Prosinac 2013.

Što se događa u Rusiji?

Posted in HOUELLEBECQ & HENRI-LEVY, KNJIŽEVNOST - PROZA tagged , at 12:21 am autora/ice Magičar

Michel Houellebecq & Bernard Henri-Levy: DRŽAVNI NEPRIJATELJI

houellebecq_levyŠto se događa u Rusiji? – to pitanje ravno je onom za milijun kuna; kao da ste pitali što se će dogoditi s čovječanstvom u budućnosti. Nećemo pogriješiti ako kažemo da Rusija polako postaje mjesto u koje mnogi započinju polagati svoje nade ili strahove za budućnost.

Bizarnosti i pretjeranosti u svakom pogledu, sveti križevi i go-go plesačice, deliriji i praznina, na pomalo šokantan opis današnje Rusije nailazite u izvanrednom osvrtu Petera Pomerantseva u jednom od posljednjih brojeva Zareza. Supermoderni terenci, zatamnjenih stakala, svako malo zalijeću se preko Crvenog trga. Oligarhija je Rusima u krvi. Biti svoj gazda na svome. Ipak… nekako ne biste išli tamo… Ne vuče vas beskrajna ravnica i golemi oblaci energije koji isparavaju iz zemlje, ili možda iz krvi ljudi koji tamo žive. Ali barem oko nečega moramo se složiti: Rusi nisu mrtav, depresivan narod, što se već ne bi moglo tvrditi za neke današnje europske narode; ako već jesu nešto, onda su mrtvi pijani i strahotno okrutni… kako prema drugima tako i prema sebi.

Dostojevskom vjerojatno ne bi predstavljalo čast slikati se Noćnim vukovima, ruskom okrutnijom verzijom Hells Anglesa koja se danas bizarno stavlja u ulogu eksluzivnog zaštitnika pravoslavlja; ipak, neupitnost kolanja života ruskim podnebljem besprijekorna je. Možda je to u ovom trenutku kaos,  kaos života u kojem smo prisiljeni zaboraviti na svaki viši ukus, ali i u njemu takvom nailazimo na  očitovanja avangardističkih pobuda koje se toliko krasile doba Dostojevskog; primjerice, na aktivnosti feminističke skupine Pussy Riot (čijih nekoliko članica upravo ovih dana dočekaše slobodu nakon služenja zatvorske kazne zbog “provociranja i uvrede vjernika”).

U svojoj super zanimljivoj prepisci teme Rusije dotakla su se i dva, u svojoj zemlji omražena, kako od milja sebi vole tepati, francuska intelektualca – Bernard Henri-Levy i Michel Houellebecq. S jedne strane, tako, dobili smo ‘do zuba’ intelektulano angažiranoga Henri-Levyja koji se bez zadrške s više frontova (političkog, moralnog, čak i ideološkog) obrušava na današnju Rusiju, dotle, na drugoj strani imamo neuobičajeno smirenog Houellbecqa koji mu oponira na sebi svojstven – houellebecqovski način.

I dok Henri-Levy u današnjoj Putinovoj Rusiji prepoznaje generator svih suvremenih boljki državnih sustava,  Rusiji za koju kaže da “… vodi rat u Čečeniji…i …ubija Anu Politkovskaju na stubištu njezine zgrade… koja [istu tu Rusiju] malo prije nego što će biti ubijena, opisuje u onoj lijepoj knjizi Bolna Rusija… Rusij[i] koja ima muda objašnjavati da što će njoj demokracija i ljudska prava kad ona ima svoju demokraciju… Rusij[i] rasističkih bandi koje su usred Moskve progonile ‘neetničke’ Ruse… Rusij[i]… [koja] ne vjeruje ni u što, doista ni u što, samo u religiju tržišta, potrošnje i maraka… [toj] Rusij[i] [kojoj] kao da je netko isprao mozak i kulturu…” itd., dotle Houellebecqa raduje “… što živi u jednom pomirenom svijetu, u kojem je moralna žica rijetko pozvana da se napne, u kojem je većina djela moralno neutralna.” On, sa svojim književnim pajdašem, Frederic Beigbederom, bez ikakve grižnje savjesti posjećuje ruske noćne klubove, i uvaljuje se raskošnim plavušama po dobro poznatoj, u svojim knjigama itekako “opjevanoj jednadžbi”, a kad se vraća kući na Zapad ima isti osjećaj kao i Ivan Karamazov, da se vraća u mrtvilo – “groblje svih grobalja.” Dakako, nikada neće biti za Putina, ali podržava sirovu energiju, po njemu, zdravog ruskog naroda. Vrlo uvjerljivo to pokazuje kroz prepričavanje susreta s bivšim namještenikom Ruskog Ministarstva vanjskih poslova, u jednom trenutku i doslovno mu stavljajući ove riječi u usta:

“Zapravo, može biti da je sve to zdravo; to dokazuje da društvo ima vlastite snage i da su sustav vladanja koji se na njega nadograđuje, njegova pravila, njegovi dužnosnici, tek neka vrsta parazita.”

I tako smo došli do toga da ćemo vječno u glavi preturati to pitanje: što se događa u Rusiji? Ne radi se više o komunizmu, kako primjećuje Henry-Levy, nego o “…postkomunizmu… koji je možda, testna platforma naše budućnosti”, i u kojem će vrhuške vlasti možda postati manje važne… a možda i neće.

Ako danas zamišljate Rusiju kao kulturnu pustinju – varate se – tamo knjižare posluju s izvanrednim uspjehom. Čita se više nego ikad. I premda se predsjednik države katkad ponaša kao šef oligarhijskog klana, književna, glazbena, umjetnička, alternativna, koja god scena, održavaju svoj neprestani provokativni naboj. Dovoljno je spomenuti posljednji slučaj ruskog umjetnika Petra Pavlenskog koji je i doslovno dao prikovati svoje spolovilo za kaldrmu Crvenog trga, pa da shvatimo koliko je tu sirove, nepatvorene snage, čak i u jednom umjetničkom činu.

Što će se zbiti s Rusijom? I hoće li se to dešavanje odraziti na ostatak čovječanstva kako sluti Henri-Levy? Što će biti s nama, malenom životinjskom vrstom, kratkotrajno uznapredovalom, na jednoj beznačajnoj planeti u jednoj isto tako beznačajnoj galaksiji? Pritom, netko me u prolazu dobrohotno podsjeća na Božje poslanstvo… Svejedno, odgovaram mu… Pitanje ostaje…

Bez obzira na događaje u i oko Rusije, ljubomorno gledam i na prepisku francuskih intelektualaca koji premda omraženi u svojoj domovini, svojim ‘perima’ itekako uspijevaju podići prašinu u nečemu što bi se još moglo nazvati kulturnim miljeom jedne države. Ako ništa, tamo ih još uvijek uzimaju zaozbiljno. Čitava kulturna javnost bruji o njima, čak i časopisi poput Marriane (koja bi se mogla svrstati u rang naše Glorije) to čine. Kod nas se to, nažalost, ne može dogoditi. Naš narod, a što je bolno dokazano nedavnim istraživanjima o čitateljskim navikama, sve manje čita. Još manje se zanima za intelektualne teme. Ne promišlja kraj metafizike, a kamoli da je zainteresiran oko kryoničkih mogućnosti zamrzavanja ljudskog tijela nakon smrti za potrebe testiranja nekih optimističnih naznaka post– i transhumanizma u svezi ovaldavanja besmrtnošću.

Osim toga, nitko u našoj državi neće trpjeti Srećka Horvata i Zorana Roška ako koji slučajem povedu raspravu o potrebi i načinima konačnog ukidanja ‘svete’, božjim poslanjem ili kletvom zadane političke bipolarnosti – podjele na ustaše i partizane – a kamoli dopustiti im da se i jednom suvislom rečenicom osvrću na svjetske prilike dovodeći ih u vezu s prilikama male i primitivne  balkanske države iz koje dolaze. Mi imamo svoje teme, svoje ‘za’ i ‘protiv’, koje groteskno konvergiraju u stanovito pitanje koje u najkraćim crtama opisuje duh naroda iz kojeg smo ponikli – što nam to susjed misli!? – a koje se prosječnom građaninu, dajem ruku u vatru, neprestano mota mislima…

2 komentara »

  1. blarcsy said,

    Rusija je izgubljeni sin koji se vraća svom ocu.No,za razllku od biblijskog izgubljenog sina ovaj se ne kaje i ne pada ničice ispred svog milosrdnog oca.Štoviše,prije nego što mu otac stigne bilo što reći čekajući ga na vratima,on vadi pištolj i ubija oca i preuzima kuću.Ljutiti brat koji je cijelo vrijeme bio s ocem očekujući pravo prvenstva,nasljeđivanja mora se pomiriti sa sudbinom.

    • Magičar said,

      Brate, razvali ga uvidom! Ima tu nešto… slutim i sam povod za Braću Karamazove…


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: