Travanj 2012.

Poziv Ništavilu

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Zora tagged at 1:49 pm autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: ZORA/OSVIT

U jednom trenutku odlučim nazvati starog prijatelja  – Ništavilo. Nervira me što je njegov broj beskonačno dugačak, pa mi treba čitava mala vječnost da ga utipkam i dobijem poznat hrapav glas s druge strane.
– Pozdrav prijatelju! Šta ima? – upitao sam ga preko telefonske linije koja je prolazila kroz tko zna koliko svjetova.
– Niš’ – drugačije nije ni mogao odgovoriti moj prijatelj. – Sjedim i čamim, a što bi drugo. Iako čujem da mi popularnost ponovno raste, i ne mogu se pohvalit nekim posjetima.
– Nema čovjeka koji se barem jednom u životu nije susreo oči u oči s tobom – trudio sam se ohrabrit ga.
– Imaš pravo – reče odsutno. – Ja, Ništavilo, ipak sam važan.
–  Tu je i Nietzsche… – nemarno pridoda –  … pa igramo šah.
– Oho-ho, nije li to malo predaleko od mjesta u kojem obitavaju ljudske duše nakon smrti?
– Nije, svaki dan dolazi na šah, pa utrnemo misli; nema se bog zna o čemu misliti ako si u Ništavilu da ne kažem da si sam Ništavilo. I lijepo se osjećamo. Šah je jedna od rijetkih stvari koja ovdje začudo ima smisla.
– Što priča Nietzsche?
– Ma ništa, samo šuti. Nekad mi se učini da bi nešto htio reći, ali u posljednji tren odustane. Misli mu vjerojatno stvaraju galamu a meni se ne da prespajat na njih. Što bih mogao čuti? Odu o smislenosti, vjerojatno sada, naspram one o besmislenosti koju je ponavljao za života…

Tišina potraja nekoliko stoljeća prije nego li će me prijatelj upitati za razlog mog poziva. Moram priznati da sam se zbunio. Kroz telefonsku slušalicu dopiralo je nešto što bi čovjeka ostavljalo u vječnoj šutnji. I pretvorena u elektromagnetske valove, praznina je ostavljala upečatljiv dojam beznađa.
– Zapravo, zovem te zbog novog posta na blogu, trebala mi je neka tema  a ti mi se neprestano vrzmaš po mislima. Odlučio sam te nazvati i vidjeti imaš li što za mene.
– Vidiš da nemam. – suvo je odgovorio.
– Da, ali od tebe je i to puna kapa. – našalio sam se.
– Hej, ipak imam nešto… – iznenada se oglasi stari prijatelj preko telefonske slušalice. – Nietzsche te hoće na telefon!

Nietzsche!? Trenutak kasnije hrapav glas njemačkog filozofa poljskih korijena začuo se u slušalici. Teško da sam ga mogao razumjeti. Glasovi više nepostojećih ljudi u sebi zadržavaju i nešto od zadaha ništavila koje ih prožima. Dovoljno da omete jasno razumijevanje. Nekako sam uspio razabrati da zapravo izgovara rečenice iz svojih knjiga kao da sam sa sobom razgovara. U ništavilu čovjek očito ne napreduje, ne evoluira, jer nisam mogao čuti ni jednu novu misao kontroverznog mislioca. Ali to što sam čuo, bilo je nesumnjivo upućeno meni i samo meni. Kako li je samo znao da mi u ovom trenutku mog života treba upravo podrška rečenica iz njegove knjige Zora koja je predstavljala i prijelomni trenutak njegova filozofskog puta? Dadem znak Kolu da započne s dešifriranjem Nietzscheova glasa s onog svijeta a zatim se i sam prepustim opojnim rečenicama Dionizova apologeta.

Mudrost bez ušiju
Svakodnevno slušati šta/što se o nama govori, ili čak dokučivati što se o nama misli – to satire najjačeg čovjeka. Drugi nas ostavljaju da živimo zato da bi svakodnevno zadržavali pravo nad nama! Oni nas ne bi izdržali ako bismo poželjeli da smo protiv njih imali ili čak imamo pravo! Ukratko, prinesimo žrtvu općoj miroljubivosti, ne osluškujmo, ako se o nama govori, ako nas hvale ili kude, žele i nadaju nam se – i nijednom na to ne pomišljajmo!

Sopstveni/vlastiti put
Ako načinimo odlučujući korak i stupimo na put što se naziva „sopstveni/vlastiti put“: onda se nenadano raskriljuje tajna: ma ko sve da nam je bio prijatelj i prisan – svi su oni uobražavali kako su nadmoćni prema nama i uvrijeđeni su tom našom odlukom. Najbolji od njih su popustljivi i strpljivo čekaju da nađemo „pravi put“ – oni ga dobro poznaju! Drugi se podruguju i ponašaju se kao da smo prolazno pobudalili, ili zlurado ukazuju na zavodnika. Oni gori nas proglašavaju taštim budalama i pokušavaju ocrniti naše motive, a najgori vidi u nama najljućeg neprijatelja što žudi da se osveti za dugu zavisnost, te zazire od nas. – Šta/što, dakle, činiti? Savjetujem: svoju nezavisnost započeti time što ćemo za neku godinu unaprijed svim svojim poznanicima obezbijediti/osigurati pomilovanje za grijehe svake vrste.

Ponavljam, ovoga puta Nietzscheove riječi upućene su samo meni, i očigledno nekomu tko se ujedno odlučuje za vlastiti put… Zbog toga sam, dakle, nazvao Ništavilo. Zbog toga se vratio na izvor bića kako bih uzeo zalet – za skok. Kuda? U svoju vedrinu, kazao bi stari njemački filozof!

6 komentara »

  1. zlatko said,

    Čovjeku se postavlja i jedan krajnji zahtjev. Zajedno s Meisterom Eckhartom, Angelus će reći da treba “nadići Boga”, uspeti se više od njega kako bismo otkrili da “tankoćutno božanstvo jest Ništavilo i Nadništavilo // (I, 111) …Bog je doista ništavilo a nešto postaje samo u meni, kada me izabere za sebe” (I, 96). Da bismo shvatili smisao tog teksta, valja svladati dva pojma: “nadići Boga”, naime, napustiti ga, te njegovo “ništavilo”. Prema Angelusu, odistinski čovjek treba da se posve prepusti. “Prepuštanje zahvaća Boga, ali napustiti Boga samoga // odricanje je koje malo ljudi može razumjeti” (II, 92). Zapravo, malo je ljudi koji su kadri shvatiti da Boga valja “nadići” žele li unići u Božju beskonačnost. Posvemašnja ogoljelost čovjekova zahtijeva odricanje od Boga. Odričući se njega, odričemo se sebe, pa stoga takva čovjeka Angelus Silesius naziva “čovjekom napuštenim do dna”. Gubeći Boga, nalazi ga on na dublji način, odriče se on onoga što o njemu može misliti, što o njemu može kazati. Postaje on nijem pred Bogom i nijem u vezi s njime. To je napuštanje tišina, naime punina. Ovdje se susrećemo s pojmom praznine, tako omiljenim istočnjačkoj mistici, s dubokim značenjem osamljenosti. Odustati od Boga znači pronaći Boga u smislu teksta evanđelja prema kojemu valja izgubiti svoju dušu da bi se ona spasila (Mt 16,25). Napustiti Boga znači nadići dvojnost i doprijeti do vrhunskog jedinstva, koje se nahodi ponad svakog razlikovanja. Meister Eckhart će čak reći da je važnije izgubiti Boga nego izgubiti stvorena bića.

    Da bi se razumjelo Božje ništavilo, valja se prisjetiti Böhmea i Meistera Eckharta. Bog je za Angelusa, kao i za Meistera Eckharta, istodobno Sve i Ništa, Biće i Ništavilo. Ima više oblika ništavila, ponajprije ništavilo svijeta, potom vlastito ništavilo. Napustiti ta dva oblika ništavila znači napustiti samoga sebe, jer se svijet-zapreka nalazi u meni, a ne izvan mene. Divotnost svijeta nadaje se pogledu mistika kada motri njegovo odistinsko lice. Prema Angelusu, Bog se neprestance prostire svijetom, jednako kao što ga i stvara. Zbog toga, kao što je već navijestio Plotin, nije riječ o tome da se prezre svijet, već naprotiv, da se bićima koja ga nastanjuju razotkrije božanska prisutnost. “Znam vidjeti

    13

    božansko lice… u njegovim bićima”, priznaje Angelus Silesius. Takvo stajalište omogućuje izbjegavanje beživotne duhovnosti i istodobno zadržavanje prisutnosti dvojstva dvaju bića koja nastavaju čovjeka, što Angelus preuzima od Apostola Pavla kada kaže: “Jedan želi ono što želi Bog // Drugi pak ono što žele svijet, đavo, smrt” (V, 120).

    Taj pojam Božjega ništavila valja promotriti u sklopu Dionizijeve negativne teologije. Može se naklapati o Bogu, ali se o njemu ne može primjereno govoriti jer izmiče svakom razumijevanju: “Što bolje budeš poznavao Boga, to ćeš prije znati da mu nisi kadar podariti ime” (V, 41). Ništavilo znači nerazlučivost; kao što lijepo kaže Jean Baruzi, “valja pomišljati na neštoonostrano”. Ništavilo je ovdje tišina, tišina bezdana, tišina totaliteta. Ništavilo

    je

    ključ

    Vječnosti,

    kao

    što

    je

    ništa

    ključ

    svega.

    Angelus Silesius pripada platoničkoj struji kojoj se priklanjaju brojni mistici: grčki oci, Dionizije, Ivan Skot Eriugena, Eckhart i, kasnije, Giordano Bruno i Spinoza. Posjeduje on posebno čulo za božansku beskonačnost. Njegova mistika unutarnjosti univerzalna je značaja, duboko zahvaćajući u jedinstvo. “Ja” koji upotrebljava Angelus Silesius označava čovječanstvo, a ne vlastitu osobu, iako je, dakako, uključen u to čovječanstvo.

    Nije važno je li Angelus silesius pripadao službenoj Katoličkoj crkvi ili nije. Isusovac koji mu je držao posmrtno slovo hvalio ga je, ne spominjući Kerubinskog hodočasnika, što ne znači da je to djelo osuđivao, već da ga, zacijelo, nije razumio, ili ga je pak smatrao odveć smionim. Doista, Kerubinski hodočasnik nadilazi uobičajene granice. Uvrštava se, međutim, u veliku duhovnu tradiciju istinske mistike.

    Angelus Silesius, taj autentični mistik, taj “odistinski čovjek” mogao je uskliknuti od radosti zbog rođenja Boga u sebi i zbog svoga rođenja u njemu: Ich glaube keinen Tod (Ne vjerujem u smrt) (I, 30). Naime, tko je u Bogu zapravo je nadišao smrt, jer je već iskusio oslobađajuću smrt koja ga je odvela do “krila Božjega”, u kojemu je prebivao prije početka svijeta. “Mudrac ne umire”, on je unaprijed mrtav… mrtav za sve što nije Bog. “Neka je sretan onaj tko živi kontemplativnim životom: Već na ovome svijetu stupa on u vječni život.” (Iv, 25)

  2. Magičar said,

    Teško je ovomu bilo što dodati. Kad se kaže ‘Ništavilo’ zapravo se kaže Sve. Drago mi je da je moje poimanje Ništavila blisko poimanjima/meditiranjima religioznih mistika koji se spominju u komentaru. To je to – Ništavilo kao izvor sveg bića koje nadilazi i samog Boga… a usput se javlja i kao telefonski preplatnik da ga čovjek može u svako doba nazvati i izjadati mu se… 🙂

    • zlatko said,

      Većina ipak(na žalost!)nije tako uporna kao ti,te nikako ne uspijeva razlučiti manifestnu,kirvajsku duhovnost od onih istinskih koji prožimlju egzistenciju u njenom punom totalitetu.
      Za sve treba truda,padova,sumnji,odustajanja,vraćanja,nemoći…..da bi se moglo dalje s razvojem svijesti ….i savjesti.

  3. bornaija said,

    Ništavilo bi trebalo biti bezimeno, zar ne?
    Ono ustvari nema postojanja, ali nema ni nepostojanja… Ma, samo razmišljam o ništavilu, ispričavam se na lamentiranju…
    Ali opet se prenem kad shvatim da ne mogu razmišljati o njemu jer ga ne mogu nazvati imenom. Odričem ga se bezimenog!
    Onda pročitam kod tebe da si ga nazvao telefonom. Pa na koji broj? Ludolfov?
    Odma’ se smrknuti tip preko puta mene nasmijao! Pa još skok u vedrinu!
    Neka ti ta vedrina bude dovoljno prostrana da postane dnevna rutina, rek’o bi Ratimir. 🙂

  4. Magičar said,

    Da, da, bornaija, Ništavilo posjeduje telefonski broj i možeš ga nazvati. 🙂 Svatko taj broj nađe samo za sebe. Ali važno je tko je s druge strane, tko je na izvoru tvojih misli. Kao što vidiš, kod mene je to još uvijek Nietzsche…možda je negdje u blizini i Spengler jer se s njim pojavilo i Kolo Duha Svijeta. Bilo kako bilo, sprijateljio sam se s Ništavilom, a to znači s činjenicom da me jednog dana više neće biti. Samo tako čovjek može postati vedar ma koliko to nerazumno zvučalo…


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: