Veljača 2016.

Ostati sâm na svijetu: jedno umjesno pitanje duhu

Posted in 5. Brandenburški koncert, FOCHT, J. S. BACH, Tajna umjetnosti, UMJETNOST tagged , , , at 1:30 pm autora/ice Magičar

IVAN FOCHT: Tajna umjetnosti
JOHANN SEBASTIAN BACH: Brandenburški koncerti

Što bih radio kad bih ostao sâm na svijetu; čini mi se da je bolje da to pitanje postavim svom duhu. I što bi mi odgovorio? Vjerojatno… putovao; u svakom slučaju, ne bi me zadržavao na jednom mjestu. Uživao bi u svakom pogledu, a možda i kreirao tu top-listu ‘najljepših pogleda na svijetu’ koju je oduvijek želio u meni kreirati… Na njoj bi se možda našli i oni ‘slavni’ – na planine Kilimanjaro, Fuji ili Sainte-Victoire, ali ne dvoji da bi tu bilo mjesta i za pogled na Kvarnerski akvatorij i otok Cres… odnosno poglede s kojima smo – obojica – odrasli. Sve u svemu, osjećao bi se kao Matt Damon u filmu Marsovac, jedino, što bi on, moj duh, bio ‘Marsovac na Zemlji’, posljednji duh (u čovjeku) na Zemlji koji sada sve to promatra… Nekada me uhvati osjećaj da sam s tim njegovim čeznutljivim pogledom to već i postao…

Malo pomalo, kako to ide u životu, shvatio sam da mi je taština umalo uništila život. Umišljao sam da sam netko, a s druge strane, bio isti kao svi drugi; i nemate pojma koliko sam to umišljao! Priznavao sam samo mudrost koja je mogla dosegnuti priznanje drugih ljudi. Na kraju, postao sam žrtva onoga protiv čega sam se borio… Svaka moja riječ, misao, imali su i štogod od te bijedne umišljenosti… Jadna li života u kojem sanjamo da nas ljudi, te najjače i najbezobzirnije životinje na zemlji, slave zbog nečega.

Ali što bih radio kad bih ostao sâm na svijetu? Vjerojatno ne bih dugo izdržao, ali moj duh valjda bi. Gledao bi oblake, kaže mi. U proljeće gledati oblake, jedna je od najljepših svetkovina duha koju nam priroda može ponuditi. Zapravo, puno toga on bi činio kad bi ostao sâm na svijetu. Napokon, to ga ne zabrinjava, govori mi. Kad čovjek ‘svuče’ taštinu sa sebe, prvo što osjeti je da nije tako strašno umrijeti… a onda, i da nije tako strašno biti na svijetu sâm. Tom čudu svijeta i života mi smo samo svjedoci. A ‘umrijeti’ je samo druga riječ za ‘ponovno postati, kamen, voda, oblak’… Kontemplacija mu je ponekad zamorno duga, ali nekako opet ima smisla…

I onda, što bih radio kad bih ostao sâm na svijetu? Ako ništa, do u detalje popratio bih dolazak proljeća. Svo to iznenadno i naglo bujanje života, ogoljene grane načičkane pupoljcima koji se čine kao da će svaki tren prsnuti, pogled na mladu izniklu travu; da, mogao bih sjediti u miru i sve to promatrati.

Mogao bih, i napokon, uroniti u ona jutra na prijelazu zime i proljeća koja su me oduvijek fascinirala svojom… začudnom čistoćom. Ne znam bolji izraz. Toliko mi se ta jutra čine čistima da u njima mogu jedino još slušati baroknu glazbu, a tu opet isključivo mislim na glazbu Johanna Sebastiana Bacha, još preciznije, njegove Brandenburške koncerte. Što sam osjetio u njima, riječima ne mogu opisati. Na koji način Bachu polazi za rukom postići da se u mom osjećaju Brandenburški koncerti i ranoproljetna jutra izjednače i ostvare odnos, pojma nemam… Čak i nakon najdepresivnije noći, provedene s onim demonom užasnih misli, u vedro ranoproljetno jutro budim se okrijepljen i puštam 5. Brandenburški koncert, onaj za koji je Ivan Focht smiono tvrdio da u svom prvom stavku i doslovno transcendira u nekakve mistične sfere.

Prvi puta kad sam slušao Brandenburške koncerte, sjećam se, bio sam u potrazi za tim umjetničkim, bjesomučno ga tražeći na svakom koraku. Knjiga Ivana Fochta bila je prava svečanost; nosila je naziv Tajna umjetnosti. Kud sam trebao više? Pa iako je, na kraju krajeva, Ivan Focht tu tajnu ‘rasvijetlio’ samo jednim, i opet samo jednim jezičnim izrazom, to proljeće mogao sam osjetiti da se ‘prostor umjetnosti’ u meni otvorio.

Bachova glazba je u pojedinim svojim momentima potpuno i stravično neljudska.

napisao je Ivan Focht u svojoj knjizi Tajna umjetnosti od čega se i danas sav naježim.

Bachova glazba transcendira i iza religioznog iskaza dalje, u jednu mističnu i neprocjenjivu, od oluja nabitu gustu pozadinu… [A] bit glazbe poklapa se sa transcendencijom.

Drsko, otvoreno, bez puno osvrtanja na druge glazbene teoretičare, Ivan Focht redom navodi i u kojim je to Bachovim kompozicijama osjetio to ‘transcendiranje’:

…osobito je prisutno u Brandenburškim koncertima (najjače možda u prvom stavku 5. Brandenburškog koncerta), u Muci po Mateju, u dva-tri korala, nekoliko kantata, u Suiti iz h-mola za orkestar, u I. suiti za violinu solo, u mnogim koncertima (djelomično) i naročito u Bachovoj obradi Vivaldija (recimo, u koncertu za četiri klavira, i kao zrnca razasuto i po Wohltemperierte [klavier], Kunst der Fuge i Goldberškim varijacijama.

Nije li pred nama duh čovjeka koji itekako dobro poznaje onu ‘Wordsworthovu samoću’, o kojoj je tako potresno pisao i Bela Hamvas, a koja ima strahovitu želju za poniranjem u duhovno, koliko je to moguće, i koja to čini zbog samog tog poniranja, istovremeno ne mareći mnogo što će na to drugi reći. Ivan Focht, hrvatski i bosanskohercegovački filozof (kako stoji na Wikipedijinoj stranici, a o tome nisam imao pojma) danas je nepoznat široj javnosti; naš ‘Bela Hamvas’. Ni ja ga ovim tekstom nemam namjeru oživjeti, nego samo zajedno s njim ponirati… To je bitna razlika. Ako se želite u tom nekom svom duhovnom stremljenju pročistiti, a nema ništa duhovnije od toga, onda se prepustite tom drskom, neobuzdanom i oslobađajućem stilu pisanja i govora koji od vas traže da kažete samo svoju istinu, ono što u ovom trenutku osjećate i gotovo!

U knjizi Ivana Fochta pronalazim odgovore i na pitanja koja me danas muče u svezi taštine:

Uzdizanje pogleda iznad ljudske razine, koja Boga predočuje u analogiji sa svojim likom, moguća je samo na osnovi spoznaje o ljudskoj beznačajnosti u svemiru… Evolucija je takve naravi da čovjeka, radi samoodržanja, vodi do samo veće zaljubljenosti u čovječanstvo… i time ga još više udaljuje od mogućnosti da transcendira… Glazba predmet zaboravlja (ukida), “glazba zaboravlja” rekao bi Nietzsche, [pa su tako] i njena magijska faza i larpurlartistička, i starogrčka i srednjovjekovna, i renesansna i klasična i romantična, i ekspresionistička i dodekafonska – atematska… ostale bez transcendencije… […ali ne i Bachova glazba!] … Ispada da genija Bacha, moramo smatrati anomalijom društva kome je uređena ‘spoznaja izvana’…

Ako sam tip koji je, uz pomoć svog duha, uspio ‘skinuti’ sa sebe svoju taštinu, kako to umišljeno, ali iz jednog drugog aspekta ‘umišljenosti’, tvrdim, i ako je to razlog zbog kojeg se danas ‘odljubljujem od čovječanstva’ više nego ikad, očito je da ću, prema Fochtovoj zamisli, biti privučen Bachovoj glazbi kao magnetom. Nisam samo ja beznačajan u očima drugih ljudi, to je i čovječanstvo u okrilju prirode! Eto, kako se problem taštine dosjetio riješiti moj, ali više ne samo moj – Duh! Drugim riječima, duhovno je samo ono što pristaje biti beznačajno pred sobom i drugima, iako to po sebi nije!

Mi, duhovni, stoga, možemo ‘razgovarati’, voditi raspravu, jedino između sebe, i opet, kao takvi, ne moramo dijeliti ista mišljenja. Ja sam odabrao ovu ‘pukotinu’ za poniranje, a ti onu, i možemo tako duhovno ponirati u miru, odvojeni jedan od drugoga. Pa opet, možemo i jedan drugomu zaviriti u ‘pukotine’, možemo neko vrijeme i ponirati zajedno! U tom smislu, recimo, osobito mi je draga ‘pukotina’ Ivana Fochta… Ali ako primijetim da svoj pogled prečesto upravljaš gore, prema onima koji su ostali na površini i koji sada zazivaju tvoje ime, jer od tebe na prijevaru žele iskamčiti istinsko duhovno svjedočanstvo, u tom trenu, znaj, napustit ću te! Eto kako stoje stvari s duhom! (…imun na taštinu, zbog potrebe za inherentnom čistoćom, uvijek će u njemu preostati i nešto sujete…) 🙂

6 komentara »

  1. sEin said,

    To Duh i radi: sam je u svijetu, miruje, a putuje, sve jedno. Ljudi k’o ljudi, vrijedni su tamo gdje NE maše, a bogme i mašimo zato i živimo svoje promašaje, sebe, takav dolazi i svijet na oči – promašen, stran, neprevodiv. Kad bi bio sam gledao bi da NE budeš sam, koliko vidim, tražiti Baha to je već bogato društvo. Foht je estetičar koji gubi vjeru u filosofiju, Bah je znatno veći filosof, čini mi se.

    Ne bih rekao da je čovjek beznačajan u Svemiru, bar ne u smislu njegove drugosti ili prvosti, zavisi s koje strane kreneš. Beznačajan je čovjek ukoliko je sveden tek na čulno vidljivo tijelo, jer tada baš izgleda ograničeno.

    I na kraju dođosmo do Duhovnog, ma šta ono bilo, tu je Rješenje.

    • Magičar said,

      Neizmjerno mi se dopalo ono što si napisao o čovjeku u ovom predzadnjem odlomku komentara, @sEin! Ja se od njega ‘odljubljujem’, a ti mu ipak daješ šanse, i imaš pravo, nevjerojatne su mogućnosti ponuđene čovjeku, a on ih, čini se, bijedno rasipa uglavnom na zadovoljavanje svoje najeklatantnije manifestacije upojedinačenja – tjelosnosti.
      A koliko mi se tek dopalo ono što si napisao u zadnjem odlomku, nemam riječi… 🙂 u jednu rečenicu sveo si bit mog bloga!

  2. Livia Less said,

    Krasan post. Oblila me neka toplina dok sam čitala. 🙂

    • Magičar said,

      Tnx. Livia, izgleda da ti čak i najzakučastiji dijelovi mog duha odgovaraju… 🙂

  3. Livia Less said,

    Apsolutno! 🙂

  4. […] sâm na svijetu, ne bih pretjerano očajavao. Možda i zato što ljudi poput Ivana Fochta (vidi prošli post!) već neko vrijeme u njemu ne žive… ljudi koji su sposobni ‘svojemu’ vremenu i […]


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: