Lipanj 2015.

O značenju (ničeancije iv.)

Posted in FILOZOFIJA, NÖTH, Priručnik semiotike, ZNANOST tagged , , , , , at 10:57 am autora/ice Magičar

Winfried Nöth: PRIRUČNIK SEMIOTIKE

znacenje19.

Ono što se oduvijek ‘provlači mojim spisima’ dalo bi se izraziti sljedećim riječima: živimo u svijetu koji smo prekrili značenjima; mi smo stvaratelji značenja; odatle za svako stvoreno značenje moramo preuzeti odgovornost. Ako Drugoga u bilo kojem obliku promišljamo i zamišljamo, to je zato da mu utisnemo vlastiti značenjski aspekt, drugim riječima, da mu na posredan način kažemo koliko za nas vrijedi. To je sjajno uočio Nietzsche kazavši kako je pitanje vrijednosti za jedan život fundamentalnije pitanje od pitanja istine. Do istine, i kad se dođe, vrlo brzo se otkriva da se radi o istini samo jedne strane medalje, jednog značenja, jednog pogleda na život i što je posebice znakovito, da je istina u funkciji vrijednosti. Istinito je zapravo ono najvrjednije za nas! Možemo govoriti o istini sudova, propozicija i sl., ali nikada, baš nikada ne možemo govoriti o istini po sebi. Tomu nas uči ‘istina značenja’.

20.

“O tome što valja razumijevati kao značenje malo je suglasja, koliko u teorijskom toliko i u terminološkom pogledu.” piše Winfried Noth u svom Priručniku semiotike odmah na početku poglavlja o temeljnim pojmovima semantike. Greimas pak primjećuje da se „o značenju ne može reći ništa, ne ushtjednu li se uvesti metaforičke pretpostavke s mnogim daljnjim implikacijama.“ Po Greimasu, parafrazira Noth:

Umjesto značenja postoje samo njihovi učinci, koji se „proizvode s pomoću naših osjetila stupe li u doticaj sa značenjem“, i taj je efekt značenja „jedina dokučiva zbiljnost, ali zbiljnost koju nije moguće razabrati neposredno“.

Konotacija, denotacija, referencija, signifikacija, designacija, reprezentacija samo su neki od pojmova koji se dovode u najužu vezu sa značenjem. Neki istraživači razlikuju semiotična (znakovna) od nesemiotičnih (metaforičkih) značenja, drugi, pak, značenju kao takvom suprotstavljaju proces označivanja i naposljetku, ima i onih istraživača koji na značenje ne gledaju kao na zaseban entitet već ga promatraju kao funkciju, relaciju. U znanstvenom pogledu, dakle, značenju značenja nikad kraja…

21.

Ako značenje, osobitim misaonim zahvatom (recimo, dekonstrukcijom ili nekom novom ideologijom) ‘lupimo po tikvi’, ono je u stanju raspasti se na nova značenja! S jednim značenjem možemo stvoriti druga značenja. Književnost nije ništa drugo doli čin umnažanja značenja; od svima poznatih, jednostavnih i površnih značenja na koja nailazimo u našoj svakodnevici, stvarati dublja, skrivenija i nerijetko dvosmislenija značenja u našem duhu!

22.

Po Platonu, značenje se odnosi na ‘svjetlo’ Svijeta Ideja* koje ‘pada’ po ‘stvarima’ ovoga svijeta. Po Derridi, značenje je ‘svjetlo’ našeg Uma koje ‘pada’ po ‘stvarima’ ovoga svijeta.

*u originalnoj interpretaciji - 'sjećanje' na 'Svijet Ideja'.

 23.

Prvi slučaj: što ako značenja koja smo dodijelili stvarima koje nas okružuju (kao i našim vehementnim mislima) doista ‘nisu od ovoga svijeta’? Možemo li zamisliti slučaj u kojemu to ‘strujanje u jeziku’ (Derridin différance), a da ne budimo preoštri, recimo – ta ‘mogućnost značenja u jeziku’ ipak dolazi iz duhovnog izvora izvan samog čovjeka, čak i izvan ove prostornovremenske zbilje? Konkretno, možemo li značenju pripisati ulogu siluete Platonova Svijeta Ideja koja nas povezuje s njim? Mi, koji priznajemo da smo sastavljeni uvijek u nekom omjeru Ega i Duha, mi, ‘Ego-Duhovni‘, nadajemo se kao neoplatonisti! Jesmo li mi, onda, oni, koji pripuštajući Duh u sebe, pripuštaju i samu ‘pramogućnost’ značenja kao takvog, a možda čak i samo značenje svih stvari koje ‘vidimo’ u/oko sebe. Polako shvaćamo kako to možemo postići: s dosta vjere u takav slučaj, to nam ne bi bio nikakav problem. Eto kako nastaju religije!

24.

Drugi slučaj: značenje nam se, osim što ga pojmimo kao razliku, čini već kao sama mogućnost iskustvenog svijeta kao takvog… U tom slučaju, jednom značenju odgovarala bi jedna mogućnost, ali ne, zaokružene i zasvagda određene, ideje u Platonovu smislu, nego ‘struje mogućnosti’ iskustvenog svijeta koju je moguće prekrajati i mijenjati, djelomično po svome a djelomično temeljem inherentne, nama nepoznate objektivnosti koju svijet kao takav posjeduje… Drugim riječima, sa svojom ‘teorijom značenja’ mi bismo se najradije ugurali negdje između Platona i Derride

25.

Jacques Derrida, kao uostalom i sva naša ‘znanstvena svojta’, vjerovao je da naš um stvara značenja. To, naravno, nikada nije mogao dokazati. Platon, i ne znajući koliko je bio u pravu (ako je dopušteno da za njega upotrijebimo iste riječi koje je Bataille upotrijebio za Hegela), smjestio je izvor značenja u zaseban, bezvremenski Svijet Ideja, također nedokaziv po sebi. Htjeli-ne-htjeli, prisiljeni smo pomiriti se s činjenicom da nikada nećemo biti sigurni odakle nam značenje svijeta zapravo dolazi. Možemo vjerovati da je naš mozak samo prijamnik koji značenja prima iz duhovnih sfera, izvan čovjeka (na tragu jedne ekstravagantne, ali istinski okrepljujuće ideje Ruperta Sheldrakea), a možemo vjerovati da je za naš ‘svijet značenja’ odgovoran samo i isključivo naš um (i zbog toga nesretno uzrokovati jedno doba Egolanda). Ipak, ono što se čini sasvim izvjesnim iz ove perspektive gledanja jest to da značenju više ne možemo osporiti ulogu stanovitog pojmovnog lijevka, singulariteta, kroz koji, kad jednom prođu, svi naši pojmovi padnu u jedan te isti nepoznat izvor. U našem novom značenju značenja, značenje je pojmovni most s nepatovorenim Duhom, tragom onog Drugog u nama, Cjelinom Svijeta, čim god… I kad kažemo da se značenje ‘nalazi u razlici’ (Derrida), da predstavlja ‘pojmovni sadržaj’ (Nöth) ili ‘utjelovljuje smisao’ (Frege), i kad ga bez ikakvih problema možemo poistovjetiti sa svakom mogućnošću (ja), mislimo na to kako u duhovnom, hoće-reći misaonom, intelektualnom i svakom drugom sličnom pogledu, ne bi ništa postojalo da nema Značenja kao takvog… (i kojega zbog toga, njemu u čast, za kraj ovog teksta, pišemo s velikim Z)

12 komentara »

  1. zlatko kozina said,

    I tu je to križanje ulica gdje se razilazimo…

    “Nijedan čovjek osim Krista nije istina;u odnosu na svakog drugog čovjeka istina je nešto beskonačno daleko iznad razine njegova postojanja i otuda se čini tako prirodno da čovjek pita što je istina,i odgovor daje na to pitanje.Kada je Pilat pitao Krista-Što je istina?-očito da je mislio za Krista da je on čovjek kao i svaki drugi i otuda on u njemu ne vidi istinu,nego nekog što bi inače čovjek mogao biti.Ne vidi Krista čiji je život upravo istina,koji,dakle svojim životom u svakom trenutku dokazuje što je istina,snažnije od najopširnijih izlaganja najoštroumnijih mislilaca.”

    Soren Kierkegaard ,Vježbanje u kršćanstvu

  2. Magičar said,

    Ali nema spora da se radi o vrlo nadahnutom tekstu i da bi čovjek poželio upravo takav smisao za čovječanstvo… Što se tiče samog Isusa, ni sam Nietzsche mu nije ništa zamjerio, jer ga je mogao zamisliti upravo kao čovjeka koji je Kraljevstvo Duha nosio u svom srcu… kao što ga je i on nosio… jedino, što se problem javlja po pitanju utvrđivanja očinstva tog i takvog Duha… 🙂

    • zlatko kozina said,

      Abba,hebr tata.(otac od milja)Tako je Krist zvao svog Oca.Dakle sve je jasno..

  3. zlatko kozina said,

    Ali,pored onog Derridinog ” différance” on kaže i ovo(najvažnije):”Praštanje,nenasilje,pravednost,mir i ljubav ne mogu biti tek plodovi ljudskih nastojanja,nego su plod čovjekove otvorenosti k tomu da bude čovjek.”

    • Boris said,

      Ta je izjava vjerojatno iz njegove druge faze filozofiranja, tijekom 1990-ih, kad je olabavio svoj stav te se okrenuo raznim aktivizmima, i možda naslutio u kojem omjeru vjera može dati moć značenjima… 🙂

      • Anonimnost said,

        ”Praštanje,nenasilje,pravednost,mir i ljubav ne mogu biti tek plodovi ljudskih nastojanja,nego su plod čovjekove otvorenosti k tomu da bude čovjek.”

        Shvatio je i sam Derrida da ako se vodimo time kako značenje stvara samo naš um, da onda iz toga može proizaći sve i svašta, pa i ono najgore..Slično je i sa logičkim principom koji vrijedi svuda i za sve filozofeme: ex contradictione sequitur quodlibet – iz protuslovlja može slijediti sve moguće, pa i ono najgore…stoga u ime ethosa “natrag k samim stvarima” (da parafraziram ono što se vezuje uz Husserla) 🙂

    • sascha ein said,

      nije cilj biti čovjek …

      • Magičar said,

        nego…? @sascha ein, nisi valjda htio napisati Nadčovjek? 🙂

  4. Livia said,

    Odličan post. Vraćati ću mu se.

    • Magičar said,

      Tnx, Livia! I samo da znaš: ‘sa Značenjem’ još nisam završio! 🙂

      • Livia said,

        Pun si inspiracije za konteplativne djelatnosti. Moram primjetiti da između tvog pisanja i nekih novijih autora koje spominješ nema velikih kvalitativnih razlika. Trebamo li mi čitaoci biti počašćeni što je takvo pismo na blogu? Mislim da da.

  5. Magičar said,

    Što reći, Livia, nisam ‘zalud i neke od tih ‘novijih autora’ svrstao u red Magičara ‘od zanata’, imaju čak i svoj link sa strane – Drugi Magičari i njihova Magijska Dostignuća… 🙂 Drugim riječima, svi smo mi Magičari na svoj način… Ujedno, hvala ti na još jednom komlimentu!


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: