Svibanj 2019.
“Napuštanje” jastva ili prema posljednjoj ravni(ni) prosvjetiteljstva!
Peter Sloterdijk: KRITIKA CINIČKOG UMA
Na kraju ovog misaonog toka želim u naznaci odvagnuti da li posljednja integracijska ravnina prosvjetiteljstva mora biti neka vrst “racionalne mistike”… U nama je uprogramiran quasi formalan Netko kao nosilac naših socijalnih identifikacija… No, u osnovi nijedan život nema ime. Samosvjesni Nitko u nama – koji tek svojim “socijalnim rođenjem” dobiva ime i identitete – jest ono što ostaje životni izvor slobode. Živuće Nitko je ono, što se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeća energetičkih rajeva među osobnostima. Njegov životni temelj je duhom prisutno tijelo, koje nam ne valja imenovati nobody nego yesbody i koji se u toku individuacije može razvijati od arefleksivnog “narcizma” do reflektiranog “samootkrivanja cjelini svijeta”. U njemu nalazi kraj posljednje prosvjetiteljstvo kao kritika privatnog, egoističkog privida.
Uzalud širim lepeze svojih sjećanja ne bih li se nekako opet probudio i osjetio život kakav jest, kakav je zapamtio skriveni duh u mom biću. Međutim, Peter Sloterdijk, autor jedne od ključnih knjiga druge polovice 20. stoljeća KRITIKE CINIČKOG UMA koju sam imao prilike na vrijeme pročitati, naučava vrlo sličan nauk uz bitnu korekciju. Uči me razračunavanju s prošlošću. Ona, prošlost, i vjera u budućnost, opasne su pogibelji za naše biće. Jedino sadašnjost treba cijeniti. … A u svrhu čega se treba razračunati s prošlošću kada mi ona jedina čuva trenutke budnosti u mom jadnom životu? U svrhu buđenja – ne prošlosti nego sadašnjosti. Svi trenuci tobožnje prošlosti jedan su te isti trenutak vječno promičuće sadašnjosti.
Drugim riječima, danas, gotovo zaboravljena, posljednja zadaća prosvjetiteljstva ogleda se u potpunom rasplinjavanju subjekta, onog našeg taštog i katkad sujetnog ‘ja’ koje odgovara um od daljnjeg širenja. To ‘ja’ i danas gospodari našim bićima uživajući sve povlastice socijalne identifikacije. Međutim, smisao tog ‘ja’ samo je jedan – uspjeh u društvu – kako preko nesreće drugih tako i preko nesreće sebe sama. Zbog toga ‘ja’ zanima, ne on, nego društvo u cjelini. Kad vam je uspjeh moto života morate biti spremni primiti i njegovo naličje – neuspjeh. A teško da ste osoba koja svoje životne ciljeve postavlja realno. Zbog toga je većina nas danas osuđena na neuspjeh.
Peter Sloterdijk nas poziva da prestanemo s tim glumatanjem i iživljavanjem. Ako nemamo ambicija nemamo ni želje za uspjehom. Možemo biti tek „orgazmičko slavlje energijskih osobnosti“ kojima je svaki dan života onaj isti.
Promislite dobro, vi, koji čitanje još uvijek smatrate nekom vrstom posvećenosti, kako bi to bilo ugasiti svoje ‘ja’ pa barem na trenutak, što bi se uistinu dogodilo? …
Shvatili bi da zaista postoji samo taj jedan te isti trenutak sadašnjosti u kojem se na čudnovat način izmjenjujete vi i svijet. Shvatili biste i da ništa ne možete dobiti, ali ni izgubiti. Ili kako kaže Peter Sloterdijk:
Život može izgubiti jedino sâm sebe.
Međutim, zašto je ovu jednostavnu životnu mudrost tako teško spoznati i živjeti? … Tu se već i Sloterdijk zagonetno osmjehuje, jer:
…naš um uvijek hoće više nego što može.
Gramzivost i pohlepa u gorem, znatiželja u ljepšem obliku – to je čovjek koji nije gladan.
Za sam kraj, ponovno Sloterdijk, kao i ovaj tekst, kojim smo nekad davno i započeli ovu pisaniju:
U našim najboljim trenucima, kada od pukog uspijevanja i najenergičniji čin uvire u dopuštanje a spontano nas ponese ritmika životnosti, hrabrost se može iznenadno najaviti poput euforične jasnoće ili čudesno u sebi opuštene ozbiljnosti. Ona budi u nama sadašnjost. Budnost u njoj uspinje se odjednom na visine bitka. Svaki trenutak spokojno i jasnovido stupa tvojim prostorom; ti se ne razlikuješ od njegove jasnovidosti, njegove spokojnosti, njegova slavlja. Loša iskustva uzmiču pred novim prilikama. Nikakva te povijest ne čini starim. Jučerašnja odsutnost ljubavi ni na što ne prinuđuje. U svjetlu takve prisutnosti duha prekida se staza ponavljanja. Svaka svjesna sekunda briše beznadnu bivšost i postaje prvom sekundom Druge povijesti.
O Duhu i njegovim Moćima 
nepomični putnik said,
Svibanj 2019. u 7:40 pm
Nitko nikada nije uspio napustiti jastvo, iz jednostavnog razloga što samo jastvo može imati želju za napuštanjem jastva i predodžbu o boljem, višem, slobodnijem životu u slučaju da to napuštanje uspije. Svijest je oduvijek već odvojena od jastva i o njemu neovisna, onako kako je to prostor u odnosu na stvari koje se u njemu nalaze.
Ništa ne treba mijenjati niti postići, samo razumjeti. Zato – sretna Vam tišina.
Magičar said,
Svibanj 2019. u 10:28 am
I ne treba ga se napuštati, jer je samo “psihička konstrukcija”, @nepomični putniče, doista to samo treba razumjeti, kako kažeš, pa sam u skladu s tim “napuštanje” u naslovu stavio u navodne znakove. No ono što se može učiniti je razdvojiti ga od postojanja sopstvenosti cjeline ili sebstva – kako autopoietski i kognitivni sustav u živim bićima nazivaju neki psiholozi. Terminologija po pitanju ovih stvari je raznorodna i sasvim je moguće da iste riječi rabimo s vrlo različitim značenjima. To je nemoguće izbjeći. Ovaj tekst je imao namjeru ocrtati domenu jastva po kojoj se vidi zašto je ono tako sklono narcizmu, i zašto je uplašeno, tašto, ratoborno itd. – zato što je prolazno. Kad bi čovjek znao da će vječno živjeti i da taj dio, kao što kažeš, u sebi treba samo otkriti, uloga jastva u njegovu životu bi se umnogome smanjila, možda bi spala samo na ime, socijalnu identifikaciju…
“Ništa ne treba mijenjati niti postići, samo razumjeti.” Ovaj dio “tvog učenja” odmah sam prihvatio, jedino, što tvrdim da nikada ne dolazimo do razumijevanja nekakve objektivne spoznaje objektivnih stvari u svijetu kao da one postoje, pa čak ni do spoznaje Cjeline, već samo do razumijevanja kako svijet ili Cjelina, i sopstvenosti cjeline funkcioniraju… Vječni povratak jednakog jedna je takva spoznaja! Mi se, bez obzira na to što ne znamo ništa o svijetu, u njemu sjajno snalazimo…
Mirjana said,
Svibanj 2019. u 7:05 am
Nedostajat će mom jastvu vaše riječi…..
Magičar said,
Svibanj 2019. u 10:36 am
Ah, @draga Mirjana, ali što je s vašim “vječnim dijelom”…? Zar i dalje ne vjerujete da ćete ove riječi ponovno čitati, čak i da ste ih mnogo puta već čitali…? 🙂 Naravno, sve ovo zvuči vrlo kontra-intuitivno a ne samo ne-zdravorazumski, ali to je “trag” koji sam, Nietzscheovim riječima, u Nietzscheovu učenju najdulje slijedio… Barem mi vjerujte da je Vječni povratak, kako je to on sročio Nietzsche, uistinu najznanstvenija od svih hipoteza kako to svijet funkcionira…
caninho said,
Svibanj 2019. u 11:11 pm
Siguran sam da ćeš nastaviti s ovim blogom,prije ili kasnije, tako da neću plakati zasad. A ima i previše toga za čitati ovdje i da miruješ godinama. Za kraj ti onda neću pokvarit post sa svojim črčkarijama već ću ti lupit jedan lijep citat ,koji možda ima a možda i nema veze s ovom temom ali sam siguran da će ti se svidjeti. Još ćeš mi na kraju morat pogodit ko je to reko,jer znam da voliš kvizove. Dakle:
”Svi mogu da se spase, ali jedino spašavajući se pojedinačno, svako za sebe. Došlo je vrijeme osobnog herojstva. Pir u vrijeme kuge. Spašavajući sebe, čovjek može da spasi sve. U duhovnom smislu, naravno. Zajednički napori su jalovi. Mi smo ljudi i lišeni smo instinkta za očuvanje vrste, koji imaju mravi i pčele. Ali nam je zato dana besmrtna duša, na koju je čovječanstvo pljunulo sa zluradošću. Instinkt nas neće spasiti. Njegovo nepostojanje nas uništava.”
Lijep pozdrav od Cane i do skorog susreta.
Magičar said,
Svibanj 2019. u 3:05 pm
Dostojevski…? Ili Dostojevski ovoga doba – Peterson? Vidi se da ipak ništa ne znam, i da ne treba žaliti za ovim blogom, koji, istina, može se opet pokrenuti kad tad…
Zanimljiv ti je citat, brate @Cana, i upravo na tragu nekog mog sadašnjeg osjećaja, a zbog kojeg možda i zatvaram blog. Dakle, nije lijepo reći da želim samo spasiti sebe, ali kad su doista u ovom vremenu “zajednički napori jalovi”, u to smo se mogli milijun puta osvjedočiti… Možda da ipak prespavamo ovu zimu antiprosvjetiteljstva i sačekamo njegovo novo buđenje… Možda nisi primijetio, ali ja i dalje igram na kartu prosvjetiteljstva, držim da se negdje skrenulo s tog puta tek nedavno, oko 2000. godine, a ne znam zašto…ali pravim se blesav, pa ga i dalje zagovaram… Dakle, ništa nisam izmislio, no čini se da su tu zacrtanu stazu prosvjetiteljstva danas mnogi napustili, jer jednostavno ne vjeruju više u nju. Mislim da čak i Peter Sloterdijk u nju ne vjeruje…
damir said,
Svibanj 2019. u 12:29 am
.,.samo da se uistinu duboko zahvalim Magičaru,,kao i ostalim pratiocima družine…svaki tekst,,svaka Misao,,svaka Riječ,,služila mi je da s njima napravim Mostove,,ne okruga Madison,,već mostovi O-kruga u kojem smo Ja i Bitak-svijest-svijest Jedno….još jednom naklon za svekoliki trud…svako Dobro svima
Zdravi i Veseli Bili i Ostali……..
Magičar said,
Svibanj 2019. u 10:28 pm
Hvala ti @damire na ovako lijepim riječima! Što reći, i meni je bilo drago na ovaj način misliti i komunicirati, pa hvala i tebi na svakom komentaru… I opet, tko zna što sutra donosi!
Semir said,
Svibanj 2019. u 9:13 pm
Zadovoljstvo je bilo čitati/pratiti blog.
I da prenesem riječi mahanja sa drugog bloga:
“Prijatelju, sad je dosta.
Ako još želiš čitati,
Idi i sâm budi zapis
i njegov smisao.”
Angelus Silesius
Kerubinski putnik, VI, 263, 1675.
Magičar said,
Svibanj 2019. u 9:58 pm
Hvala i tebi @Semire na čitanju i komentarima! Lijep epitaf na grobu jednog bloga! 🙂
Livia Less said,
Rujan 2019. u 12:26 am
Na grbu ovog bloga neka stoji da mu groba nema jer je u svima oko nas.
dor said,
Studeni 2019. u 3:18 am
Ako je ta viša Svijest odvojena od jastva kako onda to neko jastvo može razumjeti ili se pak vinuti u tu višu nepoznatu dimenziju i artikulisati je kao nešto potpuno strano i odvojeno od njega (jastva). Jastvo, očigledno, kako je prije i navedeno, vezano je za fizičko i za ,,socijalno” tijelo pa je sigurno da se kao takvo i boji za sebe, jer kako napustiti sebe ukoliko nema tamo ništa da nas dočeka bezbjedno, bilo bi poput samoubistva. Međutim, ako bi postojalo više Jastvo ili Ličnost u smislu Beskonačnosti, a da je ono ujedno i pojedinačno u smilu posebnosti nam identiteta, tad nije problem pustiti ovu fizikčku i socijalnu igrariju do uranjanja u Mistiku višeg postojanja, tj. do Istinitijeg Sebe. I tamo Biti u ispunjenosti Božanskom Sofijom ili s Božanskom Mudrošću putem duhovnog natapanja Bića, preumljenja i preobražaja u smislu Metanoije. I ko zna kako sve. Do oboženja, ako bi to filosofija mogla podnijeti po svojoj definiciji.
anabilicprskalo said,
Siječanj 2021. u 11:42 pm
Imali ste izniman blog!
Lp