Srpanj 2012.
Propast materijalnog realizma
Amit Goswami: SVEMIR SVJESTAN SEBE
Ako živimo u svijetu u kojem možda ništa nije stvarno, zašto umjetnost nije na pijedestalu naših najviših vrijednosti; zašto su se tamo smjestili novac, moć i seksualna požuda? Moram priznati da nisam iznašao nijedan zadovoljavajući odgovor na to pitanje i bolje mi je možda što prije utrnuti „kepeca i krticu“ koji uokolo viču: „Zašto? Zašto?“. Pogotovo na ovo pitanje teško je dati neki suvisao odgovor a koji se neće pozvati na Charlesa Darwina i galapagoske kornjače, selekciju, slobodnu volju, snažnije spram slabijih i volju za moć. Ali eto, upravo ovih dana saznali smo da je posljednji predak galapagoskih kornjača završio sa svojim životom, pa sam zlurado pomislio da će se možda jednom isto dogoditi i s teorijom koja se utemeljila na njihovu proučavanju. Ne zaboravimo, svaka misao je iluzija. I nakon pet stoljeća razvoja moderne znanosti još uvijek nismo sigurni što je stvarnost. Ne samo to, nismo sigurni ni jesmo li dobro postavili pitanje, niti je li uopće u redu postavljati takva pitanja.
I onda bi na ovom mjestu trebala uletjeti umjetnost kao „spasonosna čarobnica vična liječenju“ kako ne bismo propali zbog, ne više toliko nedopuštenog koliko izlišnog, branja plodova s drveta znanja. No, nastojati izgraditi neku afirmativnu poziciju za umjetnost u ovom dobu jednako se čini jalovim poslom. Ona će izbijati ili neće izbijati iz nas svejedno koliko jastuka za nju pripremili u dnevnom boravku naše duše.
Najgore što se čovjeku može dogoditi jest “furati se” na umjetnost, raditi nešto bez unutarnje potrebe, recimo, pisati romane zbog konkuriranja za kakvu književnu nagradu ili režirati drame kako bi se uzburkala javnost. Umjetnost kao dodatak životu mnogo je više od slikarstva, glazbe ili čak književnosti, u onom smislu u kojem ih danas poimamo. I naravno da se ona danas kao takva ne prepoznaje. Sam čovjek je, ma koliko to paradoksalno zvučalo, prirodna umjetnost za sebe ako je svoj, ako nije tip i ne slijedi zadane obrasce društvenog mišljenja.
Postoji zanimljiva poveznica između vremena i umjetnosti. Kao što o vremenu ne možemo izreći nijedan suvisao iskaz nakon Augustina, tako nam i pravi smisao umjetnosti uvijek izmiče… Umjetnost treba živjeti, možemo samo tiho protisnuti, više za sebe, i moliti boga da nam taj novi slogan ne preuzme neka od namnoženih reklamnih agencija i ne upotrijebi ga, recimo, u reklami novih super povoljnih tarifa mobilne komunikacije vašeg mobilnog operatera.
Ali ne možemo stajati postrani, ako smo magičari, ako znamo da vrijednost životu jedino može podariti umjetnost. Stoga treba ponovno krenuti u dijalog sa znanošću zapetljanom u kvantnim mrežama. Mora nas zagolicati ta uvrnuta kvantna postavka da ništa na ovom svijetu nije stvarno dok to ne pogledamo i na neki način ovjekovječimo u našoj svijesti. Pitanje stvarnosti ponovno je postalo in.
Zato sam se posljednjih dana prihvatio zanimljive knjige pomalo nadobudnog naslova: SVEMIR SVJESTAN SEBE Amita Goswamija. Možete osjetiti moje raspoloženje. I ja bih krenuo u istom smjeru kud i ovaj luckasti kvantni fizičar indijskih korijena, jedino što imam problem, čak i u ovom po znanost skliskom terenu, s prihvaćanjem jedne znanstvene istine koja tupavo treba vrijediti za sve, pa makar bila i neupitno dokaziva.
U knjizi o kojoj govorimo, autor me uvjerava da smo svi mi uronjeni u beskrajni ocean svijesti, zapravo, postoji samo jedna svijest, a osjećaj odvojenosti samo je iluzija. Na čudesan način, zbog backgrounda znanstvenika koji se specijalizirao u području kvantne fizike, Amit Goswami spojit će neobjašnjive kvantne fenomene s fenomenima svijesti, u vama uliti osjećaj da on misli onu misao koju ste vi tek trebali misliti u dalekoj budućnosti, na koncu sve lijepo objasniti, jedino što vam na kraju baš to ‘lijepo objašnjenje’ nekako prisjedne. Shvatite da je najveću tajnu postojanja pokušao iznijeti suhoparnim znanstvenim jezikom. Drugim riječima, osjećate kao da vas je žedna preveo preko vode.
Zašto jednostavno ne napisati: samo pomoću simbola i metafora možemo doseći „stvarnost kakva jest“ u najdubljem ‘bitkovnom’ smislu. Zato što mnogi to neće razumjeti. Današnji svijet je svijet materijalnog realizma, ali baš zato mi se i sviđaju poruke koje indijski znanstvenik odašilje svojom knjigom. Znanstvenim sredstvima potkopati samu znanost, pogotovo pogled materijalnih realista koji uporno i zagriženo osluškuju vijesti iz CERN-a. Kao da je svijest, pardon, svijet sastavljen od čestica…
O Duhu i njegovim Moćima 
nikobit said,
Rujan 2014. u 1:35 am
Zato jer: Dokaz sebičnosti života na našoj Planeti je i postojanje njene gravitacione (privlačne ili sebične) sile, a dok smo tu ni mi nismo od nje mnogo bolji, još nejaki mi uvijek nešto prisvajamo, osim toga hoćemo i vladati ili imati moć nad drugima, jer ne možemo sobom. Ima najviše onih koji hoće da vladaju drugima i to je problem, hoće da privlače a ako tako ne mogu onda grabe, i to je karakteristika ovog našeg prizemnog Svijeta. U nekom savršenijem postojanju internet nije potreban i sve je uvezano. Izdići se iznad ovog znači biti Bog, Svetac, Mudrac,… Sebični i drže ovaj Svijet, pa neka ih, inače bi se isti Svijet rastvorio, ne bi ga bilo u ovakvoj pojavnosti. Pa imaju, valjda, i čuvari da se Svijet ne bi rasplinuo u zlatne čestice kao u crtanom filmu, jer kad bi se to desilo mi bismo svi bili čista energija i kao energetska bića (organska ili neorganska) uskraćeni za mogućnost tjelesnog iskustva. Bića padaju u Svijesti i padaju u gustinu. Ta zlatno prašinasta Bića kad otežaju u svom individualitetu traže matricu ili maternicu da se udruže u zajednicu s gušćim energetskim oblikom – tijelom i da se kroz život u novom kosmosu razrješe svoje unutrašnje muke u Svjesnosti, ili pak da sebi natovare veću muku. U svemu tome možemo naslutiti i karmu i reinkarnaciju, što da ne. A ne moramo ih tako ni zvati. Spašavanje, čini mi se, nije kolektivno već individualno, takva je i odgovornost u najvišem smislu riječi. Umjetnost? Opet stvar doživljaja pojedinca. Neko će se i uspeti uz pomoć umjetnosti, filosofije, religije ili drugog bliže kapijama finijeg, ka Slobodi prije same smrti. Junak traži samu Salobodu, zna da smrt još nije kraj. Ili kraja uopšte ni nema, ali ima preoblikovanja, stvaranja POIESIS.
Što se nauke tiče ona bi trebala biti i duhovna koliko i materijalna, transcendentna koliko i evidentna, umjetnička koliko empirijska i silgistička, intuitivna koliko racionalna, ako takva već negdje ne postoji. Ako je ovo jedini mogući Svijet u Beskraju, optimizam nema smisla, a i umjetnost takođe jer nema nas kud voditi.
Magičar said,
Rujan 2014. u 5:00 pm
Mislim da je i tebe, @nikobit, Goswami natjerao da počneš razmišljati o moralu a i pomalo moralizirati. Jasno je da se upravo tim oslanjanjem na Svjesnost to i ne može izbjeći. Goswami je tako, po meni, bliže religiji nego znanosti. Međutim, čini se, da onda svoju religiju želi utemeljiti u znanosti, što mi nema nikakva smisla. Spoznaja je sestra osjećaja, ali nikako nije svodiva na nju, kao što vrijedi i obrnuto… Ipak, moram priznati i da me je njegova knjiga u neku ruku ipak inspirirala za moju zadnju veliku spekulativnu misao… onu, jel’te, o izviranju prostorvremena iz nas samih… 🙂 Ima tu jako dobrih stvari… A tvoja zadnja rečenica komentara nuka na razmišljanje… Naime, za razliku od mnogih, (a pogotovo nakon zadnjeg posta) nisam više sklon priznati Beskraju objektivnost. Beskraj, Beskonačnost samo je naš pojam, naša umotvorina, koja je nastala na osnovi naše vjere da su prostor i vrijeme nešto objektivno, i nešto mimo nas… Beskonačno se tako razotkriva kao najsnažniji izraz romantizma našeg duha… Znam da se s tim stavom nećeš složiti, pa nam eto vječne teme za raspravu! 🙂
nikobit said,
Rujan 2014. u 11:57 pm
Beskraj, naravno, ,,NIJE” i nije ništa objektivno, odnosno Ona JESTE Ništa, o Njemu-Njoj se ne može ni raspravljati jer je prije svake rasprave, prije logosnog, prije riječi, prije intelekta i mišljenja, o tome pak možemo ćutati u krajnjem slučaju, ali na početku puta možemo pokoju i reći, a da nam se ne uzme za neko zlo …
Magičar said,
Rujan 2014. u 9:23 am
Možda je za tebe, @nikobit, Beskraj ono nespoznatljivo, nedosezljivo, izvan svega… To je u redu. Ja sam te samo u dobroj namjeri želio podsjetiti da Beskraj ipak implicira neko značenje, ako ništa, može se dovesti u vezu s matematičkim pojmom beskonačnog… Primjerice, ja to ‘svoje’ ‘nespoznatljivo’, ‘nemislivo’ u svom romanu nazivam Mogućnošću Bezgraničnih Mogućnosti… sve u redu. 🙂