Rujan 2012.

Preintenzivna stvarnost

Posted in KNJIŽEVNOST - KRITIKA, Paranoidnije od ljubavi zabavnije od zla, ROŠKO tagged , , at 10:08 am autora/ice Magičar

Zoran Roško: PARANOIDNIJE OD LJUBAVI, ZABAVNIJE OD ZLA

Zorana Roška doživljavam kao jednog od najnačitanijih duhova u našem društvu. Bivši urednik Zareza (danas Libre Libere) čini se, barem deset sati dnevno, zatvorenim u neki svoj prostor – sobicu, knjižnicu ili samo um – predan uglavnom čitanju, možda i pisanju. Otvorite stranicu jednog od njegovih blogova (primjerice, http://roskofrenija.blogspot.com/) i sve će vam postati jasno.

Osim toga, njegova genijalnost je neupitna. Roškovo stvaralaštvo, koje se uglavnom usredotočuje na britke i snažnih uvide u srži drugih književnih djela (citirani dijelovi odnose se na književno djelo Fernanda Pessoe) i duha vremena u cjelini, zasuknuto je, kako se sâm lijepo izrazio, preintenzivnošću same zbilje:

Svijet je psihička televizija: čovjek, hipnotiziran vlastitim životom, bulji u prazni ekran svojega postojanja, i odjednom, paf, na njemu iskrsavaju neke slike, neki osjećaji, neke misli, neka iskustva. Svaka je pojava demon koji nas progoni i projicira se u oko našeg duha.

Nigdje nisam imao priliku pročitati tako ingeniozan uvid u našu postmodernu prirodu. Gotovo pa da sliči kakvu religioznu uvidu!

Zbilja će biti presnažna, pregusta, preprisutna, preintenzivna da bi je mogla amortizirati samo jedna naša osoba – morat ćemo eksplodirati kako bismo uhvatili korak s eksplozijom same zbilje.

[Stoga će budući] “normalni” čovjek „morati u sebi imati mnoštvo osoba jer će samo tako moći kanalizirati višestrukost same zbilje, njezinu pretjeranu teleprisutnost koja nas bombardira iz svih smjerova.

Znam da zvuči suludo optuživati nekog za pretjeranu načitanost u ovom vremenu sveopće nenačitanosti, ali ukoliko vam je stalo do pisanja ili nekog drugog vida stvaranja, čitanje vremenom može postati prevelik uteg. Francuski filozof Bernard Stiegler lijepo nam savjetuje: “Prijeći na djela!” te u ovom vremenu predlaže odricanje od svake kritike, analize, teorije.

Sjećam se da sam jednom prilikom banuo na neki forum i kad je krenula rasprava, da su mi sa svih strana odjednom počeli pristizati prijedlozi za čitanje. ‘Kad pročitaš tu knjigu bit će ti jasnije što želim reći’. Ali ja sam jedva stizao napisat postove, mislio sam u sebi, a kamoli imao vremena prepustit se čitanju tolikih knjiga. Uvijek sam za opciju ‘meni omiljenih četrdeset pisaca’ čija ću djela za života pročitati možda i više puta, za razliku od tisuću i četrdeset kojima će se, barem velikoj većini, u mom umu vjerojatno vrlo brzo zametnuti svaki trag. Ubrzo sam shvatio da se s takvim čitalačkim duhovima ne mogu nositi te sam se s tog foruma brže bolje povukao.

Zato sada pažljivo baratam s ‘knjiškosti’ Zorana Roška i promatram je isključivo u odnosu na njegovo stvaralaštvo. Kada dođe vrijeme i čovjek je prisiljen otkriti sebe, u jednom kriku uskliknuti svoje poslanje na zemlji, u tim rijetkim trenucima, siguran sam – ne treba čitati. Treba bježati od knjiga, i osluškivati samo svoje srce. Ipak, pozicija Zorana Roška je bitno drugačija od moje. Čovjek se uglavnom bavi književnom i društvenom kritikom. Zbog toga je, dakle, prisiljen toliko čitati. U redu, ali onda ostaje moj osobni žal što jedna takva priroda nije na našoj strani, strani stvaratelja, a ne isključivo kritičara društva. (Istina, najnoviji Roškov roman Ljepota jede ljude iz 2011., koji još nisam stigao uzeti u ruke, možda me u svemu ovdje izrečenom na najbolji način pobija.)

Ako poznajete ‘Zarezovce’ onda bi vam ulomci teksta iz knjige Paranoidnije od ljubavi, zabavnije od zla, trebali učiniti kao ‘Zarez na eks’! Međutim, ne čine li se upravo ‘Zarezovci’ već dulje vremena zatvorenima u nekakvom svom bunaru istine, ali iz kojeg više nitko ne pije, da ustrajno, na rubu zadrtosti, ogrezaju u briljantnoj i suptilnoj kritici hrvatskog društva, ali koju svi stupovi istog, gospodski pažljivo, možemo reći i naučeno, s dužnim strahopoštovanjem – ignoriraju? Zarez je ono što jedna tiskovina koja se bavi kulturnim i društvenim zbivanjima danas mora biti, u ovakvu društvu, jer nešto drugo i ne može biti: poligon za iskaljivanje frustriranosti svih duhovnih priroda ove zemlje na neduhovnu i bolesnu stvarnost iste. Ipak, jednog dana umorite se i poželite od svega toga podići ruke. Zoranu Rošku, pretpostavljam, upravo to se dogodilo i otišao je (premda se i danas potpisuje u Zarezu u svojstvu nakladnika). Danas on, u odnosu na naše društvo, stoji na nekoj svojoj ‘vlastitoj udaljenosti’, vlastitoj ‘tele’ što god, i tek tu i tamo promoli svoj nos. Po svojoj genijalnoj prirodi ostaje primjereno neshvaćen i na marginama utjecaja koji bi mogao proizvesti. Takvim duhovima preostaje ili odijeliti se, otići u potpunosti, asimilirati se u neko veće društvo, recimo poput Kundere koji je silom prilika otišao iz Češke u Francusku ali se više nije vraćao kada je to postalo moguće, i tamo se pokušati boriti za poziciju genijalca, čudaka, što god, s likovima poput M. Houellebecqa i sličnih… ili… započeti graditi jednu Prostoriju s Kolom poput moje… za neka buduća vremena.

Nema druge, vjerojatno je, već davnih dana, u svojem umu izgradio jednu Prostoriju s Kolom… Međutim, slutim, ako doista postoji, onda je Prostorija s Kolom Zorana Roška daleko veća od moje, možda čak i s više prostorija a možda čak i… Tetki. U njegovoj Prostoriji s Kolom, osjećam to, likovi razgovaraju na više jezika; općenito, bučnije je i prometnije. Samo Kolo vjerojatno je sastavljeno od više manjih kola i ispisano s više nepoznatih i neobičnih simbola dok su tetke prema gostima ljubaznije i uslužnije; i siguran sam da ne gledaju televiziju. Kada govorimo o Prostoriji s Kolom Zorana Roška možda se radi o čitavim dvoranama, a tetke ne nose minice već se mnogo primjerenije oblače. A možda mu ponekad, a mogu sada i tu misao sebi dopustiti, uspijeva i voditi ljubav s njima?

Drugim riječima, Zorana Roška vrlo lako mogu zamisliti kao glavnog lika nekog svog budućeg romana…

9 komentara »

  1. bubnjem po tintari said,

    citajuci ovaj post, imao sam osjecaj da se ohrabrujes u pisanju… ovo je vjerovatno najbritkiji i “najbezobrazniji” post u zadnjih godinu dana… rekao bih da si na dobrom putu…
    postovanje…

    • Magičar said,

      A baš sam mislio da nitko neće primjetiti… 🙂 Ključnu sam tezu čak izostavio jer mi se učinila krajnje bezobraznom iako mi je neprestano nadirala… da je preintenzivna stvarnost samo posljedica preintenzivnosti informacija kojima smo zasupnuti i da se u ovom dobu zbog toga, kad god je to moguće, trebamo čak i uzdržavati od čitanja!… Mislim da će me zbog ovakve izjave uskoro ćopit policija za blogere… 🙂

      • bubnjem po tintari said,

        citati knjige sam prestao prije 15-ak godina, upravo iz razloga koje si spomeuo u blogu. Zivot 21 stoljeca prepunjen je informacijama za instant upotrebu, pa mir koji ti je potreban kao citacu ne postoji, kao ni mogucnost “uzivljavanja” u citanje. I mada sam kao tinejdzer i adolescent gutao teske knjige,od kojih si mnoge spomenvn i o njima pisao na ovim stranicama,citanje danas mi se cini bespredmetnim, bas kao i pecanje u kadi.; privid da nesto smisleno radis, a u stvari gubis vrijeme…
        Citalaca vise nema, tek konzumenata napisanog, i barem sudeci po ovom postu, to saznanje-koliko god to tebi kao jos uvijek piscu u sazrijevanju bilo mucno-pomalo dolazi u svijest. Tesko je vjerujem provariti da napisano nitko ili malo njih ce ikada procitati, ali sta to tebe briga..pa ne pises valjda da bi te se citalo..?
        Mada, pazi ovo, to bi bio stvarno vrhunski “bezobrazluk”: jednog dana kada plavi noj napokon bude gotov, podignes nenamjenski kredit u “erste” banci (simbolike radi), unajmis 15 dana po pola minute na drzavnoj televiziji, i kao da prodajes multipraktik, pricas o dozivljajima magicara i nadljudskoj borbi njega i mocnog mehanizma, sve popraceno 3D ala transformers grafikama.!
        I naravno, na kraju slavodobitno kazes onu neizbjeznu-“al’ to nije sve!”.. Jer, siguran sam, bice toga jos.. Tvoja volja za pisanjem je neunistiva.. Volja za citanjem se ionako mora pomalo gasiti da bi dala jos vise mjesta volji za pisanjem..
        Postovanje..

  2. Magičar said,

    Znaš kako je, mediji danas čovječanstvo ponovno vraćaju u kameno doba, a možda će ga vratit još unatrag 🙂 Ono što je vrijedno opstaje još samo u pojedincima. To je ta papazjanija o kojoj neprestano trubim. Na kraju mi se na tu stranu počeo razvijati i roman. Upravo utajiti ono što je vrijedno – to se odjednom čini postignućem u ovom vremenu. Ili kako je kazao jednom netko: “Ne činiti ništa i pored nadarenosti”.
    S čitanjem stoji kako stoji, ako se njeguje u sebi uvijek će ti zahvalit kakvom čarolijom, ali dobro si primijetio, ovom vremenu kao da ga je uzelo za zub. Nema čitanja, uvijek ima prečih stvari, pa makar to bio i odlazak u kino. A nisi pomislio da će se jednog dana Plavi noj možda pojavit na kino zidu, ili da medij koji mu najbolje odgovara za javljanje čovječanstvu, još nije izmišljen… 🙂 Pisanje je više moj fetiš, ja ga jedino kroz pisanje osjećam, a njemu, slobodna volja da ide kud hoće!

  3. toshimir said,

    odličan post, baš sam i ja pomislio da se treba “okaniti” nekih stvari iz stvarnosti, npr.politike, jer su uvijek iste kao i prije 10,20,..xy,godina, samo problemi. Čisto gubljenje vremena i živaca.

  4. Magičar said,

    Politike da, ali nikad se nemoj “okanit” čitanja, moj toshimire!

  5. bornaija said,

    ‘Pokušavaš sebi predočiti kako izgleda svijet, ovaj svijet prepun natpisa što nas okružuju sa svih strana, u očima čovjeka koji je naučio da ne čita.’ – razmišlja genijalni Calvino u vezi s Irneriom, likom iz ‘Ako jedne zimske noći neki putnik’.

    Pita Irneria – A što onda čitaš?
    Ništa. – kaže Irnerio – Tako sam se izvještio da ne čitam – da ne čitam čak ni ono što mi slučajno dođe pred oči. Nije to lako: nauče nas čitati još u djetinjstvu i cijeloga života ostajemo robovi pisanih stvari koje pred nas bacaju. Možda sam se u prvo vrijeme morao naprezati, dok sam naučio da ne čitam, ali sad mi to dođe sasvim prirodno. Tajna leži u tome da ne treba izbjegavati gledati u napisane riječi, naprotiv, treba ih gledati tako uporno dok ne nestanu.

  6. Magičar said,

    Eh da, bornaija, ali mislim da je Calvino tu mislio na etikete koje lijepimo po stvarima svijeta, a ne na samo čitanje literature gdje simbol zna da je samo simbol… 🙂 Tog Calvina definitivno moram uzet u ruke što prije. Ovo je, čini mi se, tvoja druga opomena u vezi talijanskog pisca. Sutra idem na faks u knjižnicu pa da vidim kako stvari stoje s Italo Calvinom…Bit će da sam ga neopravdano zaobišao u izboru svojih četrdeset pisaca…

  7. sascha ein said,

    sve je knjiga, a ne samo knjiga
    čitaj Svijet i sve si pročit’o
    džaba naslovi
    ali, i naslovi mogu biti koji stepenik u uspinjanju Sebi ili …


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: