Kolovoz 2016.
Povratak gramatologiji (ili kako izbjeći da nam ‘episteme’ završi u raljama retorike)
JACQUES DERRIDA: O gramatologiji
Derrida mi se ponovno nalazi u rukama; on i njegova O gramatologiji. Jedna teška knjiga. Tko ju još čita 2016-e? Ako se i čita, onda se to čini iz ‘povijesnih razloga’ ili u ‘obrazovne svrhe’ kako bi se istaknula samo jedna faza u razvoju književne teorije kojoj je zabranjeno ponoviti se. “Znate, jedan krug književnih kritičara i filozofa 1960-ih i 1970-ih tako je razmišljao… nazivali su se poststrukturalistima… dok mi današnji (i)pak drugačije razmišljamo!” Kako to ‘drugačije’? U Akademskom pismu Dubravke Oraić Tolić čitam da smo postali retoričari, da smo svoje probleme (uključivo i onaj jezika) riješili na način da smo naučili o njima lijepo pričati (i diskutirati). Nakon proglašavanja ‘kraja znanosti’ (Horgan), ‘kraja povijesti’ (Fukuyama), i još nekolicine drugih ‘krajeva’, uplovili smo u novo doba u kojemu je naše novo ‘oruđe’ mišljenja postala retorika…
Bez daljnjega da knjigu Dubravke Oraić Tolić držim sjajnim štivom koje osim što mladog znanstvenika uči kako napisati znanstveno djelo, izlaže i vrlo jezgrovit i poučan pregled povijesti znanosti… Međutim, ostaviti znanost u raljama retorike, čitaj ispraznog blebetanja makar i o uvjetima episteme, i deklamirati da se problem time riješio, e preko toga ipak nisam mogao prijeći… Ako je istina grozna, a čini se da jest, pogotovo po tu našu episteme, treba joj ili hrabro pogledati u oči ili se zaogrnuti nekim onto-teološkim šalom koji ćemo uvijek naći pri ruci, u blizini.
Preko djela Jacquesa Derride ne možemo tek tako prijeći. Međutim, sve upućuje na to da se je već prešlo. Ne samo Dubravka Oraić Tolić, nego i mnogi drugi znanstvenici koji su svoju zrelost (a u nekim slučajevima i genijalnost) zadržali ili (su je) dosegli u prvim godinama novog milenija, na neki svoj način šutke prelaze preko djela francuskog mislioca koje oduzima svaku riječ. Ako, primjerice, jedan Peter Sloterdijk grmi da mu je dosta rasprave u jeziku, jer smo čitavo 20. stoljeće potrošili na nju – što više reći… Ne bih se iznenadio da mu njegov doživotni oponent u mišljenju, Jurgen Habermas, na toj odluci stisne ruku. S druge strane, sâm Derrida u O gramatologiji napominje da znanost, a pogotovo filozofija, još nisu spremni za njegovu misao, za to ‘znanstveno ustanovljavanje gramatologije’, ako je ono uopće moguće… I čini se da to nisu ni danas.
Podsjetimo, francuski filozof Jacques Derrida na vrlo je suptilan način ukazao na granice našeg mišljenja i jezika, koji su uvijek i nekako uvjetovani pismom, običnim znakom, a ne ‘živom riječi’, govorom, idejom, i čija se vjerodostojnost opravdavala njihovom, naoko očevidnom, prisutnošću u zbilji (pa odatle i imamo izraz ‘metafizika prisutnosti’). ‘Metafiziku prisutnosti’ ili logocentrizam, kao što znamo, zagovarala je velika većina filozofa Zapadnog kruga, a njezin najveći zagovaratelj bio je, dakako, Martin Heidegger. Međutim, to nije tako, tvrdi Derrida. Naše iskustvo započinje iz sredine, uvijek putem posrednika. Taj je posrednik znak (a nikako logos ili bitak) koji postaje nadomjestak za zbilju. Čista neposrednost ne postoji; ona je uvijek izvedena. Ključni pojmovi Derridina diskursa su, pored pisma, znaka i nadomjestka – i razlika i trag:
Ovaj zajednički korijen, koji i nije korijen, već zakrivanje izvorišta [podsjetimo, polazi se od sredine], i nije zajednički, jer se vraća samo dosadnom upornošću razlike, ovo neopisivo kretanje same razlike koju smo strateški nazvali tragom, granicom, ili razlikom, može se nazvati pismom samo u povijesnoj ograničenosti, tj. u granicama znanosti i filozofije.
Derridi nikako nije bila namjera stvoriti neku novu metafiziku, a onima koji mu spočitavaju da se i njegov tekst može na isti način ‘dekonstruirati’ kao što on to čini čitanjem drugih tekstova (ponajviše Heideggera, Rousseaua, Levi-Straussa i dr.) valjda postaje jasno da on ovdje vrlo pažljivo rabi jezik kako bi samo ‘strateški’ opisao nešto što je samo ‘neopisivo’, ili samo trag… ili razlika ili i jedno i drugo! Kad dođemo do pisma, mi smo već u omčama znanosti i filozofije! Naravno, da se takav način razmišljenja nije nailazio na veliki broj pristalica među filozofima i znanstvenicima Zapadnog kruga. Pa tako, u sarajevskom izdanju knjige O gramatologiji, u okviru biblioteke Logos čitamo:
Tu je odista potrebno razumjeti ovu neovlaštenost znanosti koja je i također inkompetencija filozofije, zatvorenost episteme. [Jer] posebno one ne žele vraćanje predznanstvenom ili nižem filozofskom obliku govora…
Kada se nastoji raspravljati o razlici, tragu, uvjetima samog pisma, a onda i same znanosti i filozofije, paradoksalno, prisiljeni smo izići iz tradicionalne znanosti i filozofije, a što nijednom znanstveniku i filozofu koji je čvrsto ukorijenjen u njoj, zasigurno nije milo, barem u početku. Čak ni Derrida nije siguran što je to što bi se trebalo zasnovati, ali mu je barem dao naziv – gramatologija. Po Derridi, ona bi bila (ipak) znanost o uvjetima episteme per se! Za gramatologe, dosadašnje mišljenje trebalo bi biti…
… jedno neutralno ime, bjelina u tekstu, nužno neodređeno kazalo jednog doba… Na određeni način, “mišljenje’ ne znači ništa… Misliti znači ono što mi još nismo otpočeli činiti: ono što, po mjerilu pisma, otpočinje samo u episteme.
I kako se filozofi i znanstvenici ne bi osjećali jadnima nakon ovih riječi… Postaje sve jasnije zašto su ovog filozofskog drznika s etiketom poststrukturalizma na sebi (kao samo jednog pravca u mišljenju pored drugih) na koncu prognali u povijesnu ropotarnicu ideja…
I tog i takvog Derridau odlučio sam čitati na obiteljskom ljetovanju u Vodicama. Saplićući se i probijajući između gusto postavjenih ručnika na čuvenoj vodičkoj Plavoj plaži, s patkom na napuhavanje u jednoj, i rukom svoga sina u drugoj ruci, u isto sam se vrijeme u svojoj glavi saplitao, podizao i dalje probijao kroz strukturu, učinilo mi se, najdublje misli koje je čovječanstvo (u svojoj misaonoj povijesti) ikad iznjedrilo. Uz glas Mate Bulića koji je dopirao iz jednog lounge-bara pored mora, zagledan u ravnu crtu horizonta između razbacanih otočića vodičkog akvatorija, razmišljao sam o tome kako je čovječanstvo kroz misao ovoga čovjeka možda za trenutak spoznalo svoje pravo mjesto u ovome što nazivamo ‘okriljem prirode’ – da bi na tu spoznaju zaboravilo. Moguće je i da će se čovječanstvo ovoj misli, koju, by the way, još nismo obrazložili i opisali u svojoj punini, u budućnosti ipak vraćati, jer nekako ne mogu zamisliti da je budući slobodni duhovi ignoriraju, iako mogu zamisliti da ju na dulje vrijeme prekrije prašina vremena…
Čitajte Derridu, znam da je težak, ali polako…; dajte mu vremena; ne dajte da misao koju je izrekao padne u zaborav, siguran sam da na njoj možemo graditi… možda i taj navikani vrli novi svijet. Ma kako na prvi pogled izgledalo da je njegova misao o pismu daleko od stvarnih životnih problema, ona to nije. Dobra strana ovog bloga je što imam tu nezasitnu želju da vam prenesem zašto nije, ali mi obrazloženja nikada ne stanu u jedan odlomak, jedan post. Potrebni su mi njih tisuću. Ali i o tome sam prestao brinuti. Jer čak i kad prestanemo pisati – ostajemo u tekstu, ili kako već glasi čuvena Derridina rečenica koju u svojoj Književnoj teoriji ističe i Jonathan Culler – Il n’y a pas de hors-texte – priroda nema svoj tekst…
O Duhu i njegovim Moćima 