Kolovoz 2016.

Povratak gramatologiji (ili kako izbjeći da nam ‘episteme’ završi u raljama retorike)

Posted in DERRIDA, FILOZOFIJA, O gramatologiji tagged , , , , at 11:04 am autora/ice Magičar

JACQUES DERRIDA: O gramatologiji

Derrida mi je ponovno u rukama; on i njegova O gramatologiji. Jedna teška knjiga. Tko ju još čita u 2016? Vjerujem, malo njih. Ako se i čita, onda se to čini iz takoreći ‘povijesnih razloga’ u ‘obrazovne svrhe’ i sl., kako bi se izvukla bit jednog doba u razvoju književne teorije kojemu će u budućnosti biti zabranjeno ponoviti se. “Znate, jedan krug književnih kritičara i filozofa, koje su zvali poststrukturalistima, 1970-ih, tako je razmišljao… a mi danas opet drukčije razmišljamo!” Kako to ‘drukčije’?! U Akademskom pismu Dubravke Oraić Tolić čitam da smo postali retoričari, i da smo svoje probleme (od kojih je jezik samo jedan i ponovno ne tako važan problem) riješili na način da smo naučili o njima lijepo pričati (i diskutirati). Nakon proglašavanih ‘kraja znanosti’ (Horgan), ‘kraja povijesti’ (Fukuyama), i još nekolicine drugih ‘krajeva’, uplovili smo u novo misaono doba u kojemu je naše novo oruđe mišljenja postala upravo retorika…

Na ovom mjestu, moram priznati, morao sam se slatko nasmijati. Inače, knjigu Dubravke Oraić Tolić držim vrhunskim štivom namijenjenom ne samo mladom znanstveniku, nego i općenito, svakom slobodnom duhu koji osim što ima potrebu primati, ima potrebu i ‘nešto dati od sebe’, pogotovo što u njemu autorica, osim što poučava mladog znanstvenika kako napisati znanstveno djelo, izlaže i vrlo hrabar, jezgrovit pregled povijesti znanosti, ne libeći se spomenuti ni njezinog potencijalnog (ali nikad dokazanog) grobara – doktora Jacquesa… Međutim, ostaviti znanost u raljama retorike, čitaj ispraznog blebetanja makar i o uvjetima episteme, i reći da se problem time riješio, to ne mogu prihvatiti. Ako je istina grozna, a čini se da jest, pogotovo po tu našu episteme, treba joj hrabro pogledati u oči ili odvratiti pogled te se zaogrnuti teološkim šalom koji je uvijek negdje tu pri ruci.

Zbog svega toga preko djela Jacquesa Derride ne možemo tek tako preći. Međutim, kao da je se već prešlo. Ne samo Dubravka Oraić Tolić, nego i mnogi drugi znameniti umovi koji su svoju zrelost i genijalnost zadržali ili dosegli u prvim godinama novog milenija šutke prelaze preko djela francuskog mislioca koje oduzima svaku riječ. Pa tako, jedan Sloterdijk grmi da mu je dosta rasprave u jeziku, jer da smo čitavo 20. stoljeće potrošili na nju! Ne bih se iznenadio da mu njegov doživotni oponent u mišljenju, Jurgen Habermas, na tomu stisne ruku. Ali i sâm Derrida napominje da znanost, a pogotovo filozofija još nisu spremni na njegovu misao, za to ‘znanstveno ustanovljavanje gramatologije’, ako je ono uopće moguće. A najmanje su to. čini se, danas, u 2016.

Podsjetimo, francuski filozof Jacques Derrida na vrlo suptilan način ukazao je na granice i srž našega mišljenja, a možemo reći i jezika, koji su uvijek i nepovratno uvjetovani pismom, običnim znakom, a ne ‘živom riječi’, govorom, idejom, čija se vjerodostojnost opravdavala njihovom naoko očevidnom prisutnošću u zbilji (odatle izraz ‘metafizika prisutnosti’), a što je oduvijek zagovarala velika većina filozofa Zapadnog kruga. Naše iskustvo započinje uvijek iz sredine, tvrdi Derrida, i uvijek posrednikom (kasnije on uvodi profinjeniji pojam nadomjeska za zbilju), i taj je posrednik znak (a nikako logos ili bitak) koji predstavlja ljudski otisak čuvenog Derridinog traga utemeljenog na razlici. Čista neposrednost ne postoji; ona je uvijek izvedena. Ključni pojmovi Derridina diskursa su, dakle, pored pisma – razlika, trag, znak; netko zlonamjeran utvrdio bi da se čak i tu radi o nekoj novoj metafizici, međutim, tomu bi se Derrida vjerojatno usprotivio sljedećim riječima:

Ovaj zajednički korijen, koji i nije korijen, već zakrivanje izvorišta [podsjetimo, polazi se od sredine], i nije zajednički, jer se vraća samo dosadnom upornošću razlike, ovo neopisivo kretanje same razlike koju smo strateški nazvali tragom, granicom, ili razlikom, može se nazvati pismom samo u povijesnoj ograničenosti, tj. u granicama znanosti i filozofije.

Dakle, Derridi nikako nije bila namjera stvoriti neku novu metafiziku, a onima koji mu spočitavaju da se i njegov tekst može na isti način ‘dekonstruirati’ kao što on to čini čitanjem drugih tekstova (ponajviše Heideggera, Rousseaua, Levi-Straussa i dr.) valjda postaje jasno da on ovdje vrlo pažljivo rabi jezik kako bi samo ‘strateški’ opisao nešto što je samo ‘neopisivo’, što je samo trag… ili razlika ili čak i jedno i drugo! Kad dođemo do pisma, mi smo već u omčama znanosti i filozofije. Naravno, da se takav način mišljenja nije mogao niti se danas može dopasti većini filozofa i znanstvenika Zapadnog kruga. Pa tako, u sarajevskom izdanju knjige O gramatologiji, u okviru biblioteke Logos (što je, morate priznati, pomalo ironično) čitamo:

Tu je odista potrebno razumjeti ovu neovlaštenost znanosti koja je i također inkompetencija filozofije, zatvorenost episteme. [Jer] posebno one ne žele vraćanje predznanstvenom ili nižem filozofskom obliku govora…

Kada se nastoji raspravljati o razlici, tragu, uvjetima samog pisma, a odatle i same znanosti i filozofije, dakle, mora se paradoksalno izići iz tradicionalne znanosti i filozofije, a što nijednom znanstveniku i filozofu koji je čvrsto ukorijenjen u toj tradiciji, zasigurno nije milo, barem u početku. Čak ni Derrida nije siguran što je to što bi se trebalo zasnovati, ali mu je barem dao naziv – gramatologija. Po Derridi, ona bi bila (ipak) znanost o uvjetima episteme per se! Za gramatologe, dosadašnje mišljenje trebalo bi biti…

 … jedno neutralno ime, bjelina u tekstu, nužno neodređeno kazalo jednog doba… Na određeni način, “mišljenje’ ne znači ništa… Misliti znači ono što mi još nismo otpočeli činiti: ono što, po mjerilu pisma, otpočinje samo u episteme.

I kako se nakon ovih riječi filozofi i znanstvenici ne bi osjećali uvrijeđenim te ovog filozofskog drznika brže-bolje poklopili bitkom, logosom, ili u najboljem slučaju čistim zdravorazumskim mišljenjem, a koje se, uz poneke ograde, u filozofiji može podvesti pod pojam fenomenologije, te ga prognali u povijesnu ropotarnicu ideja s etiketom poststrukturalizma kao (samo) jednog pravca u mišljenju od mnogih!

I zamislite, ‘takvog’ Derridu odlučio sam ponovno čitati na obiteljskom ljetovanju u Vodicama. Saplićući se i probijajući se između gusto raspoređenih ručnika na čuvenoj vodičkoj Plavoj plaži, s patkom na napuhavanje u jednoj, i svojim sinom u drugoj ruci, u isto vrijeme u svojoj glavi saplitao sam se, podizao se i dalje probijao kroz strukturu, učinilo mi se, najdublje misli koje je čovječanstvo (u svojoj misaonoj povijesti) ikad iznjedrilo. Uz grleni glas Mate Bulića u jednom lounge-baru uz more, zagledan u nepopravljivo ravnu crtu horizonta između razbacanih otočića vodičkog akvatorija, ja sam razmišljao o tome kako je čovječanstvo kroz misao ovoga čovjeka možda za trenutak spoznalo, ako se o tome uopće može govoriti, svoje pravo mjesto u ovome što (samo) nazivamo ‘okriljem prirode’; i onda tu spoznaju zaboravilo. Moguće je da će se ovoj misli, koju, by the way, još nismo obrazložili i opisali u svojoj punini, svome blještavom sjaju, u budućnosti čovječanstvo ipak vraćati, jer mi je nekako nezamislivo da je budući  dubinski duhovi mogu ignorirati, ali isto tako, može se dogoditi i da ju na dulje vrijeme prekrije prašina vremena kao što je to učinio pijesak s Kipom slobode u filmu Planet majmuna.

Čitajte Derridu, znam da je težak, ali polako; dajte mu vremena; ne dajte da misao koju je izrekao padne u zaborav, jer na njoj možemo graditi, budite u to sigurni… možda i taj navikani vrli novi svijet. Ma kako na prvi pogled izgledalo da je njegova misao/teza o pismu daleko od stvarnih životnih problema, ona to nije. Dobra strana ovog bloga je što imam tu nezasitnu želju da vam prenesem zašto ona to nije, ali mi obrazloženje nikada ne stane u jedan odlomak, jedan post. Potrebni su mi njih tisuću, a možda i više, ali o tome napokon sam prestao brinuti. Jer i kad prestanemo pisati ostajemo u tekstu, ili kako glasi čuvena Derridina rečenica koju ističe i Jonathan Culler (u svojoj Književnoj teoriji) – Il n’y a pas de hors-texteizvantekstualno ne postoji

13 komentara »

  1. Kanim se da podelim ovu stranicu na svom FB nalogu, ali razmišljam o svrsishodnosti.
    Ipak moram postaviti ovaj vrhunski članak i nadati se da će ga bar nekolicina koji me prate razumeti, jer u suprotnom… i šta će mi onda taj FB nalog?

    • Magičar said,

      Ne moraš se time zamarati, @Holdene, ali ako si to učinio, dobro je, nisam tako često na FB-u, a Magičar u meni uopće ga ne posjećuje… Gdje bi On – ovakav, na Fejs – takav… 🙂 Ali tvoj prirođeni aktivizam to od tebe definitivno zahtjeva… puno si angažiraniji od mene, a kod mene je po tom pitanju možda i nastupila lijenost…

      • Ja sam u svoje bitke tek krenuo 😀
        Usput, prezadovoljan sam brojem pregleda i tim malim brojem kojima se svidja i u potpunosti razumeju tvoj članak 😉
        Nisam očekivao ni toliko… 😦

      • Magičar said,

        Tnx., @Holdene!

  2. caninho said,

    još jedan odličan tekst i moram priznati ponešto izvan mog domašaja… i pošto je tako znam da ga ne bi trebao komentirati ali ja ću to naravno ipak učiniti 😀 … ma čini mi se da u ponekim trenucima upadaš u zamke …” Ako je istina grozna, a čini se da jest, a pogotovo po tu našu episteme “…mislim, nisam siguran da bi to baš Derrida tako rekao ako je taj kakvim si ga prikazao, jer sumnjam da bi koristio riječ “istina” , pa ni episteme, jer nisu li upravo ti pojmovi prvi podložni dekonstrukciji… ako on u svojim tekstovima ipak koristi te pojmove, onda mi je to malo čudno. ispravi me ako griješim…

    • Magičar said,

      Imaš pravo, @caninho, možda sam trebao reći “stanje stvari”, ali mi je ‘istina’ na tom mjestu bolje zazvučala… drugim riječima, upao sam u zamku liričnosti odnosno stila! Ipak Derrida rabi i jedan i drugi pojam, ali u zagradama, kako on to kaže… Međutim, moja rečenica doista nije takva, nije derridijanska… pa ti komentar stoji!
      Ovim komentarom, međutim, otvorio si pitanje je li se pojam istine baš do kraja može dekonstruirati, jer, nije li istina zapravo subjektivna… a to upravo tvrdim u jednom od ranijih postova… Po jednoj mojoj drugoj teoriji, u koju si također u natruhama upućen, istina ima koliko i materijalnih točaka/tijela, jer potonja svijet doživljvaju kroz svoje prostorvrijeme… Čini mi se da je upravo to put kojim bi mogli krenuti u zasnivanju gramatologije, jedna čvrsta točka u moru pomičnih, ali nemoj me uzeti za riječ! 🙂

      Predlažem da skoknemo do Platonove spilje na vino i to u miru raspravimo…. a možemo i do njegova Svijeta Ideja, ali tamo je i dalje uobičajena gužva! 🙂

  3. caninho said,

    ma u spilji smo svi non stop…trebaju nam pojedinci koji će skoknut povremeno van i upiti malo svijetla. mislim da si ti na tragu i da si izabrao dobar put s tim Derridom.

  4. saschaein said,

    Ostaviti malo traga u Pustopoljini, a da ne mora ništa od ovog rečenog biti posebno važno:

    Derida nije sam sebe dekonstruisao, čime je dokazao svoju nezrelost. Dakle, ostalo se na diskursu, ne na velikom djelu. Ali, ne treba sve rečeno potpuno ni odbaciti, jer i mi smo tu negdje na ,,pola“ puta do Istine …

    Istina, čini mi se, NE može biti od svijeta sjenki ili svijeta nužnosti, Istina JE u Slobodi koja je j(J)edno prvobitno stanje događanja, Zavičaj koji se ponovo osvaja unutrašnje, a zatim i vanjski svijet kao refleksija se mijenja ili nestaje, što, naravno, nema veze s ikakvim uništavanjem sebe ili drugog. Nestaju samo odrazi u vodi. U tom smislu svijet i jeste krhak. Gasi se. I više neg dekonstrukcija. Istina jeste Lična (bolje reći nego sub-jektivna), ali je istovremeno i Apsolutna, što je Mistično, naravno, a kako bi drugo i bilo, jer jedino se možemo sami uvjeriti sopstvenim prebivanjem u Istini (grč. Mistikos) s kojom smo Individualni (Lični, ne personalni ili subjektivni), ali i Apsolutni u isto vrijeme – a to vrijeme jest Trenutak. Naš spoljašnji svijet se mijenja kroz ostvarivanje takve samosvijesti vraćanjem tačaka u njihov Izvor ili Centar njihova kruga po kojem se vrte, ali to ne mijenja subjektivne svjetove drugih ili svijet kolektiviteta, jer bezbroj svjetova mogu da se prostiru jedni kroz druge bez problema, jedni drugima da ne smetaju, što je opet velika misterija. Zato je ovakav svijet jedan od najboljih po Lajbnicu, ali baš ovaj svijet sjenki jedan od najgorih po Šopenhaueru. Istina kao takva (uvijek Istinita) postoji prije racija, i prije čovjeka, prije svijeta, van pećine i bez sjenki, može je doseći filosofija (ne naučno), jer filosofija je posebna vrsta Ljubavi, i umjetnost, npr. Sve Tačke bi mogle biti i čvrste i pomične istovremeno, samo osvještenost je upitna svake tačke za sebe. Svijet bi mogao biti Čudesan onako kako o tome bajke pripovjedaju, a one i jesu najčitanije.

    Nauka, bilo koja, upravo jer dolazi tek nakon filosofije, nikad neće moći naučno doseći istu, jer filosofija nije naučna, iako može da se koristi i naukom, kao i svim drugim u nižem stepenu Saznanja ili Stanja kao Događanja. Filosofija može odrediti tok nauci, ali nauka filosofiji ne može ništa odrediti, jer je nižeg ranga ta kakvu je zvanično poznajemo. Takođe i pojmovni jezk dolazi kasnije od Istine, kao i čovjek pa u Istini se može jedino prebivati i ništa o tom pojmovno reći, jer pojmovi nisu tako bogati niti je čovjek Istinit.

    I upravo je nauka niža od te prednaučne filosofije. Na sreću. Ali, čitamo mi i Deridu, to nije problem. Čitamo čak i žutu štampu povremeno.

    Pozdrav.

    • Magičar said,

      Kao da mi odgovara i piše komentar neki novi Derrida, @saschaein…
      “Naš spoljašnji svijet se mijenja kroz ostvarivanje takve samosvijesti vraćanjem tačaka u njihov Izvor ili Centar njihova kruga po kojem se vrte, ali to ne mijenja subjektivne svjetove drugih ili svijet kolektiviteta, jer bezbroj svjetova mogu da se prostiru jedni kroz druge bez problema, jedni drugima da ne smetaju, što je opet velika misterija.”
      Ova rečenica ti upravo zvuči derridijanski… i vrlo je zagonetna, i sam priznaješ da to jest (misterija!). Jedino u čemu se, po mom mišljenju, razlikujete jest što ti pojam Istine ne stavljaš u zagrade kao što on to čini, nego Istinu držiš stvarnom, ‘prisutnom stvari’, pa se, po Derridi, ponovno zapetljavaš u lance stare ‘metafizike prisustva’ i logocentrizma… Neznanje je suđeno i episteme može biti samo tekstualno. Zato bi ti bilo vrlo zanimljivo pročitati Derridu, jer i njemu tvoj način kontemplacije nije stran. Jedino, što je za njega istinska misterija Razlika i Trag koji ostavlja za sobom koji je dovoljan za uporabu Znakova i tvorbu Pisma… A ako bi bio prisiljen reći u čemu to obitavamo, onda bi za Istinu kazao da je Sredina (između svega i ničega) … 🙂

  5. saschaein said,

    I moja istina je još uvijek u zagradi, jer ja sam ta zagrada, inače,
    ima i Ona koja je Slobodna, koja važi
    kad nas ne bude ovakvih zagrađenih ili kad nas tek bude Bilo,
    jer prije zagrade bješe Sofija, i Logos (ne logika)
    u tom smislu i filosof je prije pojma
    u Vatri Vječnoj Heraklita

    pomagali su stvaranju, kreiranju ili nastanku ili pojavljivanju, kako god, svijeta, Sofija i Logos. Ali, šta je sad Znanje? Taj trag Deridin je vjerovatno starogrčka Tragedija kad se spozna da ima nešto dragocjeno izgubljeno, a naše. J

    Pitanje je, ima li neko događanje, preobražaj šta zahvata, ili samo kontempliramo ili spekuliramo ili teoretišemo u modernom smislu te prenosimo to dalje, a da nam još uvijek (kjerkegorski) nije dobro?

    O.K. čitaćemo Deridu.

    • Magičar said,

      “I moja istina je još uvijek u zagradi, jer ja sam ta zagrada…” Odista, lijepo rečeno, @saschaein. Sa svojom kontemplacijom, dakle, ti si ‘prije pojma’, a možda i znaka. Ako ti je svejedno kako to nazvati (Sofija ili Logos), onda si tim autentičniji i zaštićeniji od derridijanskih napada, jer on napada samo one koji se pozivaju na jezik… A mogu tek naslutiti što misliš pod tom Vječnom Vatrom Heraklita… Zato i čitamo Heraklita, Hamvasa i slične autore čija riječ je tu da opija, a ti bi pridodao – i da podsjeća na nešto izgubljeno što postojanje omogućuje čovjeku, što bi rekli informatičari, po defaultu… 🙂
      Drago mi je da ćeš se u svom čitanju prihvatiti i Derride!

  6. blarcsy said,

    Ernest Gombrich kaže da su slike prirodnije od riječi jer su znak što ga dijelimo sa životinjama…


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: