Svibanj 2016.

O izmišljanju (ili ne očajavajte ako novi razlog za život tek trebamo izmisliti)

Posted in The Numbers (A Moon Shaped Pool), The Radiohead tagged , , , at 1:55 pm autora/ice Magičar

RADIOHEAD: The Numbers (A Moon Shaped Pool)

coverUzeo sam gitaru i uputio se prema laptopu. Prekrasno je svibanjsko jutro, žena je odvela djecu kod svoje mame, sâm sam u kući, pa sam odlučio skinuti akorde pjesme The Numbers (u prvoj verziji ‘Silent Spring’), prekrasne balade Thoma Yorka koja upozorava na klimatske promjene u svijetu, a koja me je oduševila još prije nekoliko mjeseci, kada sam na nju nabasao grozničavo upisujući u YouTube tražilicu “radiohead new song”… Moram priznati, pomalo sam razočaran produkcijom iste pjesme u studijskoj verziji; mislim da su je Greenwood i Godrich, protivno volji samog Thoma, bespotrebno začinili s R&B & jazz atmosferom… Taj dosadni klavir koji već u startu pjesme nehajno prebire u pozadini! Ali zato su onaj komplicirani ‘Johnny’s bit’, središnji dio pjesme, na koji se simpatično ‘žali’ i Thom Yorke u živim verzijama pjesme prije objave albuma, popratili uistinu fenomenalni ‘ženski stringovi’. Međutim, snaga Thomovih početnih gitarističkih akorda upravo je fascinantna i morao sam si dati truda naučiti ih. Na video filmiću Warrenmusica saznajem da se radi o posebnom štimungu gitare, žice su otpuštene za čitav ton, pa se, primjerice, C-dur, svira kao D-dur! Osim toga, šesta, najgornja žica otpuštena je za dodatni ton te daje duboki C. Sve to postaje silno uzbudljivo i komplicirano za moje gitarističko umijeće, ali ne odustajem, i uskoro, osim uvježbanosti sviranja u ritmu, pod mojim prstima proizlazi The Numbers u mojoj verziji, koji ću ovo ljeto odašiljati u svijet sa svog balkona…

It holds us like a phantom
The touch is like a breeze
It shines its understanding
See the moon smiling

[…]

We are of the earth
To her we do return
The future is inside us
It’s not somewhere else

*
*  *

Kob ovog doba: sve što pišem odnosi se na izmišljanje. Sve što napišem, izmislio sam. Tako stoji s riječima, tako stoji s mislima, gotovo sa svim. Ne mogu si pomoći. Riječi mi trebaju kao i veo iluzije koji zakriljuje moj život. Ali, tako je i s vama. Niste u ništa boljem položaju od mene; stoga, izmišljajmo!

Tko je krivac za saznanje ove ‘grozne istine’? Dakako, jedan od naših Učitelja: doktor Jacques… hvala @Caninhu koji mi je proslijedio link na ovaj video (i podsjetio na film “Derrida” iz 2002 iz kojega je klipić ‘izrezan’), i na kojem ‘preoštroumni’ filozof govori o nesvjesnom strahu zbog onoga što je učinio (samog sebe optužujući da je lud…) A što je učinio? Prava sitnica: samo je pokopao zapadnoeuropsku misao na neko vrijeme dokazavši da se bavila samo izmišljanjima…

Ali izmišljanja ne moraju biti nešto u strogom smislu loše. Sâm Nietzsche tvrdio je da život može imati samo estetski smisao, pa u čemu je onda problem? Problem je u tome što i estetski pogled, nakon nesagledivog haračenja dekonstrukcije po ljudskoj moći zaključivanja, na ovom svijetu polako odumire. I premda sâm život ne može naći drugog smisla doli estetskog, današnji čovjek, razmjerno mržnji koju pritajeno osjeća spram sveg religioznog, ili smislenog po sebi, sklon je razviti nevjerojatno iluzionističko-prolazne smislove života. Jedan se ogleda u skrbi za novcem, drugi u ostvarivanju moći, treći u postajanju slavnim. I ne radi se toliko o tome da ‘prijašnji čovjek’ nije želio biti bogat, moćan i slavan, koliko o tome da ‘današnji’ robuje čistim pojmovima bogatstva, moći i slave; drugim riječima, nimalo se neće zamarati pitanjem na koji se to način obogatio, postao moćan ili slavan, sve dok je – pogađate – bogat, moćan i slavan. Tako je svoje bogatstvo mogao steći na prijevaru, svoju moć ostvariti kroz prisilu, a slavu izgraditi na nekoj gluposti, ništa ga od toga ne zanima, osim čistog bogatstva, moći i slave. Takav čovjek, definitivno, više ne prianja uz život, kao prijašnji… On ga se zasitio. Ako u nečemu još uživa, onda je to samo u vlastitom izmišljenom stanju, koliko je to moćan i slavan, odnosno koliko ga drugi ljudi u svojim izmišljajima drže takvim. Da ne postoje drugi ljudi i njihovi izmišljaji koji mu to priznaju, bio bi ništavan.

Kad kažem da estetski pogled polako odumire na ovom svijetu mislim i na to da suvremeno doba mrzi sve što je originalno, i da odatle, iz dna duše mora mrziti i umjetnost. U pravilu, u kapitalizmu originalno se teže prodaje, i zato je nepoželjno. Stoga me pretjerano i ne iznenađuju kritike glazbenih kritičara novog albuma grupe Radiohead u kojima, na momente, kao da izbija čuđenje da jedan takav band još postoji , band koji, eto, još uvijek stvara originalnu glazbu (npr. vidi kritiku Denisa Leskovara na HRT3). Nekako me obuzima dojam da se i sami članovi kultnog banda čine zatečenim trenutnim položajem na glazbenoj sceni, kao i percepcijom onoga što su stvorili.

U tom trenu, eto ti Tetke, gotovo niotkud:

– Hej, slušam ovaj tvoj radijski ‘glavati band’, kako se već zove … I daj mi reci, kako im je samo pošlo za rukom stvoriti nešto novo? Nikome to više ne polazi za rukom… I zašto to još rade? Je li stvarno misle da je to nekome više potrebno…? Zašto jednostavno ne miješaju postojeće, kao što svi rade, onda ih mogu staviti u neku kategoriju, ovako su kategorija za sebe… – za trenutak je zastala te se udaljila kako bi mogla pročitati natpis u Playeru – The Radiohead, jedini, donekle i mainstream, band koji danas još stvara originalnu glazbu… I još nešto! Ne pati te što su zato malčice demode za ovu današnju dječicu? ”
– Pa, ako još nisi primijetila, i ja sam malčice demode… – rekoh suho i za Tetkom zatvorim vrata.

We call upon the people
People have this power
The numbers don’t decide
Your system is a lie

…počeo sam sviruckati upravo naučenu pjesmu i pjevušiti je kao što majstor pjevuši neku pjesmicu s radija dok zavrće šaraf na karoseriji starog automobila. Kapitlizam is a lie, ali brojevi ostaju nedužni. Ne zaboravimo, matematika, a s njom i znanost i tehnologija, tu su samo kako bi nam dale odgovor na pitanje ‘kako živjeti’, ali prethodno, mi sami moramo odlučiti zašto… I nemojte očajavati ako novi razlog za življenje budemo prisiljeni tek izmisliti!

18 komentara »

  1. Haile said,

    Zanima me kako doživljaš -Identikit ?

    • Magičar said,

      Identikit mi je sljedeća stvar po redu… 🙂 i sva mi je ljubavna, čitav album mi sada izgleda album ‘slomljenog srca’ valjda zbog Thomova prekida, ali, koliko mi je poznato Identikit je nastao 2011 li još ranije… I kao da nikada nisu bili toliko melankolični… Meni su se The Numbers urezali u srce…

  2. caninho said,

    možda ću malo zloguko zvučati za tvoj blog, koji je uvijek nosi dozu optimizma, kao i ova Yorkeova pjesma, ali ja mislim da tu pomoći velike nema. Ni za planetu ni za nas…ako je čovjek doista toliko moćan da ju uništi iu ako su svi ti “brojevi” i podaci točni, onda je to što bi se reklo baš bed jer ovaj sistem i ova paradigma će se vrlo teško promjeniti…i ja sam sve više uvjeren da je ovo što danas imamo manje-više to i da je ovaj sistem tu da ostane, kao i onaj pisac Fukuyama koji je napisao knjigu”Kraj povijesti”…a sjećam se da je i Patty Smith pjevala “people have the power” i prije koliko godina je to bilo …pa nikad ništa. Inače, pjesma je prelijepa i siguran sam da odlično zvuči u tvojoj izvedbi.

    • Magičar said,

      Pa biti pesimističnim, @caninho, meni se to čini sasvim razumnim razmišljanjem za jednog slobodnog duha… Čovječanstvu mi odbrojavamo posljednje dane, jedino što je doista glupo to otvoreno činiti, pa se povlačimo u ovakve izbe i tu razmjenjujemo svoje kodirane poruke… I u ovoj inkarnaciji, po svemu sudeći, čovječanstvo je zakazalo, ali razmišljajući kosmički, to se ne mora činiti pretjerano bitnim. Važno je u sebi uzgajati onu jednu mogućnost u kojoj čovječanstvo opstaje na dulje staze, mi ju jasno vidimo, pa ako ne prođe u ovoj inkarnaciji, proći će za nekih stotinjak tisuća godina… Uh, ponekad, ne možemo a da ne budemo malčice i cinični… 🙂 To nam je najstrašniji grijeh! Zbog toga, isprika svim dobronamjernim ljudima.
      Ali što ako smo jedina bića u svemiru koja su uspjela doći dovde, do ovakvog oblika svijesti itd. i da se to doista neće moći više nikada ponoviti…? U tom slučaju neopisivo nas mora ljutiti spoznaja o tome kakvi sve sociopati vladaju svijetom…i što je sve na kocki zbog njih… Ako si takve vrste slobodnog duha, tada još gore patiš!

  3. aleksandranm said,

    da. javna reč obavezuje. privatno su ipak stvari mnogo jednostavnije. Srećom?

    • Magičar said,

      Možda, i ako si okružen dobronamjernim ljudima, Sanja, ali nekako mi iskustvo govori tko je na ovaj način pesimističan, u pravilu je i dobronamjeran… U drugi koš spadaju razočarani…

  4. caninho said,

    javna riječ obavezuje. zato u javnosti ne manjka optimizma i nade. tu nema greške. pesimizam je prepušten ovakvim autsajderima poput mene.

    • Magičar said,

      Ne,@caninho, pesimisti su bili svi veliki pjesnici, pisci i slični njima, Nietzsche bi kazao ‘svaka iole profinjenija dušica koja sagledava stvari kakve jesu’… Pogledaj jednog Baudelaira ili pomisli na onu ‘svetu tugu’ o kojoj je pisao Dostojevski… Mislim da bi mogao, ako to dosad nisi učinio, uzeti u ruke Braću Karamazove…
      Jedan drugi problem ovdje se otvara, problem nekakve neobične prisile da u kasnijem životnom dobu budemo vedri, da se pravimo kao da smo napokon naučili živjeti i tomu slično, i da su crnilo i bure mladosti, pa i pesimizma, iza nas… O tome se neprestano uvjeravam na svakom koraku. Ako se u 50-oj još uvijek osjećaš pesimističnim, onda to nije dobro… zašto? Vrlo dobro znamo koje osjećaje i osobine čovječanstvo treba iskazivati i u sebi odgajati da bi se mi osjećali optimističnim… To što ono to ne čini opravadava naš pesimizam. Kad bi na svijetu u igri bili samo proljeće, oblaci, sunce i dobronamjerni ljudi, vjerujem, da bi se svi osjećali optimističnim, uključujući tu i tebe i mene, Darko, bez obzira na činjenicu što bi jednoga dana neminovno morali umrijeti…

      • caninho said,

        ma znam da su skoro svi veleumovi prošlosti u naravi bili vrlo tugaljivi ili pesimistični…malo sam se šalio…ali javnu riječ danas ionako ne kroje oni – kroje ju političari i biznismeni, a oni su svi vrlo profesionalno optimistični. A pošto sam ja još izuzetno daleko od 50-e, nebi prognozirao kako ću se tada osjećati. 😀 …što se tiče braće Karamazovih…kad sam bio vrlo mlad bio sam uvjeren da oni igraju nogomet u Ruskoj Premier Ligi , ali sad sve ozbiljnije razmišljam da ih pročitam…pogotovo onaj dio o Velikom Inkvizitoru.

      • Boris said,

        Sad si me već podsjetio na onaj slavni ‘nogometni meč’ između filozofa Grčke i Njemačke (https://www.youtube.com/watch?v=ur5fGSBsfq8) koji su tako sjajno uprizorili Monty Phytonovci… 🙂 Link mi je već proslijedila Livia negdje na ovom blogu! Pa da se malo našalimo s obzirom na malo morbidnu temu posta… Dakle, kako bi glasio ‘nogometni sastav’ sastavljen od mojih omiljenih književnih likova?

        Quasimodo – A. Karamazov, H. A. Buendija, Majstor, S. Dedalus – K., I. Karamazov, F. Latinović – A. Nurudin, M. Karamazov, A. Buendija

        Kao što vidiš, formacija je napadačka: 4-3-3 i Miću Karamazova postavio sam za centarfora! 🙂

  5. aleksandranm said,

    alialiali Marks. :)))))

    • Boris said,

      Marks je bio prva zamjena u njemačkom timu u filozofskom meču, a ovdje je riječ isključivo o književnim muškim likovima, Sanja… Naravno, zgodno bi bilo probati i sastavit odbojkašku ekipu sastavljenu od ženskih književnih likova… Nastasja Filipovna bi sigurno bila u njoj, kao i Madame Bovary… (nekako se ne mogu navući na ženski nogomet)… :)))

      • aleksandranm said,

        ma jasan je odnos Pajtonovaca prema Marksu, no ja sam se setila mene na postdipl. kad sam kod Vladimira Bitija morala za naratologiju da pročitam Fredriha Džejmsona, Političko nesvesno, koje nisam baš ništa razumela, a on je postmarksista bio, pa sam još i Hegela čitala, ni to ništa nisam razumela. Pa sam dobila šesticu, onako reda radi, jer sam se baš trudila. Što se ž. fudbala tiče, sudeći po tvom prosedeu, neko šta znam sinhrono plivanje leti, zimi klizanje na ledu. Tokom cele godine parterna gimnastika, šta kažeš?

      • Magičar said,

        Frederic Jameson je pravi čovjek za izbornika ekipe Postmodernizma u bilo kojem sportu, a možda se i tvoja Vladislava može uklopiti u neke timove koje si navela… 🙂

  6. caninho said,

    dobra postava…čvrsta obrana …pogotovo ovaj Buendia , pa taj može sto godina sam odoljevat napadima 😀 jedino ako smijem primjetit mali feler…ili ti je neko iz prvih 11 dobio crveni ili si greškom poslao na teren samo desetoricu

    • Boris said,

      Ha, znao sam da nećeš uočiti Kafkinog K. u veznom redu! Dakle, ipak ih je jedanaest! 🙂

  7. caninho said,

    Joj moje iskrene isprike i što sam sumnjao u tebe. Ova ekipa je odlično posložena i sviđa mi se se da si se odlučio za napadački nogomet.

  8. aleksandranm said,

    p.s moraću da je pitam.. mada bi je ja najpre izdala, pa da ne mislim o njoj. Sladak komentar svakako, sad sam ga tek videla. Laku noć Borise


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: