Siječanj 2014.

Udomljavanje osobnosti (ili na što treba paziti prilikom upotrebe riječi dekonstrukcija)

Posted in Art, KNJIŽEVNOST - DRAMA, REZA tagged , , at 4:38 pm autora/ice Magičar

Yasmina Reza: ART

“Ako sam ja ja zato što sam to ja, a ti jesi ti zato što si to ti, ja sam ja, ti si ti. Međutim, ako sam ja ja zato što si ti ti, a ti jesi ti zato što ja jesam ja, onda ja nisam onaj koji jesam i ti nisi onaj koji jesi…”

Ova fantastična, psihološka igra riječi potječe iz drame Art, prvi put objavljene 1994. koja je proslavila njezinu autoricu, francusku spisateljicu Yasminu Rezu, otada nezaobilaznu u redovitom podizanju prašine u kulturnom miljeu kako vlastite države, tako i izvan nje. Malo je reći da je ovom igrom riječi podigla ‘prašinu’ i moje nutrine. Doista, nije ‘bez vraga’ pitati se koliko mi ostajemo mi, dok se ulagujemo ili namećemo drugome u svakodnevnoj komunikaciji? Koliko je naša osobnost jedinstvena i ‘stvar karaktera’, a koliko proizvod popuštanja i utjecaja okoline? ‘Svojih’ osobnosti, čini mi se, imam bezbroj, a na tome mogu zahvaliti kako zanimljivim ljudima iz svoje okoline pod čijim sam utjecajem (pa ih nerijetko i oponašam) tako i svojim nevjerojatno disparatnim sklonostima…

Netko trguje ovim, netko onim, netko preprodaje svoje tijelo, netko dila drogu, a ja bih to, čini mi se, mogao sa svim svojim osobnostima… mogao bih trgovati sa svojim osobnostima! Nikada se sebi ne činim ja zato što sam to ja. Sa svakim čovjekom ponaosob drugačije se ponašam; osim toga, u sebi udomljujem nekoliko potpuno različitih ‘zanimanja’ – rockera, romanopisca, znanstvenika… kojima bih mirne duše mogao pridodati i filozofa, računalnog geeka, čak i zaljubljenika u društvene sportove (između ostalih, najviše u nogomet i rukomet). Na stranu uobičajenih infantilnosti kojima je svaka stvaralačka duša pretila, ja se ozbiljno zanimam za sudbinu svemira, u potrazi sam za općom teorijom informacija, a od jezovite dragosti, u osobitom poststrukturalističkom raspoloženju, naježim se na spomen riječi dekonstrukcija. Sâm za sebe tvrdim da sam antirealist i konceptualist, poststrukturalist i pseudomodernist. Doista, ne znam gdje počinjem, gdje završavam. Jednoznačno, nikako se ne mogu definirati.

Sposobnost udomljavanja različitih osobnosti jedna je od temeljnih karakternih crta čovjeka dvadeset prvog stoljeća. Nikome prije njega to nije pošlo za rukom, a možda i nikome poslije njega. Ni u jednom drugom djeliću ljudske historije neće biti toliko ostavštine na kojoj ćemo moći graditi svoje osobnosti, nikad više toliko predrasuda i mogućnosti. Zbog toga se valjda toliko prepoznajem u Yvanu, Rezinom junaku u drami Art, kojemu je riječi u epigrafu ovog teksta napisao njegov psiholog, i koje je on morao zapisati na ceduljicu jer su ‘prekomplicirane’! O samom Yvanu njegov prijatelj Marc na samom početku drame ovako rasuđuje:

…Yvan [je] tolerantan, a to je u ljudskim odnosima najveći nedostatak. Yvan je tolerantan zato što mu nije stalo.

Još jedna bolna crta udomljivača osobnosti! Mi smo ravnodušni, i zapravo hladni prema drugima, premda se za sve zanimamo. Što se tiče samog Yvana na jednom mjestu on će se pojadati Marcu “Da samo znaš kako meni predmeti idu na živce”, a na drugom, i Sergeu i Marcu, požalit će se na svoju mamu, razgolićujući gotovo u potpunosti svoj plahi i nestalni karakter:

– Je li ti drago što ćeš se oženiti? – neki me dan glupo upitala majka. “Je li ti barem drago što se ženiš?”… Zašto mi ne bi bilo drago, mama?… Kakav je to odgovor, kaže ona, ili ti je drago ili ti nije drago, na pitanje se ne odgovara protupitanjem…

Dramsko djelo Art jednostavno morate pročitati. Ono je za vas minimum minimuma čitanja francuske suvremene drame. Moja zabrinutost u ‘trajnu posuđenost’ jedinog primjerka prevedenih i objavljenih djela francuske dramaturginje raspršila se u trenu kad mi je knjižničarka, moja bivša studentica, nakon kratkog vremena od narudžbe, donijela prljavo-sivo-crvenkastu knjigu na kojoj je pisalo Četiri drame. Pored živih dvjestotinjak (ili tristotinjak) studenata croatistike osječkog Filozofskog fakulteta ja sam se, eto, bez većih problema domogao jednog takvog književnog bisera. Umjesto da mojim fakultetom već dulje vremena vlada kult Yasmine Reze, i da se ovoj knjizi u fakultetskim prostorima u potpunosti zametne trag, da ritualnim posvećenjem prelazi iz jedne u drugu ruku, čitajući se po mansardama i suterenima fakulteta na živahno-mističnim pjesničkim večerima, ja je eto bez ikakvih problema nalazim prašnjavu, možda i mjesecima ‘nepodizanu’, na polici fakultetske knjižnice…

Odmah na naslovnici, pogled mi privlači jedna informacija. Drama Art u RH prvi put je izvedena u Sisku 1998. u režiji nikog drugog doli Relje Bašića (našeg Fulira, pitat ćete? Pa da; upravo njega). Osim Relje, na pozornici su mu su pridružili i njegovi glumački pajdaši, također specijalisti za prikaz hrvatske malograđanštine, Boris Buzančić i pokojni Vanja Drach. Nemojte me krivo shvatiti ili me krivo shvatite, kako hoćete, ali ta me je informacija u početku ometala u čitanju ovog komada. Nikako nisam mogao zamisliti baš Relju Bašića, Vanju Dracha i Borisa Buzančića u tim ulogama, ulogama koje su ih, po mojem prvotnom mišljenju, nadrastale miljama… A onda sam iznenada promijenio mišljenje. Shvatio sam da glumci svakako moraju biti svjesni svojih uloga, ali da ne moraju biti svjesni i onoga što igraju; paradoksalno, da ne moraju razumjeti i sâmo dramsko djelo. Štoviše, u slučaju jednog ovakvog dramskog djela, poželjno je da ga ne razumiju, jer će ga takvog bolje odigrati! Naravno da sam pritom još uvijek sumnjičavo vrtio glavom zbog znanja da je Relja Bašić bio taj koji je dramu i režirao… I to je stajalo u popratnoj informaciji. I što onda? Pa režiser bi također komad morao razumjeti! To znači da možda i griješim i da zasigurno našeg Relju doživljavam s niz predrasuda….Ali pustimo sad na stranu izvedbu ove drame iz 1998. našeg glumačkog trojca, inače specijaliziranog za prikaz malograđanštine, i moju zamisao po kojoj bih ja u njezinoj izvedbi radije vidio glumce kalibra Zijaha Sokolovića i okrenimo se samoj drami…

Pitanje koje Yasmina Reza u njoj postavlja jedno je od najdubljih pitanja s kojim se, prema mom mišljenju, danas suočava zapadnjačko mišljenje i kultura u cjelini… Zanimljivo je da se ono upravo tiče suvremene umjetnosti a da se ne dotiče malograđanštine (Yvan, Marc i Serge, definitivno, nisu malograđani). Uostalom, kako biste se vi ponijeli u situaciji, koja čini zaplet ove drame, u kojoj netko vama blizak (recimo, prijateljica/prijatelj) za sliku, koja na sebi nema ništa drugo osim bijele boje i na kojoj, krajnjim naporom, uspijevate razlučiti tek nekoliko poprečnih bijelih linija i jednu vodoravnu, malo deblju, pri dnu, spreman dati ni manje ni više nego dvjesto tisuća kuna (u drami, naravno, franaka)? Ne čini li vam se da treba imati hrabrosti i obraditi upravo takvu temu. Svakako danas treba pričati o suvremenoj umjetnosti, opasnom i skliskom terenu, za sve one koji su u uobičajenom umjetničkom angažmanu skloni varanju… Pored toga, u drami Art nailazimo i na onaj čudovišni, samo rijetkima razumljiv (ako i rijetkima!) pojam – dekonstrukcija – koji se javlja u dojmljivim dramskim pasažima Marca, lika koji ga, istina, otvoreno ne optužuje, ali zapravo njegovu upotrebu smatra krivom za sve negativno što se danas događa u ljudskim odnosima (konkretno, između njegova prijatelja Sergea koji je sliku kupio i njega). Osvrnimo se na Marcovo rezoniranje u vezi problematičnih odnosa sa Sergeom nakon što je ovaj kupio ‘bijelu sliku’ za basnoslovan novac:

Problem je starijeg datuma…
Potječe, da budem precizan, od dana kad si bez trunke ironije, opisujući neko djelo, izgovorio riječ dekonstrukcija.
Nije me toliko oneraspoložio sam termin dekonstrukcija, koliko ozbiljnost kojom si ga izgovorio.
Upotrijebio si ozbiljno, bez distance, bez trunka ironije, riječ dekonstrukcija, kume moj.
Ne znajući kako da se postavim u toj situaciji, bubnuo sam kako se pretvaram u mizantropa, a ti si mi  odbrusio: Tko si ti, molim te lijepo? S kojim pravom to govoriš?
“Odakle ti pravo da se izdvojiš od ostalih ljudi?” napao me Serge, vrlo podlo. I vrlo neočekivano…
“Tko si ti, mali moj Marc, da sebe smatraš važnijim od drugih?”…
Tog sam mu dana trebao razbiti zube. I reći mu, kad padne na pod, izubijan, a ti, mali moj Serge, kakav si mi ti prijatelj kad ne misliš da ti je prijatelj važniji od drugih ljudi?

Zapanjujuće lakim čini se ove dubinske dvojbe iz okrilja uznapredovale zapadnjačke kulture prenijeti u naše, dakako, daleko primitivnije okruženje u kojem uobičajene ljudske vrijednosti poput prijateljstva lome zube, ako ne na umjetničkim pitanjima, a ono u susretu s onim referendumskim… Vjerovao ti ili ne, kume moj (da parafraziram Marca), kod nas prijateljstva padaju na tome jesi li zaokružio ZA ili PROTIV…

Ne možete znati čiju je stranu zauzela Reza. Otuđenje čovjeka, premda potpuno, istodobno tomu može ‘zahvaliti’ kako samo rijetkima razumljivoj teoriji i suvremenoj umjetnosti kojom se nastoji dokučiti i oponašati stvarnost, tako i ‘novim poklonicima tradicije’ koji su ‘zapanjujuće arogantni’ u preziranju tih istih teorija i suvremene umjetnosti u cjelini.

I tako sam se, dragi moji, ‘književno’ zaljubio u desetak godina stariju francusku spisateljicu kojoj je baš ovih dana objavljen i novi roman (Sretni sretnici). Ne samo da se radi o još uvijek privlačnoj pedeset trogodišnjakinji, francuskoj književnoj zvijezdi, koja se proslavila u prvom redu svojim dramskim djelima, nego i o osobi, književnom umu, koja na zarazan način misli o onome o čemu bih i ja čitavo vrijeme mislio, i koja opisuje svijet upravo na način na koji bih i ja to želio – ovdje tisuću puta ponovljenom frazom –  da bi mu kroz jedno iznimno književno ostvarenje uzela mjeru…

2 komentara »

  1. zlatko kozina said,

    Relja Bašić: Tisuću lica
    By Miljenko Jergović | Published: 12/01/2012
    Ime Bojana Stupice (1910-1970), predratnog studenta arhitekture, antifašista, zatočenika talijanskoga koncentracijskog logora, jednako je u temeljima modernoga srpskoga koliko i hrvatskog teatra. Režirao je, ravnao kazalištima, predavao, pa čak i projektirao zgrade (autor je arhitektonskog rješenja beogradskoga Ateljea 212). Nitko kao Stupica nije utjecao na kazališnu poetiku socijalističke Jugoslavije i ničiji se utjecaj nije osjećao tako dugo. Sve do današnjih vremena, i već puna četiri desetljeća nakon njegove smrti. I još nešto: ničije ime, kao Stupičino, nije ostalo izvan svih postjugoslavenskih nacionalističkih prijepora. Ni Srbi, ni Hrvati nemaju s njim nikakvih problema. Možda zato što je bio Slovenac, rođeni Ljubljančanin, i vazda mu se to poznavalo u govoru i naglasku.

    Ali nećemo danas o Bojanu Stupici, nego o njegovome učeniku. Vrlo kratko, u dvije školske godine, sredinom pedesetih, maestro je predavao na zagrebačkoj akademiji, kada je zapazio jednoga naročito talentiranog Gavellinog studenta, pa ga je odlučio preko reda i mimo boljih akademskih običaja uključiti u ansambl Hrvatskoga narodnog kazališta. Znate sami koliko je to rizično, znate barem iz nogometa – te posljednje hrvatske umjetnosti – da od igrača koji prerano budu gurnuti u seniorsku momčad Hajduka ili Dinama, obično nikada ne bude ništa. Isto je i s glumcima. Ali Stupica ne bi bio Stupica da nije znao procijeniti i svojom procjenom zadužiti hrvatsku kulturu kao malo koji menadžer, intendant ili antologičar u njezinoj povijesti. I danas, kada ni sama sebi više nije važna, i kada se u naopakoj državi, pod vladavinom tihe hunte, guši u svome provincijalizmu, takva hrvatska kultura uživa plodove jedne pedagoške procjene Bojana Stupice. Jer i danas, kad ne snima ništa, nego sjedi u svome lijepom iličkom stanu i, eventualno, razgovara s Dobroslavom Silobrčićem, Relja Bašić je aktivna kulturna činjenica. Umjetnik, a istovremeno i živo umjetničko djelo, kakvih je malo, među glumcima ili plesačima, jer on, Relja, već cijelih pola stoljeća predstavlja metaforu, utjelovljenje i ovaploćenje, da upotrijebimo tu lijepu srpsku riječ, hrvatske i zagrebačke govorne, glumačke, ali i građanske geste. Nije to samo stvar talenta, još manje stjecaja kazališnih, filmskih ili historijskih okolnosti: Relja Bašić je godinama vajano, uzgajano i podizano djelo marljivoga Gavellinog i Stupičinog studenta Relje Bašića. U Relju Bašića je Relja Bašić uložio više energije i truda, u stotinama filmova i kazališnih predstava, u dobrim, pristojnim ili očajnim produkcijama, na svim velikim jugoslavenskim pozornicama i na pozornicama zapuštenih i prašnjavih domova kulture po unutrašnjosti. I rezultat je na kraju fantastičan. Veće je, te za hrvatsku i sve južnoslavenske kulture važnije, umjetničko djelo živ glumac Relja Bašić, nego sve što je izvajao Ivan Meštrović i što se ovih tjedana, u okviru jedne turističke ekspedicije Ministarstva kulture, pokazuje po Francuskoj.

    U Silobrčićevom razgovoru s Reljom Bašićem pojavljuje se jedan po nas neugodan detalj: Relja, kaže, ne može iz stana, jer nema lifta, a lift se ne može ugraditi zbog, je li tako, zaštite spomenika, urbanističkih planova ili izgleda fasada na javnim objektima… Tako su, naime, rekli nadležni. Bit će da su bili jednako birokratski precizni, kao i Bojan Stupica kada je izdiktirao, potpisao i ovjerio odluku da se student Relja Bašić primi u ansambl Hrvatskoga narodnog kazališta. Samo što se to dogodilo na počecima jedne kulture, a odluka o liftu za Relju Bašića donesena je na njezinom kraju. Nezgodno je to zato što se neki od nas još sjećaju što se događalo u međuvremenu. A to sjećanje čovjeka nekako učini odgovornim. Naime, živima je pa i svejedno hoće li Meštrovićeve skulpture izaći iz depoa, ali živima nije svejedno hoće li živ Relja iz svoga stana, na Ilicu. Šteta bi bilo ne reći: Ministarstvom kulture, na žalost, upravljaju mrtvaci te iste kulture.

    Ali što se sve događalo između dvije birokratske odluke, koje su upravljale sudbinom jednoga glumca, prve o umjetnosti i druge o liftu? Svojedobno, Relja Bašić je najavljivao pisanje memoarske knjige, ali izgleda da se nije odvažio. Ili ga – što je, također, vjerojatno – sudbina nije dovoljno pritisnula. Kao što sudbina jest pritisnula njegova povremenog filmskog partnera, beogradskoga glumca Bekima Fehmiua da u dva toma napiše svoj životopis, jednu od najsnažnijih knjiga srpskohrvatske (i albanske) književnosti u zadnjem desetljeću. I tu je, čini mi se, razlika u načinu na koji su svoje velike umjetnike “pritiskali” Zagreb i Beograd. Bekima je nacionalističko bjesnilo srpske kulture odvratilo od glume i izlaska iz stana, među sve te ljude, a Relji je hrvatska kultura, u ime zaštite hrvatske kulture, uskratila lift i izlazak iz stana. Prvo je za pisanje memoara, ipak, inspirativnije.

    Kada bi Hrvatska televizija bila drukčija nego što jest, netko bi već napravio retrospektivu filmova Relje Bašića, koja bi mogla biti i mala filmska povijest Hrvatske i Jugoslavije. Evo kako bi to izgledalo izbjegnemo li sva opća mjesta ili po stotinu puta prikazane klasike (“Koncert”, “Rondo”, “Tko pjeva zlo ne misli”…). Započnimo sa “Crnim biserima”, sarajevskog redatelja Tome Janića, iz 1958, nastavimo s “Hasanaginicom”, beogradskoga slikara i redatelja Miće Popovića, iz 1967, pa s Fanelijevim “Putem u raj” iz 1970, Vrdoljakovim “Depsom” iz 1974, Golikovom “Ljubicom” iz 1978, Žilnikovom “Tako se kalio čelik”, snimljenim 1988. Svega se nađe u tih šest filmova: barem jedno besmrtno remek djelo (“Crni biseri”), dva filma koji danas djeluju bolje nego u vrijeme kada su snimljeni (“Deps” i “Hasanaginica”) i nekoliko djela koje je, uglavnom, pregazilo vrijeme, ali u kojima se, pored ostaloga, vrlo precizno ogleda duh istog tog vremena, trenutka u kojem su snimljeni i dugog, inkubacijskog procesa koji vodi njihovom nestanku. Ali svi oni imaju nešto zajedničko: preciznog, razgovjetnog i komunikativnog Relju Bašića, uvijek podređenog glumačkom zadatku, koji nikada, ni u jednom filmu, ne igra više nego što se od njega traži, ne gura se u kadar, ne nadglumljuje važnije likove od svoga, nego gospodski uredno i smjerno obavlja svoj posao, vrši svoju misiju u životu i u umjetnosti.

    Relja Bašić je podli kriminalac, bezdušni gusar, snob u nacističkoj uniformi i – što je najgore – rođeni izdajnik, prijetvorna hulja, koja može glave doći sve naše heroje. Relja Bašić je strip junak, glumac za stereotipne uloge, koji je u stanju omađijati gledatelja i uvjeriti ga da lik kojeg igra nije akcioni, partizanski, socijalistički kliše. Relja Bašić je Zagrepčanin, tipični malograđanin, Hrvat iz nekoga vica o Srbima i Hrvatima, Relja Bašić je intelektualac iz vremena kada je u modi bila egzistencijalistička proza i poza. Eno ga u onom Berkovićevom “Rondu”, filmu koji sam kao klinac snažno nevolio, pa sam ga i tada po deset puta gledao, sve se sileći da ga ne volim, i sve se diveći toj dvojici glumaca: čudovišnom Stevi Žigonu, glumačkom stroju u kojem na kraju više ništa nije bilo ljudsko a sve je bilo tako moćno i besmrtno, te Relji Bašiću, koji je pozom bio srodan Žigonu, ali po svemu drugom od njega različit. On je od svoje ljudskosti i svoje ljudske slabosti stvorio svoju veličinu. O, kako ih je obojicu Berković uspio razigrati i upotrijebiti, a zatim ih, neoštećene, snimiti na filmsku traku.

    Eto, gospodo i drugovi stari, za danas samo toliko o Relji Bašiću. A moglo bi se o njemu iz tjedna u tjedan, barem šezdeset godina o njegovih šezdeset godina. Toliko je prošlo otkada je, pod režijom Šime Šimatovića, snimio svoj prvi film: “Kamene horizonte”. A zatim još šezdeset godina o šezdesetak Reljinih kazališnih godina, od “Svete Ivane”, koju je po tekstu Bernarda Shawa 1955. u zagrebačkom HNK režirao Bojan Stupica. I tako svake subote, punih sto i dvadeset godina. Ne bi nam, nikome, bilo dosadno, i bila bi, makar samo na šabat, ponovo živa hrvatska kultura, kao što je živ – Bog mu dao zdravlja – glumac Relja Bašić. Čovjek za tisuću karaktera, ali bez ijednoga lifta.

    Miljenko Jergović 01. 12. 2012.

    • Magičar said,

      Definitivno, nisam bio načisto s našim Reljom. Premda, Jergović umnogočemu pretjeruje. Moja poanta je u tome da se Relja specijalizirao u glumačkim izvedbama prikaza malograđanštine ili kako je Miljenko ‘lijepo’ uočio u pozitivnom kontekstu:”Relja Bašić je podli kriminalac, bezdušni gusar, snob u nacističkoj uniformi i – što je najgore – rođeni izdajnik, prijetvorna hulja, koja može glave doći sve naše heroje.” – a da drama Art nema nikakve veze s prikazom malograđanštine. Dakle, ciljao sam na to da su ovi naši dramu požurili uprizoriti jer su pomislili da se radi, u najmanju ruku, o francuskoj verziji Glembajevih, a što, po meni, ne odgovara istini… Naravno, samu izvedbu ne mogu kritizirati jer joj nisam ni nazočio…


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: