Kolovoz 2013.

Čovjek i tehnika: kako je došlo do podjele na stvaralačke i ‘nestvaralačke’ ljude

Posted in FILOZOFIJA, SPENGLER, Čovjek i tehnika tagged , , at 11:58 am autora/ice Magičar

Oswald Spengler: ČOVJEK I TEHNIKA

Nikada neću zaboraviti odgovor Martina Heideggera u svezi tehnike novinaru Spiegela u čuvenom intervjuu danom 1966:

NOVINAR: Ta, sve funkcionira. A gradi se sve više elektrana. Marljivo se proizvodi. Ljudi su u visoko tehnificiranom dijelu zemlje dobro zbrinuti. Živimo u blagostanju. Što tu zapravo nedostaje?
HEIDEGGER: Sve funkcionira. To je upravo ono strašno (das Unheimliche), da to funkcionira, te da funkcioniranje sve više goni k daljnjem funkcioniranju i da tehnika čovjeka sve više čupa iz zemlje i raskorjenjuje.

Upravo tom raskorijenjivanju, čini mi se, imao sam prilike svjedočiti za vrijeme nedavnog posjeta jednom sjevernobosanskom selu. Osim ratom, selo je danas raskorijenjeno i mehanizacijom koja preplavljuje preostala dvorišta. Današnji je seljak tehnokrat koji se po njivama voza u svom džipu. Osim traktora i kombajna, on danas posjeduje kosilice i kopačice, tanjurače i zubače, čak i stroj za automatsko branje voća. Seljaku se strojevi ne isplate ako minimalno nema sto hektara zemlje. Kad bi svaki seljak imao sto hektara zemlje bio bi sam za sebe svoje selo. Postavlja se pitanje kada bi se stigao vidjeti s drugim seljakom?
Pokazuju mi gaj, mjesto na zavoju puta omeđeno prastarim bosanskim hrastovima na kojem su seljani nekad igrali kola nakon što bi završili s poljodjelskim poslovima. Mjesto je danas zaraslo. Seoskog života u kojem se predvečer igraju kola već odavno nema. Seljanin koji je ostao tu živjeti mogao bi ga iskoristiti tek kao vozni park za svoje skupe poljodjelske strojeve…

Doba tehnike Heidegger određuje kao “tek započinjuće”. Raskorijenjivanje i pustošenje nisu na svom kraju, već na svom početku. Na mjesto filozofije, po njemu, zasjesti će kibernetika – tajnovito vrelo jednoga drugog načina mišljenja. I bez obzira na to što kibernetika u međuvremenu nije preživjela, zamijenjena je tek naoko drugim ‘znanostima’ informatike i računalstva, jasno je na što je Heidegger mislio. Bit tehnike je, međutim, kaže on, još uvijek nemišljena. Na tu ‘nemišljenost’ biti tehnike mi danas možemo samo pomišljati; možda je čak o njoj najbolje šutjeti jer je:

Za nas današnje … veličina onoga što se ima misliti prevelika.

Moć ruke, za koju je u prvom dijelu ovog ogleda pokazano da je usko povezana s postankom čovjeka, tehnička je moć. Sva moć nad prirodom, životinjama i drugim ljudima tehničkog je karaktera. Tehnika je čovjeku omogućila jedan drugačiji pogled na stvarnost. Omogućila mu je slobodu. Međutim, priroda je jača i čovjek koji se priklanja tehnici nužno mora tragično završiti.

Oružje svih grabežljivih zvijeri je prirodno, samo čovjekova naoružana ruka – s umjetno usavršenim, promišljenim i izabranim oružjem – nije prirodna. Ovdje se javlja “umjetnost” kao protupojam prirodi. Svaki čovjekov tehnički postupak je umjetnost i uvijek se tako nazivao; umjetnost strijeljanja lukom i jahanja kao i umjetnost ratovanja [itd.] … Svako je ljudsko djelo umjetno, protuprirodno, počev od paljenja vatre pa sve do onoga što u razvijenim kulturama označavamo pravim umjetničkim djelima.

Ne znamo koliko je trajalo razdoblje naoružane ruke, tj. otkada postoji čovjek… Ne radi se o milijunima, čak ni o više stotina tisuća godina; no ipak, moralo je proteći više tisućljeća.

Po Spengleru, drugi stadij prožimanja čovjeka i tehnike karakterizira poduzetništvo. Ljudi se započinju udruživati, pojavljuju se tragovi obrade tla i gonjenja stoke, gradnje koliba i putova. Zanimljivo je da Spengler ovu novu mutaciju čovječanstva vrlo precizno vremenski smješta u “peto tisućljeće prije Krista” – samo dva stoljeća prije pojave prvih velikih kultura Egipta i Mezopotamije.  Ponovimo, do tada je svaki čovjek živio svoj život, sam je izrađivao svoje oružje i nije trebao drugoga. Odjednom, to se dramatično mijenja!
Dolazi do pojave govora…

…oblikovanja vrsta riječi na temelju praktičnih, a ne teorijskih ciljeva. Teorijsko razmišljanje nema gotovo nikakva udjela u postanku rečeničnog govora. Svaki je govor praktične prirode i polazi od ‘mišljenja ruke’.

Za potrebe gradnje koliba i putova ljudi su se trebali sporazumjeti. Zapravo, s govorom na scenu stupa…

… mišljenje, duh, razum, ili kako god se to želi nazvati.

Na ovom mjestu, međutim, Spenglerov aristokratski prezir spram masa odveć dolazi do izražaja. On se na mase obrušava, kazali bi, gore od Nietzchea, tumačeći povijesnu ulogu masa na jedan doista upitan, iskrivljen način a koji će poslužiti njegovim kritičarima da mu pripišu kako je za propast Zapada optužio “neobrazovanost masa”.

Naime, s pojavom duha, Spengler je čovječanstvo podijelio na dvije vrste ljudi – stvaralačke i ‘nestvaralačke’ – na umjetnike i one koji su sačinjavali masu.

Kod svakog se naime postupka može razlikovati zamišljanje i izvedba… [odatle] … Postoji rad vođe i rad izvođača… tako postoje oni koji po prirodi zapovijedaju i oni koji slušaju… stvaralačka djelatnost kao nužnog pratioca ima rad ‘nestvaralačkih’ ljudi.

Jasno je da Spengler pretjeruje. Svaki čovjek je u sebi umjetnik, istina, koliko mu to prilike dopuste i koliko to on sâm sebi dopusti. S druge strane, rijetko su istinski stvaratelji bili i ti koji su zapovijedali… Tome nas je nebrojeno puta učila povijest, svejedno radi li se tu o povijesti koja se oslanja na ‘prevaziđenu’ podjelu na Stari, Srednji i Novi vijek, ili onu koja historiju čovječanstva tumači kroz postanak, razvoj i propast divovskih kultura Egipta, Mezopotamije, Stare Grčke, Arabije, Kine, Asteka, Inka i Zapada. Prije bi se moglo reći da se na sceni pojavio treći tip ljudi koji su ‘krasile’ osobine izvanrednog snalaženja u društvenim odnosima s naglaskom na bezočno manipuliranje ljudima (kako samim stvarateljima tako i onima koji to nisu bili), i čije je zlatno doba zapravo bilo svako civilizacijsko doba (pogotovo zlurado tu mislim na ovo današnje doba). Ipak, s izvanrednim talentom za ‘poetskidramatično’ izražavanje teških i upitnih stvari Spengler će svoju misao dovršiti na sebi svojstven način:

Prezir s visine gleda dolje, dok obrnuto zavist odozdo škilji prema gore. To su svjetsko-povijesni osjećaji čovječanstva koje je organizirano u države i staleže, a čiji miroljubivi primjerci nemoćno tresu rešetkama kaveza koji ih sve zajedno zatvara… Ima smisla poštivati ili prezirati ovu činjenicu, no nemoguće je promijeniti je; čovjekova je sudbina u toku i mora se dovršiti.

…uključujući, u svoj tekst, na ovaj način, i svoj vlastiti prezir. Ipak recite, kojem je stvaratelju pošlo za rukom baš u svim slučajevima tomu se oduprijeti? (nastavit će se…)

7 komentara »

  1. sven adam ewin said,

    Uživam čitajući te, majstore!!!

    Dvije male pripomene.

    Ono gore: “… čovjek koji se uklanja tehnici…” bolje bi bilo upotrijebiti glagol “priklanja”.

    A to da Spengler pretjeruje, bojim se da ne!

    Na tu temu (kao daleka pjesnička metafora), prilažem sonetić:

    MANFRED VON RICHTHOFEN

    Crveni rujan! Nebom plove laste.
    Plove laste i tuste muhe love.
    Kupe se laste u svoj ptičji klaster!
    Mušice love – i za put se tove.

    Dok tuste muhe kljunove im maste
    U klaster lasta stižu laste nove.
    Muhama tustim strah od lasta raste,
    Za pomoć svaka novih deset zove.

    Odjednom… k’o da stiže crni sabat:
    Lete bez glave… pa lete na repu,
    Jer jedna lasta enormno ih papa!

    Lete nasumce… i srca im zebu,
    Od muhe muhi ide strašni šapat:
    „Crveni baron gusari po nebu!“

    I još nešto: pozdravi svog učenika Davora Ivankovca, s kojim sam se prilikom mog nedavnog kratkog izleta na fejs – porječkao, uz pokoju neprimjerenu riječ s obje strane. Reci mu da mi je žao i da i dalje ostaje moja poetska simpatija.

    Tebi, Magičaru bistre magične rečenice, puno pozdrava!

    SAE

    (p.s. u četvrtak, 5. 9. možeš slušati (na Trećem programu radija, u 22 sata, emisija Poezija naglas), nešto od moje poezije.

    • Magičar said,

      Vidio sam, Svene, i da si Zarez svojom poezijom uzvisio! A inače mi je Treći gotovo uvijek u to vrijeme uključen tako da te rado poslušam…
      Hvala ti na savjetu u vezi glagola, već sam ispravio tekst, uh, kad bih imao tako nekoga dobro naoružanog riječima i osjećajem za pravilno slaganje riječi u rečenici – bio bih mu do neba zahvalan jer moj ritam pisanja nekako je čudan… Kad pišem kao da slijedim neki trag u snijegu, krećem se po stopama u koje nekad točno ne zagazim,… pa se onda moram vraćati i ispravljati napisano…
      Hvala ti i na pjesmi, kao i obično, na SAE razini… 🙂
      Što se tiče Davora, jest prijateljujemo, ali tek odnedavno. I mi se upoznasmo preko osvrta na njegovu knjigu… Imao sam ga prilike čuti i uživo na pjesničkom čitanju u Osijeku. Kad budeš i ti uskoro dolazio po istom poslu, javi se… vjerujem da to vrijeme za tebe upravo dolazi…
      A što se tiče Spenglera daj prvo jednu pjesmu o njemu pa da možemo razgovarati! Kad ga i u romanu izrijekom spominjem onda znaš da mi je i u krv ušao! 🙂

      • Mirko said,

        SAE razina? U da ti/nam SAE pošalje svoj lirski dnevnik dok je ležao u bolnici nakon operacije bruha ili žući (ostade nejsno)? Ovo je poziv?

  2. Magičar said,

    Neka pošalje! Sve je dopušteno!

    • Mirko said,

      Izgleda da SAE neće poslati banalije o visceralnim tegobama, jer piše desettisućitu pjesmu iz ciklusa “Biblija iskosa – Svenove interpratacije prihvaćenih zabluda”.

      • sven adam ewin said,

        Samo za mog dragog Mirkeca – 2011-ta pjesma iz ciklusa “Biblija iskosa – Svenove interpretacije prihvaćenih zabluda” (upravo ispod čekića!)

        ABRAHAM ŽRTVUJE SINA

        U suludome transu od zapovijedi Božje,
        Dok usta su mu bila božanske slave puna,
        Ka sinovljevu vratu on dugi oštri nož je
        Prinosio polako (znao je: Bog računa!)

        Znao je: On je izvor – i dobra, ali i zla!
        (Šapće mu srce čisto, kaže mu mozak prosti.)
        Ali i tako prostog, vječna bi sumnja grizla
        U pravdu Boga koji s toliko bešćutnosti

        Traži ljubav i vjeru (i to za sebe sama)!
        Uz takvu gorku sumnju (pa bilo to i zeru!)
        Zar bi mogao naći u srcu Abrahama
        Beskrajno čistu ljubav i bezuvjetnu vjeru?

        Bilo bi zgodno znati tko je kušao koga:

        Gospodin Abrahama ili Abraham Boga?

  3. Mirko said,

    U cijeloj jednandžbi Bog igra šah sa samim sobom. Abraham je potez. Nepoznanica je jedino kakvog je Bog raspoloženja. I čini mi se da niko nikog nije kuša, nego iskušavao.
    SAE svaka čast na poetskim rikošetima šopovskog uvažavanja Boga, ali lirsku energiju radije upotrijebi za razrješavanje misterija puti, žudnje i robovlasničkih muško-ženskih odnosa. Raspon: bol i užitak u iscrpljivanju tijela.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: