Srpanj 2011.

Filozofirati znači naučiti kako umrijeti

Posted in Eseji, FILOZOFIJA, KNJIŽEVNOST - PROZA, MONTAIGNE, NIETZSCHE, Rođenje tragedije tagged , , , , , , at 11:20 am autora/ice Magičar

Michel de Montaigne: ESEJI; Friedrich Nietzsche: ROĐENJE TRAGEDIJE

Michel de Montaigne: ESEJIVolim čitati pisce koji otvoreno govore o svom životu. U toj i toj godini svog života osjetio je krizu, zaljubio se u tu i tu ženu, osjećao se tako i tako. Onda bih kao na nekoj laganoj vatri srca sve to dovodio sa svojim životom; i ja sam u nekoj svojoj godini života osjećao krizu ili se zaljubio. Osobito sam volio povlačiti paralele između godina u kojima su započeli s objavljivanjem knjiga nadajući se da meni uvijek ostaje vremena za to. Iako danas više nije tako jer dosada ništa značajnije nisam objavio u sjećanjima mi je preostao taj lijepi osjećaj.

Mojim omiljenim piscima omiljena tema je bila smrt. Pisali su o njoj u svakojakim prigodama, kako je se plaše ili je ne zarezuju, neki su je veličali a neki kudili, ali su na kraju izostavljali da je doista opišu kad su se napokon s njom susreli – licem u lice, možda i na sam njen dan nastupanja. Zbog osobitih okolnosti u kojima nastaje smrt, to je i razumljivo u većini slučajeva nemoguće; pa, ipak. Zar nijedan nije bio svjestan toga da će baš danas umrijeti? Ako je netko temi umiranja posvetio iznimnu pažnju onda je to bio Michel de Montaigne koji kao da se svojim čitavim književnim opusom pripremao za nju. Bilo mu je nevjerojatno stalo do toga da i u praktičnom smislu, dostojanstveno umre. U svojim, u nekim izdanjima i trotomnim (četvrti tom se odnosi na pisma), Esejima, Montaigne, pod naslovom odjeljka Filozofirati znači naučiti kako umrijeti, piše:

Svekolika mudrost i dokazivanje svijeta zapravo vode jednome, a to je poučiti nas kako da se ne plašimo umiranja.

Zadnje dvije godine svog života na dulje vrijeme se povlačio u svoj toranj da bi razmišljao o boli i smrti koja se približavala.

U sadašnjem sam trenutku, hvala budi Bogu, spreman otići kadgod se to Njemu bude svidjelo, ne žaleći ni za čim izuzev za životom samim – ako me njegov gubitak zadesi. Razuzlao sam sve čvorove; sa svime sam se već napol oprostio, osim sa sobom. Nema čovjeka koji se potpunije i nepomućenije pripremio napustiti svijet, cjelovitije se rastao od svega, no što sam ja naumio učiniti.

U pogovoru znamenitih Eseja ostao je kratki zapis o trenutku njegova umiranja.

Smrt je nastupila 13.rujna 1592… Tri posljednja dana uslijed paralize jezika, komunicirao je s ljudima oko sebe samo pismeno. “Naredio je da se služi misa u njegovoj odaji, i kad je svećenik došao do Corpus domini, taj se ubogi čovjek pridigne slabašno kako je mogao na svom krevetu, skrhana tijela, sklopljenih ruku, i tim posljednjim činom prepusti svoju dušu Bogu:”

Opisana stvarnost umiranja, međutim, kao da je opet izostala. Ali drugačije i ne može biti. Teško se odlučujemo na pisanje na sam dan smrti, a kada razmišljamo o njoj to je uvijek s izvjesne vremenske udaljenosti. Tako je bilo i u slučaju Michele de Montaigna. Drugim riječima, problem je u tome da koliko god pisali o smrti ona se, osim u slučaju teške i neizlječive bolesti, čini uvijek bezbrižno dalekom i ne može se osjetiti u svom pravom bitku. Razmišljanje o smrti za čovjeka na životu, tako, ima sasvim drugi cilj.

Život je besmislen – hladno ću sebi dopustiti sumirati duhovni doseg čovječanstva kroz stoljeća a koji se bez većih problema na kraju iščitava u većini njegovih duhovnih dostignuća (najbolje možda u Kritici ciničkog uma Petera Sloterdijka). Pa ipak, kada su upitali velikog Talesa zašto ne umre ako je život besmislen on im je mudro odgovorio: „Zato jer je to svejedno.“ Tako se otkrilo da su već Stari Grci posjedovali ‘pravu’ svijest o prolaznosti i umiranju i još k tomu je nastojali okrenuti u svoju korist, u smjeru jednog velikog opuštanja od težine i očekivanja od života. Starogrčki odnos prema smrti doseže svoj vrhunac u kratkoj anegdoti koju Nietzsche iznosi u Rođenju tragedije:

Priča drevna bajka da je kralj Mida dugo lovio u šumi mudrog Silena, Dionizijeva pratioca, a kad mu je najzad pao šaka kralj ga upita što je za ljude najbolje i najsavršenije. Ukrućen i nepomičan, demon šuti; dok najzad prisiljen kraljevim navaljivanjem uz grohotan smijeh ne prasne ovim riječima:

“O bijedni i kratkovječni rode, slučaja i tegoba porode, zašto me prisiljavaš da ti kažem ono što bi za Tebe bilo najprobitačnije da ne čuješ? Ono najbolje – za Tebe je sasvim nedostižno: NE BITI ROĐEN, ne postojati, biti ništa! A drugo po redu najbolje za Tebe, to je – DA UBRZO UMREŠ!”

Sjećam se, dugo vremena mi je trebalo da se oporavim od rečenice mudrog Silena nakon što sam je prvi put pročitao. Glavom su mi zujale sintagme NE BITI ROĐEN i DA UBRZO UMREŠ kao rojevi pčela. Strahotna mudrost koja vas trenutačno podsjeća na lakoću postojanja kao jedini ‘pravi’ način bivstvovanja. A da bismo uništili svaku daljnju patnju na ovom svijetu prisiljeni smo je duboko upiti u sebe.

Razmišljanje o smrti, tako, ima za cilj čovjeka privesti sebi. U trenutku, on osjeti „nepodnošljivu lakoću“ vlastitog postojanja, ali je odjednom i u stanju izraziti svoj život. Zato smo kao ljudska bića upućeni na umjetnost. Taj trenutak i slučaj pokušao sam opisati u priči „Smrt gospodina Waldingera“ čiji ulomak i donosim u odjavi ovog posta…

Smrt kao da se već ušuljala u našu sobu. Zasjela je u kut ispod prozora strpljivo iščekujući. Preuzeo me je u neku ruku blažen osjećaj da to još nije moja smrt. Bila je riječ o smrti drugoga, smrti gospodina Waldingera. Ipak, nelagoda se nije mogla tek tako otjerati. Počeo sam razmišljati o svom životu. Susret sa smrću drugoga redovito nam to omogući. Tko sam, dakle, ja? Za koji dan oporavit ću se od operacije i opet slobodno šetati ulicama držeći se za ruke sa svojom prijateljicom, pogleda uperenog u oblake. I bit ću očišćen od svih crnih misli kojima sam bio zasuknut ovih dana.

Čovjek sam koji svoj život živi poput sretne okolnosti, bez naboja, gotovo i bez obveza. Svoj život živim na osnovi pogleda u oblake, svjesnosti jednog te istog trenutka i moći oduševljavanja svijetom i životom. Odlučio sam se ne ženiti, i to sam objasnio svojoj prijateljici s čim se složila, ne imati nikakvih obveza doli izjutra razmatrati konstelaciju boja koja se javlja na prijelazu neba i zemlje uz čitanje naglas nekog odlomka jednog od svojih omiljenih pisaca. Moji dani su svi dobri i svi beznačajni. U modernom kapitalističkom društvu lako je osigurati novčana sredstva da biste mogli živjeti jedan ovakav život. On uistinu ne zahtjeva puno. To je ta sretna okolnost mog života. Jedinu ambiciju koju imam jest napisati knjigu, jednu, a ako me krene i više njih. Zapravo, sudbina pisca jedina me još može privesti stvarnom životu u kojem bih onda pronašao svoje mjesto. Ljudi bi me prepoznavali kao pisca i ja bih ostvario legitimitet za život koji vodim. Ovako, smatraju me običnom budalom, nesposobnjakovićem, strašljivcem. Ovako, nada mnom uvijek vlada prijetnja da ću sa svojim beznačajnim životom otplutati na jednom od oblaka koje svako jutro promatram u neznanom smjeru. Ali ne žalim se, život mi je podario toliko uspomena da je dovoljno da se samo krećem u tom krugu bez izlaza, po mjestima koja me podsjećaju na vrijeme u kojem je moja snaga još bila dostatna za nošenje s drugim ljudima, a moja nada gotovo pa djelatna snaga koju je vrijedilo iskoristiti za popravljanje svijeta.

Ali je li svijet popravljiv? Je li moj život u nekom drugom svijetu može dobiti na važnosti, u to gotovo da sam izgubio vjeru da propitujem. Čitao sam neki dan članak u nekim novinama o indigo djeci, neprilagođenoj djeci koja žele popraviti svijet u kojem žive. Shvatio sam da za sebe mogu reći da sam indigo četrdesetogodišnjak samo možda sa zgasnutom vjerom da bilo što mogu učiniti.

Vrijedi napomenuti da u danom ulomku priče ipak prekoračujem granice teme jer se na njegovu kraju tužno, a za ovu filozofsku raspravu začudo pozitivno, pitam je li svijet popravljiv, pronalazeći neočekivano novog igrača u igri kao odgovor na pitanje o smislu života (‘popravljivost svijeta’). To je i stoga što čovjek nikada neće prestati žudjeti za mogućnošću da životu podari težinu iako se ta njegova žudnja u svakom novom pokušaju naplaćuje sve neizdržljivijom patnjom.

5 komentara »

  1. bornaija said,

    Iz poruke ‘Filozofirati znači naučiti kako umrijeti’ ja čujem: ako sam naučio kako umrijeti, naučio sam kako živjeti.
    Opet, tko na kraju spoznaje je li pokojnik naučio umrijeti: oni koji su bili nazočni zadnjem izdisaju njegovog tijela, ili on sam?
    Ima li život smisla ako je bitan samo taj cilj – naučiti kako ga završiti? Opet, ako na kraju umirući može sagledati svoj život i zaključiti da je zadovoljan i da može miran umrijeti, može li reći da je dobro živio (filozofirao)? I da zadovoljstvo nije bilo onaj krajnji cilj?
    Živjeti život učenjem kako živjeti, je li to znači naučiti kako umrijeti? Nisam se dosad baš sretao s djelom Michel de Montaignea, pa ne bih da se ovo shvati kao rasprava, već poticaj da iznesem svoje viđenje. Čitajući to što si nam predočio iz Eseja mogao bih zaključiti da je čovjek učio kako živjeti da bi naučio kako umrijeti. Ili bih mogao zaključiti kako je bio opsjednut smrću i živio samo zato da bi se prestao plašiti smrti (cit: Najmrtvije su smrti najzdravije… Neka me smrt zadesi dok sadim kupus, a spram nje neka budem ravnodušan a još više spram svoga neobrađenog vrta.)
    Zapravo jedino što želim jest ne zaključiti išta. I pitati se dalje što je to život. I što je to smrt.
    Mlađa kći mi je neki dan rekla kako čita knjigu koja joj se jako sviđa i pročitavši dvije trećine zaključila kako bi najradije da se knjiga nikad ne završi, da nema kraja da bi je stalno mogla čitati. Pitao sam je bi li mogla sada ispočetka čitati knjigu i tako odgoditi završetak čitanja, rekla je da ne, nikako, da želi doći do kraja, ali da to ne bude tako brzo, za vrijeme koje joj je potrebno za zadnju trećinu. Onda sam joj pričao kako sam ja neke knjige, još danima nakon što bih zaklopio zadnju stranicu, nosao sa sobom i povremeno ih otvarao nasumično, neke ponovno čitao s istim doživljajem, a neke ne. I sad sam se sjetio da nismo pričali kako počinje čitati i kako sam ja neke knjige počinjao čitati.
    Ima li smisla razmišljati o smislu života i smrti, a pri tome ne razmišljati o smislu rođenja? NE BITI ROĐEN dobro zvuči, sviđa mi se ta ideja odavno, koketiram s njom stalno, ali što znači biti rođen? Tko mi može dokazati da sam Ja rođen? Tko može dokazati onom biću čije je zemaljsko rođenje spriječeno da nije rođeno? Smrt se ne može spriječiti, a rođenje može?
    I, za kraj, možemo li, učeći kako živjeti i kako umrijeti, naučiti kako se roditi?
    Ne, pardon za kraj još ovo:
    Sjećam se svoje najranije definicije filozofa, od moje bake odgojiteljice (ona je imala puno tih definicija s kojima sam se morao boriti kroz život, zgodna je i ona o umjetnicima, opisao sam to u svojim Hvatačima svjetla 2), a ta je bila da su filozofi ‘oni koji niš ne delaju, samo filozofiraju o smislu i besmislu života, kaj da ja ne znam da je smisal života da se fest mučiš i na kraju krepaš sam kak pes!’ U to doba nisam znao što je filozofija (kao da danas znam :)), ali sam često čuo onu: ‘Niš ti meni nemoj tu filozofirat. Spat odi, kak sam ti rekla!’
    A s obzirom da ona sve ovo vidi ‘negdje odozgor’, kao što je uvijek sve vidjela i iz moje ravnine obitavanja, moram ‘bit kuš!’ 😀
    Lijep pozdrav 🙂

  2. Magičar said,

    bornaija, tvoji komentari postaju prirodan nastavak mog teksta, čak i više od toga. Upravo rečenica da čovjek nakon “naučenog umiranja” zapravo nauči živjeti eksplicite nedostaje mom tekstu. Jedino što se to “učenje umiranja”/filozofiranja na kraju protegne na cijeli život. Ali prije će biti, kako si naveo, da se ipak radi o uklanjanju straha od smrti, najelementarnijeg straha uopće kojeg danas nitko ne spominje a svi ga poznaju. Netko je napisao (vjerojatno Spengler u Propasti Zapada) da se na osnovu toga straha podiže čitava kultura jedne civilizacije, da su građevine takve i takve, umjetnost takva i takva sve na temelju prvotnog odnosa ljudi te civilizacije prema strahu od smrti. Možeš onda misliti što je s civilizacijom koja ne pokazuje nikakav odnos prema tom strahu – bliži joj se neminovni kraj, to je moj (i Spenglerov, zapravo prepisao sam od njega) zaključak…
    Michel de Montaignea ti preporučam jer je riječ o rijetko viđenom kantovskom “bezinteresnom” zanimanju za filozofiju, smisao čovjekova života i sl. Njegove rečenice su tako nevine i pitke, da smo gotovo zaboravili danas da se još tako može pisati. Ne znam, jesi li vidio stranicu s citatima na vom linku https://pustopoljina.wordpress.com/michel-de-montaigne-eseji/ Naravno, na temu smrti mogao sam bilo kojeg drugog filozofa ubaciti umjesto Montaignea.
    Razgovor s kćerkom ti je prekrasan (i ja imam jednu ali još premladu za čitanje) kao i s bakom. Ipak poruči baki, ako nas odozgo već gleda, da filozofija između ostalog može biti itekakava utjeha u životu. Tu me je Alain de Botton bezobrazno prestigao u iznošenju iste ideje (‘Utjeha filozofije’) 🙂

  3. bornaija said,

    O da, vidio sam stranicu s citatima, jako sam zahvalan na njoj, s nje sam i maznuo citat o najmrtvijim smrtima, a zaključio sam da ću se dat u čitanje de Montaignea jer mi je njegov način iznošenja riječi blizak i razumljiv 🙂

  4. bubnjem po tintari said,

    Svaki dan umrem, pa se svako jutro opet rodim. Osim sto ne moram iznova uciti hodati, razumjeti i citati slova, koristiti nuznik, i ostale za nas “odrasle” trivijalne stvari. Ostatak pak je prilagodba na trenutno stanje duha i duhova koji te blisko okruzuju e da bi na kraju dana mogao s mirom ponovo umrijeti. I naravno da je baka u pravu! svaka rijec joj stoji, ali… zar je stvarno nuzno, biti nesretan do granica izdrzljivosti, savijati se do pucanja, udarati oko sebe dok ne prokrvaris da bi mogao biti siguran da si napravio sve sto je u tvojoj moci, pa leci i umrijeti… ili zamrijeti, isto je…
    Konzumeristicka kultura 21 stoljeca nalaze ti samo takav odnos prema smrti, jer zar nema vece radosti zivota nego saznanje da su ti nasljedstvo i nasljednici sigurni, da im je “Egzistencija” osigurana, da imaju mogucnost naobrazbe (kao da je to ikakva prednost?!?), i da znas kako ima mesa u frizideru za jos dva mjeseca ako odes nocas…
    biti ne rodjen je zapravo pravi dar za nas zgubidane, a umrijeti brzo nagrada za neprilagodjenost…

    • Magičar said,

      Čini mi se da nas “konzumeristička kultura 21 stoljeća” svakim danom uvjerava kako zapravo nikada nećemo umrijeti. I kad nam se smrt jednog dana dogodi, da to neće biti ništa strašno i da ćemo u Konzumu svakako nastaviti kupovati čak i tamo na Nebu… 🙂
      “Svaki dan umrem, pa se svako jutro opet rodim”, dobar početak za pjesmu!


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: