Veljača 2012.

Neutkana sveta tuga

Posted in Bjesovi, DOSTOJEVSKI tagged , , at 10:48 am autora/ice Magičar

F. M. Dostojevski: BJESOVI/DEMONI/ZLI DUSI

Fjodora Mihailoviča Dostojevskog zamišljam kao duha-zaštitnika čovječanstva. To isto ne mogu reći za, primjerice, jednog Turgenjeva ili Čehova, kamoli Tolstoja; Dostojevski je oduvijek bio moj prvi izbor među ruskim majstorima riječi ili u onom književnom klišeju koji se naziva ‘ruski roman’. Jedan od rijetkih pisaca kojeg sam čitao analitički-dosljedno, od samog početka njegova književnog puta.
S Bijednim ljudima sam krenuo još tamo sredinom devedesetih. Uslijedila je neobična pripovijest Dvojnik a onda sam u biografiji autora pročitao da je završio na robiji. U Sibiru Dostojevski provodi deset godina koje će se pokazati ključne za njegovo stvaralaštvo. O zatvorenicima, koji zajedno s njim služe kaznu, iznenađujuće pozitivno piše u Zapisima iz mrtvog doma. Svoju ljudsku i književnu dubinu Dostojevski zaprima čini mi se, upravo u sibirskom getu, o kojem piše kako bi mnogi iz njega htjeli izbjeći dok u njemu ostaju samo oni koji su spoznali pravi smisao života. Uslijedili su Zapisi iz podzemlja koji polako odmotavaju klupko izvanredne psihološke intuicije autora. Dalje sam čitao Ponižene i uvrijeđene, Kockara i Idiota, zaljubivši se nakon prvih četrdesetak strana romana u Nastasju Filipovnu; naposljetku, po drugi put sam (nakon srednje škole) pročitao možda ipak precijenjenu Zločin i kaznu i onda stigao do najmračnijeg piščeva razdoblja…

Odjednom, gotovo niotkud, zapuhao je snažan vjetar. Prozori u prostoriji su se zatresli. Pretpostavio sam da nam je netko pred vratima, ali netko snažan, velik; njegovo pojavljivanje narušavalo je konzistentnost stvari u čistom prostoru. Tko bi to mogao biti? Vrtnja Kola se ubrzala dok se kroz njegove utore započeo provlačiti vjetar stvarajući neobične zvukove. Naglo, jedan prozor se otvori i hladnoća zapuhnu unutrašnjost prostorije. Tetka dotrča do prozora i pokuša ga zatvoriti, ali nalet vjetra je bio toliko snažan da joj to ne pođe za rukom. Osvrnula se nemoćno prema meni:
–    Zar ne bi mogao pomoći, pametnjakoviću!
–    Ne shvaćaš – rekao sam joj mirno. – Upravo primamo gosta! Vjetar nam ga donosi…
Kad to izrekoh vjetar se smiri a pred nama se doista pojavi figura stasita i plećata čovjeka prorijeđene brade. Njegov pogled bijaše i vatren i hladan u isto vrijeme. Definitivno, čovjek nije potjecao iz našeg vremena. Na sebi je imao izlizan kaput koji se pružao do zemlje, ali ispod njega, zato, vrlo skupocjene, košulju i prsluk, kakvi su se nosili u Petrogradu u drugoj polovini 19. stoljeća u bogatim kućama ruskih vlastodržaca. Stajao je pred nama stavivši ruke na leđa, izbočene glave, tek nemirno vrludajući očima po prostoriji.
–    Čuo sam za ovo mjesto i danas poslijepodne, nakon samovara, odlučim ga posjetiti – reče neznanac s jakim ruskim naglaskom. – Vidim, lijepo ste ga sebi uredili… – ogledao se oko sebe devetnaeststoljetnim smiješkom.
–    U ovom vremenu moramo voditi računa i o izgledu a ne samo o smislu – uzvrati mu tetka koja je dolazila iz jednog smjera.
–    Smisao je danas čak u svemu pomalo suvišan, nije li tako Magičaru? – pridodala je nehajno se okrećući k meni. Imala je na sebi smeđi džemper obučen preko jarko crvenog kostima; bez obzira, stala je puhati u svoje dlanove.
U prostoriji je naglo temperatura pala ispod nule. Nisam znao što da joj odgovorim pa sam samo ostao stajati kao ukopan. Gost ju odmjeri pogledom za kakvim je tetka oduvijek žudjela, a onda se okrenu meni.
–    Da pređem na stvar, već znate da ON nije mogao doći, ali, eto, našao je za shodno poslati mene. Nadam se da vam to ne smeta… Sinoć ga je ponovno uhvatio napad, i obećao je to učiniti čim prije… Samo, kazao je da vas pitam, koliko sada to sve ima smisla…
–    Rekosmo da više nema smisla! – viknu tetka. – Nastupa vrijeme čiste estetike…a tu onda na scenu stupate… Vi!
Na tetkine riječi pridošlica sijevnu očima, zatim spusti svoj pogled i okrenu se prema prozoru.

Ja sam svuda ogledao svoju snagu. Ali u što snagu staviti  – to je ono što nikad nisam vidio, ne vidim ni sada, i ako sam dobivao vaše pohvale… kojima [eto, sada, vjerujem]. Ja mogu, isto tako kao i uvijek dosad uvijek poželjeti da učinim dobro djelo i osjećam od toga zadovoljstvo, usporedo s tim, ja želim i zlo, i također osjećam zadovoljstvo. Kod mene nikad ne može biti srdžbe ni stida, pa dakle, valjda ni očajanja.

–    Upravo nam takvi trebate … – izustih. – za jedno ovako bešćutno vrijeme… Samo, ne zamjećujem ili ne vidim na vama…

… svetu tugu, koju kad neka izabrana duša jednom okuša i pozna neće je docnije nikad zamijeniti jeftinim zadovoljstvom.

–    Da, svetu tugu – izustih tiho – Ne vidim je na vašem licu…
–    Ha, ha, vi ste me, onda, sigurno s nekim zamijenili, možda s mojim ocem, Stepanom Trofimovičem? – jetko se nasmija pridošlica. – Iako dobro zvuči, ja nemam ništa s njom…uostalom, ona se u romanu i spominje u njegovu kontekstu.
Ugrizoh se za usnu. Možda smo pogriješili. Prizivati lik romana koji ne baštini ono najvrjednije iz književnog opusa ruskog književnog kralja – svetu tugu – nije bilo dobro rješenje. Ali kad sam prvi put čitao Bjesove, u prijevodu su to bili Zli dusi, Nicholas mi se bio svidio, a vidi ga sad. On bi morao biti taj čovjek kojem je „svejedno živio ne živio“, ali kako se moglo dogoditi da Naručitelj (Dostojevski, op. au.) zaboravi u njega utkati svetu tugu, književni biser nad biserima?

Nicholas (Nikolaj Vsevolodovič) Stavrogin, lik romana Bjesovi kojeg smo ugostili u našoj prostoriji s Kolom, sada se nervozno vrtio na potpeticama svojih cipela. On, kao čisto oličenje snage bez moralnog posvećenja, stajao je pred nama spreman da nas ubije ili nagradi – „divlje spokojno“… Bilo je očigledno da se odluka u njemu spremala.
–    Stvoren sam da uplašim. – reče naposljetku hladno.
–    Tako je, ali vi svakako niste samo ono što su o vama pisali kritičari – kazao sam – U vašeg Naručitelja uvijek su prisutne i te pozadinske misli koje svoje likove, ako su bili prethodno napadnuti, opravdavaju i itekako im daju za pravo. Od tih pozadinskih misli se i sastoji vaša veličina. Bjesovi na površini jesu politički roman, i tako ih shvaća većina kritičara, to ne mogu poreći. Za nekolicinu nas, međutim, u ovakvim prostorijama s Kolima, Bjesovi su odvažno istraživanje ljudske prirode u slučaju kad joj fizička i duševna snaga narastu do neslućenih granica.
Rus me je gledao, ne trepnuvši.
–    Da, Nicholas, vi ste prvi pokazali Nadčovjeka u svom liku koji se desetak godina kasnije ukazao Nietzscheu, ali i to, da individualni razvoj pojedinca zapravo nikud ne vodi. Ostajete sa starim problemima koji samo poprimaju nova lica. U životu se nikad ništa ne rješava.

Kao da se zaledio u prostoru i vremenu Nicholas Stavrogin je ostao samo tako stajati neko vrijeme. Ubrzo je postalo jasno da je doista samo lik romana, satkan od misli, a ne ljudsko stvorenje od krvi i mesa. Niotkud, vjetar se podiže u prostoriji i otvori prozor pored Kola. Lik Nicholasa Stavrogina obujmi pijavica i on uskoro iščeznu pred našim očima. Otišao je kako je došao, s vjetrom ektaplazmičnih misli.
Tetka potrča zatvoriti prozor.
–    Što jest – jest – odahnula je – Gledao me je onako kako bih uvijek voljela da me gledaju muškarci, ali nek’ je otišao. Čitavo vrijeme osjećala sam neku nelagodu. I daj više prestani s tim 19. stoljećem! Znaš, nekad imam osjećaj da si fasciniran njime!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: