Lipanj 2015.

O značenju (ničeancije iv.)

Posted in FILOZOFIJA, NÖTH, Priručnik semiotike, ZNANOST tagged , , , , , u 10:57 am autora/ice Magičar

Winfried Nöth: PRIRUČNIK SEMIOTIKE

znacenje19.

Ono što se oduvijek “provlači mojim spisima” dalo bi se izraziti sljedećim riječima: živimo u svijetu koji smo prekrili značenjima; mi smo stvaratelji značenja; odatle za svako stvoreno značenje moramo preuzeti odgovornost. Ako Drugoga u bilo kojem obliku promišljamo i zamišljamo, to je zato da mu utisnemo vlastiti značenjski aspekt, drugim riječima, da mu na posredan način kažemo koliko za nas vrijedi. To je sjajno uočio još Nietzsche kazavši kako je pitanje vrijednosti za jedan život fundamentalnije od pitanja istine. Kada se i dođe do istine vrlo brzo se otkriva da se radi o samo jednoj strani istine ili medalje, jednog značenja, jednog pogleda na život i što je posebice znakovito, da je sama istina u funkciji vrijednosti. Istinito je ono najvrjednije za nas! Možemo govoriti o istini sudova, propozicija i sl., ali nikada, baš nikada ne možemo govoriti o “istini po sebi”. Tomu nas uči “istina značenja” koju upravo pojmismo.

20.

“O tome što valja razumijevati kao značenje malo je suglasja, koliko u teorijskom toliko i u terminološkom pogledu.” piše Winfried Noth u svom Priručniku semiotike odmah na početku poglavlja o temeljnim pojmovima semantike. Greimas pak primjećuje da se „o značenju ne može reći ništa, ne ushtjednu li se uvesti metaforičke pretpostavke s mnogim daljnjim implikacijama.“ Po Greimasu, parafrazira Noth:

Umjesto značenja postoje samo njihovi učinci, koji se „proizvode s pomoću naših osjetila stupe li u doticaj sa značenjem“, i taj je efekt značenja „jedina dokučiva zbiljnost, ali zbiljnost koju nije moguće razabrati neposredno“.

Konotacija, denotacija, referencija, signifikacija, designacija, reprezentacija samo su neki od pojmova koji se dovode u najužu vezu sa značenjem. Neki istraživači razlikuju semiotična (znakovna) od nesemiotičnih (metaforičkih) značenja, drugi, pak, značenju kao takvom suprotstavljaju proces označivanja i naposljetku, ima i onih istraživača koji na značenje ne gledaju kao na zaseban entitet već ga promatraju kao funkciju, relaciju. U znanstvenom pogledu, dakle, značenju značenja nema kraja…

21.

Ako značenje, osobitim misaonim zahvatom (recimo, dekonstrukcijom ili nekom novom ideologijom) “lupimo po glavi”, ono je u stanju raspasti se na nova značenja! S jednim značenjem možemo stvoriti druga značenja. Književnost nije ništa drugo doli čin umnažanja značenja; od svima poznatih, jednostavnih i površnih značenja na koja nailazimo u našoj svakodnevici, do onih dubljih, skrivenijih i nerijetko dvosmislenijih značenja u našem duhu!

22.

Po Platonu, značenje je “svjetlo” Svijeta Ideja* koje ‘pada’ po stvarima ovoga svijeta. Po Derridi, značenje je “svjetlo” našeg Uma koje ‘pada’ po stvarima ovoga svijeta.

Platon, i ne znajući koliko je bio u pravu – ako je dopušteno da upotrijebimo iste riječi koje je Bataille upotrijebio za Hegela smjestio je izvor značenja u zaseban, bezvremenski Svijet Ideja, nedokaziv po sebi.

Jacques Derrida, kao uostalom i ostatak “znanstvene svojte”, vjerovao je da naš um stvara značenja. Naravno, ni on to nikada nije mogao dokazati.

*u originalnoj interpretaciji - 'sjećanje' na 'Svijet Ideja'.

 23.

Prvi slučaj: što ako značenja koja smo dodijelili stvarima koje nas okružuju doista “nisu od ovoga svijeta”? Možemo li zamisliti slučaj u kojemu to “strujanje u jeziku” (Derridain différance) odnosno sama mogućnost uspostavljanja značenja u jeziku ipak dolazi iz izvora izvan samog čovjeka, pa čak i izvan ove prostornovremenske zbilje? Konkretno, možemo li značenju pripisati ulogu silueta Platonova Svijeta Ideja koje nas povezuju s njim? I ako da, jesmo li, onda, pripuštajući Duh u sebe, pripustili i samu ‘pramogućnost’ poznačivanja stvari koje ‘vidimo’ oko sebe, a samim tim i njihovo primordijalno značenje po sebi koje im Svijet Ideja dodjeljuje?

24.

Drugi slučaj: značenje nam se, osim što ga pojmimo kao razliku, čini već kao sama mogućnost iskustvenog svijeta kao takvog… U tom slučaju, jednom značenju odgovarala bi jedna spontano proizišla mogućnost iz našega iskustva, a ne, zaokružena i zasvagda određena ideja u Platonovu smislu. Značenja bi u međuovisnoj “igri stvaranja” jedni drugih slijedila tu ‘struju mogućnosti’ iskustvenog svijeta te bi ih se moglo mijenjati, djelomično po svome (interpretativna, mahom apstraktna značenja) a djelomično putem inherentne, nama nepoznate objektivnosti koju svijet kao takav posjeduje (činjenična značenja)… Drugim riječima, mi bismo bili ti, stvaratelji značenja našega cjelokupnog iskustva, odnosno – naš um.

25.

Bilo kako bilo, i htjeli-ne-htjeli, prisiljeni smo pomiriti se s činjenicom da nikada nećemo biti sigurni odakle nam “značenja svijeta” dolaze. Možemo vjerovati da je naš mozak samo prijamnik koji značenja prima iz sfera izvan čovjeka (na tragu jedne ekstravagantne, ali i okrepljujuće ideje Ruperta Sheldrakea), a možemo vjerovati da je za “značenja svijeta” odgovoran samo i isključivo naš um (i zbog toga nesretno uzrokovati jedno doba Egolanda).

Ipak, ono što se čini sasvim izvjesnim iz ove perspektive odnosi se na činjenicu da značenju više ne možemo osporiti ulogu stanovitog pojmovnog lijevka, singulariteta, kroz koji, kad jednom prođu, svi naši pojmovi padnu u jedan te isti nepoznat izvor. U našem novom “značenju značenja”, značenje je pojmovni most s nepatvorenim Duhom, tragom onog Drugog u nama, Cjelinom Svijeta, čim god… I kad kažemo da se značenje “nalazi u razlici” (Derrida), da predstavlja “pojmovni sadržaj” (Nöth) ili da “utjelovljuje smisao” (Frege), i kada ga bez ikakvih problema možemo poistovjetiti sa svakom mogućnošću jastva, mislimo na to kako u misaonom, intelektualnom i svakom drugom duhovnom pogledu, ne bi ništa postojalo da nema Značenja kao takvog… i kojeg zbog toga, njemu u čast, za kraj ovog teksta, pišemo s velikim Z.

12 komentara »

  1. zlatko kozina said,

    I tu je to križanje ulica gdje se razilazimo…

    “Nijedan čovjek osim Krista nije istina;u odnosu na svakog drugog čovjeka istina je nešto beskonačno daleko iznad razine njegova postojanja i otuda se čini tako prirodno da čovjek pita što je istina,i odgovor daje na to pitanje.Kada je Pilat pitao Krista-Što je istina?-očito da je mislio za Krista da je on čovjek kao i svaki drugi i otuda on u njemu ne vidi istinu,nego nekog što bi inače čovjek mogao biti.Ne vidi Krista čiji je život upravo istina,koji,dakle svojim životom u svakom trenutku dokazuje što je istina,snažnije od najopširnijih izlaganja najoštroumnijih mislilaca.”

    Soren Kierkegaard ,Vježbanje u kršćanstvu

  2. Magičar said,

    Ali nema spora da se radi o vrlo nadahnutom tekstu i da bi čovjek poželio upravo takav smisao za čovječanstvo… Što se tiče samog Isusa, ni sam Nietzsche mu nije ništa zamjerio, jer ga je mogao zamisliti upravo kao čovjeka koji je Kraljevstvo Duha nosio u svom srcu… kao što ga je i on nosio… jedino, što se problem javlja po pitanju utvrđivanja očinstva tog i takvog Duha… 🙂

    • zlatko kozina said,

      Abba,hebr tata.(otac od milja)Tako je Krist zvao svog Oca.Dakle sve je jasno..

  3. zlatko kozina said,

    Ali,pored onog Derridinog ” différance” on kaže i ovo(najvažnije):”Praštanje,nenasilje,pravednost,mir i ljubav ne mogu biti tek plodovi ljudskih nastojanja,nego su plod čovjekove otvorenosti k tomu da bude čovjek.”

    • Boris said,

      Ta je izjava vjerojatno iz njegove druge faze filozofiranja, tijekom 1990-ih, kad je olabavio svoj stav te se okrenuo raznim aktivizmima, i možda naslutio u kojem omjeru vjera može dati moć značenjima… 🙂

      • Anonimnost said,

        ”Praštanje,nenasilje,pravednost,mir i ljubav ne mogu biti tek plodovi ljudskih nastojanja,nego su plod čovjekove otvorenosti k tomu da bude čovjek.”

        Shvatio je i sam Derrida da ako se vodimo time kako značenje stvara samo naš um, da onda iz toga može proizaći sve i svašta, pa i ono najgore..Slično je i sa logičkim principom koji vrijedi svuda i za sve filozofeme: ex contradictione sequitur quodlibet – iz protuslovlja može slijediti sve moguće, pa i ono najgore…stoga u ime ethosa “natrag k samim stvarima” (da parafraziram ono što se vezuje uz Husserla) 🙂

    • sascha ein said,

      nije cilj biti čovjek …

      • Magičar said,

        nego…? @sascha ein, nisi valjda htio napisati Nadčovjek? 🙂

  4. Livia said,

    Odličan post. Vraćati ću mu se.

    • Magičar said,

      Tnx, Livia! I samo da znaš: ‘sa Značenjem’ još nisam završio! 🙂

      • Livia said,

        Pun si inspiracije za konteplativne djelatnosti. Moram primjetiti da između tvog pisanja i nekih novijih autora koje spominješ nema velikih kvalitativnih razlika. Trebamo li mi čitaoci biti počašćeni što je takvo pismo na blogu? Mislim da da.

  5. Magičar said,

    Što reći, Livia, nisam ‘zalud i neke od tih ‘novijih autora’ svrstao u red Magičara ‘od zanata’, imaju čak i svoj link sa strane – Drugi Magičari i njihova Magijska Dostignuća… 🙂 Drugim riječima, svi smo mi Magičari na svoj način… Ujedno, hvala ti na još jednom komlimentu!


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

%d bloggers like this: