Lipanj 2012.
Roman Prostora Uma
Scarlett Thomas: KRAJ GOSPODINA T. AJNE
Malo sam umoran i da budem iskren – ne piše mi se. Kad duže vremena ne čitam i ne pišem tako mi uvijek bude. Prepustim se struji života koja me valjda, onda, valja kao i svaku budalu. Ali, eto, dogodilo se da baš u ovom vremenu praznine i nemanja vremena za čitanje i pisanje pronađem srodnu spisateljsku dušu. Napokon, ne moram vas više daviti s ulomcima svog romana već vam toplo preporučiti jedan drugi a koji mom dođe nešto poput brata blizanca.
Scarlett Thomas potpuno je iznenađenje na mom književnom nebu. Napisala je vrlo neobičan roman koji bi, zajedno s mojim prvijencem, mogao postati prvim objavljenim romanom Prostora Uma; ne znam kako bih drugačije mogao nazvati novi žanr koji mi svakodnevno niče pod rukom i koji bi, prema mojem sudu, u godinama što dolaze trebao dati novi vjetar u leđa svjetskoj književnosti.
Preduvjeti da se neki roman proglasi romanom Prostora Uma sažeo sam, neobično kratko, na njegove dvije esencijalne karakteristike: radnja romana Prostora Uma, naravno, odvija se u umu; misli, osjećaji, kompleksi i izbori antropomorfiziraju se, postaju romaneskni likovi od krvi i mesa oko kojih se plete radnja. Pa ipak, što god radili u umu čovjeka, takve romane ne možemo svrstati u žanr znanstvene fantastike. To je njihova druga karakteristika. Roman Prostora Uma vrvjet će i metaforama i simbolima svakakve prirode, u čudnim radnjama pomagat će vam bilo Scarlettin Apolon Smintej, neobično mišje božansko biće, bilo moj Plavi noj, ali tu nema znanstvene fantastike. Likovi nisu arhetipovi koji sa stvarnim svijetom pronalaze bilo kakvu vezu, već su moguće svjesne i nesvjesne misli pojedinca koji ih zaprima. Dakle, mogu i ne moraju biti. Zapravo jesu tek onda kad se misli o njima… A misao nikako ne može biti znanstvena fantastika…
Ipak, čini mi se da Scarlett Thomas, baš kao i ja, u određenom smislu još uvijek ne poštujemo zacrtane granice budućeg žanra. U našim romanima, ono što se događa u umu čovjeka još uvijek značajno utječe na događaje izvan Prostora Uma. Još gore, skrušeno moram priznati da se u onim trenucima u kojima nastupi povezivanje vanjskog i unutarnjeg svijeta, naše pisanije momentalno pretvaraju u obične i već pomalo dosadne romane znanstvene fantastike. Ali tko zna, možda ih nakon nekog vremena poželimo prepraviti i učiniti ih doista istinskim romanima Prostora Uma. Ako to i ne učinimo, svejedno, siguran sam da će to učiniti mnogi drugi pisci iza nas…
Radnju romana spominjem tek uzgred kako bih na konkretnom primjeru pokazao tipičan zaplet jednog romana Prostora Uma: crvenokosi zanimljivi curetak koji se povremeno jebe sa starijim muškarcima iznenada, u svoj posjed, dobije knjigu za kojom je dugo tragao. Knjiga, osim što je prokleta, sadrži zanimljivu ispovijest njegova glavna lika kojem je nekako pošlo za rukom doći u posjed čudotvorna napitka koji ga odvodi u neobično stanje uma – stanovitu Troposferu – u kojem se kao na šahovskoj ploči može skakutati iz uma u um svih živih bića; i to je to.
Ali zašto je Scarlett Thomas prije svega dobar pisac i ujedno pisac po mom ukusu, neovisno o tome hoće li sa svojim romanom utemeljiti ili ne novi žanr (pogotovo još s mojim romanom), uvjerite se sami čitajući ova dva prekrasna ulomka…
Ponekad volim zamišljati da živim s duhovima. Ne s bićima iz svoje prošlosti – ne vjerujem u takve duhove – nego s krhkim djelićima ideja i knjiga koji lebde u zraku poput svilenih lutki. Ponekad mi se čini da mogu vidjeti vlastite ideje, promatrati ih kako lebde uokolo, no to obično ne traje dugo. Moje su ideje više poput vilin-konjica: rađaju se velike i blistave, jedno vrijeme lepršaju okolo, stvaraju buku, a onda, dvadeset četiri sata poslije, padnu na tlo i ugibaju. Ionako nisam pretjerano sigurna jesam li ikad osmislila išta originalno, pa me nije ni briga. Obično smatram da je Derrida ionako već o svemu promislio, što zvuči monumentalno, no Derrida i nije tako težak; samo mu je pismo silno gusto. A sada je i on duh…
Ponekad pokušavam provesti vlastiti misaoni eksperiment koji se sastoji od sljedećeg. Što ako su zapravo svi [ljudi na Zemlji] u pravu? Bi li to imalo ikakvog smisla? No tada se sjetim svoje majke i samoj sebi velim da to jednostavno nije moguće, da ne mogu biti svi u pravu. Parafrazirat ću fizičara Wolfganga Paulija i reći da ona čak nije ni u krivu. Možda se na početku dvadeset i prvog stoljeća čovječanstvo baš tu i nalazi: nije čak ni u krivu… Trenutačno živimo s nesigurnošću principa i nepotpunošću teorema, s filozofima koji govore da je svijet postao simulakrum – kopija bez originalnog predloška. Živimo u svijetu u kojem možda ništa nije stvarno; svijetu sazdanom od bezbroj zatvorenih sustava i čestica koje mogu činiti što god poželimo (ali vjerojatno neće)…
Lipanj 2012.
Na ovom svijetu postoje stvari koje je najbolje ne znati
Haruki Murakami: LJETOPIS PTICE NAVIJALICE
Murakamijevu Pticu Navijalicu čitam već tri mjeseca i nikako da je dovršim. Negdje sam na posljednjih stotinu stranica romana (od cirka sedamsto), a prema običaju – i u najvećoj čaroliji japanskog romanopisca. Zanimljivo, upravo u tom posljednjem dijelu romana naiđoh na dio teksta koji ću sasvim sigurno dugo pamtiti i o njemu duboko razmišljati. O čemu je riječ? Naime, Murakami se u posljednjem dijelu romana smjelo poigrava sa sljedećom tvrdnjom: čovjek koji mašta u životu nikada to o čemu mašta ne može ostvariti. Drugim riječima, i ukoliko želite nešto o čemu ste maštali sprovesti u djelo, to jednostavno ne možete učiniti, niste sposobni za to, jer ste čovjek koji je sposoban jedino maštati.
Spomenuti dio teksta izgovara sasvim nepodnošljiv tip, slučajno istog imena kao i ja, sa zabrinjavajućim nadimkom – Gulikoža – koji na taj način utjelovljuje suštu suprotnost nama, tipovima koji nesmiljeno maštaju, a odatle moglo bi se reći, i romanopiscima u cjelini. Čini mi se kao da se Haruki upravo želio pozabaviti tim križem spisatelja, njegovom beznačajnom ulogom u društvu s obzirom da je čitav, zbog prirode posla kojim se bavi, uronjen u maštu. Sam Murakami, čovjek je koji se ne pojavljuje prečesto u javnosti; vrlo rijetko i daje intervjue. Za razliku od njega, njegov lik Boris Gulikoža bezobziran je i beskrupulozan čovjek u pravom smislu riječi; uostalom, i sam naziv Boris Gulikoža zadobio je na račun prakticiranja osobito nehumanog i okrutnog postupka mučenja i ubijanja – guljenja ljudske kože.
Iznenađeni? Da jedan Murakami piše o najvećim zločestoćama ljudske prirode, i to s onim istim lepršavim stilom kojim je, recimo, u Kafki na žalu pisao o snovitim doživljajima dječaka Kafuke i njegovoj tajnovitoj povezanosti sa začudnim starcem Nakatom. Da se taj isti Murakami sada odjednom bavi najgorom mogućom životnom mogućnošću – smrću u užasnim mukama? Naravno, iznenađeni su samo oni koji Murakamija nikad nisu doživljavali velikim piscem.
Vjerujem da je jedan od motiva, ako ne i glavni motiv, za pisanje ovog romana Murakamiju poslužio jedan drugi ulomak kojeg ću isto tako dugo pamtiti i o njemu razmišljati, i u kojem sažeto, ledeno-hladno ustvrđuje da „na ovom svijetu postoje stvari koje je najbolje ne znati“ pripremajući čitatelja za ono što će u romanu, kao i u samom životu, kad-tad, uslijediti.
I doista, najbolje je ne znati kojim se to poslom bavi Boris Gulikoža, najbolje je ne znati da takvi tipovi uopće postoje, da postoji takav nazor na svijet, iako će nas stvarnost kojom smo okruženi na svakom koraku na to prisiljavati. Dovoljno je prisjetiti se, recimo, samo rata na ovim našim prostorima, pokolja koji su u njemu učinjeni, mučenja, zlostavljanja i silovanja za koja možemo samo pretpostaviti u kojem su se stvarnom obimu događali, pa da shvatimo da ljudska priroda doista sadrži ponore u koje nikada ne bismo htjeli zaviriti.
Naravno, Murakami će svoje likove u romanu mrtvo-hladno načiniti nevoljnim svjedocima počinjenih zlodjela, a posredno će to učiniti i s nama, čitateljima. Potanko će nam dočarati bijedu i strahotu ljudskog života u ratnim uvjetima, uvjetima ratnog zarobljeništva i iscrpljujućeg i nehumanog rada u rudniku. Bizarna scena ubijanja životinja u zoološkom vrtu, koja se javlja nešto ranije, u potpunoj je analogiji s ubijanjima i mučenjima ljudi u tim rudnicima i općenito u svim ratovima. Groteskno zastrašujuća, postaje književna uzvisina s koje je moguće obasjati čovječanstvo nekim novim svjetlom razumijevanja njegova postojanja kojim dominiraju neshvatljivi i zapravo iracionalni impulsi volje za uništenje pokrećući, bez iznimke, sve užasne stvari na ovom svijetu koje se mogu zamisliti.
Ipak, najzanimljiviji dio romana, onaj spomenuti oko šestote stranice, zbiva se u trenutku kad Murakami, s pozicije Boga svog djela, u usta Borisa Gulikože stavlja i riječi objašnjenja zašto je to tako, zašto je on tako nepodnošljiv lik a što, morate priznati, u stvarnosti redovito izostaje. Ubojice ubijaju bez izgovorene riječi, stvarni mafijaši nisu nikakvi rječiti tipovi kao mafijaši u Kumu ili Sopranosima; njihov vokabular vjerojatno ne prelazi stotinjak riječi. Ipak, zato je to umjetnost, zato je to književnost, Murakami čitavu filozofiju onih koji ne maštaju izlaže kroz usta našeg Borisa na sasvim prirodan način.
Čovjek koji o nečemu mašta nikada to ne može ostvariti. Koliko me silno želite ubiti to jednostavno ne možete učiniti, niste sposobni za to, jer ste čovjek koji jedino mašta.
Shvaćam da s ovim Kolom Duha svijeta neću nigdje dospjeti osim do boljeg razumijevanja svijeta u kojem živim. Samo to, ništa više. Ali možda i „samo to“ na kraju bude sasvim dovoljno.
Lipanj 2012.
Ah, te postmodernističke ‘istine’
Douglas Hofstadter: ČUDNOVATA PETLJA SAM JA
Kuda svrstati Douglasa Hofstadtera i njegovu čudnovatu knjigu? U znanost ili filozofiju? Ili možda religiju? O kojoj je vrsti moći duha ovdje riječ? Tetka i ja se češkamo iza uha.
– Ti klasificiraj tu knjigu, to ti je, uostalom, i posao! – na kraju tetka kiselo procijedi i udalji se.
Prekrasan miris lipinog cvijeta ulazio je kroz prozor u našu Prostoriju s Kolom. Podigao sam pogled. U daljini jedan kumulonimbus obećavao je kišu. Popodne za čisto razmišljanje, a što drugo?
Ponovno sam sručio svoj pogled na knjigu profesora kognitivnih znanosti koji je za sebe ustvrdio kako se specijalizirao ‘za mišljenje o mišljenju’. Možda se radi o pažljivo smućkanom koktelu sve tri vrste moći duha – znanosti, filozofije i religioznog osjećaja – a možda na tome ne stane, možda je to tek početak, i takve knjige uskoro preplave svijet. Na kraju, završio je u znanosti, iako je to, zapravo, bilo svejedno. Ono što sam želio naglasiti i nije bila trojna priroda Hofstadterovog teksta nego ono što proizlazi iz njega kao takvog – benevolentno izricanje jedne tipične postmodernističke istine koju će mnogi danas, dakako, uzeti s rezervom, da ne kažem da je uopće neće uzeti zaozbiljno. Tako vam stoji s postmodernističkim istinama. Prisjećam se da sam negdje na nekom forumu pročitao mišljenje jednog forumaša o Hofstadterovoj knjizi, kako je sve to ‘lijepo i zanosno’, ali potpuno krivo. Ali čak mi ni taj forumaš nije izgledao kao netko tko se zna ophoditi s postmodernističkim istinama. One nikako ne mogu biti ‘u krivu’ kao ni ‘u pravu’. One su postmoderne, izriču više od jedne istine, više od jedne laži, a možda ni jedno ni drugo. Po Derridi one ništa ne izriču, tu su u svijetu kao vaša i moja svijest, dakle, samo kao jezično/misaona igra.
Druga zanimljiva stvar vezana uz ovu knjigu je što sam Hofstadter nije postmodernist (da li će Amerikanci ikad razumjeti postmoderno doba?) i njega, poput pravog djeteta, muči to, od šire javnosti, neprihvaćanje njegove ‘istine’, njegova otkrića, njegove podloge za neku novu religiju koju je svijetu obznanio još u svojoj prvoj knjizi na tu temu, a koja je objavljena 1979. Predmnijevam da je Hofstadter nesvjesni postmodernist. U predgovoru knjige ‘Čudnovata petlja sam ja’ nema kraja čuđenju kako temeljna poruka koju je odaslao u knjizi Gödel, Escher, Bach i dalje ne dopire do ušiju čak ni njegovih čitatelja.
No usprkos popularnosti knjige, uvijek me je mučilo to što se činilo kako temeljna poruka GEB-a (kako je uvijek nazivam i po kojem je nadimku općenito poznata) uglavnom prolazi nezapaženo. Ljudima se knjiga sviđala iz kojekakvih razloga, ali rijetko, ako uopće ikad, zbog onoga što je njezin središnji raison d’etre.
Napokon, o čemu se tu radi? Ukratko, za neupućene, Douglas Hofstadter u svom ‘mišljenju o mišljenju’ nastoji povezati „pojam ljudske osobnosti i misterija svijesti s [ni manje ni više] Gödelovim šokantnim otkrićem veličanstvene zaokružene samoreferentne strukture (čudnovate petlje) [kako ju je sam poslije nazvao]“ a koja je u ono doba (1930-ih) uzdrmala same temelje matematike. O Gödelovom otkriću na ovom mjestu nećemo trošiti riječi, tek samo reći da je nezgodni austrijski matematičar preko jedne osobite ‘jezične igre’, čudnovate petlje, u kojoj matematičke varijable imaju čudnovatu moć upućivati na same sebe, uspio dokazati nepotpunost matematičkih teorema. Hofstadter tvrdi da se i naša svijest koja udomljuje to tašto i nadmeno ‘ja’ ponaša također poput te čudnovate petlje, i još gore, da je kao takva i zbog toga – samo ‘optička varka’.
Dakako, morala je to biti vrlo posebna vrsta optičke varke, iluzije koja samu sebe percipira, a da pri tome ne vjeruje kako percipira iluziju, no svejedno – to je bila iluzija. Bilo je to gotovo kao da ta prevrtljiva pojava nazvana ‘svijest’ nastaje sama iz sebe, gotovo kao da stvara sebe iz ničega, a onda se raspada opet ni u što, kad god netko u nju pažljivije upre svoj pogled.
Toliko od Douglasa Hofstadtera zasad. Zauzeo je svoje mjesto među pozvanim Magičarima duha u Prostoriji s Kolom. Njegovoj knjizi ću se zasigurno vraćati što, naravno, neće bog zna što usrećit tetku. Ali razmišljanja o porijeklu i prirodi naše svijesti i pratećeg mislećeg ‘ja’ toliko je neodoljivo za moju svijest ili misleće ‘ja’, više ne znam koga, da o njima nisam mogao šutjeti ni u svom romanu. Stoga za kraj, donosim i prigodan odlomak:
Bilo je to davno, još dok je Stari Plavi noj bio živ. Sjedili smo u dvorištu naše kuće u predvečerje kad je svečano najavio:
– Vidite djeco, uskoro će se pojaviti Čovjek. Trebamo se pripremiti za njegov dolazak.
– A koliko će ostati? – bezazleno sam upitao. Bio sam još mali Mađioničar, nerazvijenih trikova i moći zamišljanja.
– Dovoljno dugo kako bismo mu ukazali naše gostoprimstvo. – odgovorio je Stari Plavi noj – Ne možemo tek tako prijeći preko činjenice da će se pojaviti.
– A što će taj Čovjek raditi kada se ovdje pojavi? – upitao je preko jednog od svojih ekrana maleni Moćni Mehanizam.
– Vjerojatno što i mi – kazao je Stari Plavi noj – Ali ne zaboravite djeco, on je samo naš gost, a gosti dolaze i odlaze.
Djevojčica Gheta, u koju sam bio potajno zaljubljen, samo se smijuljila i nije ništa rekla. Potom je Stari Plavi noj podijelio zadatke, nama, djeci Prvog pustopoljinskog kruga, koji će se ticati Čovjeka i njegova života u našoj kući. Mene je dopalo biti to što jesam, Mađioničar Velikog Zadatka, čarobnicu Ghetu da bude moja vječna neuslišana želja, a Moćni Mehanizam izvršnu vlast u svakom pogledu, što god to značilo. Nisam to spomenuo, ali s nama je bilo još jedno dijete, uvijek plačljivo dijete koje je neobično podsjećalo na mene i koje smo zbog njegovog užasnog jaukanja „aaaaa“ pogrdno nazvali – JA. Ali upravo je Veliki Zadatak tog djeteta bio, prema riječima Starog Plavog noja, brinuti se za Čovjeka; većinu vremena provodit će s njim, uključujući i redovite šetnje izvan kuće, surovim okolnim krajem, sve zato kako bi noću mogao mirno počinuti u krevetu koji smo za njega spremili.
Trilijuntni sat zazvonio je na kuli. Netko je doista bio pred vratima. Zasigurno – Čovjek. Kakav uzbudljiv trenutak! Odškrinuo sam dvorišna vrata i zaustavio dah. Lanac je zasuna još uvijek pridržavao vrata i sprječavao ulazak pridošlice, međutim, Stari Plavi noj ga je bez razmišljanja u potpunosti uklonio.
– Nema razloga za strah, dijete – reče mi i rukom dohvati kvaku.Po prvi put ugledali smo biće koje će neko vrijeme provesti u našoj kući. U trenutku otvaranja vrata i JA se smirilo, naslutivši da je Čovjek upravo ono biće koje je tako dugo i željno iščekivalo…
Lipanj 2012.
Posvećene riječi za posvećenu prazninu
Bela Hamvas: SCIENTIA SACRA
Napokon jedno posvećeno štivo, s religioznošću upravo prema mome ukusu, kazao bih u intelektualnoj maniri, religioznošću koju sam kao jednu od moći duha nepravedno zanemario na ovim stranicama. Kao da mi je namjera podsjetiti intelektualce da ipak nisu sami. Da se njihova proračunata analitičko-sintaktička, kakva god, svijest ipak može ograničiti (mogao sam napisati i induktivno-deduktivna, svejedno). Pa nije li upravo osjećaj ono nešto što ne treba poimati ili griješim? I nije li osjećaj ono nešto što je, zapravo, u istoj ravni s poimanjem, što se s njim nadopunjuje, tamo gdje ne može jedno stiže drugo i obrnuto? I što je osjećaj, recite mi, vi, intelektualci? Hoćete li na to pitanje nastojati odgovoriti samo putem refleksije, mišljenja ili uporabom riječi ili ćete jednostavno svijet pokušati osjetiti i na taj način „pojmiti“ osjećaj. Idemo pogledati što o tome kaže Bela Hamvas u svojoj knjizi:
Najviši stupanj bitka nije znanje nego osjetljivost.
A-ha. Ulaznica za kontemplaciju intelektualca i njegovo dovršenje u racionalnom misticizmu, kako je možda želio Peter Sloterdijk. Ta me tema uvijek kopka. Uvijek pišem o istom, uvijek se vraćam istom jer za moje biće postoje i nadaju se samo one teme koje ono osjeća kao svoje. Nadalje, Hamvas piše da čovjekova osjetljivost svoj najviši stupanj doseže u svojevrsnoj Budnosti. Ali kakvoj to Budnosti, uskliknuo bi moj Magičar. Dalje je potrebno vrlo pažljivo čitati filozofa vina.
Budnost je čovjekova metafizička osjetljivost.
Ah, dragi Bela, ali zar metafizika nije već odavna mrtva? Što nam želiš još poručiti njome? Želio sam razgovarati, nedostajala mi je ta osjetljivost moga bića na čistu stvarnost, doći do izraza bez ijedne upotrijebljene riječi.
I u tom trenutku, kod tih misli, starac rijetke sijede kose, s buteljom vina u ruci, osvanu u Prostoriji s Kolom. Malo je uplašio tetku koja je sjedila na stolcu i ispunjavala križaljku.
– Oh, vi… – samo je stigla promrmljati. Potom se ustala i ležerno, gegajući se u hodu, odvukla do fotelje.
– Možda imate pravo, možda ‘metafizika’ više nije prikladna riječ – poče starac bez pozdrava.
– Pa da; mogli ste samo napisati da je Budnost jednostavno čovjekova osjetljivost. – kazao sam. – Danas više ne dijelimo svijet na ‘ovostran’ i ‘onostran’.
– Slažem se…
Znak raspoznavanja u bitku jest: Svijet je Jedno. Hen Panta Einai, kako kaže Heraklit… Onda, neka Budnost bude intenzitet bitka i to njegov najviši intenzitet“. – zamlatarao je rukama po zraku – Isto tako, potrebno je „Budnost razgraničiti od Svijesti.
– Što? Zar ne smatrate Budnošću ‘buđenje svijesti’ o kojem je pisao i govorio Anthony de Mello? To je vrlo zanimljivo. – kazao sam.
– Slušajte,
Povijest je… osuđenost koju čovječanstvo, ispalo iz Zlatnog Doba, mora otpatiti… U budnom stanju povijesni čovjek nije osjetljiv nego nervozan… To zatvorenu i potonulu budnost psihologija u najnovije doba zove podsviješću. A podsvijest je upravo organ budnosti ljudske duše.
– Samo malo, previše je novih pojmova u igri… – zadržao sam starca – Spominjete nekakvo Zlatno Doba… O čemu se, zapravo, radi?
Zlatno je Doba ono vrijeme kada je život otvoren prema bitku… Carstvo Ver čini Zlatnim Dobom to da su Nebo i Zemlja povezani s devet mostova… od devet mostova osam ih je srušeno…
– Pa što će se onda dogoditi s čovječanstvom? – upitao sam.
„Apokaliptički karakter čovječanstva nakon Zlatnog Doba jest da stoji pod presudom…“ – apokaliptično je i dovršio svoje izlaganje moj gost.
Smješkajući se slušao sam ovog starca i njegov uzavreli arhaični jezik. Tko još ovako piše, tko još ovakva štiva čita? Dakako, radi se samo o jeziku koji se rabio u dobu u kojem se vjerovalo da riječi zaprimaju stvarnu moć. Danas to više nije tako. Iako se čak i danas napisane ili izgovorene riječi nastoje rabiti za manipulaciju vama, u sve češćem broju slučajeva one se koriste tek za upražnjavanje običnog egzibicionizma, dok u rjeđim slučajevima, među koje se, nadam se, može ubrojiti i pisanija s ovog bloga, proglašavaju čistim ludostima. Jedan Derrida već se odavno posrao po riječima. I kako se onda ne smješkati na ovog apologetu istih kojeg smo sada ugostili u našoj Prostoriji s Kolom.
Pa ipak, jezik Bele Hamvasa mi je i dalje drag, makar bio onkraj svakog značenja. Njegove posvećene riječi, iako samo metafore, diraju me, diraju moju posvećenu prazninu koju sam udomio u sebi. A ta se praznina, baš poput vakuuma, sada komeša i kao da time želi poručiti da nije u potpunosti prazna, da ipak fluktuira nekim tananim religioznim osjećajem pa makar se on pod supermodernim mikroskopom, kojeg će izumiti oko 2075. za potrebe provjere valjanosti teorije struna, prepoznao kao beznadni vapaj za običnim, osobnim bogom. Tako stoji i sa Scientiom Sacrom kojoj ću se ovdje vjerojatno vraćati.
Popodnevno svjetlo probija se kroz napola spuštene škure prozora u Prostoriji s Kolom stvarajući pruge svjetlosti na sagu pored naših nogu. Neodređeno, kimnuo sam glavom.
– Hoćete čašu vina? – upita me starac nakon poduže šutnje.
– Kakvo imate?
– Bijelo… iz mađarskih vinograda iz 1959.
– Dajte!
O Duhu i njegovim Moćima 