Siječanj 2012.
Književno “fuganski” osjećaj
Johann Sebastian Bach: UMJETNOST FUGE, CONTRAPUNCTUS 1
Namćorast rumunjski filozof Emil Cioran tvrdio je da je Bachova glazba jedini argument u prilog tezi da se stvaranje svijeta ne može smatrati potpunim promašajem. Kako se, onda, dogodilo da još nisam stvorio zapis o ovom iznimnom glazbenom Magičaru? Zapravo, već jesam; o Bachovoj glazbi kontempliram i pišem na različite načine već dugi niz godina. Osim što Bachova djela redovito slušam, eto, ja i pišem o njima, a jedan osobit doživljaj Bachove glazbe kroz književnost donosim u nastavku. Naime, neznano kako, ali dogodilo se da je početnim tonovima njegove Umjetnosti fuge, točnije Contrapunctusa 1, pošlo za rukom dodirnuti predjele moje vlastite Pustopoljine…
Pa tako, jednog dana naiđem na Bachovu fugu gdje sjedi na modrom kamenu koje kao da se otkinulo od samog neba Pustopoljine s figuricom Naručitelja u svojim rukama. Pritom, zviždukala je početne tonove same sebe dok su se stare netaknute orgulje nalazile nedaleko od nje. Bachova Fuga u D-minor iz zbirke Die Kunst der Fuge u mom je svijetu, svijetu Pustopoljine, uzela lik žene pedesetih godina kojoj kao da je bilo svejedno za postojanje drugih ljudi na ovom svijetu. Svoju sijedu kosu svezala je u punđu u obliku male lopte.
– Da li želiš da te izvedem? – upitao sam je.
– Ne, nije potrebno. – suho je odgovorila. – Bojim se da je sa mnom sada stvarno svršeno. Već dulje vremena u Glazbenom svijetu nemam Izvoditelja. Kad bi se i pojavio izvodio bi me ili u nedovršenom ili potpuno bezosjećajnom obliku. Tek nedavno, dogodilo se da su moji prvi tonovi odsvirani s mjerom koju i iziskuju, ali pokazalo se da se radilo o Izvoditelju koji gotovo da pojma nije imao o glazbi. Njegova sobica u potkrovlju, i njegove orgulje koje nisu bile zapravo orgulje, i na kojima je pisalo nekakvo KX nešto, sve to me je u tolikoj mjeri šokiralo da nakon tog Izvođenja dugo nisam mogla doći sebi. A dugo vremena nije bilo tako. Kad bi me neki Izvoditelj izvodio u Nadstvarnost znala sam biti itekako uzbuđena. Od koje zidove ću se sada odbijati, u čije ušne školjke ulaziti, pitala sam se izvan sebe, maštajući. To je bilo tako slatko. Ne znam, gospodine, koliko uopće sebi možete dočarati razlijevanje tonova u izvođenju jedne fuge u Nadstvarnosti?
Ništa nisam odgovorio. Ipak, svojom šutljivošću potakao sam je da svoju priču ispriča do kraja.
– Možete li zamisliti samo taj osjećaj kad se susretnete s ljudskom emocijom tamo vani, s druge strane ovog svijeta, u Nadstvarnosti? Ubrzo sam shvatila što je moj smisao; oh, pa naravno, barem za trenutak, stopiti se s njom, biti Jedno. Kakav je to samo fuganski osjećaj…
Fuga u D-molu pritom je nesvjesno počela udarati svojom nogom o tlo. Naravno, Tlo se ubrzo pobunilo i učinilo da se njena stopala zalijepe za nj.
– Oh, oprostite, zaboravila sam kako ovdje stvari stoje… – odmah se ispričala Tlu i ja pomislim kako su glazbena djela sve same ucviljene i senzibilne dušice s kojima se treba ponašat kao da su od stakla.
– Gdje su ti djeca? – upitao sam. Radilo se o nekih petnaestak njenih nastavaka koje je Naručitelj skladao kao cjelinu i koje su označene zagonetnim brojem 1080…
– Tu su negdje. – pokazala je rukom neodređeno oko sebe – Znate, oni se još nadaju da će biti izvođeni… – i tu Fuga u D-molu opali plakati. Morao sam to nekako zaustaviti.
– Slušaj, Fugo, dosta je plakanja i žaljenja za starim poretkom stvari. I ja sam tako jedno vrijeme činio, i onda shvatio da čovjek od plakanja ne živi. Znaš kako se Stvarnost ovremenjuje? Svakim trenutkom iznova sve kreće ispočetka. Naše mogućnosti se svode da ili jednostavno ignoriramo cijeli proces ili da ostanemo očarani njime. Predlažem prvo. Osim toga, imam jedan zadatak za tebe. Vodim te sa sobom u jedan novi, vrli svijet. Hoće li se fugice moći jedno kratko vrijeme brinuti same o sebi?
Fuga u D-molu obrisa svoj ucviljeni nosić i potvrdnu kimnu glavom.
– Ne mogu ti obećat bog zna kakvu avanturu, ali ti si mi najbolji izbor s obzirom da želim ispitati glazbenost jednog novog svijeta koji se u međuvremenu ustoličio. Uostalom, s nama ide i jedan Brandenburški pa ti neće biti dosadno.
– Koji?
– Peti.
– Oh, onaj umišljeni. – duboko je uzdahnula – Misli da u svom izvođenju negdje transcendira. Još gore, za vrijeme jednog Izvođenja pročitao je u nekim novinama koje je slučajno dotakao svojim tonovima da se upravo on, pored, naravno, Drugog Brandenburškog, smatra savršenstvom glazbene produkcije našeg Naručitelja.
– Da, načuo sam nešto o tome… – rekoh.
– Nakon toga, Drugi i on postali su veliki pajdaši. Sada su nerazdvojni. Gdje se izvodi jedan, izvodi se i drugi…
– Ali sad mi ne treba Drugi Brandenburški, odlučio sam se za Peti i …tebe i gotovo. – pokušah otklonit nervozu koja me naglo zahvatila.
– U redu, obojica se nalaze na proplanku nedaleko odavde. – pokazala je rukom u jednom smjeru – Drugi po tko zna koji put priča svoju najnoviju dogodovštinu o svom nesvakidašnjem izvođenju u Nadstvarnosti, znate, onda kad se našao u onoj tami okružen zvijezdama…
I tako, sa slikom letjelice Voyager pred očima koja danas pluta po rubovima našeg Sunčeva sustava dovršavam ovaj neobičan doživljaj Bachove glazbe na književni način.
Poznato je da Voyager, kad ga opali kakav svemirski kamenčić, zasvira upravo Drugi Brandenburški koncert Johanna Sebastiana Bacha. Najdalji objekt od planeta Zemlja, ikad stvoren ljudskom rukom, tako, čini mi se, daje glazbeni obol kako osamljenosti ljudske vrste u okrilju prirode, tako i svom beznadnom lutanju bespućima negostoljubiva vakuuma.
– Kakav je to samo književno-fuganski osjećaj! – reče mi Fuga u D-molu kad je na kraju pročitala ovaj zapis.
Siječanj 2012.
Najgori mogući scenarij u društvu u kojem živiš
MARKO POGAČAR: Poslanice običnim ljudima
– …
– Tko da je došao? – ponovim pitanje.
– Neki malac; želi te vidjeti pod svaku cijenu.
– I što hoće?
– Pojma nemam; pitaj ga sam.
Tetka je provirivala kroz ključanicu sobička u koji sam se sklonio ne bih li barem zakratko počinuo. Ovo Kolo mi ne dopušta ni trenutak mira. Duboko uzdahnem i istupim iz sobe. Upitno kimnem tetki, a ona uzvrati identičnim kimanjem samo na drugu stranu, u smjeru doista pristiglog mladića. Koji je tebe vjetar nama nanio, pomislim.
Svakog jutra prethodiš stvarima
Kao što neke druge prethode Tebi
Stajao je i gledao ispred sebe odsutno. Imao je bradu zanesenjačkog tipa, a la Dostojevski, i dječački nevin pogled koji ga je, iz nekog razloga, barem u mojim očima, još više činio sličnim tom fanatičnom Rusu. U rukama je držao tanku knjižicu. Ponudim ga da sjedne, ali odmahnu glavom. Bio je u vidnom šoku kojeg kao da mi je želio prenijeti riječima.
– Vidite gospodine – počeo je – Ni sam ne znam kako sam dospio ovdje, do vas; sjećam se da sam upravo zapisao dva posljednja stiha pjesme koja me dugo mučila i da se onda dogodilo to – našao sam se ovdje s vama, vašom gospođom i tim nadasve čudesnim Kolom…
Činilo se da nikako nije mogao skriti svoje oduševljenje duhovnom skalamerijom koja se sada ponosno okretala u njegovu prisustvu. Kolo na sve djeluje ili kako bi kazao jedan norveški pisac, a moj dobar znanac: „ i nikog ne ostavlja bez svog traga u sebi“.
– Dođite, pokazat ću vam ga izbliza. – dobrohotno rekoh i povedoh mladića do Kola – Došli ste ovuda! – te mu pokazah središnji otvor onog manjeg Kola koje se vrtjelo na osovini većeg. To manje Kolo potpuno je zadiralo u sobu, gotovo se moglo tretirati kao dio namještaja, dok se ono veće, puno moćnije, već gubilo u vanjskom prostranstvu čudesnog žutog odsjaja.
– Ne razumijem… – prošaptao je.
– Ništa strašno, pjesma je bila povod da vas manje Kolo uzme pod svoje. Naime, vi pripadate sadašnjosti, a u ovom trenutku u kojem teče ovaj naš razgovor, teče i vaš život izvan ove prostorije… Dakle,… – pritom podignem tanku knjižicu u mladićevim rukama kako bih pročitao ime autora – … Marko, možda se sada krećete jednom od zagrebačkih ulica u susret svojoj dragoj kako biste joj objavili da ste danas imali sreće i napisali jednu duboku pjesmu, a možda idete samo u susret prijateljima kako bi se još jednu noć namrtvo napili…
– Čekajte! – povikao je Marko – Doista sam se kretao jednom zagrebačkom ulicom i zastao na jednom osvijetljenom mjestu, izvadio notes i zapisao ta posljednja dva stiha, ali nisam išao svojoj dragoj ni svojim prijateljima, išao sam u Booksu… znate, to vam je jedan književni kafić odnosno kafić u kojem se okupljaju književnici… Tamo se, naime, održavala večer poezije, a ja sam bio domaćin-urednik…
Manje Kolo na to zaškripa i na svom ekranu prikaza tu malu pustaru duha s pjesnicima. Pjesnici su svako malo zazivali Markovo ime, ali ne u ulozi vehementnog pjesnika već više u kontekstu organizacije pjesničke večeri. „Marko će to srediti, on je dobar dečko“, „Prepustite to Marku“… čulo se sa svih strana za potrebe osiguravanja dovoljnog broja stolica za publiku, pića i umjerene količine slastica, kako je to već uobičajeno na pjesničkim večerima.
– Eto, povlače vas na rukav na svakom koraku, kako biste im služili… Vjerojatno vam još uvijek udjeljuju i savjete kako da pišete, je li tako? – podrugljivo se osmjehnem.
– Gospodine, nemate uopće pravo…
– Baš ste skroman mladić! – bez mog dopuštenja i tetka se ubaci u razgovor. Na prvu se moglo zamijetiti da je ostala zatečena mladićevom pojavom i da je spremna bacit se na njega upravo ovog trenutka.
– Hvala, gospođo, ali ja zaista… – zbunio se Marko.
– Za vas sam tetka, samo tetka – reče Tetka sneno pružajući mu svoju ruku s crveno nelakiranim noktima.
Stvari za trenutak kao da mi počeše izmicati iz ruku. Manje Kolo pojača svoju vrtnju i ja dograbim Tetkina ramena i okrenem ih u smjeru kuhinje.
– Siguran sam da je naš gost žedan. Đus, grejp ili nešto drugo, mladiću? – upitao sam na brzinu zbunjena mladića.
– Može sok od jabuke – na kraju je skrušeno zatražio.
Nikog nema na tavanu
znam to
jer je iznad nas užareni betonski krov,
srebrni nosač neba,
i uopće nemamo tavana.
toliko je stvari
koje praktično definiraju odsustvo.
tavana.
kuće.
svijeta.
sobom se rasipa plitki pospani zvuk
kao da su se na tavan uvukli puhovi, ali,
već sam rekao,
nema tavana.
više nam ne preostaje obala. čvrste točke su
predale svoje zidove.
sutra ću obaviti tristo
odgođenih telefonskih poziva,
već dugo ne mogu
podnijeti verbalnu bliskost.
počeo sam po četvrti put
gledati Fitzcarraldo.
Ponovno uzeh u ruke mladićevu tanku knjižicu. Naslov je glasio Poslanice običnim ljudima, iznimno duboka i zahtjevna poezija. Iznenađujuća za ovo doba…Možda svi pjesnici tako dobro pišu, ali teško je u to povjerovati, trebalo bi pitati onog Tomicu Bajsića, on to sve prati.
– Slušajte mladiću, iako izgledam kao da imam godina kao i vi, uzimam si za pravo ocjenjivati vašu poeziju i vaš život kao da mi je dvostruko više. Ona, to jest vaša poezija, iako iznimna, hrvatskom društvu je apsolutno bespotrebna – u ovom obliku. Ono danas počiva na mnogo beskrupuloznijim zasadama kao i mnoga druga tranzicijska društva danas.
– Jedino mi se francusko čini iznimkom! – povikala je tetka iz kuhinje – Pročitala sam neki dan da su Francuzi najdepresivniji narod od svih! Ti su sigurno ludi za poezijom i romanima!
Naše poglede zakratko okrenute tetki vratismo jedan na drugoga.
– Ljude ne zanima poezija. Nikad ih i nije zanimala. – nastavio sam – Poezija zanima samo pjesnike, pišeš pjesme isključivo zbog sebe kako bi sebe podržao u svijetu, kako bi uopće preživio. Naravno, te tvoje pjesme mogu zanimati još samo ljude koji isto tako pišu pjesme. S romanima je drugačije. Njih čitaju i ljudi koji nisu pisci. Jedino još romani, kako tako, drže vodu. Drugim riječima, pokušajte napisati roman ukoliko želite otisnuti svoj bitak u prašinu bivanja…
– Ali, ja ne želim pisati ono što, kako kažete, ljude zanima. Pjesme su u meni i izlaze kad one to hoće…
– Da, razumijem…još ste mladi. Sve u svoje vrijeme. Nego… jeste li upoznali onog Perišića? – povedem razgovor u drugom smjeru.
– Da, imao sam ga prilike upoznati, nekoliko puta smo bili na pivi u Gjuri…
– Noćna ptica, taj Perišić – promrmljam – Za sebe tvrdi da je Velik Igrač ali i dalje nikako da se udostoji napisati jedan pravi i veliki roman…
– Ali kako se piše ‘veliki roman’, gospodine, ako smijem znati? – mladić je sada postao znatiželjan iako se vidjelo da ne očekuje bog zna kakav odgovor.
– Zamisli najgori mogući scenarij u društvu u kojem živiš i eto ti velikog romana! – kazao sam bez većeg razmišljanja – Kao primjer mogu ti poslužiti romani onog Šveđanina, Larssona, Stieg Larssona. Za njega danas tvrde da je predvidio pojavu onog ubojice Brevika u skandinavskom društvu, a on je samo zamislio najgori mogući scenarij…
U tom trenutku stiže tetka sa sokom.
– Evo, mladiću moj – reče tetka i pruži Marku čašu zelena soka popravljajući punđu drugom rukom.
„Dostojevski“ obori oči.
– Čula sam – poče tetka kao obraćajući se meni – da ti je 50 eura na Silvestrovo kazao da je Brevik učinio nešto epohalno: onaj idealan život u skandinavskim zemljama, o kojem smo svi dosada maštali, da je porušio kao kulu od karata…
Bilo je očigledno da je željela pred mladićem ispast pametnija nego što je to bila. Ali on kao da nije obraćao pažnju na nju. Uperio je svoj dječački pogled prema meni.
– A što bi mogao biti najgori mogući scenarij društva u kojem živim? – upitao je.
Vratim smiješak na lice kao Toni Soprano pred Christopherom Moltisantijem u čudesnom umjetničkom serijalu.
– To je na tebi – da ga prepoznaš, uočiš, izmisliš – što god! – kazah nastavljajući oponašati stil televizijske gangsterske zvijezde zakratko hvatajući mladića za ramena.
Ali u tom trenutku prostorija u kojoj smo boravili iz temelja se zatrese; jednom, pa onda još jednom. Netko je bio vani, netko izvan ovih zidova, hodao je ovom zemljom, i bio očito jako velik. Mladić uplašeno pogleda u nas.
– Je li ovo stvarnost? Je li se ovo uistinu događa? – upita nas uplašeno.
– Probaj ovo prepričati svojim pjesnicima u Booksi! – podrugljivo kažem – Ne mogu podnijeti misao o kulturi koja nije skopčana sa stvarnošću. Riječi se ispisuju krvlju i moraju moći zaboljeti dok se čitaju, samo ih treba znati moći napisati na pravi način. Evo ti jednog koji upravo tako čini! –pokazah u smjeru prozora odakle je dolazilo sve veće podrhtavanje. Postajalo je sve jasnije da je podrhtavanje dolazilo od koraka koji su se približavali, koraka iznimno velikog bića.
– Inače, ne moraš ništa brinuti, on je samo jedan od Magičara na proputovanju Izgubljenom Zemljom Uma.
Uskoro, ogromno lice francuskog pisca Michela Houellebecqa, nalik licu stare kornjače, proviri kroz jedan od visokih prozora. Natprirodne veličine morao se sagnuti kako bi zavirio u prostoriju, toliko je bio ogroman.
– Ta nije li i ovo samo jedna od mojih maštarija uma? – prošapta kao za sebe zavirujući nehajno u unutrašnjost prostorije.
Potom se uspravi i uz podrhtavanje tla udalji nastavljajući svoje, po svemu sudeći, beskrajno lutanje…
Siječanj 2012.
Large Hadron Collider i kraj svijeta
Boris Bosančić: U ZEMLJI PLAVOG NOJA
„… Svi mi, moj Teo, vrlo dobro znamo tko smo, odakle smo i kamo idemo: Nitko Iz Ništavila u Ništavilo. Ali eto, čitava ova bajka s čovječanstvom, ta više neizdrživa svijest o vlastitom postojanju, možda se ponavlja milijunima godina. Jedno vrijeme na nekoj planeti u svemiru proklija život, relativno dugom evolucijom razvije se ljudska vrsta, dođe se do faze svijesti te iz protivnih snaga u samoj svijesti – jednostavno se propadne, nestane. I tako unedogled. Zasigurno se pitaš zašto tako govorim, odakle izvire taj moj, na trenutke i meni, nepodnošljivi pesimizam? Pa evo, potrudit ću se i pokušati objasniti nešto što mi svakih nekoliko noći tjera san s očiju, ali ne mogu si pomoći, takav sam i ti me znaš takvog.
Sve u svemiru može se usporediti sa životom i smrti zvijezda. „Život“ života bi po toj univerzalnoj analogiji tako odgovarao normalnoj fuziji vodika u helij koja se neprestano događa u jezgri Sunca i koja se prema van manifestira prekrasnom plamtećom loptom o kojoj se, onda, pišu pjesme. Prisjetimo se samo kako je nastao život! Prvo su se pojavile bakterije u vrućim praoceanima zemlje, onda su došle amebe i koralji, pa ribe i ostale životinje. Sve je to trajalo neizmjerno dugo. Godinama, stoljećima, milenijima, milijunima godina. To doba se, dakle, može usporediti s fuzijom vodika u helij u središtu sunca. A onda, na samom kraju, pojavio se čovjek i, zapravo, najavio kraj života. Kada se sunce približi svome kraju na desetke puta poveća svoju veličinu. Postane velika užarena lopta koja proguta sve objekte u svom okruženju. Ali ta neizmjerna snaga i surovost kratkog su vijeka, otkrivaju se varljivim. Ne prođe dugo vremena i sunce ili eksplodira ili naprosto zgasne. Ono što na kraju preostane mali je bijeli patuljak ili podmukla crna rupa. Ne bi li se pojava čovjeka mogla na sličan način protumačiti, kao neslućeni rast života pred sam njegov kraj? Ta čudnovata svijest koju je čovjek zadobio da bi se mogao baviti filozofijom i znanošću kao tek grandiozna i nemjerljiva veličina ali kratkog vijeka? Dakako, ništa nas u tome ne sprječava. Svemir bi sa svojim tajnama ostao i nakon našeg nestanka. Pitanje koje bi se moglo opravdano u tom kontekstu postaviti bilo bi – da li je uopće bila riječ o tajnama? Mi smo se pitali, ali svako pitanje prije svega spada u gramatiku! U gravitacijskom sažimanju naše znanje jest prokleto znanje koje nas i vodi ravno u crnu rupu. Ne možemo mu se oduprijeti. Znanje je tu samo kako bi okončalo život i naše postojanje.
Zamislite svijest koja, da bi sebe objasnila, mora posegnuti za isto tako svjesnim bićem i njemu pripisati moć stvaranja – same sebe. To nam govori da se svijest sa svojim postojanjem ne može nositi. Ona je čudo prirode, neshvatljivost po sebi, vrh stabla života koje će uskoro biti posječeno.
Sveta tuga kraja života zbog toga zahvaća mnoge umjetnike i romanopisce. Mi nismo nekada lijepo živjeli pa sada imamo problem. Ne, mi smo, čim smo se pojavili, najavili kraj živućeg svijeta, mi smo ti pogrebnici životne alijanse koja je imala sreću jedno vrijeme egzistirati na jednoj planeti. Svijest je oružje koje će okončati muku umornog i dotrajalog života. Dovoljno je samo da se dovoljno dugo pita, da ima nemjerljiv apetit prema znanju…
Naša svijest će udariti, samo što nije. Možda i uskoro, u Švicarskoj u CERN-u u kojem je već nekoliko godina u pogonu Large Hadron Collider, divovski sudarač čestica. Ne kažem da će minijaturne crne rupe za koje se tvrdi da bi Large Hadron Collider bez problema trebao stvoriti biti i okidač kraja svijeta. Samo slutim da razvoj znanosti ide u tom jednom pogibeljnom smjeru. Tako mora biti jer tako hoće naša svijest. Davno smo zagrizli jabuku s drveta znanja i uskoro ćemo shvatiti zašto je to bio grijeh.
Ako su prvi trenuci svemira bili tako nepostojani i konfuzni kako o tome pričaju znanstvenici i plus što su se odvijali na mikroskopskoj razini ne vidim prepreku da naši znanstvenici uskoro ne dođu do vrlo sličnih uvjeta u laboratorijima CERN-a. I onda, paf! Vjerojatno će kad-tad zbog nestrpljivosti nekog laboranta koji neće do kraja provjeriti sve uvjete eksperimenta morati doći do Velikog praska – a čega drugog!
Kratki trenutak prije uobičajene inflacije, ubrzanog širenja novog svemira i svoje smrti možda će jedan od tih veleumova shvatiti da je stari svemir nastao u jednom isto takvom laboratoriju prije ravno 14 milijardi godina. To bi zaista bio trenutak za pamćenje iako ga se naravno nitko ne bi imao prilike sjećati. U jedno bi se stopili znanja filozofije i znanosti, bez problema bi se otkrili ti toliko traženi početni uvjeti koji su vladali na početku stvaranja svemira: svemir je nastao u laboratoriju, a početne uvjete stvorili su znanstvenici prethodnog svemira. Ali to bi bio izrazito kratak trenutak – 10-33 sekundi – kako su ga točno izračunali znanstvenici našeg svemira. Nakon njega novi svemir a time i novi ciklus svega otpočeo bi sa svojim postojanjem. Sada je valjda svakome jasno zašto film Odiseja u svemiru 2001 završava u bijeloj čistoj sobi nalik laboratoriju…“
>>> tekst je izvorno objavljen na Lupiga.com.
O Duhu i njegovim Moćima 