Veljača 2015.
Nedokučivo ‘lice’ Drugog: život u Egolandu (IV. završni dio)
Čitav problem (našeg) današnjeg osjećaja stvarnosti može se objasniti činjenicom da živimo u Egolandu. Nakon propasti ‘stvari duha’ (o kojoj smo sve saznali preko Derride, Lévinasa, Baudrillarda, Loytarda i sličnih), čovjeku je preostao još samo njegov Ego. Zbog toga, kao nikad prije dosad, barem se to odnosi na ljude koji su uvijek držali do ‘stvari duha’, razmišljamo o pozicioniranju na društvenoj ljestvici; jesmo li možda smješteni prenisko i možemo li se uspeti više… Brbljanje, naklapanje, uvijeno pričanje, reprezentiranje, trač, mobing itd., kao sredstva kojima se ostvaruje to uspinjanje (ili pad), vladaju našim javnim prostorom. Besprimjerna retorika zarazila je čak i znanost, dok se vlastiti stavovi započinju nametati čak i u privatnim razgovorima (kako se jednom prilikom izrazila jedna moja ‘mrežna’ prijateljica). U Egolandu sve je podređeno perspektivi, zapravo, osobitoj vjeri u JA. Jedino što je nakon propasti metafizike izvjesno jesam ja sâm… i Drugi kao ja. Svijet pada u drugi plan, a s njim i Duh…
Odatle, važno je lijepo pričati, a pogotovo izgledati. Stvari lijepo predstavljati, premda to nisu, sine qua non je svakog društva Egolanda. Sâm sadržaj o čemu se priča, što se sluša, što se gleda – nije važan. Dobro došli u Egoland, zemlju ogoljenih Ega, u kojoj, nakon propasti ideja – same ‘Ivanove Riječi’ (da ne kažemo Boga), još samo Ego čovjeka opstaje. Ali možda oduvijek živimo u takvoj zemlji, a da toga nismo svjesni? Na jednom drugom mjestu, ukazao sam da su ‘stvari duha’ stvari koje su vjerojatno oduvijek zanimale manje od jedan posto čovječanstva… Pa ipak, ako je i to bio slučaj, ipak su još nekako stizale utjecati na čovječanstvo u cjelini. I običan čovjek zna tko je Mona Lisa, i morao je čuti za teoriju relativnosti… S medijskom ekspanzijom, samo je u prvi plan iznjedrila mogućnost da možemo saznati što je i kako živi običan čovjek… E pa sad znate! Oduvijek je više držao do svog Ega, a ne Duha!
Ovaj zaključak i nije vas mnogo iznenadio. Oduvijek ste ga znali. On je općepoznata činjenica. Pa ipak, imali ste neku vjeru da se on ne tiče ‘stvari duha’… E, u tome ste se prevarili. Odumiranje duha u čovjeku usko je povezano uz ekspanziju vrijednosti običnog čovjeka u javnom prostoru, a koja se u najvećoj mjeri događa putem medija.
Velika većina ljudi koja živi na ovom planetu, uglavnom je okrenuta preživljavanju i vlastitim zadovoljstvima, a Duh uzimaju kao zabavu. Kad pogledaju dobar film ili pročitaju dobru knjigu, to je opet samo film/knjiga, stvarni život je nešto drugo. Ne treba se zavaravati sa stvarima Duha, reći će nam ovi trezveni, odrasli i zreli ljudi te započeti gledanje sapunice ili nogometne utakmice koja upravo počinje na telki. Iako stignu uočiti nepravdu u društvu, smatraju da se tu ništa ne može učiniti. Najvjerojatnije su u pravu. Isto tako, spremni su u svakoj prilici počiniti malu, sitnu zločestoću prema drugome pravdajući to time da su to isto i njima činili. Jednom kad dospijete u ovo stanje duha teško ćete se iz njega iskobeljati. U ovom trenutku, velika većina vas koji čitate ovaj tekst, zasigurno nemate to stanje duha, ali oprez nije naodmet!
I svakako imajte na umu da zbog toga niste ništa bolji od drugih, od svojih roditelja, prijatelja, Moćnika svijeta… Ono po čemu ste posebni, drugačiji od drugih (a to mi napokon sviće) odnosi se na vaš pristanak da, za razliku od drugih, budete, više ili manje, uronjeni u ‘rijeku duha’ ovoga svijeta, jedne mogućnosti pored drugih koja, prema svjedočanstvu autora ovih redaka, ipak predstavlja najvišu mogućnost života, u bilo kojem smislu. Dakle, ne radi se o nekakvom elitizmu; svi mogu, ako hoće, ugaziti u tu rijeku, ali samo rijetki to čine. I to je u redu, privlačniji im je život po Egu nego po Duhu i točka. Ipak, na ovom mjestu razaznaje se da postoje najmanje dva smisla života, a ne jedan: jedan je po Egu, drugi po Duhu. Pa iako govorimo da je sreća poželjan smisao života i za jedan Duh i za jedan Ego, sreća Duha ne može biti sreća Ega.
I to je ta ‘nemoguća’ misao koja se nekima može činiti porazna za nas, ljude Duha: čovjeku je dovoljan samo njegov Ego da u životu zasnuje smisao. Ovo doba na svom primjeru to najbolje potvrđuje. Čovjek može živjeti udovoljavajući samo svom Egu i ostvarit će zadovoljstvo svojim, u pravilu, duhovno ispraznim životom. Naravno, za udovoljavanje svom Egu on mora biti spreman na borbu s drugim ljudima i njihovim Egom. Na ovom mjestu lijepo se uklapa Nietzscheova misao da ‘život živi samo na račun drugog života’, koja u našoj interpretaciji sada glasi da Ego živi na račun drugog Ega. S druge strane, Duh ne može živjeti na račun drugog Duha. Mislim da tu distinkciju i jedan Nietzsche nije do kraja u sebi razlučio; štoviše, često je miješao duh i život, kao što sam to, uostalom, i ja to činio čitavo vrijeme… (sjetite se, primjerice, teksta u kojem sam pisao o tome kako želite utjecati na stvari izvan sebe, a koji mi se danas čini jalovim pokušajem pomirenja Duha i Ega).
‘Imanje viška duha’ ne povlači nužno sa sobom uspjeh. Uspjeh je stvar ‘imanja Ega’ i to također morate razlučiti. Odatle, pogrešno bi bilo izvoditi bilo kakav kriterij uspješnosti, ili nekakav omjer Duha i Ega kojemu bi valjalo stremiti. Nema ga! Na posljednjoj ravni prosvjetiteljstva, ako se ona uopće još tako može nazivati, zasićenoj Duhom, nema nikakvog etičkog načela, pojmovi Napretka, Dobra, Ljepote, Istine raspadaju se pred nama kao kule od karata. Ako mislite da ga ima, onda ste vjernici koji vjerujete Bogu onkraj ove stvarnosti, zapravo simbolu u vama uz koji vežete stvaran Duh. Ja o takvom Bogu ne mogu ništa reći, ili ipak mogu… poput Wittgensteina u Tractatusu Logico-Philosophicusu:
O čemu se ne može govoriti, ο tome se mora šutjeti.
Zaključak cijele ove pisanije, igre uma, nazovite to kako god hoćete, jest da ne možemo biti samo Duh, kao što ne možemo biti ni samo Ego. Stvoreni smo uvijek u nekom omjeru. Sve je, na zagonetan način, istodobno i Duh i Ego, u nekom omjeru! I to je ta misao koja me posljednjih dana proganja…
Nakon što sam dovršio tekst, utrčao sam u Prostoriju s Kolom, sav zadihan. Neobično svjetlo, napola narančasto, napola zeleno, probijalo je kroz pore Kola pržeći namještaj po Prostoriji. Osobit zalazak ‘umnog sunca’ događao se ‘iza leđa’ ove duhovne mrcine. Tetka je nemoćno ležala u svom krevetu ispred ugašenog televizora s uzdignutom rukom usmjerenom prema Kolu. Zamijetio sam da je u međuvremenu strašno ostarjela. Baš poput Davea Bowmana u završnoj sceni filma Odiseja u svemiru 2001. držala je svoju staračku ruku u zraku u pravcu Kola Duha Svijeta koje se luđački okretalo… Što se događalo? Cijelog me oblio znoj. Počeo sam prilaziti Kolu u trenutku kad je započelo usporavati… Nekakva čudna glazba dopirala je iz njegove dubine. Nisam bio siguran o kojoj kompoziciji je bila riječ… Kad se napokon zaustavilo, imao sam što i vidjeti! Dotada, za mene, nerazumljivi simboli ispisani po podiocima Kola sada su mi postali razumljivi! Napokon sam mogao iščitati tajnu Kola Duha Svijeta moje Prostorije s Kolom!
Poput satne simbolike, na isti način, po Kolu su se rasporedili i meni sada razumljivi simboli/znakovi Kola Duha svijeta. Riječ je bila o svojevrsnoj skali omjera zastupljenosti Duha i Ega u čovjeku koja se izražavala u postocima. Na lijevoj strani Kola uzdizali su se postoci ‘imanja Duha’, na desnoj ‘imanja Ega’. Šest sati na običnom satu, na Kolu Duha Svijeta značilo je 0 % Duha i 0 % Ega – neobičan znamen Ništavila. U isto vrijeme ista kazaljka (za koju se zato može reći da je, s obzirom na svoju funkciju, podsjećala na kazaljku kompasa, a ne sata) pokazivala je i ‘na 12 sati’ odnosno stopostotni Duh i stopostotni Ego – vjerojatno znamen nedostižnog Boga.
Shvatio sam: kad bi se kazaljka pomakla u lijevu ili desnu stranu, dobio bi se točan omjer Duha/Ega u pojedincu ili Dobu koje bi Kolo u tom trenutku ‘uzelo za zub’. Pa tako, s pomakom kazaljke na lijevu stranu omjer bi iznosio 10/90 – 10 % Duha i 90 % Ega, a na desnu stranu, obrnuto: 90/10 ili 90 % Duha i 10 % Ega. Jasno da je položaj kazaljke na ‘satnih 9 ili 3 sata’ značio omjer 50/50 ili 50 % Duha i 50 % Ega. Čudo se događalo jedino u ‘satnih 6 i 12 sati’. Ako je u ‘6 sati’ omjer bio 0/0, što je značilo 0 % Duha i 0 % Ega – kako je u ’12 sati’, ‘u podne’ (a možda je to ono slavno Nietzscheovo podne?) ili ‘u ponoć’ mogao značiti i 100 % Duha i 100 % Ega? Kako su Bog i Ništavilo mogli biti označeni jednakim položajem kazaljke? Kako su mogli biti jedno te isto?! Premda je neke svoje tajne otkrilo, očigledno, Kolo Duha Svijeta zadalo je i nove…
I sada sam stao u očekivanju da mi pokaže moju istinu, moj omjer imanja Duha/Ega u biću. Započelo se okretati, u prvom trenutku sporo, a onda sve brže i brže. Ponovno mi cijelo tijelo obli znoj… Nekoliko trenutaka kasnije, kazaljka se zaustavila i kodirana suština mog bića, mog omjera Duha/Ega, blenu na mene…
U duhu ovog vremena posvećenom oglašavanju, za kraj ovog posta, samo ću dopisati: informaciju o tome o kojem omjeru se točno radi, pronaći ćete na novoj stranici bloga: Koji omjer Duha/Ega nosite u sebi? 🙂
Veljača 2015.
Nedokučivo ‘lice’ Drugog: Duh i Ego (III. dio)
Jacques Derrida: PISANJE I RAZLIKA
Sve što u Duhu zamislim, dakle, produkt je svjetlosti ‘umnog sunca’, kojemu, naravno, ni Lévinas ne može umaći. Međutim, i to ne-ustrajavanje u dokučivanju i spoznavanju Drugog koje, po Lévinasu, nažalost, ne prakticiraju fenomenologija i ontologija (i zbog toga su za njega ‘metafizike nasilja’), samo je nova ideja/svjetlost u naravi istoga, starog ‘umnog sunca’. No ono što predstavlja relativnu novost u razmišljanju odnosi se na činjenicu da Lévinas, a zajedno s njim, čini se, i Derrida, pozivaju na razvrgavanje ‘tajnovitog saveza između Svjetlosti i Moći’. Nažalost, to su, prema mome mišljenju, učinili jednom, krajnje nevinom, ali, vrijeme će pokazati, možda ipak nespretnom mišlju, mišlju koja će, kao i desetke srodnih misli koje su u tom dobu nicale kao gljive poslije kiše, zadati kobni udarac zapadnoeuropskom mišljenju u prošlom stoljeću i prirediti pozornicu za divljanje jednog osobito bezduhovnog ‘ideala’ početkom ovog stoljeća, pored drugih – ideala okrenutosti Egu. Ta misao glasi:
Sve što mi je dano u svjetlosti izgleda kao da sam dao sâm sebi.
Osim što ćemo ustvrditi da se tu ponovno radi o onoj istoj vrsti ‘prevare’ kojom se razotkrilo da je u naravi našega uma ‘da hoće više no što može’ (Sloterdijk) i zbog koje je, po nekima, jedan modernizam bio primoran prepustiti mjesto postmodernizmu, uočimo zadah praznine i neke nove egzistencijalističke samoće koja na nas odatle vreba… Ali, ako se zadržimo u etičkim okvirima i malo bolje razmislimo, jedino u tom obliku, navedena misao osigurava da se u ime bilo kakve ‘svjetlosti’ (čitaj ideala, a tu mislimo i na ‘ekonomske ideale’ neoliberalističkog tipa, vjerske dogme, pa čak i ‘zdravorazumske’ znanstvene uvide) više ne može počiniti nikakvo nasilje. Ipak, zbog onog ‘izgleda’, teistima je ostavljena mogućnost da se iz vlastita uvjerenja mogu s olakšanjem osmjehnuti. U visokom stilu, podsjećajući na najbolje dane filozofskog mišljenja, Derrida zaključuje:
Borges je u pravu: „Možda je sveopća povijest tek povijest nekoliko metafora.“ Od tih nekoliko temeljnih metafora, svjetlost je samo jedan primjer, ali kakav! Tko će njome ovladati, tko će ikada izreći njezin smisao, a da prethodno ne bude njome izrečen?
Premda naoko slavodobitan, ovaj zaključak nije nam donio ničega dobrog u godinama koje su uslijedile. S neslućenih umnih visina, bili smo prisiljeni spustiti se dolje i gotovo priznati da je prosvjetiteljska filozofija na kraju porazila samu sebe. Tek što sam otkrio da se moje JA, u koje sam blesavo vjerovao, može preslikati na prapočelni Duh, da se mogu poistovjetiti s ‘umnim suncem’ koje je preslika usamljena Duha koji je ‘lebdio nad Vodama’ u trenucima prije stvaranja svijeta (u onom obliku u kojem ga znamo) i čije je porijeklo jedino može biti ne-prostornovremensko… Derrida me spušta na zemlju, mrtvo-hladno ukazujući mi da sam JA stvaratelj toga Duha, i potpuno je nevažno kojim ga slovima pišem… Jasno je da se s tim ne mogu pomiriti i da je došao čas u kojem ću svog učitelja ili prevladati ili napustiti.
Je li moguće živjeti i ne vjerovati u ništa, moji prosvjetitelji? Ako negdje još uvijek postoji kakva nova sudbina Magičara, onda bi se jedna mogla sastojati od toga da se prosvjetitelje privede stvarima duha, u religioznom smislu. Nihilizam se mora okončati, drugovi moji. Morate započeti ponovno vjerovati. Ne nužno u nekog današnjeg Boga, ali svakako u nešto duhovne prirode na kojemu i vama omražene religije počivaju… kako god to nazvali… Zašto? Pitate me zašto? Zato što nema ničeg paradoksalnijeg u današnjem društvu od prisvajanja Duha od strane onih koji drže samo do svog JA i koje prepoznajemo pod uglađenim imenom konzervativaca!
Jer, što će se dogoditi (a mnogi će se složiti da se već dogodilo), ako to, u dogledno vrijeme, ne učinimo? Što je alternativa?
Alternativa je povratak na početnu zagonetku, dihotomiju JA -SVIJET, ali sada s otvrdnutim i mrzovoljnim JA, bačenim-u-SVIJET JA, u njemu nezanimljivi SVIJET, bez ideala (i bez ideja), kojemu jedino on sâm (JA) može biti ideal. To je jednadžba života u sumornoj JA-zemlji, JA-landu. I u DRUGOM (ISTOM KAO JA) prepoznajem još jedan JA. Promatrat ću ga odsad samo kroz naočale svoga JA, ono što ja želim vjerojatno želi i on i obratno… Ja sam On, On je JA…
Mimo jezika, nasilja, totaliteta, beskonačnosti i sl. pojmova koji zaokupljaju Derridu dok je uronjen u čitanje Lévinasa (ipak, oni to cijelo vrijeme raspravljaju o mnogo čemu drugom), mi smo ostali zainteresirani samo za dvojicu igrača u našoj umnoj igri: sebe i Drugog. Nakon silnih i (ne)dopuštenih igara preslikavanja, našu temeljnu metafizičku dvojbu ponovno smo vratili u okvire dihotomije. I sada se pitamo, što nam taj ‘ogoljeni’ JA može reći o Drugom, bez upliva nečeg izvan sebe, a što ne predstavlja njega samog? Na ovom mjestu, Derrida prvi put napušta Lévinasa i otkriva nam na čemu to počiva naša samorazumljiva, ‘izvanreligiozna’ dihotomija JA-SVIJET kad jednom počnemo u nju vjerovati:
To da sam i ja esencijalno drugi od drugog, da to znam, neobično je simetrična činjenica, čiji se trag u Lévinasovim opisima nigdje ne pojavljuje. Bez te činjenice ne bih mogao željeti (ili) poštovati drugog u etičkoj [transcendenciji]…
I malo dalje:
…drugi je apsolutno drugi samo ako je ego, to jest na neki način isto što i ja.
Na ovaj način, postigli smo da prvi put vlastito biće započinjemo promišljati kao Ego, JA je Ego, pojedinačnost u cjelini. I jedini način da drugog poštujem jest u njegovu Egu. Ništa drugo mi nije preostalo nakon abdiciranja Svjetlosti s trona Duha Svijeta, nakon saznanja da sam sâm tu Svjetlost Uma iznjedrio u Svijet, ja kao Ego. Moje iskustvo svijeta samo je moje, bilo kakvo odnošenje spram znanja nemoguće je, i jedino simetrična spoznaja vlastite drugosti u očima drugog utemeljuje u meni jedini moral…
Eto do čega je dovela ta nes(p)retna misao koju pronalazimo u Pisanju i razlici na str. 97 u Šahinpašićevom izdanju (i nisam siguran je li postoji još koje u prijevodu na naš jezik?). Ipak, ono što me jedino može utješiti odnosi se na ‘Derridino dopuštenje’ odnosno mogućnost da ponovim simetriju u mišljenju. Nitko ne bi trebao osporiti nalaz da se spomenuta rečenica može pripisati koliko Duhu, toliko i Egu, jedinim igračima koji su ostali na pozornici ove kostimirane ljudske drame. Duh, za koji smo u konačnici otkrili da nije ništa drugo doli Cjelina prostornovremenske zbilje, a naročito to da je misao o toj Cjelini (odakle izvire porijeklo svih sestara duha), predak ‘nemislivog’ (nevažno je li se radi o Bogu, Bitku, Velikom Prasku ili nečemu četvrtom) i Ego, Pojedinačnost koja se treba odlučiti vjeruje li u pripadnost toj Cjelini (religiozni osjećaj) ili ne (pa ju izražava, kvazi-ostvaruje, sredstvima moći). Najzanimljiviji uvid, ipak, ostavio sam za kraj. Ma, koliko bio u stanju u svoje JA pripustiti Duha (kršćanstvu zahvaljujem na tom čudesnom glagolu) oslabivši Ego i obratno – ma koliko bio okrenut svome Egu istiskujući Duh iz sebe (manje sretan izraz) i tu dramu vidjeti da se događa i u DRUGOM (ISTOM KAO JA) – Duh se ne može svesti na Ego i obratno. U Derridinoj interpretaciji, koja će ga, u konačnici, odvesti do njegove slavne misli o jeziku, to zvuči ovako:
Ja i drugi [u novoj terminologiji – Duh i Ego, u različitim omjerima u Ja i drugom] ne dopuštaju da se nad njih nadvije, da ih totalizira pojam odnosa. Prije svega zato što se pojam (jezična tvar), uvijek dan drugome, ne može sklopiti nad drugim, shvatiti ga. Ta se dativna ili vokativna dimenzija jezika koja otvara izvorni smjer jezika, ne bi mogla bez nasilja shvatiti i preobraziti u akuzativnu ili atributivnu dimenziju objekta. Jezik, dakle, ne može totalizirati vlastitu mogućnost i u sebi shvatiti vlastito podrijetlo i svrhu. [kao izravna posljedica nemogućnosti svođenja Cjeline na Pojedinačnost i obratno]
U završnom dijelu ove igre uma, premda sam mislio da ga neće biti, još nam je preostalo baciti pogled na pozornicu na kojoj obitava naše današnje JA, od sredine druge polovine dvadesetog stoljeća – prepušteno samo sebi. Ja kao Ego gotovo da više ne primjećuje Duh (u nekom praktičnom smislu – njegovu mogućnost). Danas se nalazimo u novoj zemlji, koja je na jednak način stvarna ili nestvarna kao što je to bila bilo koja ‘zemlja umnog sunca’ – ona Svijeta Ideja, Carstva Nebeskog ili Plavog Noja, ali koja to još ne zna – zemlji Egolanda, u kojoj kao da živimo, a zapravo samo preživljavamo… [nastavit će se…]
O Duhu i njegovim Moćima 