Siječanj 2017.

Komunizam – riječ s konfliktnim značenjem II. (kritika, nemogućnost, utopija, primjer)

Posted in O komunizmu (prošlom i onom koji će doći) (Finkielkraut & Badiou) tagged , , , , , , , at 3:20 pm autora/ice Magičar

ALAIN FINKIELKRAUT, ALAIN BADIOU: O komunizmu (prošlom i onom koji će doći) [razgovor] (Europski glasnik 16, 2011)

Na vrlo zanimljivu kritiku komunizma nailazim u jednom od starih brojeva Europskog glasnika. Kritika je izložena u formi dijaloga dvojice istaknutih francuskih intelektualaca (a koje još imamo danas?) Alana Finkielkrauta, “velikog prijatelja Hrvatske” (kako ga je oslovljavao prvi hrvatski predsjednik; tnx. na podsjetnik, Caninho!) i Alaina Badouia, ljevičarskog filozofa, kojeg smo spomenuli u postu posvećenomu knjizi Marka Fishera.

Ako o nečemu komunizam nije vodio računa – Finkielkraut će – to je opasnost od vladavine Cjeline, Jednog, a po Finkielkrautu, komunizam je upravo jedna takva ‘cjelina’.

… kad je sve politično, sve je osuđeno da postane policijsko.

Potreba za Velikim Razdvajanjem, i u konačnici njegova provedba, za Finkielkrauta su jedno od najvećih civilizacijskih (duhovnih) postignuća čovječanstva u 20. stoljeću. Tu se misli na razdvajanje Crkve od države, privatne od javne sfere života itd. U komunizmu su sva ta razdvajanja nezamisliva. Iako, s čisto komunističkog stajališta, podsjeća Badouiu – ona su bespotrebna. Međutim, nastavlja Finkielkraut, u komunizmu pojedinac je uhvaćen u klinč pripadanja cjelini, društvu. U komunističkoj/socijalističkoj, a bolje bi bilo reći, samo staljinističkoj Rusiji, muškarac je sa svojom ženom mogao otvoreno razgovarati jedino na kraju dana, “kad se pogase sva svjetla”, u krevetu – ispod pokrivača. Ljudska prava su mu, zaključuje “veliki prijatelj Hrvatske”, stoga morala biti itekako ugrožena. Na kraju će se francuski liberalno-demokratski filozof pozvati i na čudnovatu izjavu samog Marxa na temu ljudskih prava… Naime, Marx je kazao da su ljudska prava – prava egoističnog čovjeka… A tako smo stigli do najzanimljivijeg dijela ove rasprave.

Najprije, odgovorimo na pitanje: protiv koje to “psihičke konstrukcije” čitavo vrijeme ‘ustaje’ ovaj blog, a koja je ljuti protivnik naših ‘sestara duha’ – Umjetnosti, Filozofije, Znanosti i onoga čistoga religioznog osjećaja pripadanja Cjelini, kojima posvećujemo ovu pisaniju, ako ne protiv one koja se skriva iza imena Ega, i onoga kvazi-duhovnog napora koji se poduzima u svrhu njegovog veličanja (pogotovo u ovom vremenu) i koji nazivamo egoizmom? Na poticanju egoizma, kao što je to poznato, uzdigao se ne samo kapitalizam, nego i pojedine velike svjetske religije. A upravo je ljudski egoizam najveća brana svakom komunizmu u čovjeku, ali ne samo komunizmu, nego i svakoj drugoj humanoj ideji poput altruizma, solidarnosti, suosjećanja itd.

Ali na ovom mjestu Finkielkraut vadi svog najvećeg ‘aduta u igri’, citira Solženjicina iz Arhipelaga Gulag čime nas, nakratko, ostavlja bez riječi.

granica između dobra i zla ne razdvaja ni države, ni klase, ni stranke, ona prolazi srcem svakog čovjeka, a tko bi išao parati komadić vlastita srca?

Da; tako stoje stvari s čovjekom i nećemo biti sentimentalni i u istoj rečenici napisati ‘nažalost’; on je naprosto takav, nešto između životinje i Boga, u čemu bi se napokon mogli složiti jedan Aristotel i jedan Nietzsche. S druge strane, Hermann Hesse je u Stepskom vuku istu misao uobličio u rečenicu: “Čovjek je most između duha i prirode“. Taj ‘antropološki pesimizam’, kako drži bosanskohercegovačko crnogorski novinar Andrej Nikolaidis, možda bi trebalo prihvatiti kao novu polaznu točku za revidiranje stavova na ljevici u pogledu razvoja društva u kojemu bi bili svi zadovoljni.

Bilo kako bilo, u ovom trenutku, zaista, glupo je vjerovati da ćemo se jednog dana probuditi i prestati činiti zlo. Tu ne mislim na općenito zlo vođenja ratova, uzrokovanje bijede i sličnog; tu u prvom redu mislim na ona ‘sitna zla’ koja činimo kako bismo protežirali naš Ego spram tuđeg. Iz svoje kože ne možemo, a možda nam to čak nije ni dano. Ako bismo htjeli činiti i dobro, to možemo činiti opet i jedino iz nje. Zato smo valjda i toliko skloni Hesseovoj misli o čovjeku kao prijelaznoj vrsti.

Prema Finkielkrautu, komunizam će uvijek propasti u detaljima, čitaj, čovjekovoj ‘pravoj prirodi’ (iako nam i dalje ostaje nejasno o kojoj je čovjekovoj ‘pravoj prirodi’ tu riječ). I tu je položena sva muka težnje komunizmu na ovom stupnju čovjekovog svjesnog razvoja. Ona, na kraju krajeva, doista može biti čak i opasna! Čovjekov duh, kako to bolno naučismo kroz povijest, nije samo duh osjećaja pripadnosti Cjelini, čuđenja novom, sklonosti umjetničkom stvaranju ili znanstvenoj spoznaji, on, kao takav, može stremiti i samo čistoj volji za moći, umnažanju užitaka, pohlepi i gramzivosti.

Nisam li, onda, u svojoj blogerskoj radinosti, preusko definirao ljudski i općenito duh nekog bića odnosno ega? Nije li Duh samo mogućnost da si kao bića, entiteti u prostorvremenu, možemo dati smisao, kakav god on bio, i ne nužno ‘dobar po sebi’? A kad govorim o smislu tu prije svega mislim na nešto što nas može uzdići u odnosu na ono što nam je dano, odnosno na ono što smo ‘u svom početku’. A to znači da iz onoga što nam je dano (‘u svom početku’), možemo, primjerice, stvoriti ili osmisliti ideju jednakosti svih ljudi (komunizam), ali i ideju volje za moći (kapitalizam) i bilo koju drugu ideju, i njima zatim svim svojim srcem stremiti, jer smo duboko uvjereni da onome izvana također možemo pridati smisao kao što ga pridajemo sebi i svojoj slici svijeta… Tu, dakako, zaboravljamo da je ono izvanjsko, Lacanovo ‘realno’, samo po sebi nama nedokučivo, jer nema upravo to  – smisao! Čak je i to upućivanje na izvanjsko naša izmišljotina, kao što je to uostalom i sâm Duh. Mi smo stvorili Duh, i imamo ga, kako bismo bili u prilici stvarati smisao; to je posljednja misao svakog Duha. Kad bismo onom ‘realnom’ nekim čudom mogli pristupiti vjerujem da ne bismo bili toliko zgroženi njegovom strahotnošću koliko njegovoj neprimjerenosti i neshvatljivosti. To je zato, jer mi ništa ne možemo dokučiti izvan smislenih granica… U ovom značenju Duh je druga riječ za sposobnost stvaranja smisla… Na ovom mjestu put nas dalje vodi k gramatologiji i našem francuskom učitelju, njegovima tragu, razlici i onome što je nazvao différance

Od rasprave o jednom od najkontroverznijih pojmova današnjice, čija značenja su toliko suprotna da izazivaju prijepor gdje god se pojave, stigli smo do područja čiste utopije. Je li moguće barem zamisliti primjer komunizma? Mislimo da jest, i mislimo da je već (možda i nesvjesno) zamišljen… Nalazimo ga, za nekoga, na neuobičajenom mjestu, u zvjezdanoj tišini svemirskog prostranstva, na svemirskom brodu Enterprise, iz poznatog serijala… I nismo jedini u tome! Dovoljno je pogledati samo jednu epizodu ove znanstvenofantastične franšize, i prepoznat ćete komunizam na djelu u svom pravom obličju. Valja uočiti kako je bilo potrebno da tehnika izrazito uznapreduje da bi se komunizam uopće mogao pojaviti. Kapetan Picard ‘prvi je među jednakima’, ‘kapetan ravnopravnih’; zamišljamo – s jednakom plaćom kao i tehničar WARP pogona. Na brodu su, očevidno, svi zadovoljni. Upadljivo su neegoistični, miroljubivi i druželjubivi. Vrijeme provode ili u rutini obavljajući svakodnevne zadatke ili zajednički se boreći s nedaćama koje bi, s vremena na vrijeme, zadesile posadu. Uzrok nedaća uvijek je negdje izvan broda; obično se događa pri susretu s nekomunističkim društvima, dakle, društvima u kojima još uvijek caruju glupost, egoizam i pohlepa. Čak se događa da pojedini član zajednice bude kontaminiran nekom ‘kapitalističkom osobinom’, ali ga zajednica svaki put uspije (po)vratiti u svoje okrilje. Zanimljivo da scenarist Zvjezdanih staza nikada nije otkrio kakvo društveno uređenje vlada na Zemlji za/u vrijeme Enterpreisovih putešestvija… Posada Enterprisea bila je i ostala samo komuna, isječak idealnog društvenog uređenja… i ništa više. A možda i ne trebamo tražiti više…

1 komentar »

  1. letindor said,


    putuje se
    početak k’o kraj je
    periferni Enterprajs
    i Centralan
    na Enterprajsu u Noevoj barci Sve
    u nOUS-u
    zajedno posebno je
    ljudi, tehnika i mogućnost
    putovanja i ostajanja
    ovo sada je i budućnost
    navike i projektovanja
    tragovi prošlog kroz
    Jedno i Dvojstvo neodređeno
    sposoban čovjek
    kao mogućnost …


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: