Listopad 2012.

Crni naslov kritike na ‘narančastoj’ pozadini hrvatske stvarnosti

Posted in (čitati) ZAREZ, STIL ŽIVOTA U PROSTORU UMA tagged u 4:06 pm autora/ice Magičar

ZAREZ

Polako postajem svjestan da postajem redoviti čitatelj Zareza. Nije to loše; Zarez je tiskovina oko koje ne lebdi zagušujući oblak nepotrebnih informacija. Osim toga, uvijek se usredotočuje na ono bitno. Ne može se dogoditi, recimo, da prežvakavajući upravo pročitan tekst o otpisu duga kao zanimljivom prijedlogu za izlaz iz svjetske ekonomske krize, na idućoj stranici naletim na sise neke starlete ili vijest o psima koji se srame svojih postupaka.

Osim toga, nakon toliko vremena osjetiti pod prstima hrapavi meki list papira – za nekoga rođenog sredinom druge polovice dvadesetog stoljeća može predstavljati samo ugodno iskustvo prožeto nostalgijom. A gotovo sam zaboravio taj osjećaj. Na mrežnim stranicama Zareza danas stoji obavijest kako su stranice under construction, ali nekako i ne žalim što im ne mogu pristupiti online. Osjećati Zarez pod prstima, čitati ga raširenog za stolom ili zavaljen u Tetkinoj fotelji, kao da mi je vratio prvotni osjećaj zbog čega sam uopće u svom životu toliko prionuo čitanju. Poput prve zapaljene cigarete pod prstima, na isti način danas držim Zarez u rukama.

Kupio sam prvi broj Zareza koji je izišao nakon, za časopise, neuobičajene ljetne stanke od dva mjeseca. Stavio sam ga pod mišku tako da ga slučajni prolaznici mogu registrirati, crni naslov kritike na ‘narančastoj pozadini’ hrvatske stvarnosti – Zarez.  Nakon toga, kupio sam i idući broj, a onda još jedan, dovoljno da se već smatram redovitim čitateljem. Jednostavno sam shvatio koliko sam bio zabludio s tim internetskim portalima i njihovim percipiranjem stvarnosti kroz izuzetno površno i senzacionalističko informiranje. Okaniti se informiranja preko interneta, naputak je mog kratkoročnog plana za budućnost. Izbjeći utjecaju medija u svakom pogledu – naputak je za dugoročni plan. Moram priznati da obadva u ovom vremenu zvuče prilično šašavo i neostvarivo, ali vrijedi pokušati.

Bilo kako bilo, čini se kako moj omiljeni dvotjednik za kulturna i društvena zbivanja danas čami na marginama – tih istih kulturnih i društvenih zbivanja. Premda ne raspolažem podacima o njegovoj prodaji ili čitanosti, svakodnevno medijsko iskustvo sugerira mi da je tomu tako. Bilo na radiju, televiziji ili nekom internetskom portalu, za Zarez nigdje više ne mogu čuti osim kad se govori o nekom autoru pa se, između ostalog, kaže da je pisao i za Zarez.

A zamislite situaciju u kojoj bi se jedan predsjednik države ili vlade na tiskovnoj konferenciji pozvao na kultni dvotjednik i ono što u njemu piše, vitlajući njime ispred zgroženih očiju novinara dnevnih tiskovina i internetskih portala, u nekom svom osvrtu na trenutnu kulturno-političku situaciju u zemlji, ili kad bi se na nekoj tribini ili čak televiziji javno raspravljalo o tome što piše u Zarezu. Ne bi li to bilo sjajno? Da, ali, nekako se to, općenito gledajući društvena kretanja koja se danas provode u izrazito antiintelektualnoj klimi, čini nemogućim. Da paradoks bude veći, dok je taj fenomen antiintelektualne klime ne samo u nas nego i u čitavom svijetu na svom vrhuncu, održavajući razinu duha u javnom prostoru zanemarivom, Zarezovci i dalje, više-manje, prešutno, vjeruju da je neku vrst društvene obnove na intelektualnim zasadama još uvijek moguće provesti. U tom smislu su im intonirani tekstovi, vođeni intervjui, dani kritički osvrti itd.

Ne znam, ali ja sam nekako nepovjerljiv prema pridjevu ‘društveno’. Moji se najveći učitelji nikada nisu obraćali svima, pa tako to ne činim ni ja. Zašto Zarezovci, kao i većina intelektualaca danas, i dalje vjeruju u društveni čimbenik kao glavni mehanizam promjene, a ne u osviještene pojedince koje više nitko ne treba na uzici voditi – ne bih ulazio. Premda iza sebe vjerojatno imaju sve veći broj anarhistički nastrojenih čitatelja poput mene, osamljenika intelektualnih interesa, duhovnih nomada medijskog doba, sa stalnom adresom na marginama društvenih i kulturnih zbivanja, pa čak i kad se sami u istom opisu mogu prepoznati – i dalje trube u floskulama o potrebi ‘reagiranja društva’ i sličnim bedastoćama. Bojim se, kad bi danas to nezgrapno, naraslo do neslućenih razmjera, medijski drogirano, ‘oglupavilo’ društvo i reagiralo – bilo bi to zasigurno s katastrofalnim posljedicama za sve nas, možda i život na planetu.

Ali neka to bude neko naše slatko neslaganje o kojem svakodnevno možemo raspravljati (u tom smislu osjećam da bih mogao napisati i mnogo dulji tekst na zadanu temu). U svakom slučaju, svakako redovito uzimajte Zarez u svoje ruke, to je ono što vam na kraju kroz ovaj, iznimno kritički intoniran post o stilu života u Prostoru Uma, želim poručiti – i sigurno će vam, ako još nije, postati jasno što sam njime želio reći.

Listopad 2012.

Sam svoj prorok

Posted in RELIGIOZNOST, UPANIŠADE tagged , , , u 8:07 am autora/ice Magičar

UPANIŠADE

Raspoloženje kroz koje u posljednje vrijeme prolazim umnogome nalikuje onom religioznom. U umu dugo vremena bezuspješno rješavan spor trebam li ili ne trebam prosjaku na ulici udijeliti milodar, sada je riješen naglom i silovitom mišlju koja više ne ostavlja nikakve dileme: ne samo da trebam, nego i moram, to mi je dužnost. Premda ne znam ni po čemu, ni po komu. Odjednom, pozvan sam da siromasima udjeljujem milostinju i gotovo. Zbog toga već nekoliko dana u džepu mojih hlača zvecka sitan novac, premda, od siromaha na putu do mog posla zasada ni traga. Najčudnije od svega, to je rješenje, poput presijecanja gordijskog čvora, došlo mimo svakog svjesnog razmišljanja. Došlo je poput poziva kao što dolaze pozivi, recimo, od Boga. Čak se i moje svjesno razmišljanje još tomu protivi, ali participiranju u toj odluci više ne može umaknuti.

Druga čudna stvar dogodila se neku večer kada sam ne razmišljajući, svjesno ili nesvjesno, nagazio pauka na kuhinjskim pločicama. U trenutku, isto osjećanje cijeloga me je proželo. Nisam to trebao učiniti. Trebao sam mu poštedjeti život makar on bio odvratni kukac dugih tankih nogu. I ponovno moje svjesno razmišljanje s tom odlukom nije imalo ništa. U budućnosti morat ćeš se pridržavati toga da ne ubijaš sićušne životinje. Muhe ćeš hvatati za krilca i puštati van kuće na slobodu, paukove isto tako; ili ćeš ih jednostavno ostavljati da žive svoj život u nekom kutku sobe dok ćeš mrave zaobilaziti u najvećem luku. Pa ipak, ne mogu reći da me je zgrozila pomisao na činjenicu da je moja žena ovaj tjedan imala veliko pospremanje i da je većina žohara koja je boravila u našem stanu vjerojatno završila sa svojim životom. Na tu činjenicu unutarnji glas ostao je tajnovito ravnodušan. Ono što se dogodilo – dogodilo se – tu se više ništa nije moglo učiniti. Do prije dva tjedna i sam sam usisivačem rogobatio po dnevnom boravku i nikom pa ništa. Tada sam bio još uvijek u drugom, razumnijem stanju, i tu se doista nije moglo ništa učiniti.

Sada sjedim na kanapeu u dnevnom boravku i pitam se što se to sa mnom događa. Razmišljam o hrani. Hoće li se i tu dogoditi uvid? Hoću li čak i meso prestati konzumirati u stilu pravog proroka? Na svu sreću, u pogledu mesne ishrane glas zasada šuti. Izgleda mi nezamislivo da to mogu učiniti, pa opet – nikad se ne zna. Najbolja stvar u cijeloj priči je što o tome uopće ne moram razbijati glavu. Dogodit će se ili se neće dogoditi, neovisno o mom mozganju. Znam jedino da glas moram poslušati. Zasada mi je u glavu utuvio dva naputka: davati siromasima milostinju i ne ubijati sićušne životinje. Na daljnje naputke glasa, ako ih bude, potpuno sam spreman. On je nešto zbog čega bih svoje svjesno razmišljanje davno bacio u bunar.

Vrijeme je za čitanje. Upanišade, kao kakvo čudo, u mojim su rukama. U trenutku Prostorija s Kolom se rasvijetli. Uvijek je okrjepa napiti se s religiozna izvora. Čitam Išu Upanišadu:

Promatraj svemir sav u slavi Boga: i sve što živi i kreće se na zemlji. Napustivši prolazno, u Vječnom radost nađi: neka ti srce drugih strasti nema. Čineći tako poželi život od stotinu godina. Samo djela za Boga učinjena ne okivaju dušu čovjekovu…

Malo kasnije:

Tko sva bića u svome ja sagleda i svoje ja u svim bićima, oslobađa se straha.

I:

Duh obliva sve zračenjem svojim.

Nadovezuje se Kena Upanišada:

Pomoću Jastva snagu zadobiti možemo a pomoću vizije Vječnost.

Maitri Upanišada dovršava:

Postoji duh koji je među svim stvarima ovog svijeta a iznad svih stvari je na ovom svijetu. On je jasan i čist, u miru praznine beskraja. On je izvan života tijela i uma, nikad-rođen, nikad-umirući, vječan, uvijek jedno u svojoj sopstvenoj veličini. On je duh čija moć svijest daruje tijelu: on upravlja kočijama… Dijelom beskrajne svijesti postaje naša dovršena svijest.

Čitanje Upanišada savršeno se slaže s napucima unutarnjeg glasa koje sam danas primio. A onda je na red došao uvid, jasan kao jutro, uvid u novi pogled na svijet. Uzeo sam svoju malu bilježnicu koju uvijek nosim sa sobom (istinabog, kao i laptop) otvorio je i tamo se lijepo raspisao. Pisao sam o svojoj vlastitoj umotvorini – Prostoru Uma. Pisao sam i pisao, sve do jutra. Kad je svjetlo zore poput blaga duha hinduističkog učenja oblilo moje lice, pogledao sam se u ogledalo. U trenutku, učinilo mi se da sam postao sam svojim prorokom.

%d blogeri kao ovaj: