Rujan 2011.

O ljubavi i zašto se o njoj mogu pisati samo pjesme

Posted in KNJIŽEVNOST - POEZIJA, KNJIŽEVNOST - PROZA tagged , , , at 2:42 pm autora/ice Magičar

Pablo Neruda: NOĆAS BIH MOGAO NAPISATI

Tertium Organum je knjiga koju po drugi put čitam u životu. Prvi put stao sam negdje oko sredine, a razlog sam otkrio tek danas. Riječ je o dva dosadna poglavlja o ljubavi i njezinoj ulozi u čovjekovu životu. Daleko od toga da sam protiv ljubavi. Jedino što sam pomislio, bilo je, da ljubavi nije mjesto u jednoj takvoj knjizi. Objašnjavati nešto pomoću ljubavi, a pogotovo ako je to nešto uzročno-posljedične ili u nekom drugom smislu znanstveno-filozofske prirode, i pritom, pozivati se na ljubav činilo mi se  tada, a i danas, u najmanju ruku neozbiljnim. Ljubav je milodar s neba koji nas se naijintimnije tiče ali o kojem u svakom drugom pogledu treba šutjeti, osim – u onom pjesničkom. O ljubavi smo, ako već želimo o njoj govoriti, jedino slobodni pisati pjesme. Na primjer: „Noćas bih mogao napisati najljepšu pjesmu o tebi“…

Napisati, na primjer: “Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini.”
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Čak i kad Isus u Bibliji spominje ljubav to mi izgleda kao nešto nedopustivo. Reći „Bog je ljubav“ ili „Volim čovječanstvo“ strašno je pretenciozno. Ljubav je, rekao bih, nešto što smlavi isključivo jednog čovjeka zbog drugog. Privlačnost postane tako kobna i neizbježna da se sam osjećaj ljubavi prometne u nešto gotovo opipljivo, fizičko. U pojedinim situacijama, privlačnost može narasti i do te mjere da bi se po snazi, u analogiji s fizičkim silama prirode, bez problema, mogla usporediti s ubitačnom gravitacijom crnih rupa. Sve je, naravno, u privlačenju i odbijanju. Ljubav nikako nije konstantna sila u prirodi. Da jest, ne bi pisali pjesme o njoj. Ali upravo joj nepredvidivost daje čar. Dosad mi nije poznata nijedna ljubavna pjesma o materiji ili energiji, tu i tamo ima ih koje spominju svjetlost. To je i zato što se  svjetlost osjeća kao najljepša dekoracija za ljubav (vidi Poemu o Svjetlosti na kraju ovog posta). Istina, kada bih već tražio očitovanje osjećaja ljubavi u prirodi onda mi se gravitacijska sila čini najprimjerenijim kandidatom. Problem je u tome što gravitacijske sile tijela u svemiru ne posjeduju izbor. „Zaljubljuju se“ u prvo manje tijelo koje naiđe. Ako je gravitacija već neka vrsta ljubavi to je, onda, svakako ljubav najniže razine…

Noćas bih mogao napisati [najljepšu pjesmu o tebi].
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

Zbog toga mi se ne sviđaju duhovnjaci koji sklope ruke i kažu „Sve je ljubav“. Deepak Chopra predstavlja primjer jednog takvog duhovnjaka. On je magični osjećaj svijeta nazvao ljubavlju i time gotovo me smrtno uvrijedio. Ponavljam, nemam ništa protiv ljubavi, ali nema nikakvog smisla izražavati ljubav svijetu oko vas. Ni on to neće činiti vama. Svijet je ravnodušna pustara i hvala bogu da je takav. Sve što učinimo u tom svijetu sami sebi činimo i sami sebe usrećujemo ili unesrećujemo.

Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.

Bio sam nekoliko puta zaljubljen u životu, kao što je i nekoliko drugih žena bilo zaljubljeno u mene. Svaki put, ljubav je u meni narasla do neslućenih razmjera uvijek zbog nekih točno određenih neodoljivih para očiju. Nije moglo biti drugačije. U tim trenucima, ljubav u vama postaje sila kojoj se teško oduprijeti. I Nietzsche ju je morao osjetiti: zbog Lou Salome, u jednom trenutku, kanio je ostaviti sve. Zasigurno bi bili uskraćeni za nekoliko velikih misli njemačkog filozofa da je ona doista prihvatila njegovu ženidbenu ponudu. „Udaj se za mene ili odoh u planine!“ šapnuo joj je na uho ili napisao kratko pisamce kakvo se već pisalo u njegovo vrijeme, u društvu prijatelja Paul Reea, dok je u njemu ljubav mahnitala pomevši u trenu sve njegove duboke misli koje su mu dotad zaokupljale um. Na kraju – otišao je u planine.

Noćas bih mogao napisati [najljepšu pjesmu o tebi].
[Misao] da je nemam, [osjećaj] da sam je izgubio.

Ali, gorka istina ljubavi glasi: „Prolazna sam!“. Zbog toga je važno da ljubav ne dovodimo u vezu s bitnim stvarima u svom životu. Scenarist filma Peti element bezobrazno se, za potrebe zgrtanja novca, dosjetio ljubav proglasiti neophodnim petim elementom, pored temeljna četiri, za opstanak svijeta. Kad bi tako bilo svijet bi se davno skršio. Svijet zasnovan na ljubavi bio bi prolazan svijet. Kad tad izmigoljila bi njena suprotnost i smlavila ga.

Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.

Zbog toga, prihvatimo prolaznost ljubavi i nastojimo je sačuvati samo u pjesmama. Napišimo pjesmu o ljubavi koju smo netom osjećali. Umjetnost je uopće jedini način da se isti osjećaj ljubavi održi na životu. Uspomene su svetište ljubavi! Kada se prisjetite osobe kojoj ste nekoć predavali svoje srce i kad se sjetite svoje ljubavi upućene njoj, zapravo, osvijetlite odaje vaših najdubljih tajni. Anthony de Mello bi na ovom mjestu procijedio da se zaljubljujete samo u sliku koju ste stvorili o toj osobi. Žao mi je što to čujete, vi, plahe dušice, kojima je ljubav sve. Nažalost, morat ćete se svojim ručicama uhvatit za nešto drugo kako ne bi propali; takvo vam je kretanje svijeta.

Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.

Čežnju za ljubavlju ipak ne mogu osporiti. Ostaje u našem srcu i kad sve mine. Sve bi dali za nju, mi izbezumljeni ljudi! I najpronicljivija znanstvena otkrića, i najlogičnije filozofske sisteme, i najdublje religiozne istine. Možda jedino ne umjetnička djela; ali to je zato što bi ljubav njih uzela u svoju službu kako bi mogla stvoriti svoje pandane u Beatrici, Lotti, Nastasji Filipovnoj ili čak Dorian Grey-u.

Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je to posljednja bol koju mi zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.

Svršetkom najljepše ljubavne pjesme koju sam pročitao u svom životu odjavljujem tekstualni dio posta. A za sam njegov kraj donosim i jednu svoju – inspiriranu upravo prethodnom. Rijetko pišem pjesme, već deset godina nisam napisao nijednu, ipak, Poemu o Svjetlosti držim svojim najvećim pjesničkim dostignućem, pa tako, ako vam se ne svidi, sljedeći put kad ugledate neku moju pjesmu na ovom blogu – kliknite na nešto drugo…

POEMA O SVJETLOSTI

Na putovanju sam
Zagledan u noć što drhti zvijezdama
Probijam zrcalo svemira
l sanjam
Čini mi se da je opet vidim
Njen srebrn lik gospodari tamom
Nepomičan i tih
Među zvijezdama

Dozivam
l osluškujem jeku svojih glasova
Koji od nje dolaze
Ljubav što za nju osjećam…

Noć je u meni
A vjetar je zaborav što pustoši mnome

Pjevao bih joj divne pjesme
Ali brzina zvuka nedostatna je
Da dopre do nje
Da prestigne SVJETLOST
Jezik našeg sporazumijevanja

Mi smo kadri biti SVJETLOST
Naučila me da se vraćam sebi
U ovim hladnim noćima to dobro je
Dug je put preda mnom
l svoje društvo dobro će mi doći’

Ne, ne bojim se samoće!
Ja odašiljem signale na sve strane
Još stignem odaslati signale…
Koje svejednako guta noć…

Svemir je pust i beskrajan
Katkad ipak naiđe kakvo lice
Kakva zvijezda
Kakav avetinjski lik u noći
I zraka koju sam odaslao
Meni se vraća

Još malo više šutim
Hladnoća je svemu razlog
l ovaj vjetar što pustoši mnome

Putujem carstvom tmine i zatvaram oči
Beskraj, beskraj me zove
Iščeznuće svega što volim
A stare ruke me bole
Na put me tjera u stvari nešto loše

l mislim bolestan sam
U to više nema sumnje
Kad još osjećam čeznuće
Za danima kada sam odbijen
Reflektirao se o nešto drago
Nešto što sam volio

Ljubav je moja presušio izvor
Možda sam zvijezda na samrti
Nešto tamno, golo i ohlađeno
Gledam si ruke
Porod njihov izostao je
l sve uzalud je
A smrt me mami
Kao što me nekoć mamio život

Prepušten padam u njegovu jamu
Jer ja sam još samo tvar za razgradnju.

15 komentara »

  1. bornaija said,

    Baš si mislim neki dan: vidiš, Magičar ne piše o ljubavi, toj toliko puta prožvakanoj i povraćenoj hrani da u njoj više nema ni minerala ni vitamina.
    Kad ono, gle! Ima tu ljubavi! 🙂
    Ma da prolazna! Nego da je prolazna. Evo je, upravo je prošla pored mene. I gle! Opet se vraća!
    Ali je li to ljubav? Ili samo slika samog sebe kojeg ponekad volim, a ponekad ne, rekao bih – mrzim. No, i za to imamo izlaz u nuždi – i mržnja je ljubav, samo suprotnog predznaka. Khhhmm… Je li ljubav samo ideja da ljubav treba postojati i da je ljubav to što zapravo volimo? L’amour pour l’amour?
    Ja je gledam k’o energiju. Kako će se ispoljiti ovisi o pretvaraču energije. Na primjer, fotonaponski pretvarač – s jedne strane sunčeva svjetlost, s druge struja trese. Gledam je kao nekakav svemirski medij koji uzme oblik posude u koju uđe. Neki put je to oblik pun šiljaka i udubina, zavijutaka, skritih tamnih mjestašca, osunčanih vrhova; neki put dosadan oblik okrugle posude u kojoj je sve tako mirno i lijepo i ravno… ček, ček, kad se malo približim, nekakvi se novi oblici pojavljuju… gle, gle, nova posuda! Hej, još jedna, pa još jedna, pa… Magičaru, pa to mi liči na one tvoje fraktale! 🙂

    • Magičar said,

      Da mi je netko kazao, prije tvog komentara bornaija, da ipak postoji veza između prethodnih postova i ovog, između fraktala i ljubavi, ne bih mu vjerovao, kad ono… 🙂 A baš sam htio napraviti potpuni rez; zamori, brate, onaj kaos, iako znam da ću mu se vraćati…
      Odlična ti je zamjedba za ljubav da poprimi oblik onoga u koga uđe… i iziđe…
      Inače, ne smatram se pjesnikom, bilo me čak stid stavljat jedan svoj staromodni poetski uradak pored onih tvojih poetskih visokosofisticiranih rafala s tvog bloga (jednostavno, ne znam kako bi se izrazio i opisao tvoju poeziju), ali pošto ih nema puno, nema veze… Mogu zamišljat da sam svjetlost i putovat svemirom, ali tvoj izričaj nikad neću dostići. Ipak, o tvojim pjesmama više na tvom blogu… 🙂

  2. bornaija said,

    Jedna od meni najdražih ljubavnih je ova Ivana Slamniga:

    Jelenovac

    Sjećam se Mavra Piligrina,
    farbao je kosu.
    Ti si ga vodila, Katarina,
    u Jelenovac, u maglu i rosu.

    Umrijet ću misleći da sam važan,
    to će misliti svi.
    Umro je stari pofarbani pjanec,
    važna si bila ti.

  3. Magičar said,

    Meni su Ujević i ono njegovo “Noćas se moje čelo žari…” neprikosnoveni. A tek ono “Kako je teško biti slab, kako je teško biti sam, i biti star, a biti mlad.” Propustio sam reći da sam i iz Svakidašnje jadikovke “uzimao” za svoju poemu, recimo, ponešto njenog naricajućeg ritma… 🙂

  4. bornaija said,

    Ja često ‘kradem’ od naših pjesnikinja i pjesnika, ponekad rimu, ponekad metar, ritam, stih – to je za mene jedini način da nešto naučim od njih i osjetim to što su oni osjećali. Često mi neki stih bude povod za pisanje, baš kao što je to slučaj sa ‘ja umirem od ljepote u zvizdama’, ili u ovoj današnjoj, domovinskoj. 🙂
    Neću sad spominjati meni najdraže pjesnikinje i pjesnike, ja se zaljubljujem u svaku i svakog ponaosob, kako se dohvatim neke njene il’ njegove pjesme, zbirke… a nestabilan sam u toj ljubavi, što ću sad! 🙂
    Evo, kad pročitah tvoj stih: ‘Mi smo kadri biti SVJETLOST’
    odmah mi se u glavi počelo slagati:
    ‘u meni se rađaju
    i zemlje i sunca,
    i tla i tlost,
    i svjetla i svjetlost.’
    Istinabog, onda me to smete u čitanju pa se tek nakon nekog vremena bavljenja svojim mislima, vratim izvoru. Valjda zato i čitam tako sporo 🙂
    Sviđaju mi se ‘stare ruke koje bole, a čiji je porod izostao’. Nekako mi daju ton cijelom tom teškom hodu kroz vlastiti svemir.

    • Magičar said,

      Sličnu stvar i ja osjećam, samo s proznim tekstovima. Proza mi nekako više odgovara, možda zbog težine, forme, ne znam. Dovoljno mi je otvoriti jednu stranicu nekog romana, najčešće to učinim s prvom, i sve znam, je li pisac onaj kojeg vrijedi čitati ili ne. Spoznam njegov bitak pisanja, ako ćemo pravo. Za poeziju isto osjećam, pa ipak, za neke poetske tekstove ostaje mi nejasno zašto se čitaju (ne leži mi sva poezija), ali za svakog pisca čini mi se da mogu u njegovom tekstu pokazati na razolog (dio teksta) zašto se isti čita (ili ne čita).
      Ideal mi je pisati jednostavno, čisto, “kao pjev ptice”, ali i o najkompliciranijim stvarima. Čak i tu znam kad sam uspio kad ne, a najviše me muči redoslijed riječi u rečenici. Nekad ga jednostavno nisam u stanju posložiti pa to uvijek činim naknadno…

  5. 50eura said,

    »Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu« (1 Iv 4,16).
    Već milijardama godina u svim mogućim galaksijama u svim mogućim molekulama stanuje LJUBAV …Da skratimo priču, tehničkoj svijesti(a takva prevladava)teško je prihvatiti da su fizička dimenzija svemira i fizička dimenzija čovjeka potpuno irelevantni podatci ili toj tehničkoj svijesti je teško povjerovati da je Bog kao ljubav prisutan u npr. 1576672345km udaljenom kvadratnom centimetru koji se nalazi negdje duboko u svemiru(o kojemu niti jedna ljudska jedinka pojma nema) dok se na nekakvoj nano razini događaju reakcije koje se već događaju i isto tako prisutan istovremeno u svakom atomu fizičkog integriteta nekog studenta u Nebraski koji u svojoj sobici leži sam i neprihvaćen dok razmišlja o čemu već razmišlja.

  6. Magičar said,

    Znao sam, Zlatko, da ću te uspijeti isprovocirati 🙂 te da će uslijediti tvoja poslovično religiozna reakcija na tekst. 🙂
    Ja bih radije kazao Bog je magija, a ne Bog je ljubav, jedino je u tome stvar. Ljubav prvenstveno čovjek osjeti u dodiru s drugim čovjekom. Može on i voljeti Boga, ali prije bi taj vid odnosa nazvao štovanjem ili pokoravanjem, čak i stapanjem. U biti, problem je samo u terminologiji. Ono po čemu Boga osjećamo nikada ne bih nazvao ljubavlju već bih upotrijebio drugu riječ. Nažalost, po meni, Crkva je uzela baš tu riječ i s njom okolo manipulira jer zna da ona oslobađa najjače energije u čovjeku. I ostali duhovnjaci poput Chopre, Ouspneskyog, Hamvasa i de Mella koriste isti trik. Chopra kaže da najviše volimo kad nismo zaljubljeni u nikoga. Ne. Taj osjećaj potrebno je drugačije nazvati. “Sve je ljubav” samo je prazna floskula, ali reći ženi svog života “Zaljubljen sam u Tebe” pa nakon dvije godine to isto poreći – e, to je za mene ljubav!
    Zbog toga Neruda toliko pogađa sa svojom pjesmom. I općenito svi umjetnici. Osjećaj Boga nikada neću moći dovesti u odnos s osjećajem najveće zaljubljenosti u konkretnu osobu.

    • 50eura said,

      Onda ništa nema smisla.

      • Magičar said,

        Za tebe, Zlatko, ostavio sam citate Anthony de Mella:
        “Ne vjerujte nikome tko tvrdi kako ne voli povrijediti druge ljude. Mi uživamo u tome da povrijedimo druge, posebno neke ljude… Sami to i ne volimo raditi jer bismo mogli stradati. U tome je stvar”
        Ako se čovječanstvo ikad ijednom mišlju prizemljilo onda je to ovom – do bola brutalnom. Prvi put kad sam je pročitao kazao sam si “Koji k….”, ostao sam šokiran, a onda sam nadošao. De Mello nam govori istinu o nama, ništa više, i što prije budemo spremni suočiti se s njome – to ćemo biti spremniji probuditi se i započeti život u stvarnosti. Ljubav se naravno ovdje ne spominje.
        Drugi citat je ipak vezan uz ljubav:
        “Što znači voljeti? To znači vidjeti osobu, situaciju; vidjeti stvari onakve kakve jesu, a ne kakvima ste ih zamišljali”. Citat je smješten u 51. poglavlju naziva Ljubav je neizreciva. Što iz toga mogu zaključiti? Samo to, da se mogao pronaći i prikaldniji izraz od ljubavi da se opiše to viđenje koje mi je sasvim razumljivo i koje je, pak, toliko udaljeno od ideala a pogotovo ideala ljubavi. Ljubav da je viđenje, to nikako! Pitanje ostaje: zašto su slavni gurui u svoja učenja uporno gurali tu ljubav? Odgovor mislim da leži u primamljivosti ideala ljubavi. Tko ne bi volio da je non-stop zaljubljen! Svijet u kojem se svi vole i štuju najpoželjniji je svijet u mislima, ali nažalost nikada neće odgovarati stvarnosti. Živjeti u stvarnosti je viđenje stvari kakve jesu, ali kako za to reći da je ljubav?

  7. bubnjem po tintari said,

    Malo kasnim sa odgovorom na ovaj post, i odmah da napomenem kako 50 eura nije jedini kojeg si isprovocirao ovim tekstom… dapace, na momente sam se nasao i “uvrijedjenim” nekim postulatima, pa da bi odgovorio na njih, morao sam se prvo pozabaviti materijom koja je tebe isprovocirala “dosadnoscu”, i procitati ta poglavlja iz “tertium organum”-a.
    Moram priznati da nikada nisam cuo za to djelo, jos manje pisca tog djela, no citajuci to “sporno” XV-to poglavlje, postali su mi jasniji tvoji prijasnji postovi o znanosti, matematici, duhovnosti itd… i tvoj nacin razmisljanja i promisljanja svijeta,ljudi i svemira, pa i samog Boga u kojeg toliko strasno ne vjerujes da mi se sve vise cini kako ne mozes bez njega razmisljati o nicemu konkretnom a da ga se ne dodirnes makar i ovlas…
    Nije mi namjera ovdije razuvjeravati te, niti uvjeravati u nista, to je uzaludan i egoisticni pristup polemici, nego opaliti “Bubnjem po tintari” jer nisi mogao izabrati meni bliskiju temu od ljubavi, i onda je na takav brutalan nacin obezvrijediti…!
    Taj rus koji si je dao truda pisati o ljubavi, u mome svjetonazuru zasluzuje apsolutne pohvale za gotovo sve sto je u tom poglavlju o njoj pisao, i kako je kritizirao jadnike kojima ljubav ne predstavlja vise od ego-tripa za umakanje u toplo, i to samo po potrebi odrzanja vrste.

    citat prvi: (isprike zbog engleskog, ne da mi se sad jos i prevodit jbga…)

    “It is commonly assumed that love does not reach the spiritual
    plane, and even hinders the spiritual evolution—it is regarded
    as an obstacle standing between man and his spiritual evolution.”

    sramotna izjava, sramotna misao, dostojna spanjolske inkvizicije i nacisticke propagande potpuno pogresno shvacenog “ubermench”-a…! Rus se (kao sto znas ako si se uspio natjerati procitati to dosadno poglavlje), u ovoj recenici sprda sa ovom mislju i dalje navodi sto vec navodi, ciljajuci na taj “materijalisticlki” pristup ljubavi, koja blokira ono iskonsko ljudsko, ono sto nam je “bogomdano” ili nam je spoznajno doslo prije i na drugaciji nacin nego ostalim poznatim nam bicima. Ne mogu ovdije a da se ne osvrnem na cijelu ideju Tvog postovanog bloga, koja mi je postala jasnija nakon citanja ovog posta, a to je “matematicko-filozofsko-fizikalni” pristup osmisljavanju ideje postojanja (sto samo po sebi nije nikako lose, dapace!), no upravo taj “nedostatak” cetvrte dimenzije, te ogavne i blokirajuce ljubavi je mozda ono sto bi mu dalo upravo to:-novu dimenziju, nesto sa cim se mora racunati dok se promislja o zivotu, smrti, i svem onome izmedju i nakon toga… smatrati ljubav “preprekom za duhovni razvoj” nesto je (meni) apsolutno nepojmljivo, i ogavno na kraju krajeva…

    citat drugi:
    “it is impossible not to recognize that there is
    much more of this force than is necessary.”

    upravo tako…! to je jasno svakom tko je ikada osjetio, ili tko osjeca ljubav na taj nesebicni nacin gdje je ljubav kao inicijator sexa samo iskra koja pali vatru neceg puno kompleksnijeg i bogatijeg od fizicke privlacnosti…
    Ja (magarac) naprimjer, kazem svojoj zeni svaki dan da ju volim, djeci takodjer, kazem to i samom sebi, svali bozji dan, cujem tu rijec od nje, od njih, od svojih roditelja, osjecam ju dok boravim u drustvu prijatelja, pa i u drustvo neprijatelja, jer mi je potrebna da ih fizicki ne napadnem, osjecam ju (nesto manje) kad se budim, i osjecam ju (puno vise) kad se spremam za san, osjetim ju kad cujem, vidim, namirisim, dotaknem, odsviram, zamahnem cekicem ili se userem mascu dok popravljam masinu… osjetim ju kad sjednem za tipkovnicu i pisem ti ove redove, jer znam da sam cist prema sebi i prema onome sto pisem… i onda shvatim da uz sve ovo, ta ljubav mi je u svojoj beskonacnosti ostala gotovo pa nedozivljena, jer je toliko prostorna, da ju ponovo dozivljavam kao tu “cetvrtu”, nama smrtnicima a i znanstvenicima nedodirljivu a postojecu dimenziju…

    citat treci:

    “And since we are able to trace how the energy of love transforms itself into instincts,ideas, creative forces on different planes of life; into symbols of art, song, music, poetry; so can we easily imagine how the same energy may transform itself into a higher order of intuition, into a
    higher consciousness which will reveal to us a marvelous and
    mysterious world.

    ako sam u pravu (a nisam bas cesto), 50 eura ce se sloziti sa ovim citatom, i nadodati da se kraj recenice odnosi na Boga. Ja pak ne mogu ici tako daleko, pa cu reci da je taj zadnji pasus ono sto razlikuje ljude bez ljubavi od onih koji ju naslucuju… i potpuno bezobrazno ustvrditi da samo ovi drugi su u stanju stvoriti “nesto” iz “nicega”, biti alkemicari sto iz olova stvaraju zlato, oni sto su u stanju reci:-“e pa neka bude svjetlo!” i da se nakon tih rijeci svjetlo zaista i stvori, i bude vidljivo cak i onima koji nisu imali petlje izreci tu recenicu…
    nemoj me sad tjerat da primjerima navodim ostala vrhunaravna dostignuca pojedinaca ljudskog roda, o njima ti svakako faktativno znas vise nego ja, no spomenucu samo da se nijedno takvo djelo nije moglo stvoriti a da se nije u to upetljala ljubav, na bilo koji od svojih nebrojenih nacina… to je neporecivo…

    citat cetvrti:
    “Love is the potent force that tears off all masks, and men who run away from love, do so in order that they may preserve their masks.”

    Ne mogu se oteti utisku da se upravo ova recenica nekako najbolje reflektira u tvom stavu prema ljubavi… ono sto meni nije jasno je- cemu maska?! cemu skrivanje? od cega? od necega sto nam je strano i nepoznato ne smije se skrivati, to bi ti kao znanstvenicki aspirant morao razumjeti… skrivati se od ljubavi znaci skrivati se od spoznaje, a ignorirati spoznaju znajuci da je dio jednadzbe nikada nece dovesti do ispravnog rezultata… matematika nije jedina dogmatska nauka… nauka o ljubavi joj je podala dogmatiku jer samo tako je bilo moguce ocuvati dogmu saznanja… da nije bilo ljubavi prema matematici, mi ni dan danas ne bi znali za nju.. I onaj jadni galileo koji je uspio skinuti masku sa svog saznanja iz ljubavi prema planetama, to nije uspio uciniti svojim sudcima… Oni su svoje maske uspjeli zadrzati jos neko vrijeme, dok ih (ponovo), ljubav (ti ces ovdije potpuno nepotrebno i vjerovatno pogresno koristiti rijec “nuznost”) prema saznanju nije uspjela strgnuti i otkriti njihova smijesna i uzasna izvitoperena lica…

    citat peti:
    “If a deaf man should describe a piano and should say that it is a black box on three feet, open on one side, and that people knock at it with their fingers, this would be quite an exsact description. But after all it will not explain why some weep and other laugh.”

    E, to moze objasniti samo Ljubav… ljubav prema tom objektu na kojem ljudi lupaju rukama, ljubav prema toj osobi koja po njemu udara, ljubav prema zvucima koji izlaze iz te kutije, ljubav, ljubav, ljubav… nemoj se uzrujavat sto toliko koristim tu rijec, upravo mi je namjera da ti pokazem kako od nje nemam straha ni zazora… ljubav, ljubav, ljubav…! Voljeti, ljubiti, ceznuti, zbog toga vrijedi plakati, i jos vise se smijati, zbog toga vrijedi zivjeti, u toj “cetvrtoj” dimenziji (opet ja o tome!) koja je tu, i u kojoj se mogu cuti i dozivjeti ti zvukovi placa i smjeha koje je izazvao taj netko tko po klaviru harmonicno, i uz pomoc (primjeti ovo “uz pomoc”) matematike udara…

    citat sesti:
    “For another reason it is impossible to divide love into two classes: (1) phisical desire without personal attachment, and (2) physicopsychical love with personal attachment. There must be recognised also the possibility of a third type of relation, in which the principal element is a conscious search for the wondrous in love and through love. For the higher type of men love without this search for the wondrous becomes almost impossible.”

    bez laznih pretencionizama, tezim tome da budem “visi tip” covjeka… neki ce to shvatiti dobronamjerno, neki ce se stim sprdati, ali koga je to stvarno briga…? ako mi je nekad i bilo stalo sto se o meni misli i kako me ljudi dozivljavaju, sa godinama ta “ceznja za opcim prihvacanjem” je nestala gotovo potpuno… shvatio sam i sam, i bez pomoci ovog rusa da ako zelim postici ravnodusnost prema svima, da to mogu uciniti smo tako da ih neizmjerno volim, a neke neizmjerno ne. Jbga, niko nije savrsen osim ljubavi, i ja ne tvrdim da o njoj znam sve. Ne znam ni puno, ali znam da nesto znam, i znam da cu ispunjenje dozivjeti samo onda ako sve sto radim, radim tako da u to ulozim ljubav… inace, nema smisla…
    Ne mogu jebat kuhanje, ali ga volim… ne mogu jebat ni posao, ali ga svejedno volim (ne u svim aspektima, nije bas tak dobar, ipak je to posao)… ne mogu se parit ni sa bubnjem, ali mi se kadkad digne kad “zabrijem” na neki ritam… primjera je toliko, koliko je vremena izmedju rodjenja i smrti, i bez ljubavi cvrsto zakacene za duh, nema smisla ploviti po vremenu i prostoru i traziti bica koja ce te razumjeti kad im kazes da je ljubav nepozeljni okov oko svijesti… visa bica ne smiju biti takva, sto me vodi i do zadnjeg (“aj fala bogu”, cujem te…) citata…

    citat sedmi:
    “Temples of love and the mystical celebration of love’s mysteries exist in reality no longer: there is the “every-day manner of life”, and physiological labyrinths, from wich those who rise a little above the ordinary level can only desire to run away.”

    I pobjegnu tamo gdje se ta ljubav koju su pronasli u sebi i oko sebe slavi…!
    Crkvu svoje duhovnosti, katedralu ljepote kojoj su otkrili ulaz, tamo gdje se mise sluze na njihovom jeziku djelovanja… meni to sve nekako zvuci kao umjetnost, kao ultimativni doseg ljudske vrste kad sve sto posjedujemo, i fizicko, i materijalno i duhovno, izbacimo iz sebe i predstavimo onima od kojih smo (uz veliku kolicinu vlastite) posudili ili ukrali ljubav. Bez toga, ulovljeni u iskljucivo fizicku klopku ljubavi, ostajemo u tom svakodnevnom labirintu, ne razlikujuci se ni najmanje od onih koji se celibatom odricu te njene fizicke pojave…

    oduzio sam sa ovim odgovorom, vjerovatno te i uzrujao ponecim, i ako je tako, ispricavam se… ja ne mogu zivjeti bez ljubavi, ne mogu je se niti nahvaliti dovoljno, cak ne bi mogao o njoj napisati ni pjesmu jer je ne bi bila dostojna… mogao bi eventualno pricati i dalje o njoj, mogao bi o njoj pricati dovijeka, mogao bi o njoj stvoriti znanost, ali ona vec postoji, i cini mi se da ju zovu bas “Umjetnost”…

    pozdrav kume…

  8. Magičar said,

    Ta, tlo se sigurno drmalo pod tvojim nogama dok si ovo pisao, Miki! 🙂 Bez obzira na oštar kritički ton zahvalan sam ti na komentaru. Predivne riječi si upotrijebio opisujući ljubav i doista povodom par tvojih misli dobro sam se zamislio. Ipak,….ccc, nažalost, postoji to ipak, mislim da si pritom najviše opisivao ideal ljubavi a ne onaj stvarni svakodnevni osjećaj u nama. Čak si napisao “ta ljubav mi je u svojoj beskonacnosti ostala gotovo pa nedozivljena, jer je toliko prostorna, da ju ponovo dozivljavam kao tu “cetvrtu”, nama smrtnicima a i znanstvenicima nedodirljivu a postojecu dimenziju…” Ako sam dobro shvatio nju teško ili nikako osjećaš u svakodnevici, ali vjeruješ da je tamo negdje u četvrtoj dimenziji. U tome i jeste poanta cijele priče. Taj Rus što napisa to djelo prije ta dva poglavlja i poslije njih, više se gotovo nijednom nije dotakao ljubavi. Uglavnom mu štivo sliči na filozofsko-znanstveno-mistični traktat. U biti za njega jest ljubav krajnji smisao, kao i za 50 eura (vidi paradoksa!), ali tu prestaju svi dokazi i uvejravanja zašto misli da je ljubav ključna stvar svemira. Nakon prilično opsežnog elaboriranja o četvrtoj dimenziji, dvodimenzionalnim, trodimenzionalim bićima itd. naglo se objavljuje da je krajnji smisao ljubav i točka.

    Ja, kao Magičar, tu vidim dvije problematične stvari. Mogućnost zlouporabe same ljubavi. Ljubav se spominje kako bi se na lagan način osigurao najpoželjniji krajnji smisao. Pazi, ovdje se u potpunosti slažem da bi ideal ljubavi bio najpoželjniji za čovjeka, ali stvarnost nam priča neku drugu priču. Probaj upitati crnu rupu u središtu naše galaksije koja guta sve što joj dođe nadohvat njene ubitačne gravitacije što misli o ljubavi. Mi težimo ljubavi, o tome nema dvojbe, ali kada kažemo ljubav očekujemo i da će se sva vrata otvoriti, kao što su neki vikali “Ja sam za Domovinu” pa im se otvorilo i ono što nikako nije trebalo (sjeti se privatizacije). Zašto ljubav ne osjećati neposredno u dodiru sa svojom ženom i stvarno je osjećati, a osjećaj božanskoga ipak malo drugačije opisati…
    Druga stvar se tiče čisto terminologije. U mnogim odlomcima Tertium organuma na mjesto ljubavi može stajati znatiželja ili samo osjećaj. Nakon nekoliko poglavlja Ouspensky baca karte na stol i kaže da je sve tu zbog spoznaje. Spoznaja je vrhunaravni smisao. Još je samo trebao reći da smo tu zbog “spoznaje ljubavi” pa bih ga prestao čitati… 🙂

    Inače blog smatram svim tim što si nabrojao ali bih ipak dodao i religioznost i umjetnost. Vjeruj mi, na nekim drugim, “znanstvenijim” mjestima me napadaju zbog magije i religioznosti…

  9. 50eura said,

    Bog je OSOBA-izvor svake konkretnosti.(To vjeruje i A.de Mello kojeg već citiraš!)To su temelji Kristove poruke.
    On nije nikakva ideja,magija,zamisao,koncept kako si olakšati život zato jer sam u konstantnoj napetosti kako objasniti smisao vlastita života i smrti.U tom smislu za mene možda može biti bolje prijevozno sredstvo koje će me voziti krajolicima začuđenosti u liku Franje Tahija koji je pogubio Matiju Gubeca od pjesnika Pabla Nerude.Recimo to ovako neki kukci se vrte oko izmeta neki oko ruža,no svejedno, bit i jednog i drugog kukca jednako je važna u STVARNOSTI.(A svakako treba reći da STVARNOST o kojoj govorim nije ona o kojoj govori tehnički logos)

    “Bog neprestance djeluje: izlio bi on tebi tisuću radosti odjednom kad bi ti to mogao podnijeti” (ANGELUS SILESIUS Kerubinski pjesnik,V, 205).

    • Magičar said,

      Pretačemo se iz ljubavi u religiozno i obrnuto. Za tebe to jest jedno, za mene dvoje. A možda sutra za mene to bude jedno, a za tebe dvoje.
      Izbjegavam to naglasiti, ali sad moram: u pisanju si često pustim na volju da iz mene izlaze riječi – ali koje ne prepoznajem kao sto posto svoje – prije bi se radilo o riječima nekog književnog lika koji je duboko zakopan u meni. Zbog toga na ovu raspravu više gledam kao na raspravu mogućnosti naših pogleda na svijet. U tekstu uvijek malo “pretegnem žice” kako bih dobio dozu poticaja za razmišljanje. To znači, nemoj se iznenaditi ako sutra okrenem priču… 🙂

  10. 50eura said,

    Ja mislim da se na komentarima tvog bloga(ma,kako pretenciozno zvučalo!)europski političari,naši pogotovo, mogu naučiti kako trebaju izgledati “neslaganja socijalista i demokršćana”!
    Mi nismo političari ,ali čestitam nam svima na ULJUĐENOSTI!


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: