Simbioza glazbe i književnosti: Dvorac (glazbeno i književno djelo)
Poslušajte kompoziciju DVORAC mog prijatelja Branka Bide, koji se danas više ne bavi glazbom jer je potonuo u depresiju, i u isto vrijeme pročitajte istoimenu priču koju sam napisao njome inspiriran!
DVORAC
>> PDF verzija
I
U beskrajnoj stepi visokih trava, u zemlji vječitog podnevnog sunca stvorih u glavi viziju prekrasna dvorca vitkih kula i bijelih zidina, opasanih zelenkastim prstenom jezera. U hladu života, u mojoj mašti, nastade mjesto u koje sam počeo povlačit svoj duh, bježeći pred morom stvarnosti, kojoj ionako željeh oduvijek umaći.
Moj dvorac stvorio se jednom misli, napokon jednim naporom moždanog sustava, na meni pomalo neshvatljiv način. Teško bih sebi mogao u umu ponovno predočiti neku drugu sliku s takvom jasnoćom obrisa i prividom stvarnosti kao što mi je to pošlo za rukom s ovim bajkovitim krajobrazom iz trinaestog stoljeća. Međutim, njegova unutrašnjost najmanje je podsjećala na idilu. Bila je mračna i tajanstvena kao vodoravni ponor u koji se propadalo što se dublje zalazilo u nj. Hodnici, stepeništa i mali kosi otvori za svjetlost, kad bi bili stvarni, mamili bi svojom mističnošću i najbojažljivijeg posjetioca. Cvijeća je bilo na svakom koraku, tako sam izgleda htio, a da sam nisam znao zašto. Krhka je ljepota koju cvijeće može ponuditi oku pri slabašnoj svjetlosti, uz svekoliku tamu pozadine koja prijeti da je zaguši kao nešto nesavršeno i prolazno. Negdje s kula dopirao je jedva čujni zvuk klavira koji su ugađali nadahnuti anđeli kosih očiju. Pod dojmom takvih simboličnih misli jezdio sam prvi put između vlažnih zidova, kakve sam ih upravo zamišljao. Ovladavajući tehnikom opuštanja gotovo da sam mogao osjetiti hladnoću što izbija iz kamena stapajući se sa zagušljivim zrakom dvornica. Otkrio sam, da ako zaželim, mogu učiniti neke preinake u građevinskom smislu; neke zidove mogu dodati, neke ukloniti. Bio sam više od običnog dvorskog duha, bio sam Bog, u isto vrijeme i Zeus i Hefest, sagradivši samo za sebe raskošnu palaču, nepristupačnu ljudskom oku, pa ni onom ostalih Bogova.
Već sasvim uživljen u novu ulogu, pozvah Prometeja da postane nadstojnikom dvorca, moja desna ruka. Lako se pojavio u mislima, kao da se prestao skrivati. Kasnije, uvijek me netremice promatrao kao da gleda u ogledalo i od njegova pogleda znalo mi je biti neugodno.
Pomalo se razočarah kada otkrih da oko moje mašte ne ide dalje od dvorskih zidina i njegove bliže okolice, da nije sposobno svladati nepreglednu stepu visokih trava i da mi nema drugih stvorova na ovome svijetu osim onih koje sam ne stvorim i uklopim s postojećom iluzijom.
Kad sam postao upoznat s prilikama koje vladaju u dvorcu i oko njega, nešto se u meni uskomeša, uzbuni, kao da je sama krv proključala. Svjesno zamislih najrazvratniju zabavu što se može zamisliti i bez dvojenja sprovedoh je u djelo. Šaroliko društvo koje sam pozvao na zabavu nisam mogao držati u jedinstvu vizije. Neke figure bi za trenutak cijele iščezle, kad ne bih dulje vrijeme obraćao pažnju na njih, pa se opet pojavljivale. Ali sve su one izvodile pokrete upravljane izravno impulsima moga mozga, te tako bile pod mojim apsolutnim jarmom, kao u hipnozi. Osjećao sam neograničenu moć i ponašao se poput tiranina. Nakon nekoliko takvih pijanki Prometej me dobronamjerno ukori te postiđeno pognuh glavu pred njim. U sebi, pak, suspregoh odbojnost koju sam prema njemu osjetio. Budeći se iz transa nerijetko bi me boljela glava, ali sam već toliko postao obuzet snoviđenjem, da bih od njega bio spreman odustati.
Za vrijeme dnevnih poslova uspio bih prizvati u misli sliku dvorca na udaljenosti od nekoliko kilometara. Često bi mi se onda učinio nastanjenim, začudo, protivno mojoj volji. Međutim, kada bih noću ponovno u transu prešao preko jezerceta, namrštenog od vjetra, i kroz zidove dvorca dospio u njegovu unutrašnjost, iskazujući , na taj način, božiju svemogućnost, ne bih zatekao nikog doli vjernog Prometeja koji bi me dočekao s kakvom banalnošću iz stvarnog života poput šalice čaja. Bijesan, razbio bih je u paramparčad unoseći mu se u lice, želeći od njega doznati nešto o posjetiocima, za koje sam opravdano sumnjao da pohode dvorac za mog odsustva. Prometej bi šutio i na kraju se pognute glave povlačio.
Rijetko mi se događalo da sanjam dvorac, ali kad mi je to jednom pošlo za rukom doživjeh ga u posjedu nekih nepoznatih sila koje su mi, i uz sva moja nastojanja, priječile pristup u nj. Koliko sam bio bijesan to samo … naravno JA znam. Tako je sumnja u nezvane goste sve više rasla. Možda se iza nje krilo htjenje da upoznam ostale, zasad nepoznate ponore moga bića, ali i ako je nešto postojalo, zašto se skrivalo od mene? Još neko vrijeme sam razbijao glavu, zaboravljajući da sam Bog i da mi mozganje nikako ne priliči, dok moj bijes ne ukroti vrijeme, a sumnja ne pade u zaborav.
Napokon, kao kralj na prijestolju počeh se dosađivati, prorijediše se gosti, a sve češće ostao bi zagledan u daljinu s najviše kule. Zidovi postadoše gluhi, cvjetovi bez mirisa; nad stepom se podiže izmaglica sumjerljiva otupjelosti u koju nenadano zapadoh. Provodih dane besciljno lutajući dvorcem sve više uvjeren u bezrazložnost njegova daljnjeg opstanka, a onda, jednoga dana, u suncem okupanoj kuli, u sobici pri samome njenom vrhu, raširih oči od čuda, kad zatekoh u njoj neobično lijepu djevojku zlatne kose i sklopljenih očiju.
Protivno volje svih mojih mozgovnih stanica ona je bila tu, predišući u slatkom snu, u bijeloj haljini, s licem blijedim kao nebo uz sami horizont. U zabludi pomislih da se radi o pjesmi i gotovo bih spreman da je probudim i u pomodrjele usne stavim stihove za koje sam pretpostavljao da će kao izvor iz planine poteći iz mene. Ali to mi ne pođe za rukom. Probudio bih je možda kad bih je prodrmao ili ispustio nekoliko lako zamislivih tanjura o kameni pod kule. A možda bi i tad ostala nijema na moje pokušaje. Kao duh osjetio sam nemoć naspram nje. Prvi put dvorac je ugostio biće kojem nisam mogao upravljati.
Pozvah Prometeja da mi kaže svoje mišljenje o zagonetnoj gošći, ali on to ne bi u stanju učiniti. Vječno zakovanog pogleda za moje oči, nije mogao svrnuti pogled ni na što drugo, pa tako ni na lijepu usnulu neznanku. Pogledah ga s omalovažavanjem. Rekoh mu kako je bezrazložan njegov boravak u dvorcu, ako će vječito biti zagledan u mene. Otad ga više nisam često viđao. Nije me zauvijek napustio, i pored povrijeđenosti, u najmanju ruku vješto me je izbjegavao. Sam rastjerah sve demone iz dvorca te se vratih djevojci. Spavala je u istom položaju, činilo mi se stoljetnim snom i ja ostadoh kraj njena uzglavlja dugo. . . dugo. . . puštajući vodenicu vremena da u praznom hodu zagrabi i ispusti mnogo dana.
II
Dvorac posta pust kao i na početku te mi na vidjelo izađe pomalo zaboravljena ljepota njegove konstrukcije. Mračne gromade kamena isklesane matematičkom točnošću posjedovale su nešto od one stravične i uzvišene atmosfere života pojedinca kad nasluti blizinu istine. Cvijeće, kao nemjerljiv kontrast tamnoj pozadini, do te mjere je s njom sraslo da se činilo kao rojevi zvijezda u beskrajnom prostranstvu svemira. Prozore sam u zadnje vrijeme proširio, a da nisam izgubio na tami. Samozadovoljno sam se u sebi osmjehivao gledajući dvorac prikriveno djevojčinim očima. Prestajao sam sate kraj njena kreveta, čekajući da se napokon probudi, kadli i to se na kraju dogodi.
S neskrivenom znatiželjom promatrao sam kako se oslanja na laktove, kako rukama trlja sanjive plave oči i kako polako postaje svjesna svijeta na koji je dospjela – svijeta moje mašte. Za razliku od spodoba koje sam s lakoćom stvarao za potrebe razularenih dvorskih zabava u obliku silueta, ona je bila jasan lik, gotovo stvarno biće iz kojeg se širio začuđujući dah života. Osmotrila je sobu ravnodušno, a zatim sjela na rub kreveta snatreći još neko vrijeme. Imao sam vremena da je razgledam sa svih strana. Nije me mogla čuti, niti vidjeti – postade mi odmah jasno. Poput oživljenog kipa koraknu prema prozoru. Užarena lopta sunca u zenitu nimalo je ne iznenadi. Bila je u prostoru u kojem se nije osjećala kao stranac, naslućivao sam, i u kojem kao da sve raspoznaje nakon duljeg promatranja. Kad je tijelom ponovno klonula na krevet, shvatih da se prema dvorcu odnosi, ako ne baš kao prema svome domu, a ono prema svojoj suđenoj tamnici. Usamljenost njene duše nenadano se zazrcali na obrazima, i ja, u trenutku, osjetih neobičnu srodnost s ovom lijepom utvarom, sličnu bratovskoj naklonosti. Odnekuda, a opet ne izvan mene, došla je i uzimala dovoljno za svoju egzistenciju kako bi mi bila vidljiva. Slutio sam o njenoj pradomovini -podsvijesti.
Narednih dana uvjerih se u ono što sam potajno samo priželjkivao – imao sam uvid u tok djevojčinih misli, naravno, ako bih te bljeske njena razuma mogao uopće uzeti kao nešto racionalno. Riječi koje bi se pojavile na modrim usnicama i usprkos međusobne nepovezanosti naviještale su mi skrivene želje bunovnice, bar sam sebi tako tumačio, A počeh udovoljavati gotovo svakoj za koju bi bio siguran da sam je prepoznao. Nekad mi je trebalo i vremena kao u slučaju velikog ormara boje kestena. Pokušala ga je na sve načine izgurati iz sobe uzaludno ustrajući u poslu. Dosjetio sam se da ga jednostavno izbrišem iz glave. Drugom prilikom pažnju joj privuče Rembrandt s motivom djevojke u snu, iznad sobnog kamina. Sutradan, čitavu sobu ukrasih slikama mojih omiljenih majstora, ali ih gospodarica dvorca ne udostoji ni nervoznog, letimičnog pogleda, što joj u zadnje vrijeme poče iskriti iz očiju podjarmljujući sve više i moju zabrinutost.
Po hodnicima, stubištima, terasama, svuda se kretala tiho, gotovo bez ikakva šuma. Bosonogo čeljade često bi znalo tako ožednjeti. Ostavljao sam bokale s vinom, nektarom i ambrozijom pokraj cvijeća u dnu odaja i potom žurno letio za njom. Šetnje bi redovito završavala na dvorskim zidinama dajući oduška svom čeznutljivom pogledu, dopuštajući da ga zahvati vjetar i ponese nepreglednom ravnicom. Postadoh nemalo opsjednut tim bićem. U svakom njegovom pokretu prepoznah i nešto od svoga pokreta, u svakoj njegovoj želji pronađoh i nešto od svoje želje!
III
Tih dana bio sam istinski sretan, ali dođe vrijeme kad je počeh zaticati budnu, naoko u premišljanju. Posumnjah da je mnogo razumnija nego što mi se to u prvi mah učinilo. Napose, pomislih da postoje frekvencije njenih misli nemalo izvan dosega mojih telepatskih mogućnosti i da ih moj razum, takve, ne može odgonetnuti.
l tada uslijedi prva samovolja jedine gošće dvorca koja bezmalo preraste u neposluh, stavljajući na kušnju i dotad Ijubeznog domaćina. Iznebuha, odlučila je napustiti dvorac. Napustiti ga i unatoč sve pažnje kojom sam je obasuo. Osjetih se povrijeđenim i htjedoh je u tom ishitrenom naumu pod svaku cijenu spriječiti. Nadletim čistinu oko dvorca i na brzu ruku stvorim sedmoglavog zmaja koji, u demonstraciji svoje moći spali svu travu oko jezera. Nimalo zastrašena, djevojka ga promatraše iz svoje kule. Potom, kroz jedan od nižih otvora izvuče se, skoči u jezero i prepliva na drugu stranu. Mene spopade panika. Dovoljan je bio samo jedan njen korak po suhoj spaljenoj zemlji pa da se moj afektivni zmaj raspline stopljen sa žarkim podnevnim zrakama sunca. Sve spodobe koje bih naprečac izmišljao u glavi bile su manje stvarne od nje. Ali to nije značilo da sam na tu neprikosnovenost u svijetu iluzija prestao polagati pravo. Ona je bila vrh moje i samo moje mašte. U nemoći pobijeđenog, ništa mi drugo ne prestade nego pratiti je na njenom putu.
Napredovala je polagano; iznad visokih trava vidjela joj se samo glava i vjetrom šibana kosa te se činila poput usamljena kometa što besciljno luta žutim svemirom polja! Kad bih osjetio da je svladava umor ili mori žeđ zamislio bi samoniklo stablo sred pustopoljine pod čijom gustom krošnjom bi predahnula, a iz debele kore pila iscijeđeni sok. Pakosno uklonih prividne obrise planina na horizontu te njen put učinih sasvim besmislenim i uzaludnim. S druge pak strane pobrinuo sam se da joj slika dvorca u pozadini nikad ne izblijedi, ma koliko se god udaljila od njega. Na kraju, dosjetih se da sunce spustim u suton. Blizina noći je uplaši te, iscrpljena, odluči da se vrati. Nije mi bilo lako ostaviti je samu u dvorcu, vratiti se u stvaran život i mirno zaspati. Moglo se dogoditi da je sutradan ne zateknem, da je bespovratno proguta beskrajni nijemi krajobraz visokih trava i da izgubljena negdje skonča u mračnom ponoru podsvijesti. Uzdao sam se u njen i moj umor.
l zaista, narednog dana zatekoh je u spavanju. Međutim čim se probudi, skoči na noge i zaputi se izlazu dvorca. Primijetim da se nimalo nije opametila – moja mala goropadnica nije se nikako dala ukrotiti. Načinih zrake sunca jačim nego jučer ne bi li u “usijane glave” što prije prouzrokovao umor. Odustao sam da ga odmah spustim u suton, jer bi se, odmorna, možda odvažila i na put po noći. Uostalom, htio sam da svojevoljno odustane od svoje namjere.
Sve što se dogodilo jučer ponovi se danas, i narednih dana. Bio sam nijemim svjedokom višednevnog pokušaja napuštanja dvorca njezine jedine stanovnice, koji nije vodio ničemu doli većoj iscrpljenosti naših bića. Kada je napokon odustala, shrvana neuspjehom, utonu u turobno stanje, danima ne izlazeći iz sobe. Umjesto da se upitam za razloge takvoga ponašanja, da uistinu pođem u susret ispunjenju njenih želja, ja se drznuh da okrenem ploču. Ta, još je srdžba zbog neposluha plamtjela u mom srcu. U glavi se nače suluda misao: privoljet ću je da me štuje kao Boga, svoga stvoritelja! Moram priznati da sam se tom mišlju zanosio još i ranije. Uz neke preinake zamislih Fidijin kip Zeusa Olimpijskog s mojim licem te ga postavih u glavnoj dvorani, onoj istoj u kojoj sam prije bludničio u vrijeme dvorskih zabava. Od svake vjere uzeh ono što mi se sviđalo, oko kipa razbacah amajlije i talismane, a na jednoj okrugloj kamenoj ploči, glatkih bridova urezah pravila ponašanja, koje sam namijenio budućoj isposnici. Zapalih svijeće i u pobožnom miru sačekah.
Došla je kao pozvana, ne skidajući pogled s kipa. Bila je na neki meni čudan način slatko uznemirena, gotovo očarana, ali ne toliko samilosnim božjim ukazanjem, naslućivao sam koliko muškarčevim likom u punoj snazi. Dok mi se u glavi polako odmotavao klupko, stigla je srušiti nekoliko amajlija na putu do Zeusa. Popevši se na kip, nježno ga obujmi rukama, a onda na moje veliko zaprepaštenje, utisnu svoje vrele usnice u njegove, požudno se pripijajući uz mramor, obavijajući ga nogama prema nekom od dobro znanih Kamasutrinih savjeta.
U afektu, ljut od bola, razbih iluziju gromom. Razvratni anđeo se u trenu nađe na podu; kriknu i pobježe. Nenadano, stvari mi počeše izmicati kontroli. Kao pijan, dvorac mi se okrenu u glavi. Zidovi zagrmiše u podrhtavanju, a napolju poče bjesnjeti neviđena oluja. Od nikud izroniše utvare bez lica i počeše tumarati naokolo. U rukama mi se stvori mač, i sam ne znam kako, koji zasvijetli među mojim prstima kao dželatova sjekira kad se spušta u svom poslu. Počinih pokolj kojem sam se danima poslije užasavao. Potoci krvi tekli su dvornicama, a usjeci između kamenih ploča nisu ih mogli upiti. Okaljah ruke kao nikad.
U očaju potražih djevojku, da od nje zatražim oprost. Koliko mi je samo u tom trenutku značilo da postanem vidljiv njenim očima, koliko čujan njenim ušima. Šćućurila se plačući u jednom mračnom hodniku najviše kule. Htio sam joj reći toliko toga, ali kako kad sam za nju bio samo zrak. Htio sam njeno prijateljstvo, želio sam da isto mislimo, isto osjećamo, da živimo u posvemašnjoj harmoniji moga bića, ali kao što se nagon ne da svjesno kontrolirati tako se ni ova djevojka nije mogla odreći sebe i pokoriti mojim željama.
IV
Psihičko rastrojstvo uma našlo je napokon i svoj odraz u svakodnevnom životu. Počeh polako kidati s njim sve veze, zadržavajući se mahnito ponekad i čitav dan u dvorcu, zatvarajući se sve više u svoju iluziju. Djevojka postade napola luda, nailazili bi periodi u kojima bi naizmjenično plakala i histerično se smijala, padajući u groznicu. U danima koji su slijedili sa zgražanjem sam promatrao njenu preobrazbu. Počela je starjeti: bore se usjekoše na čelu, podočnjaci buknuše ispod očiju, na koncu pojaviše se i razvratni zarezi oko usana. Odjednom, kao svjesna moje nazočnosti poče izbjegavati zadržavanje na jednom mjestu. Izgledala je kao daje sam đavo ušao u nju. Prekasno sam shvatio njen prirodni nagon za muškarcem koji se sad pretvorio u nešto bludno i ogavno, zbog vječitog potiranja u svijesti. Od anđela postade prostakuša; od svakog pogleda na nju zaboljelo bi me srce. Na povratku iz mučnog stvarnog života zaticao sam je u umoru, umnogome sličnom onom – od orgijanja, uz to glave bunovne i teške, rekao bi čovjek, od pijanstva. Dođe u pamet da je za vrijeme moga odsustva posjećuju one iste podsvjesne nakaze što ih spomenuh na početku ove ispovijesti. Sumanut, uzaludno sam čekao da se suočim s njima i obračunam, svijest ih nije mogla upoznati. Nosio sam nesreću djevojčinu na duši i što sam istrajnije pokušavao da je iskupim to je ona više plakala. Sve moje darove zlorabila bi, vidjevši u njima uvijek neki svoj nakaradni smisao.
Zdravstveno stanje mi se strahovito pogorša, lebdio sam na granici ludila, ali one sposobnosti za koje sam osjećao da ih gubim u stvarnom životu, uvelike sam nadoknađivao u pogubnom svijetu snoviđenja, naime, u posljednje vrijeme mi se naglo poveća moć zamišljanja! Tako se odlučih na posljednji korak u rangu novostečenih sposobnosti, viziju mladića, prelijepog stasa, bujne kose i produhovljenih crta lica, koji će moći po snazi privida stvarnosti konkurirati djevojci. Stvarao sam ga u stepi, danima, među visokim travama, pazio na svaku pojedinost i istrošio sav svoj razum, samo zato ne bi li mogao na kraju ukrotiti podivljalu djevojku. Uvedoh ga u dvorac i sačekah da domaćica rastjera mamurluk sinoćnjeg pijanstva kako bi ga mogla primiti. Napokon, pobudio sam njeno zanimanje za nezvana gosta kao što je nekoć ono pobudila moje. Primijetih da želi ovladati mladićem na lak i brz način. Silazeći stepenicama ignorirala je posjetioca, praveći pokrete kao šiparica koju je nemoguće postidjeti, u igri zavođenja ravnoj onima iz mračnih pariških ulica oko Monmartra. Međutim, kad joj pogled okrznu njegovo lice, kad se nađe obasjana svjetlom njegove duše, ustuknu i umalo izgubi ravnotežu. U isti tren nešto se u njoj prelomi! Polako pridiže glavu, bojažljivo polazeći u susret pogledu mladića koji joj je ispunio srce i ja prepoznah onu istu spavalicu kraj čijeg sam uzglavlja provodio dane, ali sada – ostarjelu i zapuštenu.
Radost u meni skoči i zaigra rađajući optimistične primisli. Lako se da povratiti ljepota zaljubljenom biću, podočnjake bi joj izbijelio, izborano čelo zategnuo. Napokon, imao bih njenu volju da joj to učinim, toliko žuđenu njenu volju! Ali, moja sreća ugasi se u trenu, kao meteor što bljesne na nebu i nestane, tako i ona nađe svoju smrt. Djevojka, postiđena i osviještena, pade na koljena pred mladićeve noge, ali se on drznu i ne uzvrati joj pogled. Problijedio sam – ako to uopće mogu. Priče o djevojci, kojima sam mu punio glavu, nisu bile istinite. Pred sobom je imao biće za koje ne bih poželio da mu bude baka. Nije imao dara naslutiti zapuštenu ljepotu. Zaboravio sam u kakvo je stanje dospjela djevojka, i još gore, zaboravio sam da ga ni na koji način ne mogu prisiliti da se zaljubi u nju. Uspio sam mu udahnuti tok vlastitih misli, praktično stvoriti još jednu autonomnu ličnost u sebi, bio je to uspjeh, nema govora, vrijedan divljenja, ali u isto vrijeme i dvosjekli mač, koji će me, eto, stajati razuma.
Djevojka je , uistinu, bila još lijepa, ali ožiljci bluda, negdje ispod kože, oku skriveni, osjećaju nisu mogli izmaknuti. l previše je moje taštine i slijepog ponosa bilo sazdano u njemu. Osjetivši nelagodu, nije se više mogao kontrolirati, pa je uz gađenje odgurnu nogom i zauvijek napusti dvorac. U umu sklopih oči. Tako je propala posljednja prilika za postizanje harmonije moga bića; pad je uslijedio brzo i začuđujuće bezbolno. Nisam se više vraćao u stvaran svijet. Odlučio sam ostati u dvorcu, uz nju. Htio sam je još, tek toliko, poštedjeti od razvratne braće iz podsvijesti. Najvjerojatnije su me proglasili ludim, u to ne sumnjam, rastrojstvo je moje bilo potpuno. Djevojka je zapala u bunilo iz kojeg se više nije budila. Zatvorio sam nas u onu istu sobicu gdje sam je prvi put ugledao. Razumijevanje razloga vlastite propasti ionako mi ne može pomoći, a i nije utješljivo. U jednom od dijelova rastavljene psihe sada sam pokušavao pronaći mir. U konfuziji, gasili su se jedan za drugim, šireći zadah mentalne smrti. Odnedavna, zidovi se zabijeliše, progutaše dvorac, a prestade i svaki šum. Kraj nepokretnog tijela mlade djevojke ostade mi samo nada da i nas smrt uskoro upije u tu svoju bjelinu.
***NOVINSKA VIJEST, DANA 24.04.2182.
Na klinici za poremećaje uma privedena je još jedna žrtva novo otkrivene t . . . meditacije. Mogućnost zadržavanja u svijesti slobodno zamišljenih vizija predmeta i njihovo duboko doživljavanje u prividu mašte sve više odvraća ljude od stvarnog života šteteći modernom društvu. Trebamo li se upitati uopće dokle tako ili odmah prijeći na suzbijanje štetne pojave?
NAPOMENA. Priča je izvorno objavljena u tiskanom primjerku časopisa Ecce Homo br. 3 u listopadu 1996. a zatim i u elektroničkom izdanju istog časopisa br. 34 iz listopada 2004. na adresi http://haw.nsk.hr/arhiva/vol1/69/1413/www.eccehomo.biz.hr/Stari/Broj34/dvorac.htm
O Duhu i njegovim Moćima 