Ožujak 2019.
Proći kroz ovaj svijet bez “ogrebotine”
Osho: KNJIGA O SPOZNAJI
Dogodilo se da sam toliko toga pročitao o new ageu a da nisam uočio možda centralnu figuru cijelog pokreta – Bhagwana Shree Rajneesha, karizmatičnoga duhovnog vođu, danas poznatijeg pod imenom Osho, koji se sa svojom “verzijom” new agea revolucionarno istakao u drugoj polovici 20. stoljeća. No, sve čemu je Osho poučavao ljude – osvještavanju našeg postojanja, samospoznaji, truly happiness – već sam (bio) pročitao u knjizi Buđenje svijesti kršćanskog isusovca Anthony de Mella prije nekih desetak godina. Postavlja se pitanje, je li, onda, De Mello bio pod utjecajem Osha ili Osho – De Mella? Osim toga, takvim knjigama dugo vremena sam se žestoko “opirao”. Naime, koji ozbiljan slobodni duh bi čitao o tome kako si pomoći?! Koji ozbiljan duh bi u svom pisanju i čitanju – ako imalo stoji do umjetnosti, filozofije i znanosti, tim “svetim” “igrama Uma” ili “moćima Duha” kako im najčešće tepam na ovom blogu – navodio jedinice selfhelp literature, te prečesto puta besprizorne knjige samopomoći, kako ih uostalom nazivaju i njihovi pobornici? No danas sam manje ohol u svom stavu spram njih. Pa i meni pisanje i čitanje pomažu, kao što to čine i jedinice selfhelp literature milijunima ljudi. I knjige samopomoći su svojevrsne “čarobnice vične liječenju” samo, čini mi se, za manje zahtjevnu i sujetnu populaciju! Možda je razlika samo u “stupnju čistoće”, kako bi kazao Nietzsche; jednostavno, ne mogu se valjati u blatu u kojem se svi valjaju, moram se valjati u nekom svom “blatu”. Eto u čemu je jedina razlika! Drugim riječima, i ja si želim na neki svoj način “pomoći u postojanju”, i to je nit koja nas povezuje.
Na svjestan život koji predlažu i poučavaju i De Mello i Osho, gledam kao na još jedan od načina za izdržavanje patnje ovoga svijeta – pored Isusovog dobrovoljnog prepuštanja patnji ili Lao Tseovog negiranja patnje i sl. Uvjerio sam se da svijesti, putem tzv. “viših”, meditativnih stanja, doista polazi za rukom ignorirati patnju. Uostalom, kako drugačije objasniti spektakularno prelaženje preko žeravice bosih nogu indijskih jogija?! I ne samo to, polazi joj za rukom preobraziti čovjeka. Dovoljno je da neko vrijeme provedete svjesni svega oko sebe i vaše raspoloženje će se podići. Međutim, za samu meditaciju pomoću koje se “duhom dolazi” u ta “viša” stanja svijesti, nikada nisam iskazivao neko posebno zanimanje. Bilo je nekoliko nemuštih pokušaja u mom životu s ležanjem na krevetu i osjećajem težine ruke, njene topline… no ništa posebno nisam doživio u tome, pa sam sve napustio. Nisam tip koji bi se prepustio prostom “nerazmišljanju” i promatranju. Umu ostajem vjeran poput nekog starog, umornog zapadnjaka. No Osho na meditaciju ne gleda kao na nešto što bi trebalo biti zahtjevno običnom umu, za njega meditacija nije nekakvo mističko iskustvo dostupno samo odabranima. Meditacija je naprosto stanje svijesti koje se može prakticirati u svakom životnom trenutku a počinje prostim “pomnim promatranjem” zbilje koja nas okružuje… i ničim više.
Promatrate li nešto pomno, iskusit ćete malo prosvijetljenosti… ne u potpunosti, već samo malo… Promatrate li pomno svoj gnjev, gnjev će nestati… Budite u trenutku. Unesite cijelo svoje biće u trenutak.
Lošim stvarima već čisto promatranje oduzet će snagu a dobrima je podariti.
Sve što ne valja nestaje samo od sebe jer se ne može suprotstaviti svijesti. I sve što je dobro pojavljuje se samo od sebe jer mu je svijest hrana.
Drugim riječima, “pažnja je energija“, kaže Osho, i zbog toga:
Naučite sjediti – postanite ogledalo! Vašu svijest spokoj pretvara u ogledalo i tada funkcionirate iz trenutka u trenutak. Odražavate život. [Svjedočite životu]… To je autentično življenje… Činitelj nestaje, ali radnja se nastavlja!
No iako je “činitelj” nestao, “svijest sebstva” ostaje, jer na drugom mjestu Osho kaže da nikada ne trebate sumnjati u sebe i svoje postojanje, kao što je to, recimo, prvotno činio Descartes (pa naknadno došao do uvida: “Mislim, dakle, jesam!”).
Nema potrebe vjerovati da postojite. Zapravo, čak i ako to želite, ne možete nijekati sebe. I samo nijekanje je dokaz vaše egzistencije. To je jedina stvar koja se ne može zanijekati. Sve se drugo može nijekati. Možda je to samo fatamorgana u pustinji, možda je samo san, možda halucinirate, možda ste hipnotizirani i vidite stvari kojih tu nema. Sve na svijetu se može negirati osim vas. Vi ste najosnovnija stvarnost – neporeciva, nesumnjiva. A njezino pronalaženje je znanstveno iskustvo.
*
S druge strane, ono što me najviše muči u svezi Oshove knjige tiče se njenog naslova. Zašto Knjiga o spoznaji? Je li to znači da je nekakva krajnja spoznaja… ipak moguća? Nikada nisam bio pobornik “krajnje spoznaje”, štoviše, u većini prilika bih je u najvećem luku zaobilazio. Ili ako ću se izraziti Oshovim riječima – nekako znam (a ne da vjerujem!) da krajnja spoznaja ne postoji, odnosno, da je spoznavanje samo jedan od načina čovjekovog bivstvovanja na zemlji; dakako, Nietzsche bi me tu jetko ispravio – radi se o načinu bivstvovanja životinje koja je naučila “kapitalizirati svoje iskustvo”. Ali ne, uvjerava me Osho i poznanik iz “digitalnog svijeta” s kojim sam razmijenio nekoliko mailova i komentara na blogu na ovu temu; radi se, zapravo, o samospoznaji u kojoj svijest zauzima centralno mjesto. Kako je to moguće? Ali na to pitanje ne može se odgovoriti riječima, kaže Osho i moj poznanik: samospoznaja je iskustvo koje je neprenosivo, svaki pojedinac ju mora sâm za sebe doživjeti.
Ja sam savršeno dobro znao razliku u trenutku prije prosvjetljenja i u trenutku nakon toga. Bio sam potpuno siguran, znao sam da se probudilo nešto u mom umu i da je počelo funkcionirati – nešto za što nisam znao ni da postoji… Otada živim bez [ikakvih problema], bez brige, bez bilo kakve napetosti.
A mi bismo dodali – i bez patnje, odnosno, čini nam se da je od tog trenutka naučio ignorirati patnju. Za većinu pitanja koja si je Um stigao postaviti kroz tu čudovišnu, višestoljetnu, filozofsko-znanstvenu tradiciju, Osho kaže da su suvišna. Na mnoga od njih nema odgovora i to treba prihvatiti. Primjerice, pitanje koje možda predstavlja najviše pitanje koje si čovjek može postaviti – što je Život? – također nema odgovora.
Život je misterij. Mogli bismo živjeti bolje, mogli bismo živjeti dulje, mogli bismo živjeti ugodnije – ali ne možemo znati što je život. To pitanje će sve do samog kraja ostati neodgovoreno.
No ovo “do samog kraja” ostalo je “visjeti u zraku”. Znači li to da ćemo na samom kraju ipak dobiti odgovor? Ali ovim smo samo postavili novo pitanje te se nastavljamo vrtjeti u krugu…
A što reći tek za jednu ovakvu, spekulativnu tvrdnju:
Možete uništiti mozak, tada će s umom biti gotovo, ali svijest ne možete uništiti jer ona ne ovisi o mozgu ni moždanom sustavu. Možete uništiti tijelo, možete uništiti mozak, ali ako ste uspjeli i od jednog i od drugog osloboditi svoju svijest, bit ćete netaknuti, ne dirnuti. U vama neće ostati čak ni ogrebotina.
Ovu izjavu pak nekako sam uspio sebi “prevesti” u razumijevanje da i pored sve patnje, patnje tijela, patnje uma, pa čak i one koja se osjeća pred samu smrt – čovjek može biti i samo svjestan. Čak se i vlastitu smrt može samo promatrati. No da će svijest preživjeti i nadživjeti našu smrt, ako je to bilo značenje prethodnog citata, to mi se čini neprihvatljivim. Po meni, oduvijek se radi(lo) samo o životu i njegovim mogućnostima. A biti svjestan života kojeg živiš možda je trenutno njegova najviša mogućnost. Zbog toga, na ovom mjestu, navodim jednu od najljepših Oshovih misli koja se tiče prethodno iznesenog značenja vezanog uz samrtnu postelju:
Cvijet lotosa je simbol Istoka, jer na Istoku kažu da moraš živjeti u svijetu, ali ne dopustiti da utječe na tebe. Trebate ostati u svijetu, ali svijet ne bi trebao ostati u vama. Trebali biste proći kroz ovaj svijet bez ikakva utjecaja, otiska, ogrebotine. Možete li na samrti reći da je vaša svijest jednako čista i nedužna kao i ona s kojom ste došli na ovaj svijet, znači da ste proživjeli religiozni život, duhovni život. Zbog toga je cvijet lotosa simbol duhovnog načina života. Izrasta iz blata, a ipak ostaje neuprljan. On je simbol preobrazbe.
*
Kao pasionirani kritičar svih religija – kršćanske, muslimanske, hinduističke itd. – Osho ne preže ni pred kim/čim. No, ono što on kod drugih religija napada prečesto se odnosi samo na njihov, stoljećima prilagođavan, izvještačen oblik namijenjen masama. I tu kao da previđa činjenicu da se obraća populaciji daleko ispod 1 % ljudi na ovom svijetu koji zapravo jedini duhovno promišljaju svoju egzistenciju na ovoj planeti, a da ne znaju zašto su na to ponukani. Većina ljudi, a tu doista mislim na onih 99% i vjerojatno još nešto više stanovništva, nikada ne razmišlja o tim stvarima. Njima je samo stalo do toga da u postojanju pomognu sebi i donekle svojim bližnjima. Drugim riječima, misle isključivo na svoje dupe, kako je to sjajno opisao imam iz filma Drvo divlje kruške turskog redatelja Nurija Bilgea Ceylona. Ako nemaš ništa za reći po tom pitanju, duhovno me nikada nećeš utješiti. Tako rezonira običan čovjek i na neki “svoj” način je u pravu.
S druge strane, Život je suviše stvaran, “suviše istinit”, da bi ga bilo što moglo zasjeniti, a tu mislim da spada i sama Svijest. Svijest može Život – i ono što on jest, samo uspješno ignorirati. Svijest može ponuditi i ekskluzivnu pozornicu za ekstatičko promatranje tog istog Života… ekskluzivno “neokrznuto” promatranje, kako veli Osho, ali ga ne može u cijelosti nadomjestiti. Drugim riječima, Život sa sobom (do)nosi i Svijest, ali se ne može svesti na Svijest.
*
Dojmljiv dokumentarac koji sam progutao u pet dana – Wild, wild country – dramatično je svjedočanstvo “primjene” Oshova nauka na ljude. Na početku, sve je divno i krasno. Komuna koja prakticira Oshovo učenje živi u unutarnjem miru, članovi izgrađuju svoje nastambe, meditiraju, plešu, slave život. Na momente podsjećaju na mlade ljude koji su u Jugoslaviji 1960-ih i 1970-ih sudjelovali u radnim akcijama i gradili pruge Brčko-Banovići i Šamac-Sarajevo. Sreća na njihovim licima ostajala je i pri najvećim fizičkim naporima. Pejo, majstor na održavanju s kojim sam nekoć radio u tvornici, u želji da mi dočara atmosferu s tih radnih akcija prepričao mi je jednu scenu s gradilišta.
– Kiša lijeva k’o iz kabla, a jedan viče: “Jel’ pada?” a mi: “Ne pada!” A on će opet: “Jel’ pada?” A mi još glasnije: “Ne pada!”. “Ma, jel’ pada?”, on će najjače, a mi još jače “Ne pada!” i netko započne pjevat a mi mu se pridružimo… Kiša pljušti, ne možemo si vidjeti ni lica, a mi radimo i pjevamo! Nikada nam ništa nije smetalo. Radili smo kao stoka, ali smo iznutra osjećali da radimo za pravu stvar!
Nešto slično događalo se i sa tim ljudima u Rajneeshprumu, u komuni koja je živjela na jednom ranču u Oregonu, na negostoljubivom američkom sjeverozapadu. Na licima im se ocrtavala samo sreća, ništa im nije bilo teško. Bili su duhovno sretne osobe zahvaljujući upravo Oshu. No, nisu bili sami i tu je nastao problem. Lokalno stanovništvo koje je počivalo na jednoj drugoj duhovnoj tradiciji od one koju je poučavao Osho, od samog početka iskazivalo je netrpeljivost. U Sannyasinsima ili “narančastim ljudima” vidjelo je samo opasnost. Nakon niza peripetija – insinuacija, tužbi, pritisaka, naposljetku i bombaškog napada, a malo zatim i unutarnjeg razdora – komuna se raspala. Tužno je bilo gledati Osha, tog dobroćudnog gurua, kako odjednom, putem medijskih sredstava priopćavanja, napada svoje bivše suradnike koji su ga napustili nazivajući ih najpogrdnijim imenima. Što se dogodilo čovjeku koji je zagovarao samo unutarnji mir, ne-osuđivanje, svjesni život koji sâm zna koji je pravi put…? Nije li na njega “udario stvarni život”? Čini se da jest. Svjesni život u borbi s nesvjesnim mora izgubiti.
Kada bismo bili sami na svijetu možda bi se mogli u potpunosti posvetiti Oshovu nauku. Ne bismo se razlikovali od drveta, žabe i vode. No nismo, i teško da ćemo ikada biti sami na ovom svijetu. Okruženi ljudima, različitih duhovnih usmjerenja, afiniteta, potreba, uvijek će nam to teže polaziti za rukom. Drugim riječima, na svijetu će uvijek biti puno religija. No to nije nikakva izlika vama, slobodnim duhovima, kojima se ovdje obraćam, da vlastitu svijest povremeno ipak ne učinite ogledalom vlastita života!
Za kraj donosim još nekoliko Oshovih misli iz Knjige o spoznaji koje potpisujem cijelim svojim – ali ipak samo – Umom…
Ne postoji smisao u životu. Čovjek ga mora stvoriti.
…egzistencija prethodi biti… esenciji… [to je drugi način da se kaže:] ne postoji ljudska priroda. Čovjek sâm stvara ono što jest, stvara samoga sebe.
Neka vaša svijest odluči o vašem načinu života [i smislu vašeg života]. Ne dopustite da to odluči netko drugi [a pogotovo ne vaš um, odnosno vaše razmišljanje].
…kad funkcionira cijeli um, a vi ste izvan njega, onda ste gospodar. Um je najbolji sluga i najgori gospodar na svijetu.
Svatko želi biti neobičan. To je potraga ega: biti netko tko je poseban… To je sasvim obična želja… A kad postanete obični, postajete neobični [jer ste bez obzira na sve – jedinstveni]. Zapravo je svatko jedinstven.
Seks je jedina energija koju imate, [ali najniža vrsta energije koja se može i mora preobraziti u više vrste energije]
Ne možete osjećati da nešto vrijedite ako niste [bili] voljeni… Pokazalo se da djeca koja žive bez ljubavi postaju veoma opasni ljudi.
Svaki pojedinac mora imati veoma kristaliziran ego, jedino će ga tako moći odbaciti, drukčije neće!
Živite opasno. Kad kažem “živite opasno” mislim na to da živite u skladu sa samim sobom, pod svaku cijenu… Kad bježite od problema, bježite i od njegova rješenja. Kad se ne želite suočiti s nekom situacijom, osakaćujete vlastiti život.
Odgovor-nost jednostavno znači spontani odgovor.
Zbog čega ljudi žele moć? Zbog toga što nitko ne poštuje [ne voli] ono što radi.
O Duhu i njegovim Moćima 
Dejan k said,
Ožujak 2019. u 11:49 pm
Osho je mnogo slozeniji da bi se mogao predstaviti u jednom ovakvom tekstu i razumeti na osnovu jedne knjige pricitane i nekih dokumentaraca i nekih nabacanih iz druge pete ruke informacija
Magičar said,
Ožujak 2019. u 12:23 pm
Slažem se, @Dejane, no ovo je ipak samo blog, i moje viđenje Osha. Na “stol sam bacio” sve što sam o njemu saznao u kratko vrijeme, nisam postao Sannyasin, jer ne mogu reći da je sve dobro kad me stvarnost u tome na svakom koraku demantira, no, s druge strane držim da naša Svijest uistinu posjeduje iznimne mogućnosti, a pogotovo mogućnost za izdržavanje patnje na ovom svijetu. Kad bismo svi postali svjesni svijet bi zasigurno postao bolje mjesto za život, ali mnogi od nas jednostavno nisu za to zainteresirani, čak ni pri njihovoj najvećoj svijesti, zainteresirani su samo kako da poboljšaju isključivo vlastite prilike (i donekle prilike svojih bližnjih) i to je problem kako čovječanstva tako i Osha…
Dejan k said,
Ožujak 2019. u 1:09 pm
Hvala za odgovor. I sami kažete da je to jednostavno vaše viđenje, u tome i jeste stvar, jer ovaj tekst je očigledno namenjen i drugima a ne samo vama, hoću reći da mora postojati neka vrsta odgovornosti kad je u pitanju deljenje informacija i njihova obrada i predočavanje drugima i svest o tome da će tekst možda uticati na druge i njihovu percepciju a to pogotovo važi kad su pitanju ovako ozbiljne teme. Nije ovo neka proizvoljna književnost, priča, ili štaznam, već duhovnost. Zato kažem da je zaista teško išta objektivno kazati o ošou u jendom tekstu, za to se naprosto mora biti istinski posvećenik, tragalac, i o njegovoj navodnoj težnji ka koristoljublju, jer to naprosto nije tačno, ali hmm, a ovde se ne radi samo o njemu već i o drugima sličnima, a ima ih i danas, a ja se ipak ne bih složio sa odrednicama njuejdž i selfhelp, jer radi se ipak o samospoznaju, može li se nešto više spoznati . Slažem se sa ovim o svesti, svest je zaista nešto najmoćnije što imamo, i njene mogućnosti su ogromne, zapravo mi i jesmo svest. Nije mi namera da se ovde nešto gordim, vi dobro pišete, ili da nešto dokazujem, nemam ja naprosto strpljenja a ni vrmena za takve stvari , a niti da branim ikoga jer ja nisam nikakav advokat niti sam neko ko obožava, ali ne govorim ovo ni kao potpuni ajvan. Nadam se da me nećete pogrešno razumeti, .. Pozdravljam
Magičar said,
Ožujak 2019. u 1:36 pm
Sve je u redu, @Dejane. Mislim da mogu navesti svoj stav o Oshu, kao što ti možeš navesti svoj komentar kao kritiku onoga što sam napisao. Kao što sam izrekao stav o Oshu, ti si izrekao stav o mom tekstu. To je naprosto, normalno i dopušteno u ovom svijetu… 🙂
U pogledu Osha i De Mella i mene su bunile te riječi new age i selfhelp koji se vežu uz njih, i nisam im sklon, a koristoljublje nikako nisam doveo u vezu s Oshom! Samo sam spomenuo njegovu rezignaciju vezanu uz napuštanje njegovih najbližih suradnika koji su snimljeni kamerom i prikazani u dokumentarnom filmu. Dakle, ukratko sam izložio njegovo učenje koje se kreće oko Svijesti i koje u načelu podržavam, ali i činjenice vezane uz situaciju kada se to učenje željelo primijeniti u grotlu “ljudskog odviše ljudskog” i to je to… A obraćam se “slobodnim duhovima” koji, kako im sama riječ kaže 🙂 zapravo ne prianjaju uz nijedno učenje, jer su svoji i slobodni…
Dejan k said,
Ožujak 2019. u 2:07 pm
Ma znam da je normalno, ali prvi put ostavljam komentar na tvom blogu pa ne znam kakvog si raspoloženja, heh, . Ali vidim da si dobrog. Uglavnom se razumemo, dosta od mene onda
nepomični putnik said,
Ožujak 2019. u 9:24 pm
Kada bi Oshov pristup (koji niti nije njegov osobni pristup, već je samo suvremena inačica različitih drevnih nauka) bio primjenjiv tek u slučaju da smo sami na svijetu, tada bi bio u potpunosti beskoristan. To što su se stanovnici komune sukobili s lokalcima, to što se Osho obračunavao s onima koji su u njegovo ime radili cirkus, to nisu znakovi nemogućnosti potpunog oživotvorenja svjesnosti. Samo si naivnost u svojoj duhovnoj nezrelosti tzv. visoku svijest predočava kao uvijek mirnu, blagu, uljudnu itd., što je posljedica kršćanskog (i ne samo kršćanskog) pojma svetosti i čistoće kojim su naši umovi još uvijek duboko zaprljani.
Osho je jedan od rijetkih koji je nastojao očistiti duhovnost od površne religioznosti i zbog toga ga ponekad nije lako razumjeti. Ali to više govori o nama, tj. o programima koje nosimo u sebi nego o njemu samom.
Na koncu, tko pokušava duhovnost tj. život shvatiti ozbiljno, taj nužno mora promašiti i Osha.
Svi probuđeni govore isto, u tome nema dvojbe. Tvoj um je jedini problem koji imaš, okreni se svijesti jer jesi svijest i prestani se poistovjećivati s onim što nisi. I to nipošto nije metoda lakšeg podnošenja patnje. To je uvid u iluzornost patnje, iluzornost ega i uma, što je ujedno i uvid u stvarnost svijesti. Svjesnost nije tu da nam olakša patnju, već da ju u potpunosti istrijebi.
A što se samog naslova tiče..nije poanta u tome da nastojimo proći kroz život bez ogrebotine, već da shvatimo da nas ništa ne može dotaknuti, da je naša prava priroda nedohvatljiva bilo čemu, neugroziva i neuništiva i da samo otuda proizlazi mogućnost slobode.
Magičar said,
Ožujak 2019. u 9:12 am
Hvala ti @nepomični putniče na ovom prekrasnom komentaru. Već smo razgovarali na ovu temu, pa te nisam mogao ne spomenuti u tekstu 🙂 Kao daleko bolji poznavatelj Oshova učenja, ali i kao onaj koji je doživio iskustvo samospoznaje, tvoje riječi su autentičnije od mojih… Oshovo učenje ja samo prevodim na svoj jezik, uzimam od njega ono što razumijem, što mi je blisko, i ono što sam doživio čitajući Knjigu o spoznaji.
Tu i imam problem što “visoku svijest” ne mogu predočiti osim kao “uvijek mirnu, blagu, uljudnu”, jer po čemu se onda razlikuje od svega ostalog?
I slažem se u pogledu ozbiljnosti života, odnosno da ga ne trebamo uzimati ozbiljnim. Život smo dobili na poklon i možemo ga proživjeti kako to želimo u “nepodnošljivoj lakoći postojannja” 🙂
Jedino se po pitanju iluzornosti patnje ne mogu složiti s tobom, a i o tome smo razgovarali (čak više puta!). I zaključili da se naš prijepor ne može riješiti riječima – jedino autentičnim iskustvom a koje nisam doživio. Ali kad kažeš “Svjesnost nije tu da nam olakša patnju, već da ju u potpunosti istrijebi.” s tim se mogu složiti, a osim toga nisi li tu, konstrukcijom same rečenice, defacto priznao postojanje patnje?!
A i u pogledu ovoga “…već da shvatimo da nas ništa ne može dotaknuti” mogao bi se složiti, jedino kada se pročita gornji odlomak u izvorniku, čini se da je on bliži mojoj interpretaciji, svijest se može zaprljati upravo neduhovnim životom. Svijest da nas ništa ne može dotaknuti dolazi tek na višim razinama svijesti… Malo prije tog odlomka Osho spominje pjesnika (mislim Kabira?) koji je upravo to htio postići.
nepomični putnik said,
Ožujak 2019. u 9:30 am
Patnja postoji, ali kao san, ništa više. Međutim, jednako je i sa srećom. Čak i Schelling na jednom mjestu govori o tome kako nije dovoljno osloboditi se patnje, već trebamo postati nedostupni i za sreću. Tko patnju mijenja srećom nije otišao do kraja, nije napravio puni krug. I patnja i sreća pripadaju svijetu fenomena, onome što se pojavljuje. Ali ja sam uvijek svjestan onoga što se javlja, bilo u ovom ili onom obliku, dakle ja ne mogu biti ništa od toga. Stoga je sve što se pojavljuje pred okom svijesti samo san. Je li taj san lijep ili ružan, lak ili težak, ne znači puno budući da je to i dalje samo san.
Naravno, mnogi ne žele ovo čuti jer bi im moglo zvučati krajnje pesimistično, gotovo nihilistički. Ali čak i sreća mora biti napuštena da bi se doprijelo u središte vlastite prirode. Pri tome napuštanje ne znači odbacivanje sreće, već nevezivanje za nju, sagledavanje sreće kao fenomena, a ne kao biti života i sl. Spomenuti Kabir ima jedan stih: pusti da sreća lovi tebe.
I kad se napusti i sreća, tada preostaje ono što ne može biti napušteno, sveprisutna, niočemu ovisna svijest koja jesmo. Sve se svodi na to da se prestanemo poistovjećivati s onim što nismo. A sama svijest nije ni mirna ni blaga ni uljudna. Ona je s onu stranu svih kvaliteta. I kad je mir tu, i kad je blagost tu, uvijek je tu i ono koje promatra i mir i blagost, zar ne? Zato se svijest ne može definirati, jer je poput prostora.
I svijest se ne može zaprljati ničime, ponajmanje “neduhovnim” životom. Ti si to što jesi, ma šta činio i ma kako živio ti ne možeš biti ništa drugo nego svijest. Pokušaj i nećeš uspjeti. Pokušaj se udaljiti od svijesti živeći neduhovno. Hoćeš li prestati promatrati? To se nikada neće dogoditi. Pokušaj se približiti svijesti prakticirajući duhovnost bilo koje vrste, što će se dogoditi? Ništa. Jer svijest ne stoji kraju duhovnog puta. Ona je prostor u kojem se potraga odvija. Zato je sva duhovnost komična. To je kao da u sobi punoj igračaka među igračkama tražiš sobu.
Magičar said,
Ožujak 2019. u 6:46 pm
I dalje te je lijepo slušati, @nepomični putniče, tvoje izlaganje ima smisla, i patnja i sreća trebaju biti napuštene, treba ostati svjestan u postojanju, samo to, ali kad napišeš “…preostaje ono što ne može biti napušteno, sveprisutna, niočemu ovisna svijest koja jesmo.” meni je uvijek na usnama pitanje: kako? A ti ćeš na to reći da je to pitanje Uma i da se na njega ne može odgovoriti riječima. Je li oblak na nebu sastavljen od svijesti, je li čelik svijest, je li na kraju krajeva prostor svijest ili je to i vrijeme zajedno s njim? Da je sve Svijest – to su samo riječi… ili iskustvo. Ali to iskustvo izgleda da imaš samo ti…
A kada napišeš da “sama svijest nije ni mirna ni blaga ni uljudna” onda izgleda da svijest ne haje što vodimo ratove, što je toliko surovosti na ovoj planeti, što je i sam život takav kakav jest – surov…? Jedino objašnjenje vidim u tome da Svijest doista posjeduje snagu da sve to samo promatra i da tim promatranjem nekako uspijeva svemu drugom oduzeti njegovu snagu, sposobnost bivanja surovim… To je zovem Ravnodušnošću ili Neutralnošću prirode kao takve. Dobro i Zlo ne postoje dok mi ne odlučimo o tome. Međutim, čak ni u tom smjeru, po tebi, ne možemo ići… jer Svijest i patnju i sreću doživljava kao iluzije, a one to, prema svim svojim manifestacijama, nisu i ne mogu biti.
Možda jedino pitanje koje nismo još raspravili je kako se Svijest odnosi prema Životu… i možda da na to pitanje još daš svoj odgovor…
nepomični putnik said,
Ožujak 2019. u 12:08 pm
Dok god svom umu dajete potpuno povjerenje, vrata spoznaje ne mogu Vam se otvoriti. O svijesti nije moguća nikakva teorija, nikakvo objašnjenje, ponajprije zato što ona ne može biti objekt promišljanja.
Svjesnost niti nije teoretski već egzistencijalni problem. Sve što se može reći o svijesti služi samo za one koji još uvijek nisu spremni napustiti um. I kakve god odgovore da Vam sada ponudim, oni nemaju nikakvog značaja jer svijest nije odgovor na pitanje, Vaša prava priroda nije odgovor na pitanje. Kad se zadubljujemo nad pitanjem Tko sam ja, ne činimo to da bismo dobili odgovor – gle, pa ja sam to i to! Tako funkcionira um, a svjesnost zahtijeva više od toga, ona zahtijeva da se pođe jedan korak dalje.
Stoga Vas sada pozivam! Ako zaista želite znati sve o svijesti, ali uistinu znati, a ne tek imati ovakva ili onakva objašnjenja i tumačenja, tada priđite bliže svijesti, počnite se udaljavati od uma. Jer to je jedini put. I čim priđete korak bliže svijesti, postat će Vam jasno da su sva pitanja i odgovori koje nam naš um može ponuditi krajnje budalasta.
Želite li uistinu znati, morate se upustiti u potragu. Stajanje u mjestu i kontempliranje o tome kakav je to put i što Vas čeka na kraju znak je da daleko više cijenite udobnost svoga uma nego istinu. A spoznaja nije igrarija, ona je dubok, korjenit i konačan udarac, potres koji će sve okrenuti naglavačke. I upravo to je ono čega se um najviše plaši.
nepomični putnik said,
Ožujak 2019. u 1:47 am
Je li kamen takodjer svijest je metafizicko pitanje. Mozda niste bliski metafizici u konkretno filozofskom smislu, ali generalno gledano sva su Vasa pitanja metafizicka. Pod metafizickim vise mislim na tu nastrojenost da se spoznaja trazi na relaciji pitanje-odgovor, da se grade teorije, da se stvari definiraju, sto su sve prepreke spoznaji.
Ne radi se o tome da um zna, to je samo slikovit govor. On nije samostalan entitet vec nakupina nasih misaonih navika. Te navike su to sto nas “pravi budalama” jer nas poticu da za uistinu stvarno uzimamo ono sto je uvjetovano i prolazno.
Um ne zna nista o svijesti. Kad kazete da Vas um daje priliku svijesti, to samo znaci da se niste pomakli s mjesta. Sve dok um ima svoje misljenje o svijesti, mozete bit sigurni da svijest nije niti dotaknuta, kamoli iskusena. Trenuci svjesnosti malo znace ako za njima slijedi “to je ovakvo, to je onakvo, to je samo to” itd. Tako se um postavlja iznad, samog sebe uzimajuci za mjerilo. Kao kad bi kapljica vode stala po vlastitoj mjeri percipirati ocean. A zasto bi um “trebao” prepustiti mjesto svijesti? Pa samo zato sto Vi niste um nego ste svijest. Vi niste sumnja nego ste cisto znanje, cisto, nepomuceno zrenje. I zato je neopisiva steta zamijeniti svijest umom.
Osim toga, sumnja niposto nije neznanje (u pozitivnom smislu te rijeci). Naprotiv, ona u sebi nosi daleko vise misli, stavova nego bilo koje uvjerenje. Sumnja nije tako otvorena kako se naizgled cini. Naravno, u usporedbi s npr dogmatskim uvjerenjem, sumnja je neusporedivo otvorenija. Ali u usporedbi sa svijescu ona je vrlo uskogrudna i jalova.
Ako ne vjerujete u apsolutnu spoznaju, to je znak da u Vama ne bukti plamen krajnjih uvida, tj da nema prave gladi za spoznajom, vec je prisutna znatizelja i ovisnost o intelektualnim uzicima. Da zaista zelite znati, preokrenuli biste citav svijet naopacke samo da se konacno docepate istine. Nista ne bi moglo utaziti Vasu glad osim apsolutne spoznaje, nigdje se drugdje ne biste mogli zaustaviti, ponajmanje na sumnji. Ne samo um, vec citavo Vase bice zahtijevalo bi konacni uvid. Medjutim, odsustvo takve strasti ne mora biti prepreka spoznaji. Zivot ce Vas sam izbacivati iz Vaseg sredista sve dok ne pronadjete ono pravo. Uskracivat ce Vam slobodu, donositi patnju, stvarati probleme, nezadovoljstvo, nesigurnost itd. Sve su to putevi kojima svijest pokusava doprijeti do nas. A mi mislimo da je eto zivot jednostavno takav, bez nekog posebnog razloga i da je patiti ljudski. Porazno je vidjeti s cime se zadovoljava duh poput covjekovog.
Mogao bih mljeti do preksutra, pa cu se sad zaustaviti 🙂 Zivi bili i ne zadovoljili se s nicim manjim od gole istine!
Magičar said,
Ožujak 2019. u 12:27 am
A to što “melje” je ipak tvoj Um, @nepomični putniče, nije li tako? I on svašta može izgovoriti, pogotovo o svom gospodaru, tvojoj Svijesti, a da je ni ne okrzne… 🙂 Ali drago mi je da si sada otvoreno priznao da vidiš Svijest kao krajnje rješenje, odnosno krajnju spoznaju.
“Ako ne vjerujete u apsolutnu spoznaju, to je znak da u Vama ne bukti plamen krajnjih uvida, tj da nema prave gladi za spoznajom, vec je prisutna znatizelja i ovisnost o intelektualnim uzicima.” Nije da u meni ne bukti plamen krajnjih uvida, nego sam došao do onoga što možda i nisam želio, uvida (vjere, znanja) da svo naše umovanje, pa čak i iskustvo, ZAPOČINJE IZ SREDINE (nisam li pravi deridijanac?) i da kao takvo nikada ne može stići do nekakve krajnje spoznaje, ako takva uopće postoji, a možda stvarno postoji… A ovo za “intelektualne užitke” gotovo da bi imao pravo da nije tog plamena…
Ja bih sada drugačije postavio stvari. U jednom postu došao sam do uvida da ljudskoj svijesti, pa bila ona i transsvijest o kojoj ti govoriš, nije prihvatljivo razmišljati o sebi kao prolaznoj, pa će iznaći bilo koje načine da se učini vječnom. Čak i Nietzscheova svijest tome nije odoljela, pa joj je njezin Um isporučio nešto što je kasnije dobilo naziv Vječni Povratak Jednakog. I on je mislio da će se jednog dana vratiti. Tako, kada ti kažeš “Nista ne bi moglo utaziti Vasu glad osim apsolutne spoznaje” ja to čitam kao “ništa me ne može uvjeriti u to da sam prolazan”…
Ali daleko od toga da se takvim nakanama Svijesti suprotstavljam. Čak je i moja Svijest porodila misao o Sopstvenosti Cjeline koja je vrlo slična tvojoj TransSvijesti… No tu ću ovoga puta stati.
nepomični putnik said,
Ožujak 2019. u 9:28 am
Apsolutna spoznaja je mozda malo nespretan termin jer navodi na pomisao da je rijec o nekakvom mega znanju. Radi se zapravo o vrlo jednostavnom uvidu u nedodirljivost i nepromjenjivost sebstva u odnosu na sve moguce fenomene, sto je temelj slobode. Kako ni najveca zvijezda ni najmanje ne utjece na prostor u kojem se nalazi, tako nista ne utjece na svijest. U toj neovisnosti je nasa sloboda. I to je vjecnost – neovisnost o onom vremenitom, a ne beskonacno trajanje (sto bi bilo upravo suprotno).
Potraga za apsolutnom spoznajom ne smije zavrsiti uvidom u nemogucnost iste jer bi to znacilo da nismo slobodni, da nas fenomeni odredjuju i ogranicavaju. A to naprosto nije istina buduci da je svaki fenomen promatran, zapazen i ni na koji nacin ne utjece na promatraca. Cak i kad um rezignirano zakljuci da nema aps spoznaje, nesto u nama promatra i taj uvid 🙂 i to sto promatra daleko je postojanije i neovisnije od samog uvida, zar ne? 🙂 Sve je tako jednostavno.
Magičar said,
Ožujak 2019. u 12:01 am
Pa hajde, recimo to tim riječima, onda se možda više radi o apsolutnoj slobodi nego o apsolutnoj spoznaji, što mi se čini prihvatljivim. I samo promatranje postaje onda apsolutnim i nadređenim svakom uvidu. I to bi bile, uvjetno rečeno, filozofske odrednice nekakvog “života Svijesti”… o čemu već možemo razgovarati, ako je već ne možemo iskusiti u obliku u kojem tebi to polazi za rukom… 🙂
Magičar said,
Ožujak 2019. u 5:34 pm
Opet nadahnut govor @nepomični putniče, doista i s riječima znaš, dobio sam sve upute i znam što mi je činiti. Zapravo sam svoju svijest već iskušao i doista je prekrasno biti samo svjestan. No onda me moj um povuče za rukav i kaže, gle ovu einsteinovu ideju o blok svemiru kako je zanimljiva, ajmo je istražiti… i tako uvijek iznova. Pritom čini mi se da je i moja svijest zadovoljna odnosno taj univerzalni svjesni prsten kroz koji zajedno prolazimo… 🙂 Ali nisi mi odgovorio, život i svijest, je li kamen manifestacija svijesti kao što je to pretpostavljam život…?
nepomični putnik said,
Ožujak 2019. u 11:31 pm
Nije problem u tome što nas um vuče za rukav, već u tome što ga mi tako slijepo slijedimo i skačemo na svaki njegov mig, bez ikakve distance. Um od nas pravi budale. Ali mi smo taj um. Naš je um izgrađen zahvaljujući svemu onome što smo u sebi hranili.
Nisam odgovorio jer će moj odgovor samo dalje hraniti Vaš um. Misao na misao i tako u beskonačnost. A potrebno je upravo suprotno, obustaviti um. Nikakva metafizika neće Vas odvesti spoznaji. Zađite dublje u svjesnost i sve će Vam biti jasno. Tada ću ja Vas pitati je li kamen manifestacija svijesti 🙂
Magičar said,
Ožujak 2019. u 10:53 pm
“Um od nas pravi budale.” To tako lijepo i gordo zvuči, @nepomični putniče, ali je potpuno neprimjereno u ovom kontekstu. Ispada kao da naš Um nekako zna, ili je toga svjestan, da je Svijest sve i sva, ali nas u tome iz tko zna kojih razloga namjerno zavarava, a što definitivno nije istina. Svojim umom to mogu jamčiti, jer njime ne tvrdim ništa, a u sve sumnjam. Praktično govoreći – njime samo zamišljam. Štoviše, moj Um, za razliku od drugih, želi pustiti Svijesti da pokaže što zna, dokaz tome su i ove moje riječi, i ako se nakon toga osjeti suvišnim, čak je spreman Svijesti prepustiti svoju ulogu… ali u ovom trenutku on najiskrenije ne vidi razloga zašto bi Svijesti prepustio tu ulogu… Svjesni trenuci su sjajna stvar, sva ta opuštenost, neposrednost zbilje, ali samo to… Samo to je u pitanju! I kako rekoh, dobio sam upute što činiti, i zasigurno će u mom životu od sada pa na dalje biti više svjesnih trenutaka, a dokle će me to dovesti – otom-potom… 🙂
A u vezi nekakve krajnje spoznaje, dakle, mislim da ona ne postoji, ali time nisam rekao da ne postoji proces spoznavanja. Primjerice, i Svijest može biti proces spoznavanja (ili samospoznavanja) kao načina življenja i to je sve… A što se tiče mog Uma, on odavna ne obitava u prostorima metafizike, a možda na nju upravo ti cijelo vrijeme ciljaš, misliš da je moj um metafizički… U tom slučaju radi se o jednom velikom nesporazumu! 🙂
Conte Ivano Bajamonti said,
Ožujak 2019. u 1:22 am
“Sve što ne valja nestaje samo od sebe jer se ne može suprotstaviti svijesti. I sve što je dobro pojavljuje se samo od sebe jer mu je svijest hrana.”
Idiot i narkofil!(G)lupeta da je ljudski stvor samobitan, samosvojan, samosupstancijalan…ali nije.“I sve što je dobro pojavljuje se samo od sebe..”, ali po kojemu impulsu, porivu, obaraču, “trigeru”…gdje se taj naš mehanizam “pojavljivanja” nalazi…gdje se u nama pobuđuje misao, po kojemu uzročniku, odakle pristiže “k nama”, po kojemu ritmu i algoritmu, u koju svrhu…jer ono što nije ni samobitno, ni samosvojno, ni samosupstancijalno…ne može imati ni svoju svrhu!?
Magičar said,
Ožujak 2019. u 9:18 am
Nažalost, @Conte Ivano Bajamonti, uvredljive riječi ne dopuštam na ovom blogu, pa će tvoj komentar biti obrisan! Polako počinjem razumijevati zašto si dobio zabranu pristupa javnim medijima 🙂 Dakle, slobodno napiši drugi komentar ali bez uvredljivih riječi!
Conte Ivano Bajamonti said,
Ožujak 2019. u 1:14 pm
Magičaru, nije vrijeđanje uzrokom rečene zabrane, nego suverena iskrenost moje smjerne stanovitosti.
Kaži mi bi li na svoj blog pripustio retke u kojima Osho konkretnoga čovjeka naziva idiotom, i sve si kazao.
Magičar said,
Ožujak 2019. u 12:26 am
Naravno da ne bi, pa upravo sam u samom tekstu i prozvao Osha zbog pogrdnih izraza koje je uputio svojim nekoć najbližim suradnicima. Oni jesu učinili glupost, ali nitko na svijetu ne zaslužuje da ga se etiketira uvredljivim nazivima. Potrebno je samo reći istinu ili barem ono što smatramo istinom, da je netko učinio ovo ili ono i točka. I to je upravo nešto što sam najdulje slijedio od sveg ljudskog, ako mi dopuštaš da upotrijebim Nietzscheove riječi. Došao sam do toga da nijedan čovjek nije cijepljen od toga da vrijeđa drugog čovjeka. Moguće je da je to i Osho to činio, kao što očito i ti to činiš, ali pored toga izrekao je i puno prekrasnih misli… kao što si ih i ti izrekao… To znači da treba reći i jedno i drugo i nikada po jednom ocjenjivati čovjeka.
Ne znam je li znaš što je Diogen učinio kad su ga sinovi bogataša jednom premlatili? Onakav plav, izubijan, izvjesio je tablu s imenima sinova bogataša koji su mu to učinili i takav prošao gradom. Samo to treba učiniti. To je najbolja kritika, i ako baš hoćeš, i etiketa.
Conte Ivano Bajamonti said,
Ožujak 2019. u 1:06 pm
Ha, “Idiot i narkofil” precrtano!? To može učiniti samo onaj kojemu je neznano da je Osho s izrazom “idiot” javno častio gotovo svakoga mislioca spomenutom u svojim soli(pamet)lokvijima. To si, dakle ti, Magičaru. Uvažiš li moju zamjedbu, ljubazno otkloni crtu s “Idiota”.Glede pak “narkofilije”…taj je sveznadar, u najbezazleniju ruku, neprestance bio svojevoljno izložen djelovanju dušikova oksida. (Zastarjeli nazivi dušikov oksidul i dušikov suboksid, tzv. rajski plin ili plin smješkavac.) N2O je bezbojan plin slatkastog mirisa, djeluje opojno i razmjerno je inertan plin na sobnoj temperaturi. Oshoa je na “smješkavac navukao njegov zubar…o drugim opijatima koje je uživao – drugi put.
Conte Ivano Bajamonti said,
Ožujak 2019. u 1:16 pm
Evo potkresanog osvrta moje malenkosti:
Osho:
“Sve što ne valja nestaje samo od sebe jer se ne može suprotstaviti svijesti. I sve što je dobro pojavljuje se samo od sebe jer mu je svijest hrana.”
Osho implicira da je ljudski stvor samobitan, samosvojan, samosupstancijalan…ali nije.
“I sve što je dobro pojavljuje se samo od sebe..”, ali po kojemu impulsu, porivu, obaraču, “trigeru”…gdje se taj naš mehanizam “pojavljivanja” nalazi…gdje se u nama pobuđuje misao, po kojemu uzročniku, odakle pristiže “k nama”, po kojemu ritmu i algoritmu, u koju svrhu…jer ono što nije ni samobitno, ni samosvojno, ni samosupstancijalno…ne može imati ni svoju svrhu!?
nepomični putnik said,
Ožujak 2019. u 9:43 am
Nije samobitan ljudski stvor, već svijest. Čovjek je tek jedna od manifestacija svijesti, što će reći – san. Mi nismo nikakvi ljudi, biti čovjek nije naša bit. Čovjek je samo element kroz kojeg prosijava naša prava bit, svijest.
I istina je da sve rđavo otpada pred sviješću, i najjednostavnija meditacija je dokaz toga. Ali zašto otpada? Samo zato što u promatranju (koje je uvijek odvajanje) ne hranimo rđavo. Ali ni ne borimo se protiv njega, već ga prepuštamo njemu samom, a vlastiti pokretač pronalazimo u sebi.
Zlatko Kozina said,
Ožujak 2019. u 10:33 am
Borise,ako se um tretira kao “procesor obrade informacija”tada se tijelo stavlja u ulogu njegovog “prijevoznika”dok se njegova uloga primatelja i obraditelja informacija apsolutno ignorira.
Tijelo je ono iskustveno koje nam upotpunjuje i na drugačiji način predočava prostor i poimanje, modeliranje prostora kao polja kolebanja. Ljuski živčani sustav ne obrađuje informacije, nego s okolinom međusobno djeluje stalnim mijenjanjem svoje strukture.
Dakle,tijelo je ključno.Tjelesnost je ključna da bi duh uopće mogao nešto izreći.Upravo zbog svoje nesavršenosti,krhkosti,a ponekad i neuglednosti ono postaje istinski impetus.
Magičar said,
Ožujak 2019. u 11:46 pm
Kako mi se čini, Zlatko, isporučuješ jedan drugačiji pogled na ono isto (naše iskustvo) u odnosu na Osha. A baš sam te htio pitati u svezi De Mella i Osha – je li to jedna te ista misao s neznatnim varijacijama, ili postoje značajnije razlike? Je li i kod De Mella tjelesnost ključna ili je to ipak svijest, kako to stoji u njegovoj knjizi Buđenje svijesti…?
Zlatko Kozina said,
Ožujak 2019. u 1:37 pm
Duh je tjelesan ili tijelo je duhovno. Borise,upravo je to razlog zbog čega sam svoju knjigu(koja bi na zimu trebala u tisak)nazvao:TIJELO KONTINUITETA:UMJETNOST KAO USAĐENOST U OKOLINU :))
Zlatko Kozina said,
Ožujak 2019. u 1:45 pm
To je jedan od razloga zbog čeg je Mel Gison u filmu “Pasija” inzistirao na prikazima brutalnosti mučenja i dezintegraciji tijela Isusa Krista.To je ključno u shvaćanju kršćastva.Kao što je Hana Arendt rekla da je “zlo banalno” ,to se može reći i za puko intelektualiziranje.
Magičar said,
Ožujak 2019. u 6:21 pm
To jest ključno za kršćanstvo, ali za “narančaste ljude” sigurno ne, a o njima je riječ! Mene zanima poveznica kršćanstvo- De Mello- Osho…
Damir said,
Ožujak 2019. u 2:16 am
Budi ? i biti ces ! i .
Magičar said,
Ožujak 2019. u 11:05 pm
Samo to od tebe @Damire, ovoga puta…? 🙂 Slobodno napiši i više!
caninho said,
Ožujak 2019. u 10:38 am
Uf pravo se zahuktalo kod tebe Magičaru-zato neću dodavat dodatno ulje na vatru. Samo mi se čini da ti ne valja kritizirati ili hvaliti proroke bilo koje sorte. To uvijek izaziva najteže osjećaje. Evo pokazalo se i ovdje.😊 Ti si to ovdje dobro izbalansirao kao i uvijek 😊 – malo nešto iskritiziraš pa malo i pohvališ. Ali stvarno sad-iskren da ti budem nisam znao da tu kod njega ima sjajnih izreka. Znaš kako sam uvijek skeptičan prema svemu tome-posebno stvarima koje vuku na self-help, ali ovdje ima odličnih stvari. Uz naravno neke koje mi se čine prepisane od Sartrea. Moj problem ovdje je taj da mi se čini malo problematična ta teza da ako čovjek postane potpuno svjestan sebe i svega oko sebe da će mu se raspoloženje nužno popraviti.
Magičar said,
Ožujak 2019. u 11:21 pm
Ta, i nije li najprirodnije biti u sredini, brate @Caninho, i nije li naša pozicija uvijek bila ta – nezagovaračka, već samo izlagačka?! Zbog toga i ne možemo drugačije pisati, pa čak ni misliti, i zbog toga idemo protivno struji vremena. Sve stvari su u isto vrijeme i prekrasne i užasne. I ja sam u isto vrijeme i prekrasan i užasan. Vidjeti i jedno i drugo u sebi je trenutak prosvjetljenja, našeg prosvjetljenja!
A ovo u vezi potpune svjesnosti koja popravlja raspoloženje, malo si me uhvatio u nekritičkoj uporabi stilske figure… 🙂 ne doslovno raspoloženje popraviti, nego osjetiti da tu doista ima nešto izvan onoga što nudi uobičajeno razmišljanje i poistovjećivanje s ja. Dakle, možeš li pozorno promatrati zbilju a da pritom ne misliš na sebe, da čak ne misliš na to da izvučeš neku korist od toga? Možda to čak nisi ni probao… jer ti se ne čini svrsishodnim (“um nas pravi budalama” kako bi kazao @nepomični putnik) Ali čudna stvar s tim je da to doista pozitivno djeluje.
Zlatko Kozina said,
Ožujak 2019. u 11:05 am
Caninho,u pravu si:raspoloženje se neće promijeniti.Jer upravo De Mello kojeg se Boris i ja dotičemo kaže:”Prije nego što sam postao svjestan bio sam depresivan,nakon što sam postao svjestan i dalje sam depresivan, ali se više ne poistovjećujem sa svojom depresijom.” :))
Magičar said,
Ožujak 2019. u 12:33 am
Sad ste me uhvatili na ovo “raspoloženje” 🙂 Depresivno može biti samo jastvo, svjesnim promatranjem zapravo izlazite iz sebe, i zbog toga se nužno raterećujete a posljedično tomu – taj čin podiže vaše raspoloženje. Naravno, ono ponovno može utonuti natrag kada ponovno započnete razmišljati o jastvu, i mislim da je u tome bila poanta De Mellove izjave… Problem je napustiti to ja, pa i meni je to problem, pa i kad ga napustite, vrlo brzo se vraćate u njega…