Ožujak 2017.
O vladavini masa (ili prikrivenoj vladavini autoriteta) (ničeancije xii.)
Friedrich Nietzsche: UVOD U NIETZSCHEA / PABIRCI IZ NIETZSCHEOVE OSTAVŠTINE
71.
S nečim napokon treba svršiti: u umjetnostima – zaista, ali baš zaista – nikada nije postojao nekakav ‘objektivni kriterij’ po kojemu bi se umjetnička djela mogla vrednovati; to je (od)uvijek određivao i uvijek će određivati nekakav autoritet – javni ili prikriveni. Umjetnost u čovjeku nastaje iz čiste potrebe i ne mora se nužno vrednovati. U stvarnosti, umjetnik je taj koji dovršava djelo, i on mu jedini može ‘presuditi’ u vezi njegove konačne forme. U dodatku – ako mu je to baš potrebno – on može odrediti i njegovu vrijednost. Ali i kad je i odredi, ona može ‘vrijediti’ jedino u njegovu slučaju. Drugima njegovo djelo može biti vrijedno iz nekih drugih razloga, a koje on, kao njegov stvaratelj, nikako nije mogao predvidjeti…
“Mi se razumijemo na nerazumijevanju!” napisao je i Charles Baudelaire, i sasvim je moguće da pored umjetnosti-stvaranja postoji i umjetnost-percipiranja…
Loša umjetnost bila bi samo ona koja se nastoji dopasti drugima ili koja se ponavlja… i to se, u konačnici, uvijek može osjetiti…
72.
Kako se uopće može dokazati / razotkriti da je netko umjetnik…u sebi ili “po sebi”? Samo ustrajnim, upornim radom (na svome djelu). Ako to činite godinama, a da niste na to nekim drugim razlogom natjerani, osim onim dobro znanim – “unutarnjim”, umjetnik ste od glave do pete… Kad i nitko ne gleda, vi i dalje bdijete nad svojim djelom, čak i da se radi o nekoj nejasnoj suptilnoj misli ili zluradom komentaru svakodnevice… (očito je da umjetnost više nikada nećemo shvaćati u strogom smislu)… To je zato, jer se:
…još uvijek… [rađaju takvi] koji bi u ranija vremena pripadali vladajućoj klassi svećenstva, plemstva, mislilaca. Sad promatraju uništenje religije i metafyzike, noblesse i individualnog značenja. To su kasno[rođeni]. Oni sebi moraju značenje dati, cilj postaviti, da se ne bi loše osjećali. Laž i potajno bježanje natrag u Prevladano, daleko im bila služba u mračnim razvalinama hramova! … Oni su promatrači vremena i žive iza [događaja]. Vještuju se da sebe učine slobodnim od vremena i da ga samo razumiju, kao kakav orao koji nad njim leti. Ograničuju se na najveću neovisnost i ne žele biti [građani] i političari i posjednici. Oni iza svih [z]bivanja spremaju individue, odgajaju ih – čovječanstvu će možda biti nužni, kad mine prostački zanos anarhije. Fuj na one koji se sad nametljivo nude masi kao njezini spasitelji! Ili nacijama! Mi smo emigranti …
73.
Ali ne zaboravimo na opasnosti Superega; u umjetniku on, otprilike, ovako rezonira: ako danas ne dosegnem slavu i priznanje drugih, svakako ću ih dosegnuti nakon smrti. Glas Superega možda je ono što većina umjetnika nikada neće moći obuzdati; možda je zato dobro, s vremena na vrijeme, pustiti ga da govori… ali sa sviješću da su najbolji periodi mišljenja i stvaralaštva onda kada on u njemu šuti… Glas Superega svako malo čujemo i kod Nietzschea:
Istina je, mi vodimo porijeklo od vladalaca i svećenika: no upravo stoga veoma poštujemo naše pretke što su… sami sebe prevladali… Što nas dakle tiču vladari i svećenici današnjice, koji moraju i hoće da žive kroz sebeprevaru!
74.
Po pitanju određivanja vrijednosti – poglavito u umjetnostima – dva su doba obilježila ljudsko postojanje na zemlji : doba autoriteta i doba vladavine masa. U doba autoriteta, moćnik, u liku kralja, bio je taj koji se brinuo za narod i propisivao što je za nj ‘dobro’. Ukusom masa upravljalo je svećenstvo, sklono kralju, ali i visokim umjetnostima. Prema svim dostupnim svjedočanstvima, svećenstvo je bilo to koje je u ono vrijeme poznavalo tajnu umjetnosti. Zbog toga smo imali dvorske slikare, orguljaše i kipare; primjer jednog Diega Velázqueza (dvorski slikar na dvoru Kralja Filipa IV.) ili Johanna Sebastiana Bacha (dvorski orguljaš i koncertni majstor na kraljevskom dvoru u Weimaru, kasnije u Köthenu i Leipzigu) najbolja su svjedočenja toga tipa…
75.
Ali što se događa danas…?
Cijela se povid odigrava u sve manje glava. No gubitak vjere osjećaju svi ostali – … [uslijedio je] nestanak straha, autoriteta, povjerenja, živi se za trenutak, za najgrublje ciljeve, za ono što je najočevidnije: priprema se jedan obrnuti pokret… Iskušavanje i experimentiranje, jedan osjećaj neodgovornosti, uživanje u anarhiji!… Jedan prostiji soj ljudi dobiva vlast (umjesto noblesse ili svećenstva): prvo trgovci, potom radnici. Masa nastupa kao vladalac: individum se mora masi ulagati.
Umjetnik je izgubio svoj privilegirani položaj; i zbog toga, prisiljen je osnažiti svoj ego – nerijetko nauštrb svoje umjetnosti – i boriti se s drugim umjetnicima za svoj kruh u svijetu. Što se moćnika tiče, oni i danas masu podčinjavaju sebi, ali na drugačiji način. Prije su je otvoreno tlačili, danas to čine prikriveno. Prije su rabili batinu, a danas mrkvu. Danas masa ima dojam da je na vlasti…servira joj se demokracija, izbori, novi mediji; servira joj se ono što je najviše zanima: nešto korisno i nešto glupo; jer ‘čovjek mase’ José Ortega y Gasseta najčešće je upravo takav – koristoljubiv/pragmatičan i ne previše pametan.
76.
I što je, onda, za umjetnika postalo tragično u ovom vremenu? To što su ga (moćnici) natjerali da proizvodi ‘korisna’ i ‘glupa’ djela; YouTube filmići, self–help literatura, popularna glazba, blockbusteri, trash kultura… Moćnici su postali dovoljno mudri da svoju taštinu više ne prikazuju otvoreno u javnosti. Nije im više potreban umjetnik da ih veliča. Naprotiv, potrebno im je “veličanje mase” kako bi njome mogli lakše upravljati – i to je današnji ‘poziv umjetnika’. On je, dakle, taj, koji je ‘svojim djelom’ platio cijenu kako bi moćnik mogao nastaviti masu podčinjavati sebi… Na koncu konaca, to je, u neku ruku, i naše objašnjenje nezapamćenog srozavanja ukusa u umjetnostima kojemu ovo doba na svakom koraku svjedoči…
Jednome pitanje vrijednosti može biti smisao života, dok drugome može služiti kao sredstvo manipulacije!
O Duhu i njegovim Moćima 
babeidede said,
Ožujak 2017. u 8:47 pm
Baš si me resetovao sa svojim izvanrednim opservacijama. Pozdrav ogromantni! 🙂
Magičar said,
Ožujak 2017. u 7:25 pm
Tnx, @babeidede, i vi mene, i vi mene… 🙂
lamce08 said,
Ožujak 2017. u 10:07 pm
Odlična tema 🙂
Možda ukus publike nije bio ništa razvijeniji ranije, nego što je danas. Pao mi je na um Ibzenov slučaj: njegova Lutkina kuća je u građanskom teatru bila prva predstava za vrijeme koje je sam Ibzen tražio da se ugase svjetla u publici. To je bio veeeliki skandal! Do tada su ljudi dolazili u pozorište da bi sjeli u parter (oni imućniji u lože) i znatiželjno promatrali ko je od njihovih poznanika došao, s kim je došao, čija žena ima novu haljinu, itd. Usput bi bacili pogled na pozornicu.
Eto, željela sam spomenuti ovaj primjer zbog posljednje rečenice tvog posta.
Magičar said,
Ožujak 2017. u 7:40 pm
Slažem se, draga @lamce08, ukus mase/publike definitivno se nije mijenjao kroz povijest, i njegov izbor nikada nije bila visoka umjetnost… Ali poanta cijele priče je da se umjetnike danas tjera, ne da više proizvode visoku umjetnost, nego da se prilagode ukusu mase… Vjerojatno ti je poznat slučaj “Coelho-Joyce” kao jedan najeklatantnijih primjera tog fenomena… Brazilski self-help pisac odjednom odlučio je napasti jednog od najvećih književnika svih vremena jer se, mojim riječima, ne prilagođava ukusu publike… To sam želio istaknuti. A tvoja digresija o Ibsenovoj publici sve govori o ukusu mase, pa ti sad ponovno optuži jednog Heideggera za elitizam! 🙂
caninho said,
Ožujak 2017. u 9:36 am
Eto Borise brate , razjasnio si mi sad konačno zašto umjetnost neprestano ide sve niže i niže, ali nikako da dotakne dno, jer dno valjda i ne postoji. A da je tako to fino pojašnjava i Rambo Amadeus u ovom videu (iako si ti to puno preciznije objasnio)…video je označen i kreće od tog mjesta koje ti želim pokazati i u otrpilike idućoj minuti Rambo to lijepo pojašnjava :https://www.youtube.com/watch?v=U3xE2zBWHEQ&t=15m32s
Boris said,
Ožujak 2017. u 11:28 pm
Brate Darko, sjajno si upotpunio tekst Rambovim opservacijama i hvala ti na linku! Upravo on o tome govori; ukus kad se nađe na tržištu, a pogotovo ukus mase, ne može ići gore, samo dole! 🙂
dorletin said,
Ožujak 2017. u 2:59 am
dijaLog svijeta kroz
neodređeno dvojstvo i mistično treće
u Jednom
dijalektika
okrenuće stvar
ta
demokratija će preći u oligarhiju zatim
i tiraniju
i aristokratiju neku novu
možda i teokratiju
ko zna … uz vječno vraćanje istog
svjedočio je i Aristotel.
Umjetnik ne bi trebao da brine, on rado ide i u smrt
kao i filosof, što bi rekao Sokrat.
Magičar said,
Ožujak 2017. u 3:00 pm
Drugim riječima, @dorletin, doba je obrtanja svih vrijednosti… Ali zašto više stajati do vrijednosti, do vrijednosti za sve…? Možemo li obrnuti stvari na način da imamo samo svoje vrijednosti, a da tuđe toleriramo…?
dorletin said,
Ožujak 2017. u 9:21 pm
problem je u tome što ne ide mnogo toga baš racionalno, jer,
što kažu, čovjek nešto neće, ali cijelo biće mu viče DA. Ljudi
su poprilično nedorađeni i neotesani, makar bili i obrazovani
vrlo su opasni po zdravlje društva. Pritvorni. Kad ima svijesti
i ljubavi tad greške nema pa otud i tolerancija ne postoji, jer
se ljudi vole i razumiju, naravno, to nije ona pank ljubav, tj. nije
polna već Blizina, npr. o kojoj govori i Levinas, ili neka druga,
da se ne bi sad vezali za nekog određenog mislioca.
Magičar said,
Ožujak 2017. u 12:12 am
Da, i to je onda ta “ljudska zagonetka”, @dorletin… Možda je čovjek samo prijelazno stvorenje, Hesse bi kazao: most između prirode i duha, ali mislim da se Levinas s tim ne bi složio… Ali da se u nama nešto bori s nečim drugim, to uvijek osjećamo, samo mu svatko uvijek daje neki svoj izraz… Moj je Duh i Ego! 🙂
dorletin said,
Ožujak 2017. u 5:58 pm
Čovjek još nije, po Blohu.