Siječanj 2014.
Udomljavanje osobnosti (ili na što treba paziti prilikom upotrebe riječi dekonstrukcija)
Yasmina Reza: ART
Netko trguje ovim, netko onim, netko preprodaje svoje tijelo, netko dila drogu, a ja bih to, čini mi se, mogao sa svim svojim osobnostima… mogao bih trgovati sa svojim osobnostima! Nikada se sebi ne činim ja zato što sam to ja. Sa svakim čovjekom ponaosob drugačije se ponašam; osim toga, u sebi udomljujem nekoliko potpuno različitih ‘zanimanja’ – rockera, romanopisca, znanstvenika… kojima bih mirne duše mogao pridodati i filozofa, računalnog geeka, čak i zaljubljenika u društvene sportove (između ostalih, u nogomet i rukomet). Na stranu uobičajenih infantilnosti kojima je svaka stvaralačka duša pretila, ja se ozbiljno zanimam za sudbinu svemira, u potrazi sam za općom teorijom informacija, a od jezovite dragosti, u osobitom poststrukturalističkom raspoloženju, naježim se na spomen riječi dekonstrukcija. Sâm za sebe tvrdim da sam antirealist i konceptualist, poststrukturalist i pseudomodernist. Doista, ne znam gdje počinjem, gdje završavam. Jednoznačno, nikako se ne mogu definirati.
A onda naiđoh na ovu psihološku riječi francuske dramaturginje Yasmine Reze iz njene drame Art (1994):
“Ako sam ja ja zato što sam to ja, a ti jesi ti zato što si to ti, ja sam ja, ti si ti. Međutim, ako sam ja ja zato što si ti ti, a ti jesi ti zato što ja jesam ja, onda ja nisam onaj koji jesam i ti nisi onaj koji jesi…”
Jesam li ‘prepun’ svojih osobnosti zato što više “nisam onaj koji jesam”…? I tko je odgovoran za to što svoju osobnost isključivo definiramo u odnosu na osobnost drugoga…? Tko je izmakao ‘postojanu zemlju identiteta’ pod našim nogama? Bit će da iza toga stoji ona nezgodna riječ – dekonstrukcija…
Sposobnost udomljavanja različitih osobnosti jedna je od temeljnih karakternih crta čovjeka dvadeset prvog stoljeća. Nikome prije njega to nije pošlo za rukom, a možda i neće nikome poslije njega. Ni u jednom drugom djeliću ljudske historije neće biti toliko ostavštine na kojoj ćemo moći graditi svoje osobnosti, nikad više toliko predrasuda i mogućnosti. Zbog toga se valjda toliko prepoznajem u Yvanu, Rezinom junaku u drami Art, kojem je riječi iz epigrafa ovog teksta napisao njegov psiholog, i koje je on morao zapisati na ceduljicu jer su, po njemu, ‘prekomplicirane’! O samom Yvanu njegov prijatelj Marc na samom početku drame ovako rasuđuje:
…Yvan [je] tolerantan, a to je u ljudskim odnosima najveći nedostatak. Yvan je tolerantan zato što mu nije stalo.
Još jedna bolna crta udomljivača osobnosti! Mi smo ravnodušni, i zapravo hladni prema drugima, premda se za sve zanimamo. Što se tiče samog Yvana na jednom mjestu on se požali Marcu: “Da samo znaš kako meni predmeti idu na živce”, a na drugom, i Sergeu i Marcu, na svoju mamu, razgolićujući gotovo u potpunosti svoj plahi i nestalni karakter:
– Je li ti drago što ćeš se oženiti? – neki me dan glupo upitala majka. “Je li ti barem drago što se ženiš?”… Zašto mi ne bi bilo drago, mama?… Kakav je to odgovor, kaže ona, ili ti je drago ili ti nije drago, na pitanje se ne odgovara protupitanjem…
Dramsko djelo Art trebate pročitati. No, moja zabrinutost u ‘trajnu posuđenost’ jedinog primjerka knjige francuske dramaturginje pokazala se neopravdanom. Bez većih problema domogao sam se prljavo-sive-crvenkaste knjige na kojoj je pisalo Četiri drame. Sa sjetom ipak zamišljam da se u neko drugo vrijeme fakultetom ipak širi kult Yasmine Reze, i da se ovoj knjizi nakon beskrajnjih posudbi na koncu zameće trag, da knjiga još samo ritualnim posvećenjem prelazi iz jedne u drugu studentsku ruku, i da se javno čita po mansardama i suterenima zgrade na opskurnima, postmodernističkima pjesničkim večerima… Da; to bi se možda dogodilo u neko drugo vrijeme. U ovome Četiri drame tko zna koliko dugo stoje na polici s drugim dramama kupeći prašinu…
Pitanje koje Yasmina Reza postavlja u drami Art jedno je od najdubljih pitanja s kojim se danas suočava zapadnjačko mišljenje i kultura u cjelini… To se pitanje više tiče same suvremene umjetnosti, negoli malograđanštine (Yvan, Marc i Serge, definitivno, nisu malograđani). Vrijedi li za sliku na kojoj se ne nalazi ništa sem bijele boje, s nekoliko, istina, jedva zamjetnih poprečnih bijelih linija i debljom vodoravnom pri dnu, dati dvjesto tisuća franaka kao što je to učinio Serge? Ne čini li vam se da je ovdje potrebno imati umjetničke hrabrosti da bi se jedna ovakava tema obradila? Glasno govoriti o suvremenoj umjetnosti, tom opasnom i skliskom terenu, pred onima koji su u uobičajenom umjetničkom angažmanu skloni varanju…? U drami Art, osim toga, nailazimo i na onaj čudovišni, samo rijetkima razumljiv (ako i rijetkima!) pojam – dekonstrukcija – koji se pojavljuje u dojmljivim dramskim pasažima Marca koji njegovu upotrebu smatra krivom za sve negativno što se danas događa u ljudskim odnosima, a pogotovo između njega i njegova prijatelja Sergea. Osvrnimo se na Marcovo rezoniranje u vezi problematičnih odnosa sa Sergeom nakon što je ovaj kupio kontroverzno platno:
Problem je starijeg datuma…
Potječe, da budem precizan, od dana kad si bez trunke ironije, opisujući neko djelo, izgovorio riječ dekonstrukcija.
Nije me toliko oneraspoložio sam termin dekonstrukcija, koliko ozbiljnost kojom si ga izgovorio.
Upotrijebio si ozbiljno, bez distance, bez trunka ironije, riječ dekonstrukcija, kume moj.
Ne znajući kako da se postavim u toj situaciji, bubnuo sam kako se pretvaram u mizantropa, a ti si mi odbrusio: Tko si ti, molim te lijepo? S kojim pravom to govoriš?
“Odakle ti pravo da se izdvojiš od ostalih ljudi?” napao me Serge, vrlo podlo. I vrlo neočekivano…
“Tko si ti, mali moj Marc, da sebe smatraš važnijim od drugih?”…
Tog sam mu dana trebao razbiti zube. I reći mu, kad padne na pod, izubijan, a ti, mali moj Serge, kakav si mi ti prijatelj kad ne misliš da ti je prijatelj važniji od drugih ljudi?
Na kraju, ne možete znati čiju je stranu zauzela Reza. Otuđenje čovjeka, premda potpuno, može ‘zahvaliti’ na postojanju kako suvremenoj umjetnosti koja ga tematizira i nastoji dokučiti, tako i ‘novim poklonicima tradicije’ koji su ‘zapanjujuće arogantni’ u njezinu preziranju. Bilo kako bilo, tako sam se ‘književno’ zaljubio u desetak godina stariju francusku spisateljicu koja je baš ovih dana objavila i svoj novi roman – Sretni sretnici. Ne samo da se radi o francuskoj književnoj zvijezdi koja se proslavila svojim dramskim djelima, nego i o književnom umu koji na zarazan način misli i piše o onome o čemu bih i ja cijelo vrijeme mislio i pisao, i koji opisuje svijet upravo na način na koji bih i ja to želio – ovdje tisuću puta ponovljenom frazom – da bi mu uzeo mjeru kroz svoju umjetnost…
O Duhu i njegovim Moćima 
zlatko kozina said,
Siječanj 2014. u 12:40 am
Relja Bašić: Tisuću lica
By Miljenko Jergović | Published: 12/01/2012
Ime Bojana Stupice (1910-1970), predratnog studenta arhitekture, antifašista, zatočenika talijanskoga koncentracijskog logora, jednako je u temeljima modernoga srpskoga koliko i hrvatskog teatra. Režirao je, ravnao kazalištima, predavao, pa čak i projektirao zgrade (autor je arhitektonskog rješenja beogradskoga Ateljea 212). Nitko kao Stupica nije utjecao na kazališnu poetiku socijalističke Jugoslavije i ničiji se utjecaj nije osjećao tako dugo. Sve do današnjih vremena, i već puna četiri desetljeća nakon njegove smrti. I još nešto: ničije ime, kao Stupičino, nije ostalo izvan svih postjugoslavenskih nacionalističkih prijepora. Ni Srbi, ni Hrvati nemaju s njim nikakvih problema. Možda zato što je bio Slovenac, rođeni Ljubljančanin, i vazda mu se to poznavalo u govoru i naglasku.
Ali nećemo danas o Bojanu Stupici, nego o njegovome učeniku. Vrlo kratko, u dvije školske godine, sredinom pedesetih, maestro je predavao na zagrebačkoj akademiji, kada je zapazio jednoga naročito talentiranog Gavellinog studenta, pa ga je odlučio preko reda i mimo boljih akademskih običaja uključiti u ansambl Hrvatskoga narodnog kazališta. Znate sami koliko je to rizično, znate barem iz nogometa – te posljednje hrvatske umjetnosti – da od igrača koji prerano budu gurnuti u seniorsku momčad Hajduka ili Dinama, obično nikada ne bude ništa. Isto je i s glumcima. Ali Stupica ne bi bio Stupica da nije znao procijeniti i svojom procjenom zadužiti hrvatsku kulturu kao malo koji menadžer, intendant ili antologičar u njezinoj povijesti. I danas, kada ni sama sebi više nije važna, i kada se u naopakoj državi, pod vladavinom tihe hunte, guši u svome provincijalizmu, takva hrvatska kultura uživa plodove jedne pedagoške procjene Bojana Stupice. Jer i danas, kad ne snima ništa, nego sjedi u svome lijepom iličkom stanu i, eventualno, razgovara s Dobroslavom Silobrčićem, Relja Bašić je aktivna kulturna činjenica. Umjetnik, a istovremeno i živo umjetničko djelo, kakvih je malo, među glumcima ili plesačima, jer on, Relja, već cijelih pola stoljeća predstavlja metaforu, utjelovljenje i ovaploćenje, da upotrijebimo tu lijepu srpsku riječ, hrvatske i zagrebačke govorne, glumačke, ali i građanske geste. Nije to samo stvar talenta, još manje stjecaja kazališnih, filmskih ili historijskih okolnosti: Relja Bašić je godinama vajano, uzgajano i podizano djelo marljivoga Gavellinog i Stupičinog studenta Relje Bašića. U Relju Bašića je Relja Bašić uložio više energije i truda, u stotinama filmova i kazališnih predstava, u dobrim, pristojnim ili očajnim produkcijama, na svim velikim jugoslavenskim pozornicama i na pozornicama zapuštenih i prašnjavih domova kulture po unutrašnjosti. I rezultat je na kraju fantastičan. Veće je, te za hrvatsku i sve južnoslavenske kulture važnije, umjetničko djelo živ glumac Relja Bašić, nego sve što je izvajao Ivan Meštrović i što se ovih tjedana, u okviru jedne turističke ekspedicije Ministarstva kulture, pokazuje po Francuskoj.
U Silobrčićevom razgovoru s Reljom Bašićem pojavljuje se jedan po nas neugodan detalj: Relja, kaže, ne može iz stana, jer nema lifta, a lift se ne može ugraditi zbog, je li tako, zaštite spomenika, urbanističkih planova ili izgleda fasada na javnim objektima… Tako su, naime, rekli nadležni. Bit će da su bili jednako birokratski precizni, kao i Bojan Stupica kada je izdiktirao, potpisao i ovjerio odluku da se student Relja Bašić primi u ansambl Hrvatskoga narodnog kazališta. Samo što se to dogodilo na počecima jedne kulture, a odluka o liftu za Relju Bašića donesena je na njezinom kraju. Nezgodno je to zato što se neki od nas još sjećaju što se događalo u međuvremenu. A to sjećanje čovjeka nekako učini odgovornim. Naime, živima je pa i svejedno hoće li Meštrovićeve skulpture izaći iz depoa, ali živima nije svejedno hoće li živ Relja iz svoga stana, na Ilicu. Šteta bi bilo ne reći: Ministarstvom kulture, na žalost, upravljaju mrtvaci te iste kulture.
Ali što se sve događalo između dvije birokratske odluke, koje su upravljale sudbinom jednoga glumca, prve o umjetnosti i druge o liftu? Svojedobno, Relja Bašić je najavljivao pisanje memoarske knjige, ali izgleda da se nije odvažio. Ili ga – što je, također, vjerojatno – sudbina nije dovoljno pritisnula. Kao što sudbina jest pritisnula njegova povremenog filmskog partnera, beogradskoga glumca Bekima Fehmiua da u dva toma napiše svoj životopis, jednu od najsnažnijih knjiga srpskohrvatske (i albanske) književnosti u zadnjem desetljeću. I tu je, čini mi se, razlika u načinu na koji su svoje velike umjetnike “pritiskali” Zagreb i Beograd. Bekima je nacionalističko bjesnilo srpske kulture odvratilo od glume i izlaska iz stana, među sve te ljude, a Relji je hrvatska kultura, u ime zaštite hrvatske kulture, uskratila lift i izlazak iz stana. Prvo je za pisanje memoara, ipak, inspirativnije.
Kada bi Hrvatska televizija bila drukčija nego što jest, netko bi već napravio retrospektivu filmova Relje Bašića, koja bi mogla biti i mala filmska povijest Hrvatske i Jugoslavije. Evo kako bi to izgledalo izbjegnemo li sva opća mjesta ili po stotinu puta prikazane klasike (“Koncert”, “Rondo”, “Tko pjeva zlo ne misli”…). Započnimo sa “Crnim biserima”, sarajevskog redatelja Tome Janića, iz 1958, nastavimo s “Hasanaginicom”, beogradskoga slikara i redatelja Miće Popovića, iz 1967, pa s Fanelijevim “Putem u raj” iz 1970, Vrdoljakovim “Depsom” iz 1974, Golikovom “Ljubicom” iz 1978, Žilnikovom “Tako se kalio čelik”, snimljenim 1988. Svega se nađe u tih šest filmova: barem jedno besmrtno remek djelo (“Crni biseri”), dva filma koji danas djeluju bolje nego u vrijeme kada su snimljeni (“Deps” i “Hasanaginica”) i nekoliko djela koje je, uglavnom, pregazilo vrijeme, ali u kojima se, pored ostaloga, vrlo precizno ogleda duh istog tog vremena, trenutka u kojem su snimljeni i dugog, inkubacijskog procesa koji vodi njihovom nestanku. Ali svi oni imaju nešto zajedničko: preciznog, razgovjetnog i komunikativnog Relju Bašića, uvijek podređenog glumačkom zadatku, koji nikada, ni u jednom filmu, ne igra više nego što se od njega traži, ne gura se u kadar, ne nadglumljuje važnije likove od svoga, nego gospodski uredno i smjerno obavlja svoj posao, vrši svoju misiju u životu i u umjetnosti.
Relja Bašić je podli kriminalac, bezdušni gusar, snob u nacističkoj uniformi i – što je najgore – rođeni izdajnik, prijetvorna hulja, koja može glave doći sve naše heroje. Relja Bašić je strip junak, glumac za stereotipne uloge, koji je u stanju omađijati gledatelja i uvjeriti ga da lik kojeg igra nije akcioni, partizanski, socijalistički kliše. Relja Bašić je Zagrepčanin, tipični malograđanin, Hrvat iz nekoga vica o Srbima i Hrvatima, Relja Bašić je intelektualac iz vremena kada je u modi bila egzistencijalistička proza i poza. Eno ga u onom Berkovićevom “Rondu”, filmu koji sam kao klinac snažno nevolio, pa sam ga i tada po deset puta gledao, sve se sileći da ga ne volim, i sve se diveći toj dvojici glumaca: čudovišnom Stevi Žigonu, glumačkom stroju u kojem na kraju više ništa nije bilo ljudsko a sve je bilo tako moćno i besmrtno, te Relji Bašiću, koji je pozom bio srodan Žigonu, ali po svemu drugom od njega različit. On je od svoje ljudskosti i svoje ljudske slabosti stvorio svoju veličinu. O, kako ih je obojicu Berković uspio razigrati i upotrijebiti, a zatim ih, neoštećene, snimiti na filmsku traku.
Eto, gospodo i drugovi stari, za danas samo toliko o Relji Bašiću. A moglo bi se o njemu iz tjedna u tjedan, barem šezdeset godina o njegovih šezdeset godina. Toliko je prošlo otkada je, pod režijom Šime Šimatovića, snimio svoj prvi film: “Kamene horizonte”. A zatim još šezdeset godina o šezdesetak Reljinih kazališnih godina, od “Svete Ivane”, koju je po tekstu Bernarda Shawa 1955. u zagrebačkom HNK režirao Bojan Stupica. I tako svake subote, punih sto i dvadeset godina. Ne bi nam, nikome, bilo dosadno, i bila bi, makar samo na šabat, ponovo živa hrvatska kultura, kao što je živ – Bog mu dao zdravlja – glumac Relja Bašić. Čovjek za tisuću karaktera, ali bez ijednoga lifta.
Miljenko Jergović 01. 12. 2012.
Magičar said,
Siječanj 2014. u 11:21 am
Definitivno, nisam bio načisto s našim Reljom. Premda, Jergović umnogočemu pretjeruje. Moja poanta je u tome da se Relja specijalizirao u glumačkim izvedbama prikaza malograđanštine ili kako je Miljenko ‘lijepo’ uočio u pozitivnom kontekstu:”Relja Bašić je podli kriminalac, bezdušni gusar, snob u nacističkoj uniformi i – što je najgore – rođeni izdajnik, prijetvorna hulja, koja može glave doći sve naše heroje.” – a da drama Art nema nikakve veze s prikazom malograđanštine. Dakle, ciljao sam na to da su ovi naši dramu požurili uprizoriti jer su pomislili da se radi, u najmanju ruku, o francuskoj verziji Glembajevih, a što, po meni, ne odgovara istini… Naravno, samu izvedbu ne mogu kritizirati jer joj nisam ni nazočio…