Lipanj 2018.
O jastvu – jesmo li netko ili nitko? (ničeancije xvii.)
Friedrich Nietzsche: ZORA (OSVIT)
103.
Jesam li NETKO ili NITKO? Iza ovih očiju i misli koje razmišljaju o svijetu mora li baš stajati NETKO? U slučaju uobičajeno funkcionalne ‘ljudske životinje’ uvijek stoji NETKO. No što ako je riječ o jednoj od najvećih zabluda u svemiru, onoj, životu prirođenoj zabludi, za koju često tvrde da je nužna? Jer, u principu, može se živjeti ne obraćajući pažnju na nju. Može se biti NITKO.
104.
Ali ne možemo tek tako prijeći preko postojanja ‘tog nekog’ u nama koji se na kraju počeo izdavati za JA. Jastvo je, na koncu, nešto što smo putem-i-u svijesti naknadno stvorili. Drugim riječima, neku vrst zagonetne nakupine svjesne oživotvorene energije prozvali smo jastvom ili ‘mislećim JA’. Povrh svega, jastvu smo prepustili važno mjesto u društvenim odnosima. Onom čovjeku čiji je smisao života čvrsto vezan uz druge ljude – jastvo je sve što ima.
Međutim, osim što je jastvo i na taj način poseban (u odnosu na druga jastva), svaki čovjek je i dio SVIJETA koji ga okružuje, pa se može reći i da je, u neku ruku – njegova posebnost, POSEBNOST SVIJETA. Upravo osjećaj da smo dio svijeta a ne bačeni u njega, a koji se osobito javlja u umjetnicima, u čovjeku otvara svojevrstan ‘kanal’ koji vodi prema svemu drugome, svakoj drugoj posebnosti u cjelini, u konačnici, prema Bogu. Kada se ta jednostavna činjenica privede u svijest može se reći da smo transcendirali naše postojanje… Transcendencija u ovom smislu, stoga, nije ništa mistično; zapravo se radi o jednoj strahovitoj izmjeni perspektive gledanja na stvari ovog svijeta, uključujući tu i nas same. Tko više dopusti transcendenciji (novoj perspektivi gledanja na svijet) da naseli njegovu svijest taj je veći umjetnik života! Taj više crpe od života, i opušten je. I na svoje iznenađenje otkrit će da je postao skloniji praštanju… – praštanju raznoraznih nepodopština jastava drugih ljudi.
105.
Zabluda je misliti da mi imamo primarnu ulogu u bilo čemu, pogotovo, u stvaranju umjetničkog djela. Ono, svjetsko, neljudsko, holističko – ‘piše’ roman kroz nas, a ne mi. Potrebno je samo osjetiti svijet u sebi i umjetnost će se (kroz nas) sama od sebe razviti… Tako stoji i sa svim drugim stvarima, uključujući i one, nama osobito mrske, praktične! Ako se netko dovoljno dugo bavi nekim praktičnim poslom – ta, bolje će ga obavljati! Ali ne on – nego ‘svijet te praktikalije’ koji je ušao u njega! On je samo dopustio da konkretna praktična stvar ovlada njime, a ne, primjerice, neka druga. Ne radi li se ovdje, doista, o jednoj strahovitoj izmjeni perspektive!? Ali tko će to shvatiti, moji učenici?! Svi će i dalje tvrditi da jastvo čini to što čini, da ono oblikuje prirodu i dovodi je u red, a ne da to čini ‘svijet’, odnosno sâma priroda kroz njega! No, nakon ovakva uvida, mi znamo da bi jastvo trebalo biti to koje iskazuje zahvalnost svijetu u kojemu boravi na mogućnostima koje mu nudi, a ne obratno.
106.
Sve “stvari”, na neki način “žive”, su-postoje. Sve “stvari” su u izvornom obliku, zapravo, procesi, jer sve što postoji – postoji u vremenu, i zbog toga kažemo da ima svoj početak i kraj. Međutim, zbog – recimo to tako – presporog protjecanja vremena, “stvari” ne doživljavamo kao procese nego – baš kao stvari. Međutim, ako ćemo Platonu dati za pravo, stvari jedino mogu biti ideje u umu dok o njima razmišljamo kao o stvarima. Kada ideju iz uma poistovjetimo s nekim procesom u stvarnom svijetu, mi ga falsificiramo, i postvarujemo svijet. Učinke bilo kojeg procesa u ‘prirodi’ mi nazivamo stvarima. Vjerujemo da planet Zemlja postoji, a ne postoji, postoji proces koji kao svoj učinak ima nešto što se u vremenu mijenja i što mi u trenutačnom obliku nazivamo planet Zemlja…. Na isti način vjerujemo i da svemir postoji a ne postoji itd.
107.
Dovoljno je da bacimo pogled na oblake na nebu, i u jednome eshatološkome, ali dakako, više simboličkom smislu, na najbolji mogući način suočit ćemo se s ‘pravim redom stvari na ovom svijetu’, kako od milja volim nazivati ovaj pogled. Oblaci se, praktički, stvaraju iz ničega, povećavaju i mijenjaju svoj oblik, miješaju s drugim oblacima i konačno nestaju bez traga. Je li, onda, moguće govoriti o jednom oblaku kao o jednoj konkretnoj stvari?
Što više promatramo oblake na nebu to će nam postajati sve jasnije o čemu se tu od iskona radi! Oblaci na nebu na najeklatantniji način demonstriraju prirodu CJELINE. U jednom, kratkom trenutku, doista, možemo govoriti o ovom i onom oblaku, no već u sljedećem oni postaju dijelovi drugih oblaka, kao što drugi oblaci postaju njihovi dijelovi. Ispreplitanje je sâma bit oblaka kao takvih. Moć da razmišljamo o ideji oblaka – koja se ne mijenja u umu – omogućuje nam da ono što se događa iznad naših glava, jedan iskonski proces, neprestano postvarujemo.
108.
Nikada ne smijemo smetnuti s uma da je sve što u ovom trenutku vidimo oko sebe – oblak, kamen, drvo, vlastiti nokat – nastalo spontanim zgušnjavanjem jednostavnog plina u međuzvjezdanom prostoru!
109.
Može li čovjek biti sâm na svijetu? Ako se sjećate, to sam si pitanje postavio prije dvije godine. Ako svome jastvu podari prednostu svojoj posebnosti – ne može; ali ako nauči transcendirati, odnosno održavati transcendenciju u svojoj svijesti i prihvati biti posebnost CJELINE – može! Kada bi ostali sami na svijetu, naša bi svijest u potpunosti transcendirala. Jastvo nam više ne bi trebalo, jer više ne bi bilo drugih ljudi. Jastvo bi se poput oblaka istopilo na suncu i više se ne bismo razlikovali od mora, kamena, neba i zemlje. U tome je sva tajna odolijevanja svih asketa i mudraca po pustinjama… I tajna odolijevanja jednog Nietzschea… Uostalom, zašto se ne bi radilo i o najvišoj mogućnosti jedne svijesti…
Mi smo JA samo zbog drugih JA. Kad bismo ostali sami na svijetu ne bismo više morali biti JA.
110.
Za kraj ovog posta, donosim na ovoj intuiciji položenu misao pretočenu u aforizam iz Nietzscheove knjige Zora (Osvit u crvenkastom izdanju beogradskog Rada iz 1979). U njemu učiteljeva misao transcendira u ovdje naznačenom smislu kroz vrhunski umjetnički izričaj… Dugo mi je trebalo da je provučem kroz svoja nestalna i katkad pretenciozna značenja, ali, čini mi se, da sam napokon u tome uspio…
U velikom ćutanju. – Tu je more, tu možemo zaboraviti na grad. Istina, upravo sad zvona zvone Ave Maria – to je onaj sumorni i glupi, ali sladak jek na raskršću dana i noći, no potrajaće samo još trenutak! Sada sve ćuti! More se pruža, bledo i sjajno; ono nije kadro da govori. Nebo igra svoju večitu, nemu sutonsku igru sa crvenim, žutim i zelenim bojama; ono ne može govoriti. Male stene i hridine što se strovaljuju u more ne bi li našle mesto najveće usamljenosti – sve one nisu kadre da govore. Ta ogromna ćutljivost što nas nenadno obuzima lepa je i jeziva, duša se pri tom nadima. – O pritvorstvo te neme lepote! Kako bi dobro, a i zlo mogla govoriti, kad bi htela! Njen svezani jezik i mučna sreća na licu jeste pakost, kako bi se podsmehnula tvom saosećanju! Pa dobro! – Ne stidim se da budem poruga takvih moći. Ali sažaljevam te, prirodo, jer moraš ćutati, premda je samo tvoja pakost ta što ti veže jezik: da, sažaljevam te zbog tvoje pakosti! – Ah, biva još tiše i još jednom mi se nadima srce: ono strepi od nove istine, ni ono nije kadro da govori, i sâmo se podruguje kad usta uzvikuju nešto prema toj lepoti; ono sâmo uživa u svojoj slatkoj pakosti ćutanja. Govorenje, čak mišljenje biva mi omraženo: zar iza svake reči ne čujem gde se smeju zabluda, uobrazilja i duh iluzije? Ne moram li se rugati svojoj sapatnji? Svojoj poruzi? – O more! O sutonu! Vi ste loši učitelji! Učite čoveka da prestane biti čovek! Treba li on da vam se preda? Treba li da postane onakav kakvi ste sada vi, bled, sjajan, nem, ogroman, počivajući nad samim sobom? Uzvišen nad samim sobom?
O Duhu i njegovim Moćima 
damir said,
Srpanj 2018. u 11:57 pm
hm,,da…
Magičar said,
Srpanj 2018. u 3:11 pm
hm, da… na ovo tvoje hm,,da 🙂 damire! Možda je pisati o ovomu dok se nalazimo u oku uragana naziva Egoland stvarno prerano… Naiđi koje stoljeće kasnije! 🙂
damir said,
Srpanj 2018. u 2:43 am
počivajući nad samim sobom? Uzvišen nad samim sobom?–mislim da je ovo misao vodilja,,glavna misao ..hm,,da…odavno pratim ovu oazu u pustinji blogova…kvalitet ispred kvanitete….kako ja vidim egoland…kako ja vidim…nietzhce ponekad nepravedno nazivaju nevjernikom.,mada je on sve samo ne to..on je u biti vjernik…i to kakvi…dekonstrukcija stvarnosti proizlazi iz njegove Osobne vjere u čovjeka.,daleko je on od ateističkih i sličnih etiketa…riječi su napunjeni pištolji kaže sarte,,e bome ponekad nepravdu činimo neshvaćenim pojedincima.,pa nepotrebno riječima kvarimo ono što se nemože…lik i djelo ostaju..slika i prilika…pakao, to su drugi ljudi,,kako tumačit to…ako ne tumačim onako kako je autor to vidio i kako je jedino ispravno,,činim nepravdu,.najlakše je odma osudit,,al i to je ljudski…moj dragi magičaru.,bitno je ono što ostavljamo,,nakon svih tomova knjiga, bezbroj molitava, introspekcija,promatranja,,egoland kao uragan nije utvara nije fatamorgana…mada ponekad izgleda kao da je…što smo mi bez egolanda…ogoljeni,ranjivi..iako smo tada najjači,najslobodniji,,malo njih vjeruje onome što je jednostavno, što je djetinje…produbimo defincije,,kad već nemožemo djelovanje…bitno je što ostaje..što ostaje od tog egolanda,,opasan je bedemima,,predrasudama,,dvorskim ludama…6 lica traži autora….kad mislim da dobijam,,u biti gubim..i obrnuto…daleko je od biti do biti, kaže tereza avilska…u kojim sam ja odajama, u tom zamku duše..u tom egolandu..samo ljubav vrijedi, riječi otkrivaju i nagoviještuju,,,dalje od toga nemogu..Mali put čeka…uistinu..samo ljubav vrijedi…a to je nietzche itekako dobro znao….unaprijed isprika za poduži tekst..i za zagađivanje prostora..virtualno beskrajnog…lp
Magičar said,
Srpanj 2018. u 10:59 pm
“pakao, to su drugi ljudi”, lijepo si se sjetio i te Nietzscheove izjave, @damire! I hvala ti za poduži komentar! Slažem se s tobom da N. nikada nije bio doslovno ravnodušan prema vjerskom i vjerskim osjećajima u čovjeku. Možda se zapravo bio okomio samo na kršćanstvo… 🙂 Inače, kako si vjerojatno zamijetio, on je moj primarni duhovni izvor, pa sam od njega baštinio i tu njegovu toliko karakterističnu protivnost – umjetnički život ( o kojem pišem u ovom postu) versus Volja za moć… Kao da se čitavo vrijeme radi o dvije osobe koje se međusobno pobijaju… takav je Nietzsche… 🙂
A Egoland je danas naša stvarnost, tko se u njemu snalazi ne treba ove duhovne črčkarije. Moje ‘poslanje’ na zemlji, naravno neambiciozno u bilo kojem pogledu :), je izgraditi tom svijetu Egolanda alternativu… Može se živjeti po Ja, ali može i kao NITKO, dio cjeline koja je posebna kroz tebe…