Srpanj 2017.

Genij – u znanstvenom i moralnom smislu!

Posted in Fizika i filozofija, HEISENBERG, ZNANOST tagged , , , , , at 10:38 pm autora/ice Magičar

Werner Heisenberg: FIZIKA I FILOZOFIJA

Načelo ili princip neodređenosti Wernera Heisenberga, njemačkog znanstvenika, pripadnika one struje fizičara koja je stvarala kvantnu teoriju te bila vezana uz poznatu (i tako čudnu) Kopenhagensku interpretaciju iste  – o stvarnosti izriče doista nešto neobično. Princip ‘kaže’ da postoji prirodna granica preko koje ljudska spoznaja ne može prijeći. Pa tako, u strogom fizikalnom smislu, ako želimo saznati položaj neke čestice u prostoru, nećemo moći na isti način precizno izmjeriti njezinu brzinu i obrnuto. Pogledajmo kako se o istom problemu izjašnjava i sâm Heisenberg:

Moglo se doduše govoriti o mjestu i brzini elektrona kao u Newtonovoj mehanici, mogle su se, također, promatrati i mjeriti veličine. Ali se obje veličine nisu mogle istodobno odrediti s proizvoljnom točnošću. Utvrdilo se da se umnožak obje te netočnosti ne može učiniti manjim od Planckove konstante podijeljene s masom čestice o kojoj se pri tome radi. Slične su se veze mogle formulirati za druge eksperimentalne situacije. One su se nazvale relacije nesigurnosti ili princip neodređenosti

Ali po čemu se Werner Heisenberg među drugim fizičarima ‘kvantne generacije’ posebno isticao bilo je tumačenje kvantne teorije u odnosu na filozofska promišljanja o svijetu u kojemu živimo. Pod fizičarima ‘kvantne generacije’ koji se nisu u tolikoj mjeri zanimali za posljedice kvantne teorije na filozofsku misao o prirodi u cjelini mislim na Maxa Plancka, Nielsa Bohra, Louisa de Brogliea, Maxa Borna, Paula Diraca, Wolfganga Paulija i dr. uz možda iznimku Erwina Schrödingera koji je o posljedicama kvantne teorije na prirodu i cjelokupnu ljudsku misao volio mozgati možda istim žarom kao i Heisenberg (primjerice, vidi njegovu knjigu What is Life).

Tako je, među prvima, Heisenberg shvatio da kvantna teorija posjeduje implikacije koje će se strahovito odraziti na naše dosadašnje poimanje prirode, a poglavito, prirodnih znanosti u cjelini. Pogledajte samo nazive njegovih predavanja koja je u godinama nakon 2. svjetskog rata držao po cijelom svijetu uključujući tu i našu, bivšu državu: Promjene u osnovama prirodne znanosti, Slika svijeta suvremene fizike, Uloga suvremene fizike u sadašnjem razvitku ljudskog mišljenja… Poglavito, predavanja koja je održao na škotskom sveučilištu St. Andrews u zimskom semestru 1955/56 – poznata kao Gifford-Lectures, i kasnije objavljena u knjizi Fizika i filozofija, čini se da su Heisenberga odvela najdalje u tom smjeru.

Posebice jedna Heisenbergova postavka isticala se među drugima, prkoseći metafizičkim pretpostavkama ontološke realnosti svijeta, i kao takva, bila trn u oku čak i jednom Albertu Einsteinu. Na uvijen način, tvrdila je da su promatrač i promatrano, u fizikalnom eksperimentu, neodvojivi jedno od drugoga. Drugim riječima, bilo koja opažena pojava, čak i u Kantovu smislu, ne postoji, dok ju u samom eksperimentu promatrač ne opazi. Vrlo brzo postalo je jasno da je ovim nalazom poljuljana vjera u staru Kantovu ideju ‘stvari po sebi’ i nadu o postojanju nekakve objektivne, ontološke realnosti koja se jednoga dana može u potpunosti spoznati. Nama, naviklima na realnost vanjskog svijeta, ili bolje rečeno, na vjeru u realnost vanjskog svijeta, koju mislimo da uvijek možemo neposredno iskusiti – ovo se nimalo ne može svidjeti! Priroda stvarnosti koja nas okružuje naprosto nije takva, ustvrdili su Bohr i Heisenberg u Kopenhagenskoj interpretaciji kvantne teorije. Pogledajmo samo s koliko obzira (prema starim metafizičarima) Heisenberg piše rečenice koje se tiču navedene problematike:

Kad hoćemo opisati što se događa u atomskom procesu [fizikalnom eksperimentu na mikroskopskoj razini], moramo poći od toga da se riječi “događa se” mogu odnositi samo na motrenje, a ne na situaciju između dva motrenja… Ne možemo opisati što se “događa” između tog motrenja i sljedećeg… [Kvantna teorija] ne dopušta prostorno-vremenski opis onoga što se događa između dva motrenja. Svaki pokušaj da se nađe takav opis vodio bi do protuslovlja. To znači da se već pojam “događanja” mora ograničiti na motrenje. To je svakako značajan rezultat  za koji se čini kako pokazuje da motrenje igra odlučujuću ulogu kod događaja i da je stvarnost različita prema tome motrimo li je ili ne… [i ne samo to!] … ono što motrimo nije priroda sama, nego priroda koja je izložena našem načinu postavljanja pitanja.

Čast da mu bude bliski suradnik i prijatelj pripala je našem znamenitom fizičaru Ivanu Supeku. Na više mjesta u svojim knjigama, predgovorima i pogovorima drugih knjiga, člancima i osvrtima, Ivan Supek piše o Werneru Heisenbergu s iskrenim štovanjem i divljenjem. I ne samo zbog dosega u kvantnoj mehanici!

Bio je tako skroman da bi u sveučilišnoj nastavi govorio impersonalno (učinilo se), gdje je trebalo iznijeti vlastita otkrića. Više je isticao Bohra u Kopenhagenskoj interpretaciji [kvantne teorije], premda je njegov udio bio veći. Njegovo ponašanje može bit uzor znanstvenicima koji sebi pripremaju proslave sa stotinama publiciranih radova, a koji sve skupa ne vrijede jednog njegova. On ih, naime, ima svega desetak, protivan onoj američkoj devizi publish or perish.

Na ovom mjestu, netko se ipak mora zapitati: nastranu njegovi iznimni dosezi vezani uz kvantnu teoriju; čemu svi ovi hvalospjevi kada se vrlo dobro zna da je Werner Heisenberg bio jedan od rijetkih velikih njemačkih znanstvenika koji je za vrijeme 2. svjetskog rata ostao u Njemačkoj i pod patronatom nacističkog režima vodio tim znanstvenika koji je trebao izgraditi atomsku bombu?

Tu, manje poznatu, biografsku crticu Heisenbergova života dobio sam priliku rasvijetliti gledanjem, prilično razvikane i izreklamirane, ali nepobitno, izvanredne visokobudžetne serije Genij (u produkciji kanala National & Geographic) o jednom drugom genijalnom fizičaru; naravno, radi se o Albertu Einsteinu. Serija se temelji na cijenjenoj, romansiranoj, Einsteinovoj biografiji Einstein: his life and universe pisca Waltera Isaacsona,  zbog čega nimalo nisam sumnjao u autentičnost prikazanog. Dakako, mnogi događaji prikazani u seriji vjerojatno se nisu dogodili na isti način u stvarnosti, ali nekako odaju dojam da odražavaju uvjerenja glavnih protagonista.

Serija Genij tako otkriva da je po pitanju znanstveno-moralnog stava spram izgradnje atomske bombe, Werner Heisenberg nadvisio Alberta Einsteina u barem dvije stvari! Ali idemo redom! Prvo, obojica su se slagala u tome da atomska bomba u rukama luđaka nije dobra opcija za čovječanstvo; drugo, obojica su bila složna i u sumnji da atomsku bombu uopće treba razvijati, s tim da svoje stavove Heisenberg, dakako, nije mogao iznositi javno za vrijeme rata. S druge strane, sam Einstein bio je zgranut činjenicom da je njegova čudesna formula (E=mc2) uopće mogla iznjedriti  jednu takvu mogućnost! (Podsjetimo da ona nevino izriče kako čak i mirujuća čestica posjeduje ogromnu energiju!)

Ali u čemu je to, onda, Heisenberg u moralnom smislu nadvisio Einsteina?

Ovaj dodatni aspekt razotkriva se u izvanrednoj sceni u kojoj Heisenberg i njegov tim, na kraju rata, kao već ratni zarobljenici, od čuvara doznaju da su Amerikanci na kraju ipak bacili atomsku bombu na Hiroshimu. Čuvar im lakonski dobacuje: “Opet su vas Amerikanci prestigli!”, a na unezvijereno pitanje jednog zarobljenog njemačkog znanstvenika “Kako su je uspjeli napraviti?” Heisenberg, s vidnim olakšanjem, odgovara: “Dođite, pokazat ću vam, prilično je jednostavno!”

Ako se za vrijeme gledanja te scene ne naježite od moralnih trnaca i nekakve neopisive tuge koja razara vaše srce, shvaćate, godinama  – nećete nikada!

Osim što nije želio stvarnim radom i naporom sudjelovati u izgradnji atomske bombe  – Heisenberg nije želio da u povijesti ostane zapisano kako je njegova zemlja bila ta koja je atomsku bombu prva izgradila i upotrijebila! “Prilično je jednostavno”, ali nikada to nisam kanio učiniti! To je strahotno moralan odgovor čuvaru koji mu se htio narugati! I ne samo to! Heisenberg se usrdno trudio ostati na čelu jalovog tima stručnjaka koji je, kao bio, posvećen njenoj izgradnji, riskirajući čak i vlastiti život, samo kako bi spriječio nekoga drugog da dođe na njegovo mjesto i da ju ipak konstruira! I sad recite, nije li to doista najviše u moralnom smislu što je jedan znanstvenik mogao učiniti po pitanju opstanka čovječanstva?

Znam, ostario sam; sve više moraliziram, ali ne mogu si pomoći. Društvo ne mogu popraviti, ali barem se povremeno mogu diviti onim pojedincima koji nekom svojom gestom podsjete da čovječanstvo ipak nečemu vrijedi, i da se njegova vrijednost ne može svesti na onih nekoliko Bachovih djela koja, prema onom ‘moralnom čistuncu’ Emilu Cioranu, jedini opravdavaju njegovo postojanje na zemlji… Ovaj post bio je prilog tom uvjerenju.

8 komentara »

  1. Holden Kolfild said,

    Zapisao sam delove. Za sećanje na Heisenberga i ljude kao što je on. Nije sve uzalud.

    • Magičar said,

      Da, @Holdene, kao da si me ‘zarazio’, ti i @Caninho, s tim svojim moralnim pogledom 🙂 ali naravno, u pozitivnom smislu. Svijet bi bio daleko bolje mjesto kad bi ljudi poput Wernera Heisenberga bili utjecajni u društvu!

  2. …Uh, koliko sam sati proveo i besanih noći dok sam savladavao njegove postulate, naročito onaj o principu neodređenosti…

    • Magičar said,

      Uh, a ja to nisam morao činiti, @Ianuse, 🙂 jer nisam studirao prirodne znanosti! Pa ipak, taj princip mi je danas mnogo shvatljiviji, ne znam zašto, kao da sam ga oduvijek znao! Fiziku i filozofiju pročitao sam prvi put prije nekih 7-8 godina i tada mnogo toga nisam razumio, ali danas, kad je čitam, već treći put, istina sporadično, mnogo toga mi je doista puno jasnije… recimo, da ‘stvar po sebi’ doista ne mora postojati! 🙂 Ipak, u ovom tekstu htio sam istaći i Heisenbergovu moralnu ličnost…

      • …Da, shvatio sam taj dio, zato i smatram da je tvoj članak vrlo dobro napisan i obrađen…

  3. letindor said,

    Evo mjesta gdje se čovjek može malo razbaškariti, a malo i kritički da podržimo pustopoljinu, ljudi mogu i zamjeriti, ali šta je tu je, nije teško ni preskočiti ako se šta od ovog pokaže dosadom i preprekom. I Sokrat kaže da njegovi sudije budu dosadni i njegovoj djeci kao što je i on njima bio napast, jer samo na taj način se ljudi mogu razvijati:

    Princip neodređenosti je znak da prostor i vrijeme nisu apsolutni ili unaprijed (njutnovski) dati
    što je jasno i s pojmom transcendentalnog vremena i prostora kod Kanta,
    koji nastaju neposredno pred formiranje ili oblikovanje objekta

    princip neodređenosti je jasan već u antici
    Aristotelu je kretanje promjena pa princip neodređenosti ima smisla
    i kretanje mu je samo po mjestu
    no, tema je i šira

    novi naučnici ništa posebno nisu ni otkrili već su rekli na drugi način, naučno
    objektivno, a filosofski to je nemoguće reći tačno na taj način
    zadnja nauka je Povratak sebi, pitagorejsko-sokratski iz Platonovih spisa (npr. Država)
    to je i stari problem kvadrature kruga kod Pitagorejaca, kao i paradoksi Elejaca
    kako!? konačno prelazi u beskonačno i suprotno
    kako obim kruga prevesti u istostranični kvadrat.
    Takođe, po Elejcima (npr. Melis, Zenon …) kretanje NE postoji
    i kod Platona imamo jedno od prvih počela, uz Jedno (Dobro) i neodrediva dvojina.

    Kvantno sloboda skrajnuta dala je vjerovatnoću
    sami kvanti kao paketi energije i nisu sporni
    ali se puno uz tog doda nepripadajućeg
    pa ljudi sve u kompletu konzumiraju
    čovjek još nesvjestan živi napamet, to je jasno i antici – pećina ili danas matrix
    po nužnosti koja je nižeg reda spram Božanske Slobode
    o kojoj će i Dostojevski
    a i Einstein veli: ,,Bog ne baca kockice.“

    No, šta s Bogom kojeg čas ima, a čas ga i nema kod vjernika i kod ateista,
    kod filosofa i kod naučnika? I tu je neodređenost. Ima smisla.

    Da se kolebaju prostor i vrijeme govorio je i Bolcman
    ovo kolebanje upravo je znak postojanja Bića
    neke slobodne volje.
    Filosofija putuje pitanjem, nema zaključka
    i premise su sporne , a i sud još prije toga.

    Subjekt je, da kako, u vezi s objektom kojeg posmatra
    subjekt još nije ili više nije, a objekt je ono kako isti nedostaje samom sebi
    čovjek će se upotpuniti kad se subjekt i objekt sjedine
    sintetišu. Istina je u procijepu. Analiza je rasparčavanje i na tome se ne smije ostati.

    Plank brani Einstenovu posebnu teoriju relativiteta
    kojoj su greške davno otkrivene i od samog Einsteina
    ali je ova značajna jer je bar malo pomjerila dotadašnju njutnovsku (ne Njutnovu) mehaniku
    Einstein ograničava brzinu svjetlosti na Remerovu 300 000 km u sekundi kao maksimalnu
    a još ista zavisi i od sredine u kojoj se prostire, što je neozbiljno
    ne uzimajući u obzir da je i sama ta sredina Svjetlosne prirode
    Einsteim mirotvorac i potpisnik za ,,ono“ u SAD.

    Sve su teorije uzdrmane, i njutnovska koja nije sasvim Njutnova i Einsteinova, ali
    nema još bolje paradigme pa se ove ne smiju sklanjati.
    I eto kako nauka funkcioniše. Politički. Inače, znaje o svemu postoji odavno.
    Još se tačno ne zna ni šta je masa i šta je gravitacija, a kao sve to tačno znamo, svijet izmiče očigledno. Šta je i magnetizam. NE znamo ili se pravimo da znamo.
    Sve što je davno otkriveno krije se i ponovo otkriva na sad novi i ograničen način.
    Aleksandar V. se pobunio kad je i Aristotel izdao svoje spise u javnost
    Aristotel mu govori da ne brine jer to ionako ne može niko razumjeti osim onog ko je upućen u isto.

    Jedan veliki gospodin iz Smiljana je mnogo više rekao od svih ovih zajedno ali, eto, i njega doziraju i izvrću. Ipak, svaka čast i ovima jer nešto su rekli za razliku od mene koji ih sad , evo, kritikujem, a da nema nijednu gotovu teoriju iza sebe, niti ću kad je imati. Pozdrav Pustopoljini.

    • Magičar said,

      Dragi @Letindor, što drugo učiniti nego zahvaliti se ponovno na tvom ogromnom komentaru. U njemu si spomenuo dosta toga, ali me vrijeme po običaju ‘prestiže’, pa ću ti dati svoj odgovor samo na one dijelove koji se odnose na prostor i vrijeme…

      Možda ti je promaklo na blogu, ali pustopoljina, kako ti kažeš :), ima jednu ingenioznu, ali dakako vrlo spekulativnu ideju u svezi prostora i vremena … ona (pustopoljina) tvrdi da prostor i vrijeme proizlaze iz materije (u fizičkom smislu), odnosno da izviru iz našeg pogleda (u kognitivnom smislu). Dakako i ovdje je dualizam na djelu kao u kvantnoj mehanici po pitanju toga je li svjetlost (ali i materija) val ili čestica….

      E sad, kada ti napišeš da prostor i vrijeme “…nastaju neposredno pred formiranje ili oblikovanje objekta”, onda ja tu vidim svoju ideju u malom… Ali čak se ni Kant nije izrazio tako! Zato ti čestitam na hrabrosti, naravno u onom smislu da jako stojimo do onoga što glasno kažemo. Malo kasnije spomenuo si i kolebanja prostora i vremena koja je spominjao Boltzman… sve to može, ali ne mora upućivati na vrlo zagonetnu prirodu prostora i vremena koja je ključna za objašnjenje ili samo uvid u narav stvarnosti… Bilo kako bilo, takve teme jako me privlače i vjerojatno ću se baviti njima dok sam živ…

      Ako te ove teme zanimaju skokni do mog drugog bloga, ako već nisi (https://oinformaciji.wordpress.com/) na kojemu te ideje razvijam detaljnije… Iako su one tu i dalje spekulacije, ozbiljno se njima mislim pozabaviti u svom budućem znanstvenom radu, već sam jedan rad napisao a koji tu ideju spominje barem u fusnoti, i možeš ga potražiti na tom blogu…

      Ostale reference, povezivanja sa starogrčkim filozofima, ukazivanje časti “velikom gospodinu iz Smiljana” i sl., kao što već znaš, uvijek su dobrodošle digresije mojoj pisaniji… 🙂

  4. letindor said,

    O.K. Pozdrav


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: