Listopad 2011.

O drevnom Kolu Duha Svijeta

Posted in FILOZOFIJA, Propast zapada, SPENGLER tagged , , u 10:15 am autora/ice Magičar

Oswald Spengler: PROPAST ZAPADA (predgovor)

Sjedim potpuno miran na stolici. U otvorenom prozoru okreću se Kola, čudesna kola duha svijeta, tako su se barem predstavila po svom dolasku. Velika i Mala Kola spojena u impozantnu konstrukciju. Nešto drevno, nešto prije pojave riječi. Oko rubova Kola izbija snažno žuto svjetlo. Mogu samo nagađati oko zalaska sunca koje se iza Kola vječno događa.

U prostoriji vrijeme ne teče. Vrijeme je obustavljeno. Na stvari je apsolutna pobjeda duha. Pokreti koji se događaju brižljivo su izrežirani naumi svijeta. Mogu ih poništavati, po volji prekrajati, igrati se boga.

Obučen sam jednostavno, crna rolka i crne hlače; izgledam kao vječni student, a zapravo mi je devetnaest ili možda dvadeset i devet godina. Vječnih dvadeset devet godina u mojem umu zrcali ovu sobu u nadstvarnosti.

Tetka gleda televiziju u svom kutu sobe. O, da, i ona je tu. Pripijene uz tijelo – suknja i majičica. Vrpolji se na stolici dok se daju reklame. Tko bi mogao reći, tko je ona ustvari? Neka moja misao, uspomena, nastojanje duha? Ipak njeno živo tijelo lebdi pred mojim očima. Svjestan sam da je u ovoj sobi ona žena od krvi i mesa, toliko me ne mogu lagati moja čula.

Ponovno se okrećem Kolu. Ogromno je, ali tek svojim vrškom ulazi u moju sobu. Na samom vršku smješteno je manje kolo koje mi je nadohvat ruke. Veće kolo, kako već rekoh, gubi se negdje u neizmjernoj žutoj praznini koja dolazi iza prozora. Tetka se ustaje iz fotelje i klizi prema jednom zidu. Pomiče zastor, isto žuto svjetlo probija se u prostoriju, gleda kroz prozor.
– I tako ćeš odsad cijeli život provesti ovdje sa mnom? – pita me.
– Pa, tu sam zbog Kola… – nevješto kažem.
– Ovog čuda ovdje? – upita me oštro svinuvši glavu prema Kolu.
– Pa da…
Kolo, koje se dotad vrlo polako okretalo, kao da se sada započelo brže vrtjeti, sićušne lampice počeše treperiti.
– Ovo je zatvor, limb, znaš to?
– Da, znam.
– I ne bojiš se ničega?
– Bojim, ali drugog izbora nemam. – kazah u potpunosti svjestan svojih riječi.
– U redu – mirno reče tetka i odmaknu se od prozora. – I? Što ćemo ovdje raditi?
– Čitati.
– Ma nemoj! Nisam valjda luda čitati one tvoje dosadne knjige s police. Gledat ću televiziju i povremeno zirkati kroz prozor…
Pritom, vještim pokretom ruke namjesti kratku suknjicu oko struka. Bio je to jedan od onih pokreta koji žene čine kad su sigurne da ih nitko ne gleda ili kad su u društvu svog intimnog partnera. Ali nisam bio tetkin intimni partner. Tko zna, što sam ja za nju, ustvari? Neka njena misao, uspomena, nastojanje duha? I moje živo tijelo lebdi pred njenim očima. Ali koliko znam, čovjek sam od krvi i mesa i vjerojatno joj to njena čula ne mogu utajiti.

Kolo povremeno škripi na vjetru. Trenutačno zalandaraju svi njegovi privjesci, amajlije, talismani, sličice čudnih likova. Ono je jednostavno kolo duha svijeta nekako prizemljeno u moju sobu.

Polica s knjigama se nalazi nasuprot tetkinog dijela sobe. Sve knjiga do knjige koje sam pomno odabrao prije nego li ću raskrstiti s vanjskim svijetom. Ne plašim se, ja, stidljivi momak u crnoj rolci, s vječnih devetnaest ili dvadeset devet godina. Čega se još imam plašiti?

Odjednom, sirena kola se oglašava. Skačem sa stolice i prinosim knjigu koju već neko vrijeme držim u rukama. Oswald Spengler, PROPAST ZAPADA. Sad ili nikad, pomislim. Stavljam knjigu na podest i odmičem se. Kolo zarotira i proguta knjigu. Zvuk snažnog praska prolomi se sobom. Poput ptolomejovskih epicikli Kolo se sada zavrtjelo pomalo podsjećajući na Stroj namijenjen ostvarivanju kontakta s vanzemaljcima – Vegancima – iz filmske ekranizacije romana KONTAKT Carla Sagana. Na jednoj rampi kola koja se nije vrtjela pažnju mi privuče  skalamerija s lampicama koje su se sada uporno palile i gasile. Radilo se o malenom podestu s dva plitka utora s otiscima ljudskih ruku na dnu svakog od njih. Bez razmišljanja, ruke provučem kroz utore i položim ih na otiske. Na ovaj način, ma koliko to nevjerojatno zvučalo, Kolo mi je omogućavalo ispreplesti me s mislima morfeološkog filozofa sudbine. Najednom, u stanju sam čuti glas njegovih misli; ne dišem, samo puštam da kroz mene prolazi:

U uvodu [prethodnog izdanja]… rekao sam da je tu, po mome uvjerenju, nepobitno formulirana misao koja se više neće opovrgavati čim se jednom izrekne. A trebalo je da kažem – čim bude shvaćena.

Tko se ikada duboko zagledao u pretpostavke živog mišljenja, taj će znati da nam nije dan neproturječan uvid u krajnje temelje bivstvovanja… Tako mogu srž onoga što sam pronašao jedino označiti „istinitim“, istinitim za mene i, vjerujem, također za vodeće duhove razdoblja koje dolazi, a ne istinitim „po sebi“…

[Ipak, ova knjiga] sadrži samo jednu stranu onoga što vidim pred sobom, novi pogled jedino na povijest, jednu filozofiju sudbine, i to prvu svoje vrste.

Svijet razumjeti nazivam ja – svijetu biti dorastao. Okrutnost života ono je bitno, a ne pojam života.

Osjećam se ponukanim da u zaključku [ovog predgovora] još jednom navedem imena onih kojima dugujem gotovo sve: Goethe i Nietzsche. Od Goethea sam preuzeo metodu, a od Nietzschea način postavljanja pitanja, i ako bih svoj odnos spram njega morao izreći u jednoj formuli, usudio bih se reći: iz njegovog vidika (njem. Ausblick) načinio sam jedan pregled (njem. das Überblick). Goethe, pak, bijaše, a da to nije ni znao, Leibnitzov učenik u cijelom svom načinu mišljenja. Stoga, ovo što je napokon pod mojim rukama dovršeno na moje iznenađenje, osjećam kao nešto što usprkos bijedi i odvratnosti tih godina s ponosom želim nazvati: njemačka filozofija.

Priđe mi tetka zagrizavši jabuku koju je tko zna gdje pronašla.
– I tko je onda taj filozof sudbine? – pompozno je zagestikulirala rukama.
Oswald Spengler, ubojita njemačka filozofska mašina. – rekoh povlačeći ruke iz utora – Svima predviđa neumitnu sudbinu, s početkom i krajem, ali svima i samo prolaznost. Bivanju nije moguće utisnuti karakter bitka.
– Dobro, dobro…? A jesi li ga čitao?
– O, kako da ne! Bio sam i više nego zaluđen njime!
– A što kaže Kolo na sve to?
– Koliko ja znam, ono je tu da mi samo omogući ispreplitanje misli s tim ljudima, nisam siguran da je tu kako bi u nečemu zauzimalo svoj stav…

Tako je i bilo. Nakon što je shvatilo da neću vraćati ruke u utore, Kolo je započelo prikazivati odabrane citate teksta iz progutane knjige. Pohranjujem ih u kolovator. Cijeli postupak se dovršava prikazom broja 91. PROPAST ZAPADA obilježena je brojem 91, a da tomu ne znam pravi razlog, i po prvi put, nakon duljeg vremena, osjećam se smislenim…

Listopad 2011.

Tajne Velikih Arkana koje čuvamo u sebi

Posted in Dvorac, KAFKA, KNJIŽEVNOST - PROZA tagged u 10:30 am autora/ice Magičar

Franz Kafka: DVORAC (ZAMAK)

Bilo je kasno uvečer kad je K. stigao. Selo je ležalo u dubokom snijegu. Od brijega na kome se nalazi zamak nije se ništa vidjelo; bio je obavijen maglom i tminom, i ni najmanji zračak svjetlosti nije odavao veliki zamak. K. je dugo stajao na drvenom mostu koji s druma vodi u selo i gledao naviše u prividnu prazninu.

Ovim rečenicama započinje Dvorac (u nekim prijevodima, Zamak), možda i najljepši Kafkin roman (pritom, ne možemo zanijekati veličinu Procesa) a koji je, moram to priznati, poslužio kao predložak za uvod mog romana U zemlji plavog noja. Usporedite:

Krajem zime Ki.-a su poslali na otok – trajektom što vozi u zoru. U blijedoj svjetlosti dana on ga opazi u daljini, ali još sasvim nejasno i maglovito, poput slutnje kojoj nije bio spreman do kraja povjerovati. Otok je okruživala gusta magla skrivajući obale te su pogledu ostali dostupni jedino njegovi lebdeći vrhovi. U polutami i na odstojanju činili su se poput plavih lelujavih dimova što se dižu put neba u beskrajno polaganom ritmu. I sa sjedišta na najvišoj palubi Ki. je morao dobro napregnuti oči kako bi bio siguran u prvu sliku otoka koju je obrazovao u glavi. Za to vrijeme pramac trajekta mirno je sjekao valove probuđenog mora, a sunce, pod horizontom, na nebu risalo prve boje.

Eto, ne znam zašto, odlučio sam po prvi put na blogu objaviti i zapise iz dnevnika kojeg sam vodio još tamo 1990-ih, a koji čuvaju uspomenu na početak pisanja one moje litanije, romana „U zemlji Plavog noja“. I kako ćete uskoro otkriti, u tom trenutku, to nije bio roman, to je više bio pokušaj oponašanja mog velikog uzora u pisanju – Franza Kafke. Skrušeno moram priznati, nijedan pisac nije ostavio toliko traga na meni kao ovaj stidljivi i boležljivi praški činovnik. Njegov K. postao je inspiracija za mog Ki.-a. Njegov modernistički tjeskobni stil, bio je osnova za moju postmodernističku papazjaniju koja je vrlo brzo u potpunosti potonula u nesvjesno s odveć čudnim likovima (Magičar, Plavi noj, Moćni Mehanizam). Moj Ki. na kraju i ništa ne doživljava na ovome svijetu, svijet je postao velika globalna praznina u kojoj se čovjek jedino fizički iscrpljuje i ništa više. Sjećanja na savršen svijet koji je iza sebe ostavio polako mu u umu blijede. A i savršenost tog svijeta uglavnom se odnosi na ovladavanje raznoraznim tehnikalijama znanstvenih dostignuća.

Kako je, dakle, sve započelo, prije nekih više od trinaest godina? Upravo čitanjem romana Dvorac (u nekim prijevodima, Zamak)…

14.02.1998.

Lagano, bez žurbe, čitam tu knjigu. Kad god je dohvatim čini mi se da tonem u jedan svijet koji već dobro poznajem, u jednu izopačenu stvarnost blisku meni. Kafka je prvi [takoreći] pisac atmosfere kojeg poznajem. Njegov stil se izgrađuje u atmosferi koju u romanu ostvaruje. Ne samo da su nam pred očima slike koje Kafka opisuje nego osjećamo kao da možemo udahnuti zrak tog podneblja. K. više nije sam [kao u Procesu]; u stopu ga prate dodijeljeni mu pomoćnici – u prevedenom značenju, novinar i fotograf, intima privatnog života potpuno je razbijena. U isto vrijeme, K.-u govore da im zemljomjer (on), više nije potreban. Tako stoje stvari danas s umjetnošću.

Osim toga, dijalozi Kafkinih likova kao da se vode ‘otvorenih karata’, toliko ‘otvorenih’ da se u njima spominje svaka ostvariva mogućnost, primisao jednog lika o drugome. Uzgred, likovi sami objašnjavaju zašto su takvi kakvi jesu, zašto su i događaji takvi kakvi jesu, ali ništa ne pomaže, jer je K. u svemu tome i više nego izgubljen…

16.02.1998.

Uputio sam K. preko otoka. Danas sam napisao nekoliko eksperimentalnih stranica moje najnovije novele. Gdje sam ja od pisca, rekoh sebi, kad sam ih pročitao. Atmosfera je jasna, gotovo kao i namjera – K. treba dobro izmoriti. Put preko otoka pod nesmiljenom toplinom sunca to upravo čini. Sam njegov dolazak predvečer u selo i Crkvu, ostavio sam za kasnije.

Na otok K. dospijeva trajektom, nepogrešivo vođenim od ruke nevidljivog kormilara, prilično ofucan štos. Ipak, motiv biva spašen slučajnim upadom K. u kontrolnu salu broda gdje se nađe u okruženju tisuće dugmadi i treperećih lampica označenih njemu nepoznatim simbolima. K. to umiruje, ali i stvara nelagodu. On bi ipak da popriča koju s kormilarom, ali ovome ni traga ni glasa. U jednom trenutku K. se zapita: “Nije valjda prepušten ovom šarenom robotu bez imena i mana koji, za razliku od njega, ima jasnu svrhu svoga postojanja i pored toga da brod dovede do otoka i koji se, zbog toga, u njegovim očima činio svemoguć, naspram njega, jadnika, kojemu ni njegova zadaća, ni cilj na otoku, zapravo nisu poznati, a kamoli kakvo djelovanje iza toga!”

Vani je more mirno, sve se odvija kao po nekom zacrtanom redu i K. može u miru uživati u jutarnjoj kavi dok otok postaje sve veći u njegovim očima…

K. je na početku još uvijek K. i nije se proburazio u Ki.-a. Osim toga, spominjem i nekakav dolazak u selo i Crkvu koje u romanu više ne spominjem. U stvarnom životu ta novela se neće nikad napisati, odnosno sve je manje nade da ću je napisati. Sve to nekako ima smisla, u tom nepisanju, a ne znam zašto. Iako je Velikom Piscu u mojem romanu kao na kraju to “uspjelo”, Theo, lik nijemog galeriste koji se pojavljuje u IV. dijelu, njegovoj pisaniji ne poklanja ni najmanje pažnje… Dan poslije, nastavljam s osvrtom na Kafkina djela…

17.02.1998.

U Kafkinim romanima pored sve njihove genijalnosti osjeća se i upliv trauma pisca koje je podnosio u životu, a koje su bile dovoljne da ga izgrade kao umjetnika. Tu u prvom redu mislim na traume uzrokovane odnosom sa svojim ocem. Lik autoritarnog i samovoljnog oca u nekoliko priča poslužio je i kao izravna inspiracija, a kroz ostatak opusa provlačio se kao avet na konju koji skače s jedne  stranice na drugu. Osim oca, traume je trpio i uslijed svog zaposlenja. „Po struci“ je bio obični činovnik i tu dužnost u životu i obnašao. Koliko sam puta imao prilike pročitati u Dvorcu ili Procesu „odnosi s vlašću“, „akti“, „saslušanje“, „sud“. Sam Kafka zasigurno ne bi negirao utjecaj njegova života na njegovo književno djelo kojeg je stvorio.

Biti umjetnikom znači izražavati se najiskrenijim svojim porivima. U svoj izraz, dakle, unositi i svoje traume i nervoze… Biti bez strasti znači biti bez stida pred samim sobom.

Da li sam ovim išta postigao, to što sam na blogu objavio neke stare dnevničke zapise, oživio neku staru energiju? Ni sam ne znam… Ako ništa, podsjetio sam sebe na tajnu Velike Arkane koju čuvam u sebi. A, naravno, poznato je i to biste i vi morali znati – da ništa nije vrjednije od tajni Velikih Arkana koje čuvamo u sebi…

Listopad 2011.

Ljepota ništavila

Posted in Kafka na žalu, KNJIŽEVNOST - PROZA, MURAKAMI tagged u 11:35 am autora/ice Magičar

Haruki Murakami: KAFKA NA ŽALU

Čitajući Kafku na žalu, nakon izvjesnog vremena, zahvati vas osjećaj kao da imate posla s utvarama, a ne likovima. I ne samo to, zahvati vas osjećaj da je glavni lik romana, zapravo, Ništavilo, Praznina, tamna besprizorna pozadina na čijoj podnici se odigrava neobična radnja. I sam autor, pa i sama knjiga, kao da prihvaćaju biti dijelom toga. Kafka na žalu ponaša se kao samosvjesna knjiga koja zna da je ništa kao što je to svaka ljudska jedinka na svijetu. Međutim, trenutak kad praznina jedne osobe ili bilo čega drugog uđe u prazninu druge osobe ili bilo čega drugog – dogodi se čarolija. Vjerujem da taj trenutak stoji kao lajtmotiv pisanja ove knjige.

Niste sigurni koja su vam poglavlja romana zanimljivija, ona s Kafkom Tamurom, petnaestogodišnjakom koji je pobjegao od kuće i koji kao da predstavlja vrlo važan dio psihičke energije svakog od nas, dakle, i više nego primamljivu utvaru, ili ona s prostodušnim Nakatom, likom koji živi na rubu svijeta, čije pustolovine doživljavate i komično i tragično.

Krenimo od Nakate. S obzirom na svoj položaj u svijetu, on kao da se prešutno prihvaća ulogu prometnika na granici svjetova. Sav duhovni promet između svjetova prolazi kroz Nakatu koji sebe osjeća praznim te primjećuje da je njegova sjena samo upola tamna kao u drugih ljudi. Duševne energije ljudi se jednostavno mogu useliti i iseliti iz Nakate bez da si mrdnuo prstom. Posljedica je to davne nesreće u dječačkom dobu koja je Nakati učinila da jedva osjeća protjecanje vremena; osim toga, on ozbiljno govori s mačkama, štoviše, s mačkama mu „nikada nije ponestalo tema za razgovor“, ali:

Kad su ljudi pokušavali razgovarati s Nakatom, deset minuta je bilo dovoljno da potroše sve što su imali za reći.

Nakata je jedan najčarobnijih likova Murkamijeva opusa. Rekao bih da je on upravo onakav kakvi uobičajeno jesmo, prije nego vlast predamo nadmenom egu.

Nikakva nezadovoljstva, nikakve ljutnje ni na što. Nikakvih osjećaja samoće, tjeskoba zbog budućnosti ili briga što je život težak i nezgodan.

Murakami zna opaliti i bez rukavica. U to se uvjeravamo u odlomku u kojem se obrušava na ljude bez mašte. Hm, morat ćete priznati, radi se o popriličnoj diskriminaciji nemaštovitih koju stavlja u usta maga romana, Oshime, dvospolnog lika – duhom muškarca u tijelu žene:

… Ali još više mi se gade ljudi koji nemaju imaginacije [mašte]. Ona vrsta koju T. S. Eliot naziva šupljim ljudima. Ljudi koji taj manjak imaginacije ispunjavaju bezdušnim komadićima slame, a nisu čak ni svjesni što čine. Okorjeli ljudi koji vas zasipaju gomilom praznih riječi, pokušavaju vas prisiliti da činite što ne želite činiti… Uski umovi lišeni imaginacije. Nesnošljivost, teorije odsječene od stvarnosti, prazna terminologija, prigrabljeni ideali, kruti sistemi. To su stvari koje me doista plaše.

Razgovori Kafke i Oshime čine nam se poput razgovora dva vodopada u netaknutoj prirodi. Kafka, dječak petnaestogodišnjak, u njima na trenutke preraste svojih petnaest godina, postaje najdublji glas našeg nesvjesnog, netko tko je živio i uvijek će živjeti u nama, koji intuitivno pogađa u naše najskrivenije dijelove bića. Upravo razgovori njih dvojice čine okosnicu za razumijevanje glavne potke romana.

– … Kad već razgovaramo o mogućnostima, pretpostavimo načas da su sve tvoje odluke i sav tvoj trud osuđeni na propast. Ali čak i u tom slučaju, i dalje ćeš to biti ti, a ne netko drugi. Ideš kroz život kao vlastita osoba. Dakle, opusti se.
Podignem glavu i zagledam se u njega. – Zašto to mislite?
– Jer je u to uključena ironija.
– Ironija?
– … To što sada doživljavaš motiv je mnogih grčkih tragedija. Čovjek ne bira sudbinu. Sudbina bira čovjeka … Ljudi zapadaju sve dublje u tragediju ne zbog svojih poroka nego zbog svojih vrlina … Ali ironija produbljuje osobu, pomaže ljudima da sazriju … mi prihvaćamo ironiju kroz izum koji nazivamo metaforom. I kroz to odrastamo i postajemo dublja ljudska bića.

U igru, na ovom mjestu, tako ulazi metafora, taj čudesni izum, koji u sebi krije ključ romana. Oshima, kao još jedan u nizu Murakamijevih groteskno-ugodnih likova, na kraju će Kafki otkriti tajnu: svijet je obična metafora, sve ono što vidimo vani, samo je ogledalo onog unutra i obrnuto, sve ono što osjećamo u sebi pronalazimo i u onom vani, u svojoj okolini. Tako će gospođica Saeki bez problema u Kafki pronaći svog nikad prežaljenog nasilno preminulog ljubavnika (čak će se i sam Kafka ponekad osjećati kao on!), dok će Kafka kroz nju preliti svoju čežnju za majkom koja ga je neobjašnjivo ostavila kad je napunio četiri godine. S druge strane, šuma na kraju romana u koju Kafka zaluta nije ništa drugo doli njegova nutrina, njegovo nesvjesno… Ali da se razumijemo, ako ste istinski Murakamijev čitatelj, morat ćete prihvatiti tu, van svake logike, dvoznačnost istine, ako baš hoćete. Drugim riječima, gospođica Saeki u neku ruku jest Kafkina majka, iako objektivno to nije. Objašnjenje za ovu ludu dvoznačnost Murakami daje kroz sljedeće, ponovno, Oshimine riječi:

Najvažnija je stvar u životu ovdje da svi dopuste da ih upiju stvari… To je kao kad si u šumi, postaješ nerazlučivim dijelom nje. Kad si u kiši, ti si dio kiše. Kad si u jutru, nerazlučiv si dio jutra. Kad si sa mnom, postaješ dijelom mene.

„Kad si sa mnom, postaješ dijelom mene“, ta rečenica/mogućnost kojom gospođica Saeki postaje Kafkina majka, a sam Kafka njezin davno preminuli ljubavnik, još uvijek mi bruji u glavi kao naputak/prijedlog za upražnjavanje svih budućih međuljudskih odnosa. Koliko se čudesnih mogućnosti tu krije? A koliko tek opuštanja od otvrdnutog ega? Mi nikad ne doživljavamo drugu osobu objektivno, to činimo samo kroz nas, kroz naš svijet misli i onda nam ona dođe samo … kao metafora za nešto naše, nešto unutar nas.

Zbog svega toga, nakon čitanja romana nešto vas prisiljava duboko uzdahnuti i  sklopiti oči, za trenutak osjetiti taj čarobni svijet stvarnosti koji vas okružuje, a kojemu pristup otežava naš nadmeni ego. Tako sam uostalom i ja učinio, nakon što sam zatvorio korice ove uistinu prekrasne književne čarolije…

Listopad 2011.

O dobrim stranama rasplinjavanja subjekta

Posted in FILOZOFIJA, FISHER, Kapitalistički realizam tagged , , , u 7:38 pm autora/ice Magičar

Mark Fisher: KAPITALISTIČKI REALIZAM

Ponovimo vic zajapurenog Slovenca iz prošlog posta kako je lakše zamisliti kraj svijeta negoli kraj postojećih društveno-ekonomskih odnosa ‘iliti’ kapitalizma. Isti vic/izjavu Marc Fisher pripisuje, osim Slavoju Žižeku, i Fredericu Jamesonu u svojoj knjizi Kapitalistički realizam. Svatko na svoj način pokušava parirati tom vicu (danas se čak i vicevi ozbiljno shvaćaju) te nekako predočiti taj nezamislivi kraj kapitalizma. Fisher piše:

Moć kapitalističkog realizma izvodi se djelomično iz načina na koji kapitalizam obuhvaća i proždire svu prijašnju povijest: to je jedan učinak njegova „sustava jednakosti” koji svim kulturnim objektima, bili oni religiozna ikonografija, pornografija ili Das Kapital, može pridati monetarnu vrijednost… Kultura koja se samo čuva uopće nije kultura.

Na tragu Fisherove izvrsne kritike kapitalizma nastojim započetu elaboraciju o rasplinjavanju subjekta iskoristiti kao oružje za napad na kapitalizam i iznalaženju njegove alternative… U čemu je poanta tog sumornog vica koji izriče da je kapitalizmu teško zamisliti njegov kraj? U tome što današnji čovjek – čovjek sa stvrdnutim ‘ja’ na izrazu svog lica, i ne može biti u prilici zamisliti njegov kraj. Mora se unutar sebe izmijeniti, za početak, pa barem rasplinuti…

Teško je misliti da iza ovih misli nema i onog koji misli, ali to je naša buduća stvarnost na koju se, htjeli ili ne htjeli, moramo polagano privikavati, ako vjerujemo Posljednjoj Ravni Prosvjetiteljstva. Ali kad malo bolje razmislimo, to je jedini način da obuzdamo kapitalizam u sebi ili će on na kraju progutati baš sve. “Vanjski kapitalizam”, mislim na društveno uređenje, postoji samo zahvaljujući onom “unutarnjem”, u nama, čije grabežljivo lice jest lice same grabežljivosti u iskonskom obliku. Kada mu objavimo da nas nema, da nema onog koji bi se naslađivao njegovim pohodima, ustuknut će, a vjerojatno se potom i sam rasplinuti. Čovječanstvo će se morati okrenuti domišljanju novog modela ekonomskih odnosa. U glavi imam, pa bar, nekoliko tisuća prijedloga na tu temu, ali u ovom vremenu vjerojatno me još neće slušati. Pričekat ću u zavjetrini, a kad kucne moj čas, znat ću što mi je činiti.

– Ne biste li odstupili, gospodine Kapitalizam? – rekla bi neka moja misao zadužena za trevljenje s drugim mislima.
– A zašto bi?  – upitalo bi namrgođeno staro društveno uređenje.
– Zato što nema više onoga kojem privređujete – slavodobitno bi zaključila ona ista misao.
– Kako? – poskočio bi Kapitalizam.
– Trebam samo onoliko koliko mi je potrebno – ubacila bi se sada misao zadužena za kontrolu rada bubrega i crijeva.
– Nemoguće…
– Znanost rastavlja stvari na svoje dijelove, konačno je rastavilo i to ‘ja’. Mi smo samo zbir misli, a ti kapitalizmu, ti si također jedna misao…
– Više nagon… – ubaci se jedna profinjenija misao iz područja duha.
– Da, nagon  – nastavi trenutno prevladavajuća misao u meni – Odlučili smo te obuzdati!
I tako bi jedna po jedna moja misao utukla tu neman misli – kapitalizam, ali, kako rekoh, samo njegovu “unutarnju” varijantu.

Preostala bi “vanjska”, ali njena smrt ovisi o smrti “unutarnjih” inačica u drugim tijelima. Ne pozivam li ja to na rat, oca svih stvari, svih misli protiv jedne prilično opake misli? Da, pozivam. I molim da se on povede, ne vani, već u svakom čovjeku, u njegovoj nutrini. To je jedini preostao put ako doista kanimo nastaviti put k Bogu, sudbini ili što se već nadaje na kraju našeg puta (možda i samo Praznina, Ništavilo…). Ne očajavajmo previše. Ma koliko se činilo u ovom trenutku jedinim načinom opstanka čovječanstva, gramzivost ne daje rezultate na duge staze. Kraj svijeta u ovom obliku je na pomolu. Očekujte sladak kraj, vi, koji sebe odsad držite u epruveti, spremni za sjedinjenjem s bilo kojim dijelom svijeta u bilo kojem trenutku…

Da bi se promijenili odnosi među ljudima, bilo koje prirode (društveni, ekonomski itd.) potrebno je prvo da čovjek promijeni sebe. Kakva god se promjena u čovjeku odigrala, sa ili bez rasplinjavanja subjekta, novo društveno uređenje će se pojaviti samo od sebe. S drugačijim poimanjem sebe otvorit ćemo putove nekim novim oblicima postojanja. To je poruka kako shvatiti proces rasplinjavanja subjekta. Stari oblici su pred raspadanjem. Otvrdnulo ‘ja’ uskoro prsnut će poput ljuske jajeta. Ono što iziđe na vidjelo bit će nova vrsta ljudskog postojanja. Ni bolja ni gora. Jedino, što će opet dobiti neko vrijeme za smisleno bivstovanje na ovom svijetu…

%d blogeri kao ovaj: