Srpanj 2011.
“Misao misli” – “Filozof filozofa”
Fridrich Nietzsche: TAKO JE GOVORIO ZARATUSTRA
Da ja znam porijeklo svoje
Nezasito kao plam
Gorim, Zgaram sebe sam
Što god darnuh, svjetlost posta
Što ostavih ugljen osta
Sigurno je da sam plam
Prolazim pored vrata filozofskog kabineta koja su iznenađujuće blizu vratima mog ureda. Na samim vratima primijetim dobro poznato lice. Naravno, Nietzsche, najhrabrija filozofska luda među filozofima! Studente i sve zainteresirane poziva se da ponedjeljkom u 19,15 prisustvuju seminarima ili čemu već, na kojima će se moći slobodno raspravljati o vitezovima filozofske misli od kojih je samo jedan Nietzsche. Zvuči primamljivo, ali odmah u sljedećem trenutku odustajem. Akademski raspravljati o Nietzscheu bez stvarne “potrebe za njim”, njegovim riječima, čini mi se potpuno izlišnim. Vjerojatno će se sudjelovanje u raspravi i ocjenjivati.
Zagonetna Nietzscheova ideja o „vječnom vraćanju jednakog“, prema mom mišljenju, nikada se do kraja ne može razumjeti, možda tek na trenutke osjetiti kao što je to i učinio njen tvorac te je obznaniti svijetu. Isto tako, ne sumnjam da je i sâm Nietzsche tom svojom mišlju možda i želio ostati neshvaćen.
Tu najdublju od svih, „misao misli“ prvi put objavio je Nietzsche u svojoj Veseloj znanosti. Potom ju stavlja u usta svog Zarathustre, a zatim ju ponavlja i u S onu stranu dobra i zla.
Sada razmišljam o tome kako mu je ta “misao misli” prvi put pala na pamet. Možda se to dogodilo dok se sagibao nad lavorom hladne vode u iznajmljenoj sobi ljetnikovca u Sils Mariji, zapljuskujući se njome i povremeno pogledavajući svoj odraz na slomljenom zrcalu okačenom o drveni stup. Možda mu je baš u tom trenutku glavom prošla ta slavna misao o „vječnom povratku jednakog“, jer misli upravo tako čovjeku i dolaze. Možda je u tom trenutku uzdahnuo jer je shvatio da tu istu misao u svom vremenu nema s kim podijeliti i da će to moći tek s onima koji još nisu bili ni rođeni. Ali nevažne su duhovne konotacije o tome što je slavni filozof u tom trenutku mislio. Ono što sam želio ovdje istaknuti odnosi se na to da je njegov pokret potpuno nevažnog sagibanja nad lavorom hladne vode, pa barem u nekom obliku, “zapamtila” i njegova okolina: drveni stup o koji je bilo okačeno slomljeno zrcalo, škripavi pod, pod njegovim nogama, krevet standardnih dimenzija s bijelom posteljinom nabacanom ili uredno složenom (u slučaju Nietzschea ne mogu proniknuti koji bi slučaj bio primjereniji – nabacana i izgužvana ili uredno složena posteljina) i tome slično.
Stoga se ne čini nerazumnom želja francuskog pisca, esejista, Allain de Bottona da posjeti ljetnikovac u kojem je Nietzsche živio dok je stvarao svoja najveća djela. Gledati okolinu u kojoj se porodila jedna iznimna misao ne čini se, s duhovne strane, izlišnom radnjom. U nekom obliku mogu se osjetiti zaostale energije, možda i čestice koje su prebivale u danas mrtvom pojedincu koji je stvarao originalni duhovni svijet u sebi. Zbog toga se i ja želim popeti do Sils Marije i suočiti se s intimnim stvarima slavnog filozofa čije su misli toliko utjecale na moj život. Zbog iste potrebe želim posjetiti i Kafkinu kuću u Pragu i vidjeti krevet u kojem se jednog jutra probudio osjećajući se poput velikog žohara. Nisu to činovi običnog turističkog razgledanja, to su uzvišena podsjećanja na okolinu u kojoj su moji duhovni preci živjeli i stvarali, a koja i danas posjeduje ono nešto od običnog intimnog pokreta koji su oni svakodnevno činili.
Friedrich Nietzsche: TAKO JE GOVORIO ZARATHUSTRA >>> citati
O Duhu i njegovim Moćima 