Ožujak 2015.

‘Egzaktno’ pjesništvo (ili ono koje se ne zamara time hoće li biti čitano)

Posted in KNJIŽEVNOST - POEZIJA, SLAMNIG tagged at 10:45 am autora/ice Magičar

Ivan Slamnig: KVADRATI TUGE

Ivan Slamnig, pjesnik, prozaik, esejist, prevoditelj. Što bih još mogao napisati? Zanimljivo, nekako se uspio sakriti od mog ukusa, zaodjenuvši ‘odijelo’ hrvatskog književnika, a moja nevoljkost spram hrvatskih književnika (ne znam koliko vam je to poznato) ima duboke korijene… Ako je Ivan Slamnig samo ‘jedan od njih’, onda sam pomalo sumnjičav…

Kad već spominjem tu nevoljkost spram hrvatskih književnika, naravno da tu ne mislim na sve hrvatske književnike. Zapravo, mislim isključivo na one koji nisu spremni izdići se iznad svog mjesta i vremena, svoje kobi sudbine. Zato ću uvijek više držati do hrvatskih pisaca koji pridjevu ‘hrvatski’ prilaze kao svakom drugom, a ako ga već uzimaju zaozbiljno, kao što se to u ovom dobu prečesto događa, da to najprije čine s kritičkih pozicija. Drugim riječima, nisam nevoljak spram onih hrvatskih književnika koji su spremni odreći se svog Ega u pisanju zbog same njegove biti… A naravno da imate popriličan broj pisaca koji se upravo toga ne mogu riješiti, pa pišu o etiketama koje nose, a ne o stvarnom životu koji žive…

Stoga sam s dosta nelagode prevrtao u rukama Slamnigova sabrana djela koja sam netom podigao u knjižnici na preporuku ‘blogerskog komšije’, koji se svrstao u red jednog od najvećih njegovih apologeta…. i počeo čitati…
Prva pjesma prati dječaka u vihoru rata. Bezazlena pjesma o tramvaju… u vihoru II.svjetskog rata. I prva priča je takva… što se događa? Rečenice iznenađujuće jednostavne, nepretenciozne, kao da ih je sve napisao s istih četrnaest u kojima je počeo pisati i koje su se u njemu uspjele održati, kao ovih naših ‘devetnaest’… nimalo se ne zamarajući hoće li biti čitane.

U njegovu djelu nema sputanosti, doista, piše što mu se piše. Nema dvojbi u vezi redoslijeda riječi u rečenici i ne osvrće se na opomene lektora i dušebrižnika ondašnjeg srpsko-hrvatskog jezika. Greške u enkliticima kao da namjerno čini (op. kolege blogera). Slijedi vlastiti impuls, riječi imaju neki svoj ritam… čini se kao da su njegove pjesme i priče napisane na srpsko-hrvatsko-slamnigovskom jeziku… Slamnigova proza nema nikakvih ambicija, nije ‘uzbuđena’, i kad napiše nešto što bi se moglo iskoristiti u funkciji podizanja zanimanja čitatelja, to zvuči ravnodušno. Na primjer: “Mislim da sam u to doba jako strahovao za svoj život.” Ali upravo na taj način on(a) doseže svoju dubinu…

Ipak, najintrigantnijom, kao i većini njegovih čitatelja i kritičara, pretpostavljam, čini se njegova pjesma KVADRATI TUGE koja uokvirena stoji i u hodniku zgrade mog fakulteta slaveći kako Slamniga tako i njegove Dane – skup posvećen njegovu radu koji se nekoliko puta održao u ovoj zgradi. Tko zna što je Slamnig ovom pjesmom htio reći? Nije mi u ruci nijedan zbornik s tog skupa. Ali nekako sam uvjeren da bi se i Slamnig s tim složio, da kažem isključivo svoje mišljenje o pjesmi, a ne ono što su o njoj kazali izvanredni i redoviti sveučilišni profesori… Pa, meni se čini da je Slamnig htio reći da pjesništvo može biti na neki svoj način egzaktno kao što je to matematika. I naravno, nakon toga se šeretski nasmiješiti… 🙂

Ivan Slamnig živio je u dobu u kojem su se zanimljiva književna ostvarenja vrlo brzo sabirala u sabrana djela. Bilo je takvih ljudi koje je književnost zanimala, i koju su mogli živjeti od književnosti. Pisali su osvrte, uvodnike, pogovore na njih, afirmirajući sebe i pisce o kojima su pisali. Međutim, u današnjem vremenu, Slamniga mogu zamisliti tek kao ‘susjeda’ blogera kojemu nije do trpanja pod ‘uredničke nosove’, koji i dalje piše kako mu se piše… Hvala ti ‘današnji Slamniže‘ zbog toga što, između ostalih stvari, ukazuješ i na to kako pjesnik danas može (i treba) živjeti! Jesam li sad tu gramatički/pravopisno pogriješio… barem u ovom tekstu, neću mariti… 🙂

4 komentara »

  1. livia less said,

    Jedan od meni razumljivijih tvojih postova. Naravno, trudim se i čitam po više puta. Uglavnom, krasan post.

  2. Magičar said,

    Uh, da, @livia, takvog, napokon ‘razumljivog’, i ja ga shvaćam. Kao veliko otpuštanje od uobičajenih teških riječi koje rabim… Što jest – jest – malo previše sam zaglibio u Derridain način filozofiranja… 🙂

  3. bornaija said,

    A istom tom bi Slamnig rekao i:
    “Tko je čuo za Agnes von Krusenstjerna,
    niti ti ni ja
    ali kad stablo treperi
    ona ga povija”
    pa se i dalje šeretski smješkao.
    🙂

    • Magičar said,

      🙂 eh bornaija, zaboravio sam dopisati da nam Slamnig govori i kakvi su ljudi bili i kakvi bi mogli biti, ali ne i kakvi su danas… tim je tvoja zadaća teža!


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: