Srpanj 2015.

Ići za promjenama ili o beznačajnosti (ničeancije vi.)

Posted in FILOZOFIJA, Prijeći na djelo, STIEGLER tagged , , , at 10:09 pm autora/ice Magičar

Bernard Stiegler: PRIJEĆI NA DJELO

33.

U Egu ništavan, u Duhu besprijekoran! Moj život prelomio se na pola, kad sam stigao do ovog sudbinskog uvida… A možda se jednoga dana nešto slično dogodi i s vašim životom…?
A kad samo pomislim što sam sve činio u životu kako bih sačuvao svoj Ego, a ne Duh! Naravno, činio sam to samo zato što Duha u dovoljnoj mjeri još nisam imao. No, sada je to lako. Odmah na početku reći da je Ego tu samo kako bi očitovao Duh koji zaprima, da je to prava misija Ega, ali koja je, eto, u ovom vremenu tako duboko skrivena i obmotana ljudskim ispraznim mislima da ju je gotovo nemoguće doseći.

34.

Za jedan Ego, u krajnjim slučajevima, Duh može biti ili Bog ili Ništavilo, sve u svemu, nešto izvan Prostora i Vremena. Iz Božjeg nauma ili Ništavila mi smo rođeni, Bogu ili Ništavilu mi se vraćamo. Ali sada je jasno da se i Bog i Ništavilo, s ne-Ego perspektive, mogu uzeti zajedno, kao nekakva ‘Cjelina Svijeta’, zbroj ‘bezgraničnih mogućnosti’, dakle, kao sâm Duh. Kako god uzeli, Duh je i teistički i ateistički.

35.

Jedino Duhom zauzdan Ego dolazi do bezazlenosti u svom djelovanju. Nijednoj mogućnosti on ne daje prednost. Njegov jedini cilj zapravo je dopustiti sebi što više mogućnosti! U praktičnom smislu to znači: ići za promjenama. Svaku od mogućnosti izvući iz svoje beznačajnosti, i dati joj značenje, možda i na način koji spominje francuski filozof, inače Derridin učenik, Bernard Stiegler u svom djelu Prijeći na djelo.

Kada govorim o značenju i beznačajnosti, [to je] čisto moja odgovornost. Samo moj odnos prema stvari njoj daje ili ne daje značenje: to je vrlo dobro pokazao Barthes koji je iz bilo kojeg elementa svakodnevice oslobađao njegovu snagu značenja svijeta, protivno beznačajnosti za koju se čini da je svakodnevica obično konstituira. Ne-običnost svijeta jest ono što nalazi onaj koji zna kako nadići beznačajnost stvari koje je učinio običnima ne-odnosom što je sklopio s njima i koje je tako zaboravio.

Stiegler ovime ujedno pokazuje zašto smo pasionirani neprijatelji svakodnevice!

36.

Čovjek, taj Bernard Stiegler, pet je godina proveo u zatvoru i tamo otkrio – filozofiju! Ona je bila luč u tami koja mu je preostala i koja mu je omogućila da preživi… I kako je sâm napisao, ‘osamljen, mogao je eksperimentirati’…

Nema ničeg beznačajnog po sebi… ono što može biti beznačjano nisu same stvari ili stvari po sebi, nego odnosi koje održavam ili ih, zapravo, ne održavam sa stvarima takvima kakvima ih artikuliram i raspoređujem…
I u mjeri u kojoj mi se svijet pojavljuje kao beznačajan, i na neki način mi se ne pojavljuje, ja sam sâm beznačajan – znam to i patim zbog toga: sloboda je teška.

Da mu se nije dogodila filozofija ili bi poludio ili postao potpuno asocijalan. Pa ipak, dvadeset i pet godina nakon ‘prijelaza na djelo’, koji ga je ‘odveo prema djelatnoj filozofiji’ (u međuvremenu, izišao je i iz zatvora), svijet mu se i dalje čini ‘užasno negostoljubivim’. Izgleda mu kao da se organizirao ‘za ohrabrivanje stava u kojem prevladava beznačajnost, pa čak i ne-značenje’. Ljudi mu se čine ‘prestrašeni i utučeni životom, zaglupljeni reklamama i medijima’ i katkad udaljeni ‘ne samo od filozofije nego i od svake vokacije za mogućim filozofiranjem…’

37.

Moramo se mijenjati jer, kao što kaže pučka izreka, samo se budale ne mijenjaju. A istovremeno moramo prebivati… ostati vjerni ostacima. A činjenica je da pamćenje iznevjerava…

Dakle, ‘budući da je krhko i pogrešno, pamćenje je nevjerno’ veli Stiegler. Proces reminiscencije odvodi nas u ono što on zove Naknadnošću, a sama Naknadnost je ‘nepopravljivi proizvođač fantazija i fikcija’! Drugim riječima, ‘nemoguće je ne proizvoditi fikciju u ovome što upravo govorim’ (a tu se misli kako na njega tako i na mene). Teškoće koje su nas ovdje zadesile posve je nemoguće riješiti. Ipak, na kraju svoje ‘litanije’, Stiegler napominje:

Mislim da je jedina vjernost koja vrijedi ona koja se hvata u koštac s tim problemom naknadnosti. Na izvjestan način, to čini religijsko.

Još jedan (filozofski) uvid da s religijskim nismo završili… i da vjerojatno nikada nećemo završiti!

38.

Naoko bilo koji put, uvijek se svodi na onaj jedan, jedini put.

14 komentara »

  1. sascha ein said,

    NIŠTAVILO (promašaj), čini mi se, nije kao i Ništa (Punina) pa se ono ne bi, možda, trebalo pisati velikim početnim slovom. Iz ovog drugog, Ništa-Punine, a svega u potenciji, Bog je stvarao (možda Kreirao) svijet ili pak dozvolio uobličavanje onog Prvog Supstancijalnog – Sama Sebe. Samo naglas mislim i ne mora ovo biti baš ovako. U ovom članku se kaže: Bogu ili Ništavilu … Hm!? Meni nespojivo. A kad se vratimo Bogu i sami smo Bog, a šta bismo drugo mogli biti. No, ne ide iz bijednog stanja ići ka naprednijim da bismo bili ništavilo. Ili baš Bog da je to isto? Zašto bi čudilo religijsko? Grci nisu bili bez Boga i bogova, Nepokretnog Pokretača, Vječnog Života, Duše koja se sama pokreće iznutra, Logosa kao Vječne Vatre, Tetrakisa, itd. Blizak Bogu blizak je i Sofiji Božanskoj pa, ateizam je laž za filosofa, a i vjera sama nam je nedovoljno razjašnjena (važi uopšte, ne za pojedince). Kad smo se vratili Bogu već kroz RELogein, kad smo se sabrali sa Sobom i Svijetom, i Bogom, već je Apsolutno Ostvarenje za čovjeka koji nije više čovjek. Čovjek je dvojna priroda, krug i kvadrat, bog i čovjek pa RELogein i te kako ima smisla čak je ono najviše. Eto malo jeresi da razbudi filosofiju, a i neke druge. Mi smo ateisti u smislu da nismo prišli Božanskom kvalitetu, a kad priđemo više nećemo biti ljudi. Voljeti Božansku Sofiju ili prijateljevati s Njom, a ne znati za Božansko već je u samom početku problem, ne stoji. Filosof koji je prišao Božanskom više nije filosof već nešto je više. Sad gdje jesmo vjerovati a da nije kako je dogmatski propisano jeste jeres. Možda, ovo moje. A opet da vjerujemo u pravom smislu ne bismo bili ljudi već bogovi, poklopljene dvije volje, Lična i Apsolutna. Dakle, nevjernici smo jer nismo još Božanski. Religija kao RELogein je ponovno uspostavljanje Logosa, više od pojmovnog suda savremena logike okrenute aristotelskom osnovnom alatu spoznaje prirodno vidljivog svijeta, s kojom u današnjici ne prihvatamo nikakve kontradiktornosti, a upravo kontradiktornosti su sam Život, Ljubav – smrt, Svjetlo-mrak, i ostalo.

    Ovaj svijet i čovjek su ništavilo za Sartra – promašaj kroz egzistenciju, ima i Dublje od tog, ima i Punije, npr. Ništa je kod Hajdegera Punina najveća, a kod Hegela prazno pa, kako za koga. Biblijsko Ništa moglo bi prije biti Punina, jer u početku bijaše … i nije se moglo stvarati od Tog izvan Tog, ukoliko bijaše samo To.

    sascha ein

  2. Magičar said,

    Bog – Ništavilo, to su samo ideje ljudskog uma, i ujedno njegove najveće opreke. Tako ih ja držim, @sascha ein. Između tog dvoga odvija se događanje svijeta, povijest, štogod i kako god to nazvali. Dobro si primijetio da istim pojmovima filozofi različito prilaze (Heidegger vs. Hegel). Za mene, Ništavilo je odgovor na ono nemoguće pitanje što sam radio prije svog rođenja… Za nekog drugog, to može biti: prebivao u Bogu itd.
    “Čovjek je dvojna priroda, krug i kvadrat…Mi smo ateisti u smislu da nismo prišli Božanskom kvalitetu, a kad priđemo više nećemo biti ljudi.”
    To stoji, jedino što pod mojim post- ili pseudomodernističkim naočalama mi ćemo biti ono što od sebe sama stvorimo, kao što smo i stvorili ideje Boga i Ništavila… Danas, po meni nažalost, stvorili smo veliku ideju Nadmudrivanja (arhaični izraz za istu je volja za moć) i vojsku neoliberala koji smisao života vide u međusobnom nadmudrivanju… i ne žele dalje, u ‘bezgranične mogućnosti’ koje i same kao takve, i ako želiš, mogu biti nazvane Bogom… A ja bih, da ti se naglas povjerim – išao dalje i baš tamo! Kapitalizam, i s njim usko vezan postmodernizam, su, za dušu poput moje, pa u najmanju ruku – postali dosadni… Šta ćeš! 🙂

  3. sascha ein said,

    ,,… jedino što pod mojim post- ili pseudomodernističkim naočalama mi ćemo biti ono što od sebe sami stvorimo …”

    A ko smo ,,mi” i ko sam ,,ja”? da bih znao KO stvara i KAKO, racio ili … razum, um ili …? I ma li još kakvih mogućnosti Stvaranja i moramo li biti ovog oblika kojim smo?

    Slažem se da doživljavamo nešto što je previše dosadno i siromašno pored privida sjaja i blagostanja, ma kako se to nešto zvalo, degradira, uzima vrijeme dragocjeno za drugo koje je kvalitativno Prvo, svi su lijepi, pametni, kao sretni, a unesrećeni, (u)bijed(jen)i, ropska ambicija.

    Dakle, ako sami Stvaramo, onda smo se sami i doveli u tu promašenu poziciju – prema tome nema kukanja već zavrnuti unutrašnje rukave za negativnu dijalektiku i Povratak kroz lavirint matrice u Sopstvo ili To Ontos …, i ne uz onu uzaludnu postmodernu priču:

    Ej, hajdemo mijenjati svijet!
    Ili, kao: Ej, imam ideju!
    Imam plan!
    Imam i san! – to već znam, i upravo taj san je problem. Nema Buđenja.

    • Arnela said,

      Postoji li uopce odgovor na metafizicko pitanje: zasto postoji nista a ne nesto? 🙂

      • Magičar said,

        Za filozofa, dakako, draga Arnela, ne postoji (i čini mi se da je pitanje bilo obrnuto, ali sad shvaćam da je to tvoja umna igra… 🙂 ), ali za nas post- ili pseudofilozofe, uistinu, i jedno i drugo može se svesti na jedno – Duhus ili Duhum (promišljam novi izraz da se ne brka s uobičajenim shvaćanjem Duha)… To znači, otkrivam ti karte na čemu trenutno radim – poput predsokratovskih filozofa želim svijetu ponuditi novo prapočelo svega! Sjećaš se Nusa? 🙂 Duhus je sasvim primjeren izraz da obuhvati i Ništa i Nešto… i eto ga! Istina, nekim filozofima time sam uskratio posao… ali snaći će se oni već… smislit će već nova pitanja! 🙂

  4. Magičar said,

    “…ako sami Stvaramo, onda smo se sami i doveli u tu promašenu poziciju…”
    “I ma li još kakvih mogućnosti Stvaranja…”
    Mislim da je ključno idejama vratiti snagu… ne toliko riječima, koliko idejama, ali sa zaštitnom ogradom od kakve nove ideologije… Kako to postići još nije razvidno, ali držim da u tom smjeru valja dalje istraživati… u ovakvim ‘podrumima’… Ako nešto takvo ostvarimo, tek tada ćemo postmodernizmu moći reći – pa-pa… 🙂 i krenuti dalje…a nekako vjerujem da bi s njim i kapitalizam bio prevladan…

  5. sascha ein said,

    kad prevlada sebe čovjek prevladaće sve

    i šta će mu tad značiti postmoderna i doktrine IZAMA

    udaram u granice svoga svijeta i kroz samu spoljašnjost

    da udobnost tražim od života, ne znam bi li se isplatilo To.

    Odgovor na metafizičko ili kakvo drugo pitanje Lajbnica, Hajdegera ili

    drugih: ,,Zašto postoji to nešto, a ne Ništa” može se i obrnuti kao u

    prethodnom slučaju, težina problema je jednaka, kako god,

    odgovor je u Tišini, tu POJMA nema jer je Biće prije pojma, Ponor i

    Tišina, a kad se ili ako se čovjek tu osvjedoči onda više nije čovjek već

    neko Više Biće.

    Takođe je bitno na koje se Ništa ili ništa misli, Puno, prazno, itd. Ima

    jezik i prije jezika pojmovnog, npr. gest, rekao bi Hajdeger ili ENERGEI

    (dejstvo), u našem smislu energije, šta god to značilo.

    • Arnela said,

      Da, poigrala sam se s umom sto se tice pitanja…:) Nadovezala sam se na misao suvremenih filozofa koji su se bavili simulacijom stvarnosti…na to pitanje zaista nema odgovora, jer nista potice iz mita, dok nesto potice iz onoga sto po dogovoru nazivamo realnoscu…Preostaje nam Tisina, tamo bi naslutili odgovor kao sto misli Sasa…
      nadam se dragi magicaru da ces nam malo vise otkriti karata u novoj avanturi tvog ili naseg duha…😉

      • Magičar said,

        U toj novoj avanturi ili samo igri našeg Duha/Uma, na kojoj trenutno radim, draga Arnela – iako se ne bi moglo reći da išta konkretno u tom smislu poduzimam :), jednostavno to držim neko vrijeme u svojim mislima – ovako stoji: ako priznamo da se Cjelina sastoji od barem Dva različita dijela (počela, principa, supstance, čega god: npr. duh/materija, pojedinačnost/cjelina itd.), da bismo ih povezali mora postojati i nešto Treće u svemu tome, Treći (‘igrač’ u igri), dakle, nešto što ih vezuje i čini Cjelinu svijeta cjelinom… Zaključak je da nešto onda mora povezivati i Duh i Ego. Postavlja se pitanje: što? Vjerojatno je to nekakav proces poput Sjećanja kao u primjeru Platonova Svijeta Ideja i Stvarnog Svijeta a ne opet neka konkretna supstanca, ali po tom pitanju još nisam siguran… Onako na prvu bih kazao da se radi o Pripuštanju Duha u Ego, ali to opet ne kazuje ‘cijelu istinu’. Naime, u malim količinama Duh se manifestira kao obično lukavstvo (da prevari druge), dok se u većim on prepoznaje u težnji prema Pravednosti i Istini i tome slično… O tome još nigdje nisam pisao, a ako mi nešto padne na um, onda ni Skala Ega i Duha više ne može zadržati svoj sadašnji oblik… 🙂

    • Magičar said,

      Da, @sascha ein, tako si stigao u doba i prostor bez riječi i tamo našao Tišinu… Dalje se može jedino s mističnim osjećajem, s kojim ti valja tek izmisliti neki novi jezik, simbole, značenja, ali, ne zaboravi, to onda postaje tvoj autonomni svijet koji barem na početku nitko ne može razumjeti… Možda nam odatle doneseš nekog novog Boga? Zašto ne? A možda sam i ja u očajničkoj potrazi za jednim… 🙂
      Jedino, nemoj smetnuti s uma ono Ivanovo: “Na početku bijaše Riječ”, ja bih tomu pridodao – uvijek i uvijek samo Riječ, i zato vremenom nužno završimo u raznim izmima… Ali ako vidiš stvaranje bez Riječi, onda to može biti tvoj i samo tvoj drugome neprenosivi osjećaj…

  6. sascha ein said,

    Božanska Riječ (Logos) nije isto što i pojmovna riječ
    ja, naravno, pričam dokle mogu i pojmovno,
    ali jezik je i mnogo bogatiji

    nije Bog diskurzivan kao što smo mi

    • Magičar said,

      Da, to je ta zagonetka jezika koju spominje i Bela Hamvas u svojim djelima; jezik Zlatnog doba nije bio pojmovni jezik već nešto drugo, nama današnjima posve nezamislivo…

  7. Livia said,

    I u ovom postu sam uživala. Da, Barthes je znao svemu naći sadržaj, naoko nevažnom peru ili praznom listu papira, crtariji, igri. Nije li i poezija osadržavanje običnog i otkrivanje dublje supstance u njemu, nameće mi se pitanje. Čvrsto vezana njome u spoznavanju svijeta u sebi i oko sebe, njen put ipak i kao ateist, vidim kao božanski. Kada pišem, vjerujem. Slijepo i duboko, van svih ukoričenih religija, nosi me u srce svijetla kroz ” srce tame”.

    • Magičar said,

      Da, borba s beznačajnošću vodi nas u nadahnuće, dovoljno za postojanje, zato je humanistika važna.
      “Kada pišem, vjerujem. Slijepo i duboko” – prekrasan uvid!


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: