Kolovoz 2012.

Posvetiti se formiranju svoga djela

Posted in JOYCE, KNJIŽEVNOST - PROZA, Portret umjetnika u mladosti tagged , at 12:09 pm autora/ice Magičar

James Joyce: PORTRET UMJETNIKA U MLADOSTI

Skoro svaki dan pišem. Nepokolebljivo stojim do odluke da napokon dovršim roman. Povukao sam se u sobicu pored Prostorije s Kolom kako me tetka ne bi smetala. Ali prečesto me nešto vuče da odatle iziđem, da štipnem tetku za dupe i priupitam „Šta ima?“ Zašto bih sjedio sam u maloj sobi i pisao, skvrčen u društvu svojih opsjena? Zašto se ne bih družio s tetkom, ili zajebavao Kolo s nekim uvrnutim Magičarima ili samo snatrio vječno zagledan kroz prozor Prostorije u tko zna čiji um? Kako je to pisati, ima li tu ikakve životne čarolije? Ne, nema. U pisanju je čovjek sam i bolestan. Ono ljudsko kao da nastoji pobjeći iz vas. Svake večeri srce mi tuče sto na sat i hoće iskočiti. Ali nešto drugo tjera me ustrajati u dokazano besmislenu poslu. „Zato što to Plavi noj traži od tebe!“, javlja se glas Mađioničaru u trenutku kad je spreman odustati od provođenja likova do njihovih priča u mom romanu. Vraćam se u sobicu i okrećem ključ. Kao hipnotiziran ponovno prionem poslu. Plavi noj je u kutu, njegovo perje leprša sobom, gleda me i kaže: „cc cc cc“

Sada mi treba neka umjetnička knjiga koja govori o samim umjetnicima, pregaocima. I evo je, pod mojom rukom, paar exellance: Portret umjetnika u mladosti. Nigdje nisam naišao na tako dubok opis umjetnikove prirode kao u romanu Jamesa Joycea.

Osobnost umjetnika, najprije krik ili kadenca ili raspoloženje, a onda tečno i iskričavo pripovijedanje, napokon se pročišćuje od života, postaje bezlično da tako kažem… Umjetnik kao bog stvaranja ostaje u svom djelu ili iza njega ili postrance ili iznad njega, nevidljiv, očišćen iz života, nepristran, podrezujući nokte.

… otac i njegova dva znanca [pili su] u spomen svoje prošlosti. Od njih ga je razdvajao ponor sudbine ili naravi. Njegov um kao da je bio stariji od njihova: hladnije je osvjetljavao njihove svađe i zadovoljstva i žaljenja, kao što mjesec osvjetljuje neku mladu zemlju. U njemu se nije pokretao život ni mladost kao što se pokretao u njih. On nije poznavao ni radost druženja ni krepkost surova muškog zdravlja ni sinovsko strahopoštovanje. U njegovoj se duši nije pokretalo ništa osim neke hladne i okrutne i bezljubavne pohote.

Duh svadljiva drugarstva, što ga je u posljednje vrijeme zamjećivao u svog takmaca, nije Stephena odvratio od njegove uobičajene navike tihe poslušnosti. Nije vjerovao u žestinu, i sumnjao je u iskrenost takva drugarstva koje mu se činilo jadnim nagovještajem muževnosti. Pitanje časti, što je ovdje bilo pokrenuto, njemu je bilo, poput svih takvih pitanja, beznačajno. Dok mu je mozak ganjao svoje neuhvatljive utvare i neodlučno se odvraćao od takve potjere, slušao je postojane glasove svoga oca i svojih učitelja koji su mu preporučivali neka nadasve bude gospodin i nadasve dobar katolik. Sad su ti glasovi muklo odjekivali u njegovim ušima. Kad je bila otvorena vježbaonica, očuo je i drugi glas što ga je nukao da bude snažan i muževan i zdrav, a kad se u koledžu počeo osjećati pokret za narodni preporod, opet ga je neki glas pozivao da bude vjeran svojoj domovini i neka pomaže da se uzdignu njen svrgnuti jezik i predaja… A žamor svih tih prigušenih glasova bio je uzrokom što je neodlučno zastao u svom traganju za utvarama. Glasove bi poslušao za neko vrijeme, ali sretan je bio jedino daleko od njih, izvan njihova dosega, sam, ili u društvu svojih opsjena.

Pisanje, a tu ubrajam i bilo koji drugi vid umjetničkog stvaranja, kao da stoji onkraj života, njegova je protuteža. Pisanje doista sliči najbezličnijem djelovanju kojem se čovjek mogao posvetiti. Ipak pisanje nije posao. Biti piscem ili umjetnikom može biti samo poziv. To znači redovito napuštati život za nekoliko sati formiranja svoga djela. Samoća, napuštenost od ljudi, pustinjaštvo samo su neki od fakata koji zakriljuju umjetnikov život ako on doista čini umjetnost. Nitko ga u njegovu stvaralaštvu i odlasku od ljudi neće podržati. On životu krade dane za svoju umjetnost. Pogotovo društvo to ne može shvatiti. Stoga, nikome i ne treba ništa govoriti.

„Njegovo se umovanje sastojalo od neke sutonske sumnje i nepouzdanja u samog sebe, osvijetljene na trenutke munjama spoznaje, ali munjama tako jasna sjaja da je u tim trenucima svijet propadao pod njegovim nogama kao da je bio uništen vatrom.“

„Kako li je lud bio njegov cilj! Pokušao je sagraditi branu reda i otmjenosti protiv prljave životne plime izvan sebe…“

Kada u sebi osjetite depresiju, prazninu, kada vas smlavi osjećaj osamljenosti među ljudima, to je onda taj poziv da se iskradete iz života i posvetite formiranju svoga djela.

Za kraj, tu je i umjetnička prisega sui generis uz koju možete već danas prisegnuti…

Neću služiti onome u što više ne vjerujem, nazivalo se to mojim domom, mojom domovinom ili mojom crkvom: i kušat ću izraziti sebe u nekom načinu života ili umjetnosti što slobodnije mogu i što potpunije mogu, služeći se u svoju obranu jedinim oružjem što ga sam sebi odobravam: šutnjom, progonstvom i lukavošću.
Ne bojim se biti sam, ni da me zbog koga drugog prezru, ni da napustim ono što moram napustiti. I ne bojim se pogriješiti, čak ni počinuti veliku pogrešku, životnu pogrešku, ni možda onakvu što traje vječno!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: