni bijes svoj.
Ma, koji Abraham, koji Lot, koji Mojsije, koja Marija!
Ne bi više dolje na zemlju sišao
Ni u ludilu!
Batali, kaže,
Jeb’o narod, čuvaj tlak.
Srdačan pozdrav,
Sven
Magičar said,
Svibanj 2013. u 10:22 pm
Hej Sven, pjesme su ti uistinu sjajne (a i kazao si da si toga svjestan), pa te nema smisla dalje hvalit,ali samo mi reci – odakle ti dolazi ta silna duhovitost? 🙂 Kako si samo Ledermana pogodio, a sada vidim da je Dragojevićeva rupa zapravo samo prolog za Etemenanki… 🙂 Definitvno, volio bih imati tvoju knjigu na polici. Ne znam jesi li bacio pogled na roman koji pišem (https://pustopoljina.wordpress.com/u-zemlji-plavog-noja/), imaš poglavlje U Tvornici Vječnog Ovremenjavanja Svijeta, i tu se dotičem tog bozona-superstara, jedino na puno manje poetičan način od tebe. Znam da mi to fali, ali ja sam ti strojar, glazbenik, tek iza tridesetih knjižničar, kad sam u srednjoj trebao čitati svirao sam negdje po moru… 🙂 Što se tiče moje starosti u vječnoj sam dvadeset devetoj godini života što znači da sam stariji i upadam u tvoj razred… Nego da ne bismo narod previše utukli svojom javnom prepiskom preko komentara, ako si za, prijeđimo na mail. Moj ti je pustopoljina@gmail.com…
Jedino, ako je to tvoj stil, i doslovno želiš da tvoje duhovno nomadstvo iznad svega bude transparentno…? 🙂
sven adam ewin said,
Svibanj 2013. u 1:37 pm
Magičaru dragi,
moj ti je stil malo čudan, kao i moja duhovitost pa neka ostane zasad na ovom.
Inače, pročitat ću te vrlo rado.
sven adam ewin said,
Svibanj 2013. u 1:41 pm
A u međuvremenu, evo ti još jedan sonet, upravo ispod čekića!
(I neću te više gnjaviti svojim pjesmuljcima)
ŽIGOSANJE RIJEČI
Ja krdo riječi gajim na mom ranču,
No osvježit ga moram grlom novim!
Srce mi tuče k’o divljem Komanču:
Prerijom rasnu ljepoticu lovim!
Kakva riječ! Dok gleda me u čudu,
Ja uzbuđeno kolut lasa stežem,
Ona se dade u trk… no zaludu.
Ja bacim laso. Oborim je. Svežem!
Dok žigošem je, dim se diže gusti,
Dlaka joj gori… butina joj cvrči.
Ja malo stisnem gvožđe… pa je pustim.
Pa gledam kako… krdu svojem trči.
Dok but joj dimi, ona ne zna da je
Sad žigosana s mojim znakom: SAE.
Magičar said,
Svibanj 2013. u 3:19 pm
Vrlo sam počašćen, dragi Sven, tvojom novom pjesmom i činjenicom što si odabrao baš moj blog za njezinu objavu. Što se mene tiče slobodno možeš kad god ti se prohtje staviti u komentar neku svoju pjesmu! Nemam ništa protiv ni takvog načina komunikacije. Štoviše! 🙂
Mirko said,
Srpanj 2013. u 4:33 pm
Koje folirantsko gomilanje riječi!
Magičar said,
Srpanj 2013. u 8:31 pm
Jebiga…
https://pustopoljina.wordpress.com/2011/10/26/o-drevnom-kolu-duha-svijeta/