Srpanj 2018.

O sopstvenosti cjeline u svakom čovjeku (ničeancije xviii.)

Posted in Dehumanizacija umjetnosti, ORTEGA Y GASSET tagged , , u 4:33 pm autora/ice Magičar

José Ortega y Gasset: DEHUMANIZACIJA UMJETNOSTI

111.

Naspram jastva stoji (nešto što sam nazvao) sopstvenost onog dijela svijeta, cjeline, Pra-Jednog, koju nosimo u sebi. Posebnost onoga istog. Nije naše jastvo posebno, nego su svijet, cjelina, Bog, posebni kroz nas! Svijet se očituje kroz nas na jedinstven način, od kojih je svaki jednakovrijedan…

JA je, odatle, samo nešto što je sama sopstvenost cjeline nadolagala na svoja sjećanja. JA je nešto naknadno stvoreno! S druge strane, sopstvenost cjeline je od samog početka tu, štoviše, čini se da je na maloj bebi najuočljivija – mali stvor nimalo ne brine za sebe dok predano, s najbudnijom pažnjom, propituje svijet oko sebe! U odrasloj dobi manifestira se na razne načine: netko čita, netko piše, netko majstoriše, a netko samo biva i ne radi ništa!

112.

Kada bismo upravo izrečenu misao htjeli uzdići do religije, morali bismo iznaći njezinog antipoda, ‘suprotnu vjeru’… Kao što je DOBRO iznašlo ZLO u kršćanskoj eshatologiji, mi, sopstvenosti svijeta, cjeline u nama kao njenu inherentnu suprotnost iznalazimo upravo naše JA… JA je ‘zlo’ naše vjere, jer vjeruje da je bačeno u svijet/cjelinu, a ne da je njezin dio… U zaboravljenoj dokonosti uma obasjanoj Nietzscheovim ‘podnevnim suncem’ otvaraju nam se ona, možda i jedino dopuštena, ‘vrata spoznaje’ iza kojih jasno razaznajemo pojedince koji vjeruju da su samo posebnosti svijeta, cjeline, naspram onih koji vjeruju da su JA bačeno u isti taj svijet, cjelinu… I eto nam nove povijesne pozornice!

113.

U/na jednom čovjeku može se vidjeti i jedno i drugo – i njegovo jastvo i njegova sopstvenost cjeline, koje sam nekoć nazivao egom i duhom. Kao što na slikama Geštalt psihologije možemo uočiti dva potpunoma različita lika – u danom primjeru, mladu djevojku i staru ženu – tako i na čovjeku možemo uočiti njegovo JA (ili ego) i njegovu SOPSTVENOST CJELINE (ili duh). Prema Geštalt psiholozima, na njihovoj, brižljivo strukturiranoj, slici ne možemo vidjeti istovremeno obadva lika, no, u našem primjeru mišljenja smo da se na čovjeku uvijek može lučiti omjer njegova jastva i duha koje on nosi u sebi…

114.

No što će se prvo dogoditi kada započnemo svoj život živjeti kao SOPSTVENOST CJELINE, a ne kao jastvo bačeno u svijet, te u osvojenoj budnosti uma, poneseni uzvišenim osjećajima, započnemo sa stvaranjem? U jednom trenutku, osjetit ćemo nelagodu, javit će se pitanje – za koga to radimo? Ako smo pritom u tome što radimo ‘društveno neprepoznati’ ili iz nekog razloga ne želimo da drugi dobiju uvid u ono čime se bavimo, nije li sebično reći da to radimo samo za sebe, iz utjehe? Na ovom mjestu, stoga, treba napraviti ključni rez; ma koliko mnogima od vas to u ovom trenutku suludo i neprihvatljivo zvučalo, treba jasno reći – mi stvaramo za nikoga! Samo na ovaj način uklonit ćemo prznicu i kepeca u nama, satelite prikrivenoga jastva, koji žele da se u našem stvaranju, kao i u našem bivanju – kao SOPSTVENOST(I) CJELINE, osjećamo beznačajnima. Ne stvaramo ni za sebe ni za druge, stvaramo-iz-sebe, jer tako želi naša SOPSTVENOST CJELINE!

Nikada, baš nikada, ne smijemo smetnuti s uma da samo JA sa sobom (do)nosi usamljenost i beznačajnost, osjećaj niže vrijednosti, naposljetku, psihičke bolesti, od kojih su depresija i manija najizglednije… Ovdje je lako izračunati: kada bismo bili manje vezani uz svoje JA, bili bismo i manje bolesni… Dakle, nije dovoljno reći da više nemamo ambicija u bilo čemu i da sve što radimo, radimo kako bismo se utješili, prakticirajući, recimo, koncept pisanja kao utjehe –  koji sam i sâm, moram to priznati, jako dugo vremena prakticirao i savjetovao na ovim stranicama – Ne! JA bez ambicija, JA koji piše samo da bi se utješio, doista vodi beznačajnosti! U jednom istinskom umjetničkom životu potrebno je i doslovno i u potpunosti odbaciti to JA…

115.

Čak i jedna znanstvena teorija nastaje poput našeg JA. Ako je sve stvar perspektive, odnosno gledanja na stvarnost, pod jednim osobitim kutom ili stajalištem, onda nam je dopušteno jednu sopstvenost cjeline nazvati atomom, a drugu jastvom. Čak smo više zasebnih sopstvenosti cjeline sposobni vidjeti kao jednu. Jastvo neke sopstvenosti cjeline, a tu sada mislimo na širi pojam jastva – koji uključuje i jastva neživih tvari, poput jastva nekog kamena ili jezera – sastavlja naš pogled i naša misao o njemu… U znanstvenom duhu budućih stoljeća možda ćemo govoriti da atom u fizikalnom eksperimentu nastaje na osnovi našeg pogleda odnosno da ga konstruira svjetlost (snop fotona) odbijena iz našega oka…

116.

Nijedan umjetnik nikada neće uzimati sebe zaozbiljno, kaže José Ortega y Gasset. To je drugi način da se kaže da umjetnici svoje JA ne uzimaju zaozbiljno.

Biti umjetnikom znači prestati misliti ozbiljno da smo doista ozbiljna osoba kada nismo umjetnik… Ako umjetnost [treba] da izbavi čovjeka, ona to može samo tako da ga izbavi od ozbiljnosti života i da u njemu obnovi neočekivanu djetinjastost.

Moj JA je maska. Njime ja samo oponašam svoju društvenu ulogu. Ničim joj ne pridonosim. JA je maska koja se iz perspektive druge sopstvenosti cjeline uvijek vidi na drugačiji način. JA je maska koja se može skinuti i(li) zamijeniti s drugom maskom – drugim JA.

117.

Jedini cilj života koji je vrijedan ostvarenja jest – živjeti prema sopstvenosti cjeline koju nosiš u sebi! Ako ti se piše, onda u življenju uvijek ostavi vremena za pisanje, ako ti se čita – onda živi da čitaš, a ako si praktičan tip, onda se posveti praktikalijama… Nikako nije važno nešto napisati, pročitati ili izgraditi, važno je samo iz dana u dan PISATI, ČITATI, GRADITI… onako kako to u dubini svoje sopstvenosti osjećamo; samo to dovoljno je za ispunjenje jednog života, bez ‘brigovanja’ i grižnje savjesti – života u Nietzscheovu podnevu!

10 komentara »

  1. damir said,

    ….nemogu ne primjetititi,,kako se glavna misao,,misao vodilja koja se proteže kroz sve tekstove i osvrte,,kristalizira…što ono kažu za dijamant..da je jako čvrst……a kaže nisargadata, da je i dijamant za vrhovnu stvarnost mekan poput maslaca…isto tako kaže da je stvarnost apsolutna paradoksalna…o njoj nemožeš govoriti,,,u njoj ,možeš samo izgubit sebe…jako dobar tekst…na tragu Pierre Teilhard de Chardina i meistera eckharta,,pa čak i berdajeva–Sebe vidim kao uronjenog u dubine ljudske egzistencije i smatram da stojim nasuprot neizbežnoj misteriji sveta i svega što ona predstavlja. U toj situaciji ja sam duboko i bolno svestan da svet nije dovoljan, da postoji ono tajno, na nekim još većim dubinama i njegovo skriveno, transcendentno značenje. Ovo značenje mi nazivamo Bogom. Ljudi nisu mogli da pronađu uzvišenije ime, mada su ga zloupotrebili u toj meri da su ga načinili skoro neizgovorljivim. Bog može da se odrekne samo na površini, ali ne može da se odrekne tamo gde ljudsko iskustvo ponire ispod površine ravne, bljutave i banalne egzistencije….

    ukoliko magičar smatra da umaram s komentarima,,slobodno reci…nebi htio postat dežurni kroničar,,al zadnji tekstovi kao da opisuju nešto što mi je jako poznato..a opet strano……svako dobro

    • Magičar said,

      Dapače, @damire, svaka tvoja riječ je ovdje dobrodošla, i samo nastavi sa svojim, vrlo profinjenim osobnim komentarima… Čini mi se da svatko rabi pojmove na svoj način da bi opet izrekao ono isto, vječno… Meni je trebalo jako dugo vremena da naše ‘jastvo’ napokon započnem razlikovati od Cjeline svijeta, Boga, kako god to nazvali. Na kraju sam morao uvesti i jedan potpuno novi pojam, novi izraz – sopstvenost cjeline – da bih izrazio ono što u svom umu osjećam… Nisam si uzalud nadjenuo tako pretenciozno ime (Magičar)… 🙂 Naravno, da se i ja krećem po tankoj niti koja odvaja racionalno i iracionalno, a iz nekog razloga, stvarno sam uvjeren da je čovjeku nužno oboje, a to u vulgarnom rječniku znači – i znanost i religija po pitanju stvari duha…. Sam si dobro primijetio da i ostali Magičari poput Teilhard de Chardina i meistera eckharta imaju ‘problema’ govoriti o tim stvarima…
      “o njoj nemožeš govoriti,,,u njoj ,možeš samo izgubit sebe…”
      Zaista lijepo rečeno, ali ja se ipak trudim na svoj način ipak o tome govoriti, jer me na to nešto tjera iznutra… Iako sam ovih dana zaokupljen preseljenjem u novi stan i nizom sitnica koje takva svakodnevica iziskuje, moja ‘sopstvenost cjeline’ i dalje želi da se na ovaj način očituje… 🙂 i nikako je u tome ne želim spriječiti!

  2. sanjamatic said,

    .. Sebe ne doživljavati preterano ozbiljno

    • Magičar said,

      Upravo tako, Sanja, i eto ti ključa za vrhunsku umjetnost! Osim toga, nisam to napisao u ovom tekstu, to je, po meni, ključ i za možebitni slom kapitalizma u budućnosti…. Dakle, pretenciozno držim da će se otklanjanjem od ‘jastva’ i priklanjanjem onome ‘nikome’ u nama, izaslaniku Cjeline, značajno smanjiti potreba za odlaskom u supermarkete… 🙂 Mi ćemo jednoga dana jednostavno poželjeti drugačije živjeti, nekapitalistički, nepragmatički,… iako, nažalost, ne vjerujem prije 22. stoljeća… 🙂

  3. arnelavuckov@gmail.com said,

    što misliš Magičaru o Warholovoj izjavi:” Umjetnost možda postoji, ali ja u to ne vjerujem. I upravo zato što u to ne vjerujem, ja sam najbolji”. :))

    • caninho said,

      eto-to je obistinjenje Magičarovih riječi da se istinski umjetnik nikako ne može uzimati za ozbiljno. Warhol je istinski umjetnik i k tome još i najbolji 😉

      • Magičar said,

        Vidiš, i Caninho se šali na isti način… 🙂

    • Magičar said,

      Draga Arnela, vjerojatno i ne postoji, ali i ja odgovorno tvrdim da nije postojao ni on – Warhol. 🙂 To je netko drugi – ili nešto drugo – činilo kroz njega to što je činilo… Inače,mislim da se radi o tipičnoj postmodernističkoj poruzi na račun umjetnosti, izvrtanju svih modernističkih stavova, no cilj je bio ostvaren – jer, kao što znamo, dosegao je samo sebi svojstvenu slobodu umjetničkog stvaranja…

  4. arnela said,

    da Caninho, Warhol je istinski umjetnik, s tim se slažem, jer uklanja iz slike sve ono što je imaginarno i pravi čisti vizualni proizvod. Može biti postmodernizam, ali mi više djeluje kao agnostička izjava, mi više ne vjerujemo u umjetnost, već samo u ideju umjetnosti, a ona sam naravno nema u sebi ničeg estetskog.

  5. […] Već i pri prvom čitanju ovog fenomenalnoga, zavjetnog pasusa upada nam u oči fraza ‘racionalna mistika’ kojom njemački filozof a za kojeg mi se čini da je danas pomalo odustao od svojih teza… na svoj način dopušta koegzistenciju religioznog i znanstvenog u čovjeku. Daljnje rečenice nisu ništa drugo doli inicijalna elaboracija ‘moje’ ‘sopstvenosti cjeline’, a njegovog yesbodyja koji stoje naspram nobodyja, ali i jastva, o čemu sam naveliko pisao u prošlom postu… […]


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

%d bloggers like this: