Srpanj 2011.
“Misao misli” – “Filozof filozofa”
Fridrich Nietzsche: TAKO JE GOVORIO ZARATUSTRA
Da ja znam porijeklo svoje
Nezasito kao plam
Gorim, Zgaram sebe sam
Što god darnuh, svjetlost posta
Što ostavih ugljen osta
Sigurno je da sam plam
Prolazim pored vrata filozofskog kabineta koja su iznenađujuće blizu vratima mog ureda. Na samim vratima primijetim dobro poznato lice. Naravno, Nietzsche, najhrabrija filozofska luda među filozofima! Studente i sve zainteresirane poziva se da ponedjeljkom u 19,15 prisustvuju seminarima ili čemu već, na kojima će se moći slobodno raspravljati o vitezovima filozofske misli od kojih je samo jedan Nietzsche. Zvuči primamljivo, ali odmah u sljedećem trenutku odustajem. Akademski raspravljati o Nietzscheu bez stvarne “potrebe za njim”, njegovim riječima, čini mi se potpuno izlišnim. Vjerojatno će se sudjelovanje u raspravi i ocjenjivati.
Zagonetna Nietzscheova ideja o „vječnom vraćanju jednakog“, prema mom mišljenju, nikada se do kraja ne može razumjeti, možda tek na trenutke osjetiti kao što je to i učinio njen tvorac te je obznaniti svijetu. Isto tako, ne sumnjam da je i sâm Nietzsche tom svojom mišlju možda i želio ostati neshvaćen.
Tu najdublju od svih, „misao misli“ prvi put objavio je Nietzsche u svojoj Veseloj znanosti. Potom ju stavlja u usta svog Zarathustre, a zatim ju ponavlja i u S onu stranu dobra i zla.
Sada razmišljam o tome kako mu je ta “misao misli” prvi put pala na pamet. Možda se to dogodilo dok se sagibao nad lavorom hladne vode u iznajmljenoj sobi ljetnikovca u Sils Mariji, zapljuskujući se njome i povremeno pogledavajući svoj odraz na slomljenom zrcalu okačenom o drveni stup. Možda mu je baš u tom trenutku glavom prošla ta slavna misao o „vječnom povratku jednakog“, jer misli upravo tako čovjeku i dolaze. Možda je u tom trenutku uzdahnuo jer je shvatio da tu istu misao u svom vremenu nema s kim podijeliti i da će to moći tek s onima koji još nisu bili ni rođeni. Ali nevažne su duhovne konotacije o tome što je slavni filozof u tom trenutku mislio. Ono što sam želio ovdje istaknuti odnosi se na to da je njegov pokret potpuno nevažnog sagibanja nad lavorom hladne vode, pa barem u nekom obliku, “zapamtila” i njegova okolina: drveni stup o koji je bilo okačeno slomljeno zrcalo, škripavi pod, pod njegovim nogama, krevet standardnih dimenzija s bijelom posteljinom nabacanom ili uredno složenom (u slučaju Nietzschea ne mogu proniknuti koji bi slučaj bio primjereniji – nabacana i izgužvana ili uredno složena posteljina) i tome slično.
Stoga se ne čini nerazumnom želja francuskog pisca, esejista, Allain de Bottona da posjeti ljetnikovac u kojem je Nietzsche živio dok je stvarao svoja najveća djela. Gledati okolinu u kojoj se porodila jedna iznimna misao ne čini se, s duhovne strane, izlišnom radnjom. U nekom obliku mogu se osjetiti zaostale energije, možda i čestice koje su prebivale u danas mrtvom pojedincu koji je stvarao originalni duhovni svijet u sebi. Zbog toga se i ja želim popeti do Sils Marije i suočiti se s intimnim stvarima slavnog filozofa čije su misli toliko utjecale na moj život. Zbog iste potrebe želim posjetiti i Kafkinu kuću u Pragu i vidjeti krevet u kojem se jednog jutra probudio osjećajući se poput velikog žohara. Nisu to činovi običnog turističkog razgledanja, to su uzvišena podsjećanja na okolinu u kojoj su moji duhovni preci živjeli i stvarali, a koja i danas posjeduje ono nešto od običnog intimnog pokreta koji su oni svakodnevno činili.
Friedrich Nietzsche: TAKO JE GOVORIO ZARATHUSTRA >>> citati
O Duhu i njegovim Moćima 
bornaija said,
Srpanj 2011. u 12:34 pm
Ja bih volio sjesti u sjenu svemirske potleušice, na sam rub kocke, i ne uspaničiti se od onoga što osjetim pri tom pa ostati i dalje nesvjestan trenutka.
Velika je stvar moći osjetiti čestice…
Magičar said,
Srpanj 2011. u 12:22 am
@bornaija, mislim da ideš i dalje od mene u osjećanju stvarnosti. Ostajem pri fascinaciji “sasvim običnih pokreta” i navodim još jedan primjer.
Pomisli, recimo, na buđenje Edgara Allana Poea 15. travnja 1842. Ne znam što je točno toga dana radio, da li je napisao koje svoje slavno djelo, je li se opet napio ili je prethodnu večer bio pijan, ali velika je vjerojatnost da se umio ili barem zakratko poškropio vodom i da je taj pokret pratilo pa makar malo sagibanje tijela u nekakvoj lako zamislivoj okolini. Možda taj lavor nad kojim je to učinio još negdje postoji, možda je rastaljen na svoje dijelove a ti dijelovi naknadno ugrađeni u neke druge oblike i predmete. U prenesenom značenju, ipak ti dijelovi pamte taj njegov pokret koji je tog dana učinio i zbog toga sam ja, pojedinac iz 21. stoljeća u stanju misliti o njemu. Nevjerojatno je koliko misli mogu učiniti da se zakratko osjećam bliskim s pojedincima koji su u fizičkom smislu prethodili nama, preko tih podsjećanja i zamišljanja običnih pokreta tijelom koje su oni svakodnevno provodili.
bornaija said,
Srpanj 2011. u 11:48 am
Meni je zanimljiva voda iz tog lavora. Recimo, te čestice koje je E. A. Poe, umivajući se, ostavio u njoj ( ne mislim na one koje se razgrade, ali ti ćeš znati na što mislim :)) i koje zaplesaše, zajedno s česticama vode, ples ujedinjenja kroz rijeku, more, ocean, zrak, svemir…
Sjetih se lica, stojeći na starom mostu, dok sam gledao vodu kako protječe ispod. Lica koje se odražava u vodi, na nekom drugom mjestu, u nekom drugom prostoru, u nekom drugom vremenu.
A možda i istovremeno, no tko bi ga znao što je to – ‘vrijeme’.
Je li E. A. Poe pomislio hoće li voda kojom je umio lice proteći kroz prostor i vrijeme i dotaknuti moje lice kad se ujutro umivam? Jesam li ja onda njegova misao?
50eura said,
Srpanj 2011. u 11:18 am
“Istina se nikada ne može izraziti riječima.Istina se može spoznati iznenada,kao rezultat određenog stava”(A de Mello)