Listopad 2016.

O neoliberalizmu & kapitalizmu (ničeancije x.)

Posted in FILOZOFIJA, FISHER, Kapitalistički realizam tagged , , , , , , at 12:24 pm autora/ice Magičar

Mark Fisher: KAPITALISTIČKI REALIZAM

59.

U neoliberalizmu, napokon, i misliocima je smrt postala poželjnija nego život! A kako se prema svim postojećim svjedočanstvima čini, nijednom dobu prije to nije pošlo za rukom u ovakvom obliku. Što je toliko grozno u neoliberalizmu, a što nas jutrom budi i tjera da svaki put izreknemo tu strašnu rečenicu ‘da je bolje da se i nismo rodili’ nego da nam jedan ekonomski sustav kroji raspoloženje?!

60.

Sada je to postalo jasno: u neoliberalizmu dosegnut je najviši stupanj kapitalizma – sloboda je postala roba! Neolibertarijanci ne izgledaju tako gramzivi kako uobičajeno izgledaju (po ovakvim blogovima). Ne kupuju oni novcem materijalna dobra, moć i utjecaj u društvu, nego samo svoju slobodu, kako bi mogli raditi što hoće. I što se događa? Stidna rumen neolibertarijanca izbija na njegovu licu; prisiljen je priznati da iznad njegove ideje slobode kraljuje viša ideja koja u neoliberalizmu svime upravlja – čik pogodi  –  ideja novca…

61.

U neoliberalnom društvu slobodni smo, ali samo u zadanom kontekstu, kako to Žižek napominje. Slobodni smo kupiti što god poželimo; možemo otići u ovaj ili onaj supermarket, oblačiti se po ovoj ili onoj modnoj marci, ali razmišljati o tomu da budemo slobodni od bilo kakvog vida kupovine – e, to ne možemo! Drugim riječima, sloboda od potrošačke egzistencije kao takve u neoliberalnom društvu postaje nezamisliva.

62.

Još 23 godine, 23 dana, 23 sata do kraja svijeta… ili kraja kapitalizma (i s njim ere neoliberalizma)! Tako treba razmišljati; da je održivost kapitalizma samo jedna bajka piše i Mark Fisher u svojoj briljantnoj knjizi Kapitalistički realizam:

… on [kapitalistički realizam] je više nalik prožimajućoj atmosferi , koja uvjetuje ne samo proizvodnju kulture već i reguliranje rada i obrazovanja, a ponaša se kao neka vrsta nevidljive barijere [ja istakao] koja ograničava misao i djelovanje.

Upravo na ovu nevidljivu barijeru, danas sam siguran, mislila je moja prijateljica kad je u jednom trenutku žalobno povikala: “Dođe mi da uzmem nož i razderem stvarnost koja me okružuje!” Ona ju je osjećala… ali i vi je osjećate, nije li tako?

Moć kapitalističkog realizma izvodi se djelomično iz načina na koji kapitalizam obuhvaća i proždire svu prijašnju povijest: to je jedan učinak njegova “sustava vrijednosti” koji svim kulturnim objektima, bili oni religiozna ikonografija, pornografija ili Das Kapital, može pridati monetarnu vrijednost… uvjerenja prijašnjih kultura objektivno se ironiziraju, transformiraju se u artefakte… a stav ironijskog odmaka… trebao bi nas učiniti imunima na čari fanatizma.

Upravo naša uvjerenja drže nas u šaci, ona koja iskazujemo svojim unutarnjim subjektivnim stavom naspram onih koje iskazujemo u svome ponašanju. Na ovom mjestu i sam Fisher u raspravu uključuje Žižeka:

Sve dok vjerujemo (u svojim srcima) da je kapitalizam loš, slobodni smo nastaviti sudjelovati u kapitalističkoj razmjeni… Mi vjerujemo da je novac samo beznačajan znamen bez ikakve intrinzične vrijednosti, a ipak se ponašamo kao da ima svetu vrijednost.

Evo i  Badioua:

Živimo u proturječju… cjelokupno postojanje procjenjuje [se] samo u odnosu prema novcu… ali pristaše uspostavljenog poretka ne mogu [ovo stanje stvari] nazvati idealnim ili sjajnim. Te su zato umjesto toga odlučili reći da je sve ostalo užasno… naša demokracija nije savršena, ali je bolja od krvavih diktatura. Kapitalizam je nepravedan. Ali nije zločinački kao staljinizam…

Pomoću Badiouva uvida, Fisher na koncu opravdava uporabu uvođenja sintagme ‘kapitalistički realizam’ u vlastiti diskurs:

Realizam je ovdje analogan deflakcijskoj perspektivi depresivca koji vjeruje da je svako pozitivno stanje, svaka nada, opasna iluzija.

63.

Ali probajmo sada malo pročačkati po mogućnosti da se stvarno usprotivimo kapitalizmu. Antikapitalizam, ili pričanje protiv kapitalizma, to zasigurno ne može učiniti; zašto, objašnjava Žižek kroz svoju sjajnu analizu filmskih uradaka suvremene, uglavnom holivudske, kinematografije:

… [zato što se] antikapitalizam… naširoko diseminira u kapitalizmu. Svako malo će se ispostaviti da je negativac u holivudskim filmovima “zla korporacija”. Daleko od toga da bi potkopavao kapitalistički realizam, taj znakoviti antikapitalizam ga pojačava.

Budimo iskreni, i ovaj blog se vrti zahvaljujući kapitalu odnosno novcu jedne od korporacija, stoga, uzdržimo se od licemjera bilo koje vrste. Tekst, priča, čak i prosvjed ne mogu više nauditi kapitalizmu. Kao monetarne vrijednosti u današnjem svijetu, kapitalizam će na njima samo još više zaraditi. Zato probajmo promisliti sljedeće riječi Marka Fishera:

Kapitalistički realizam može jedino biti ugrožen ako ga se prikaže nedosljednim ili neodrživim; ako se, takoreći, pokaže da tobožnji “realizam” kapitalizma nije ništa takvo.

A što bi, onda, bilo to “Realno”, ako uopće o njemu možemo govoriti. Prema Župančič, valja nam razlikovati stvarno Realno od realizma ili realnosti, izraza koji teoretičari samo rabe u raspravama:

Načelo realnosti je samo ideološki posredovano; moglo bi se čak tvrditi da ono uspostavlja najrazvijeniji oblik ideologije, ideologije koja sebe prepoznaje kao empirijsku činjenicu, ili biološku, ekonomsku i svaku drugu nužnost (a koju smo spremni opažati kao neideološku).

A koji bi to, onda, bio primjer stvarno “Realnog”, koji bi mogli iskusiti, a da nije kapitalizam? To nam je otkrio Thom Yorke kroz pjesmu “The Numbers” – “Ekološka je katastrofa jedno takvo Realno“. Na njoj se, evidentnije od sveg drugog, uviđa da kapitalizam, kao društveno uređenje, nije održiv…

64.

Kapitalizam bešavno zauzima obzore onoga što je mislivo.

Na ovu rečenicu trebali bi se naježiti svi filozofiji skloni umovi. Ona je upozorenje. Je li se doista radi o suvremenoj inačici volje za moć koja je, kao takva, neiskorjenjiva iz čovjeka, ili pak čistoj ideologiji koju je samo potrebno raskrinkati, pa da ju čovjek napusti… dakako, vrijeme će pokazati. U tom slučaju moj je prijedlog sljedeći: ili da nadvladamo čovjeka u nama, i pretvorimo se u, ne nužno Nietzscheovu inačicu, Nadčovjeka ili da stvarno ovladamo ideologijama u našem prostoru uma i napokon započnemo živjeti u prvom postideološkom dobu…

U zluradijem raspoloženju od ovoga, možda bih na ovom mjestu, i u kontekstu ovoga što sam napisao u prethodnom odlomku, dopisao iste one riječi koje je svojedobno rudarima u štrajku 1985. uputila bivša britanska premijerka Margaret Thatcher potvrđujući svoju odluku o njihovu otpuštanju, nesvjesno oblikujući najmoćniju krilaticu kapitalističkog realizma.  Čujte, a možda i jesam zluradog raspoloženja! Dakle, “nema alternative”!

20 komentara »

  1. lamce08 said,

    Kad smo kod Žižeka: https://youtu.be/IgR6uaVqWsQ

  2. arnelavuckov@gmail.com said,

    izvrsna knjiga, već si jednom posvetio jedan post tome koliko se sjećam…:)
    Zaključili bi kao: Osvojili smo mnoge slobode, ali uglavnom se one svode na slobodu da se bojimo sve većeg broja neizvjesnosti i prijetnja od prijetnje otkaza i nezaposlenosti do prijetnje novih političkih sukoba i ekoloških katastrofa: slobodno izaberi koji ti je strah najdraži….:)

    • Magičar said,

      Tako je, draga Arnela, na ovu knjigu sam skoro zaboravio da bih je danas opet otkrio… i lijepo si to, ili zastrašujuće rekla ovo o strahu. .. a eto, nakon što sam objavio post, pade mi na pamet nezgodna misao da će se kapitalizam uvijek znati prilagoditi bilo kakvoj iniciranoj promjeni, još gore, u skoro vrijeme možda se pojavi njegova blaža verzija, ‘kapitalizam s ljudskim licem’, koji će nas ostavit bez teksta…. kao što se to kod nas upravo dogodilo s jednom velikom političkom strankom… 🙂

  3. arnela said,

    ili “kapitalizam s ljudskim srcem” :))…da, uvijek će se on znati prilagoditi,…čini mi se da nema napretka, jer kapitalistički razvoj omogućuje liječenje novih bolesti, ali isto tako i stvorio je mnoge nove…ili prosječan životni vijek je produljen, ali dobili smo nesretan dug život… za utjehu…:))

    • Magičar said,

      Ah, ‘nesretan dug život’, opet lijep izraz, ali tako nesretan… 🙂

  4. […] Ово је још један од врхунских чланака мог омиљеног блогера – Магичар (pustopoljina.net) […]

  5. arnela said,

    …nek nam bude pa makar i nesretan…:)

  6. Livia Less said,

    Koliko ti možeš biti zlurado raspoložen? Tekst je odličan. Jednom prilikom sam učila tekst iz tvoje struke, tvoj. Isprintala sam ga. Kasnije mi nije trebao. Odustala sam. Svidio mi se, ali bio mi je pretežak. Time se ne minoriziram, naravno. Probaj zluradost pretočiti u nadu, naposljetku, ti oblikuješ i stvaraš cijeli novi svijet. Ti si kreator. Samo da te podsjetim na tebe. I ti imaš odgovornost. Sam si je preuzeo svojim pozivom. Važno je da to ne izgubiš iz vida, da ne postaneš suhoparni grintavac. Također, volim te promatrati kao socijalista. Eto toliko od mene u ovaj kasni čas.

    • Magičar said,

      Hvala ti, Livia, na lijepim riječima, svoje ću uvijek činiti, napisati ono što osjećam, ali ne mogu tvrditi da će to išta promijeniti… Kad sam spomenuo u prethodnom komentaru Arneli ‘kapitalizam s ljudskim licem’ sad mi je još nešto palo na pamet. Zapravo, ono što nas posebice uništava u neoliberalizmu jest to sveopće zahladnjenje ljudskih odnosa… Bit će zanimljivo vidjeti kako će kapitalizam reagirati kad dođe do toga da sretniji ljudi radije kupuju… Zato ne isključujem u budućnosti tu blažu vrstu kapitalizma… Stvari ako će se promijeniti, izgleda da će se promijeniti polako… (izuzev kakve ekološke katastrofe!)

  7. saschaein said,

    Zar smrt može biti poželjna zdravom čovjeku i Junaku?

    Onaj koji voli tijelo i materiju taj se odviše boji smrti i odviše hoće lovu da ojača jer je slab od svog rođenja, možda i Prije. Strah je tijelu da će ga Beskraj progutati. Onaj ko razvija u sebi klicu Beskraja (Logosa, ne logike) manje se i boji smrti. U svakom slučaju … ima Tu svega, potpun komentar bi bio beskonačan il’ potpuno prazan. Ali, evo bar nešto:

    Dakle, neoliberalca je sramota samo kad osjeti da novac više kraljuje nego što on može iznijeti svojom građanskom veličinom i još ne prepunim džepom. Njega uopšte nije sramota što novac ikako može da kraljuje nad životom. A može ŠIPAK! – rekao bi jedan moj Profesor.

    Sramota je čovjeka pred veličinom Božanskih stvari, a to već nisu stvari. Novac jeste skupljena energija ili snaga pretočena u količinu, predstavljena na predmetu zvanom novčanica ili novčić, u vidu broja količinski. Novac je i više neg roba. Do njega se može doći ponajčešće ropskim radom ili ropskim traganjem, do tog energetskog zastupnika, zatim u zamjenu za ono što nemamo a podsvjesno priželjkujemo kupujemo razne stvarčice i putovanja, ili postajemo poželjni kod drugih i voljeni, pitamo se, i sve to zamaskira makar privremeno rupu koja je u nama fakt. Novac i nije beznačajan, ali mu je data mnogo veća vrijednost ili omogućena pogrešna upotreba. Tako isto možemo bilo čemu dati veću pažnju i veću vrijednost prikačiti nego što ono jeste u poretku života i svrhe, ako je ima. U principu čovjek je, što libearli i ne znaju, mnogo vrjedniji nego oni u takvoj ideji i sav taj najpoželjniji im zastupnički novac.

    Sloboda je Velika, najveća, Prapočelna. I moć nad sobom je poželjna. Sad treba vidjeti u kom smislu. Ali sloboda ovih je sekularna, banalizovana, prosta. Privid.

    Neoliberalizam i demokratija već su uveliko zajedno, dijele kolač, slatkiše u vidu materijalne nagrade, makar bila i otimačina. Plijen. Taj plijen je samo drukčije nazvan. Sloboda je društvena sad takva da možeš slobodno birati Trampa il’ Hilarku, a nekom iznad je potpuno svejedno ko će biti od njih. No, ako ne biraš možeš napraviti problem, jer ignorisanje im ne daje značaj. Kritika može.

    Kapitalizam je realnost što nosimo u sebi, jer mi realno priželjkujemo da kupujemo, da se vozikamo, da uživamo, da darujemo stvari, da jedemo i pijemo, lijepo se oblačimo, da nas vole pa makar i zbog tog, da nam se dive i da nas poštuju, itd. Dakle, takvi su ljudi. Nedostaju. Sav nedostatak čovjeka se rasprostro njemu pod noge u vidu šarenog tepiha života u prirodi i u društvu. Al’, negdje u Dubini heraklitovskoj ljudi su mnogo drukčiji, do tog se ide da nisu ni ljudi u prvoj svojoj postavci.

    Malo vjetra i s juga. Pozdrav Pustopoljini.

  8. Magičar said,

    Eto, dragi @saschaein, pošlo mi je za rukom spustit te u nizine gdje se “voda iz zajedničkih cisterni pije”, da govoriš o svakodnevici, a i sebe sam ovim tekstom spustio, a možda nisam trebao. Ali i u nizini ti nastavljaš govorit tim heraklitovskim jezikom, i opet si lijepo izrekao neke stvari. Rekao si i što je prava sramota, što novac, i da je i beznačajan, i značajan u isto vrijeme, rekao si i da sloboda neoliberala nije prava, kao što i ja to naslutih… ali mislim da i tebe i dalje muči ono što i mene, jesu li ljudi doista takvi, “s kapitalističkim genom u sebi” ili “su mnogo drukčiji, do tog se ide da nisu ni ljudi u prvoj svojoj postavci”?… To će nas pitanje mučiti, vjerujem, dok smo živi, ili dok se budemo pitali to pitanje o ljudima… 🙂

  9. caninho said,

    ja neću polemiizirati , trebalo bi puno misliti za to , a ja nisam u raspoloženju jer trenutno bezobrazno uživam u svim blagodatima kapitalizma : svakodnevno igram kompjuterske igrice – zato ću te samo pohvaliti. Istinski i iskreno. Izvanredan ti je post ! odlično si iskombiniro svoje misli sa citatima opet odlično odbranih i valjda najrelevantnijih autora na ovu temu. I mislim da nisi ništa lošiji od Žižeka …i on radi na sličan način, zato ti savjetujem – nastavi o ovome, piši, objavljuj, ubaci se u sistem i kritizirajući ga i tobože potkopavajući ga (nažalost) digni mi lovu. To je i Žižek napravio 😀

    • caninho said,

      mali lapsus …trebalo je stajati “digni im lovu” …ali u žaru pisanja potkrala mi se greška. meni ionako niko ne može dići lovu. to je neizvedivo.

      • Magičar said,

        Hoćeš reći, dragi Caninho, “zaradi im lovu”, jer ako ja budem zarađivao od pisanja, sigurno će i oni 🙂 Vidiš kako se u neoliberalizmu izgubila da ‘sveta spontanost’ da čovjek s onim što voli raditi samo zarađuje za život, a ne želi se obogatiti… Ne kažem da svaki put to voli, možda i samo “zna raditi”, ali čini mi se da je toga sve manje.

        Nekad su romani bili prava rijetkost i pisao ih je samo onaj koji je imao duboku potrebu za njima. Marketinški kanali su bili jednostavni i on je vrlo lako mogao navići narod na svoju umjetnost. Danas više nije tako. Danas je knjiga postala roba, kao i sve druge stvari. I ušli smo u eru podilaženja čitatelju. Marketiniški kanali postali su iznimno složeni i iznimno važni. Knjiga nalazi svoj put do čitatelja samo zahvaljujući dobrom marketingu, a ne više piscu. Zbog toga danas knjige pišu i oni koji nemaju potrebu to raditi… I sad ne reci da neoliberalizam nije stavio šapu i na ono do čega nam je najviše stalo… Zato ipak im neću “dići lovu”, iako sam to nekad u svojoj mladosti žarko želio, ali zato ću nastaviti ciljati i pogađati bolna mjesta… ali samo koliko budem imao potrebe i za tim… Čini li ti se da već zvučim postideološki?! 🙂

  10. blarcsy said,

    Klapa 2X
    Što više čitam (ne samo sada tvoj post Borise,nego inače i sve drugo što mi padne šaka) više želim parafrazirati Wittgensteina pa reći:Ti kapitalistički problemi nisu stvarni problemi,nego proizlaze iz upotrebe jezika..

    • Boris said,

      Upravo tako, Zlatko, Wittgensteinova intuicija pogađa u sridu, ali je “svojta” koju ti baš i ne preferiraš u raspravama – mislim na poststrukturaliste 🙂 – polja stoljeća nakon toga pokazala da drugog puta, osim čarobno-jezičnog i nema. Naše iskustvo svijeta počinje iz sredine, i neposrednost je uvijek izvedena… o tome sam već pisao ovdje https://pustopoljina.net/2016/08/09/povratak-gramatologiji-ili-kako-izbjeci-da-nam-episteme-zavrsi-u-raljama-retorike/
      Naša potreba, osjećaj da trebamo nešto učiniti kako bi došli do istine uvijek završava na nadomjesku… Jedino, da vi slikari ipak ne vidite malo dalje od nas….? 🙂 Vama jezik ipak nije potreban…

      Za kraj, nemoj olako prijeći preko rečenice da kapitalizam “bešavno zauzima obzore onoga što je mislivo”. Ja se, recimo, od nje načisto smrznem!

  11. Livia Less said,

    Zvučiš skroz postideološki. Moram priznati da me oduševila ta riječ. Od tebe čovjek može samo učiti, učiti i rasti s tobom. 🙂

    • Magičar said,

      Ali siguran sam da je nisam prvi upotrijebio, draga Livia… Promišljajmo odrastanje skupa! 🙂

  12. […] Badouia, ljevičarskog filozofa, koji se već stigao ‘ušuljati’ na ovaj blog preko posta posvećenog knjizi Marka Fishera; sve je očitije da ćemo ga u Pustopoljini susretati sve […]


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: