Listopad 2013.
Roman nad romanima
Mikhail A. Bulgakov: MAJSTOR & MARGARITA
Taj roman nad romanima, u pravom smislu riječi – romančina, sasvim je neopravdano bio zapostavljen na ovim stranicama. Začudnoga, fantastičnog zapleta, s bezbroj konotacija i prikrivene simbolike, preplavljenog nevjerojatno bizarnim događajima uglavnom vezanim uz posjet vraga i njegove družine Moskvi 1930-ih, nikoga ne bi trebao ostaviti ravnodušnim…Ili ipak bi? Dovoljno je reći da se i moja pisanija, ništa manje začudna avantura koja prati dogodovštine jedne ugledne, drevne životinje plavkastog perja i pačjih očiju, u dobroj mjeri oslanja na ovo književno čudo ruske književnosti, pa da i sam ostanem iznenađen što o Majstoru i Margariti u Pustopoljini nisam ranije pisao. Nemam opravdanja. Ali svejedno, ovaj roman toliko je velik da vam naprosto sve oprašta – kako ničim opravdanu zapostavljenost tako sada i ovu nastupajuću i u svakom pogledu pretjeranu eksponiranost…
Majstora i Margaritu, čini mi se, čovjek bi mogao čitati u bilo koje doba. Kada to kažem, mislim i doslovno. Hoćete u Rimskom carstvu ili Srednjem vijeku, dobu renesanse ili klasicizmu, svejedno. Mišljenja sam da bi svako doba pronašlo u romanu nešto svoje, nešto što bi se moglo opisati kao protivno struji vremena ili pak nešto što u prvim naznakama najavljuje propast onog doba u kojem bi se roman čitao. Takvi su vam Majstor i Margarita, odnosno roman – Majstor i Margarita; bezvremen, nerazumljiv, predskazujući, i pomalo zlosutan.
Istrpjet će on čak i čitanje s početka ovog stoljeća – obilježenog enormnim uplivom medija, gluposti i tehnologije u naše živote. Ne sumnjam da bi se Wolandova družina i danas bila u stanju obračunati s faktima tzv. suvremene današnjice – pametnim telefonima i tabletima, e-čitačima, Facebookom ili recimo, emisijom In Magazine Nove TV. Baš kao što se izmotavala s vremenom boljševičke Rusije, vjerujem da joj to ne bio bio problem ni s današnjom ‘Putinovom Rusijom’, te prividno stabilnom, a zapravo umornom i dotrajalom Europom… Kakav bi bio slučaj s našim krajevima – ne mogu točno predvidjeti, možda bi se našim nestvaralačkim moćnicima, uglavnom primitivnom vladajućem establishmentu, rugala na u ovom trenutku potpuno nezamisliv način? (Možda sličan Rambu?)
Ipak, baš u ovom dobu, dogodilo se nešto što me je u pogledu ovog romana, ali ne samo ovog romana, istinski zabrinulo, nešto nenadano, a što me je još više podsjetilo na našu gorku bezduhovnu sadašnjost. Zamislite, i tom i takvom, bezvremenom romanu jedan današnji forumaš-čitatelj ‘uzeo je mjeru’ kazavši kako, po njegovu mišljenju, u romanu Majstor i Margarita “nema ništa što bi [ga] interesiralo”…! Puni citat glasi: “M&M je kvalitetno napisan roman, no nažalost ništa više od toga. Pročitao sam preko pola i nisam imao snage da ga dovršim. Ne zato što je dosadan i loše napisan, već što sam shvatio da u njemu nema ništa što bi me interesiralo.”
Pomislim, a na koliko sam samo ja knjiga naišao u kojima nisam nalazio ništa interesantno po svoj habitus sklon apstraktnom razmišljanju u temelju? Recimo, kad u ruke uzmem većinu romana hrvatskih pisaca to mi se događa! I doslovno ne nalazim u njima ništa ‘što bi me zanimalo’. Ne mogu reći da to nisu dobro napisani romani, sve je na svom mjestu, likovi, radnja, čak i ona, od strane kritičara hvaljena, autentičnost, međutim, meni su oni naprosto dosadni.
Stvar je u tome da se danas postavlja pitanje, je li istina da nam o vrhunskoj književnosti više nije dopušteno suditi objektivno, već samo iz svoje subjektivne niše dvojbenih kriterija koje u nama uspostavlja vrijeme u kojem živimo? Možda se dotični forumaš nesretno izrazio, i nije tako mislio. U ovom trenutku ostao mu je samo taj jedan, jedini nesretni post uz njegovo avatarsko ime. Možda će nestati u vihoru internetskih identiteta koji se vječno pale i gase, ali definitivno, tim je postom, ne s izričitom namjerom, najavio novu razornu oluju u našim nutrinama koja će u konačnici iz nas ispuhati i ono malo duha što je u nama preostalo…
S nekom tugom u srcu sada prepisujem odabrane citate iz ove knjige (s neke lako pronalazive internetske adrese), koja nas samo pukom slučajnošću ne predstavlja u Voyageru na međuzvjezdanom putovanju, i pokušavam ponovno izustiti tu nezamislivu rečenicu da u romanu Majstor i Margarita “nema ništa interesantno”.
Priznaj da prerezati nit može samo onaj tko ju je objesio.
Općenito, čovjek nije zanimljiv ako u škrinjici njegove nutrine nema iznenađenja.
A činjenice su najtvrdoglavije stvari na svijetu.
Ne postoji li dokument, ne postoji ni čovjek.
Pogledala me začuđeno i ja sam iznenada i potpuno neočekivano shvatio kako sam čitav život ljubio upravo tu ženu.
Valjda svaku prepoznajem kao staroga dobrog druga iz djetinjstva. I čujte, ako vam čak i kao takve, ogoljene, izvučene iz konteksta, ove rečenice/misli doista “nisu interesantne”, onda imamo ozbiljan problem. Čovječanstvo se uistinu danas pretvara u nešto drugo! Ali, pokušat ćete me smiriti i kazati: “Hej, oduvijek je bilo ljudi neosjetljivih na vrhunsku književnost. I zapravo, ne bi se zbog toga trebao pretjerano nervirati… Za života, sâm Bulgakov jedva da je pročitao tri pozitivne kritike svojih djela….” Ali nema pomoći za moju razočaranost.
Ali malo pomalo, na um mi počinju padati nove smicalice Wolandove družine, ovoga puta uperene protiv prostog ljudskog poriva – da bude lijen duhom – drugim riječima, da se unedogled valja u svojoj gluposti, da takoreći, bez ispaljenoga metka, prihvaća ovu i ovakvu društvenu stvarnost političkog i medijskog licemjerstva koja od njega traži samo jedno – poslušnu inertnost…
Zamišljam mačka Behemota kao moderatora forum rasprava koji jednim klikom briše sve postove… kao da se tim problemom išta rješava, jer nakon njegova klika, na stotine novih “nema ništa interesantno” nanovo na njega izviruje i on ih ponovno briše i tako unedogled… baš kao što je to uostalom činio i u romanu u otvorenoj razmjeni vatre s ruskim agentima u kojoj nitko nije bio ranjen! Ali najednom, to “nema ništa interesantno” plazi svuda, po dnevnicima javnih i privatnih televizija, drečećim naslovima novina i magazina, i odvratnim reklamnim panoima, po sluzi ovog vremena koje, sada to znamo, neće biti primljeno u riznicu prošlosti iz jednog sasvim jednostavnog razloga – pogađate – jer u njemu samom “[nije bilo] ništa interesantno”…
Listopad 2013.
Filozofija vremena danas
Michael J. Loux: METAFIZIKA / Narav vremena
Recite mi, zar vas ovaj čarobni uvod u jesen ne inspirira da razmišljate o filozofiji vremena? Tko bi rekao, s naše strane, nesvjesni modernih filozofskih struja, da u ostatku porozne bačve filozofske metafizike danas glavnu ulogu ima filozofija vremena…
Knjigu “Metafizika” autora Michaela J. Louxa kupio sam na posljednjem sajmu Interliber za nevjerojatnih 10 kuna. Ta činjenica najbolje prikazuje trenutačni status metafizike i svega ‘metafizičkog’ u svijetu. Interesantno, ni po toj cijeni je ne bih kupio da mi poglavlje naslovljeno ‘Priroda vremena’ nije privuklo pažnju u posljednji tren. I brzo sam otkrio: krajem dvadesetog i na početku dvadeset i prvog stoljeća, postojali su filozofi koje je mučilo isto vječno pitanje – što je vrijeme. Nevjerojatno, pomislih u svom snažnom uzbuđenju. Iako sam skeptičan prema bilo kojoj vrsti metafizičkog razmišljanja danas, u srcu sam ostao čovjek koji je duboko sklon apstraktnom mišljenju. A vrijeme… to neuhvatljivo, apstraktno dijete filozofske metafizike… i mistike… uvijek je usmjeravalo moje misli prema jedinstvenom, spekulativnom načinu razmišljanja. U tom trenutku, s nostalgijom sam se sjetio Svetog Augustina, Heideggera, Nietzschea… svih onih filozofa koji su se bavili ovim pitanjem i usput stvarali grandiozne ideje o univerzalnoj stvarnosti, koje su me često opijale mjesecima…
Sve u svemu, filozof J. M. E. McTaggart, iako možda neznatan za neke (za većinu filozofa svakako nije), još na početku dvadesetog stoljeća nastojao je dokazati da je vrijeme neodređeno, koristeći pritom fascinantnu ideju. No, ono što mi je zaokupilo pažnju nije bila McTaggartova zaključna misao (o kojoj će riječi biti kasnije), već način na koji ju je formulirao. Uključio je dva, na prvi pogled, potpuno nova elementa u raspravu o suštini vremena – A i B vremenski niz. Oba se odnose na naš, ljudski doživljaj vremena. A-niz se odnosi na naše iskustvo vremena kada ga percipiramo kroz prošlost, sadašnjost i budućnost, dok B-niz uključuje naš doživljaj vremena kada izjavimo da se nešto dogodilo prije ili poslije nečega drugoga. Iako McTaggart nije rekao ništa što već nismo znali o našem doživljaju vremena, ipak je važno primijetiti da je kreirao dva nova izraza koja jezično, semantički, na koji god način, olakšavaju uspostavljanje poveznica među njima. Zahvaljujući tome, McTaggart će, bez oklijevanja, u tradiciji visoko apstraktnog filozofskog izričaja, utvrditi da je vrijeme definirano pretpostavkom da B-niz podrazumijeva A-niz, te da je A-niz u svojoj suštini proturječan. Naravno, svoje tvrdnje će potom poduprijeti nizom argumenata, razloga, uvida, i slično, što je uobičajeno za svaku filozofsku raspravu, ali premašuje opseg ovog teksta. U tom kontekstu, upućujem vas na knjigu Michaela J. Louxa gdje su svi ti aspekti eksplicitno izraženi.
Ono što mi, kao i svim drugim ‘neposlušnim’ književnicima, više od svega privlači pažnju nije slušati još jedan od milijuna odgovora na poslovično ‘neodgovorljivo’ filozofsko pitanje Što je vrijeme?, već razmišljanje o tome što se dalje razvijalo na filozofskoj sceni tog doba. U duhu tipičnoj za filozofiju, ostali su filozofi, izazvani McTaggartovom misaonom ‘provokacijom’ o najneodgovorljivijem filozofskom pitanju ikada, svim svojim mentalnim naporima pokušali opovrgnuti jednu od dvije McTaggartove teze. Tako su nastale nove generacije filozofa! Konkretno, oni filozofi koji su osporavali tvrdnju da B-niz podrazumijeva A-niz zaradili su sebi naziv B-teoretičara, a oni kojima nije bio prihvatljiv stav da je A-niz u svojoj suštini proturječan – postali su A-teoretičari! Osim što su se suprotstavljali McTaggartovim argumentima, A- i B-teoretičari uspjeli su započeti raspravu i među sobom.
(Naravno, ova rasprava se ‘prelila’ i u naše vrijeme; na primjer, Brian Greene, fizičar i kozmolog koji se često spominje na ovom blogu i zagovornik teorije struna, deklarirani je B-teoretičar; uvjeren je da prošlost, sadašnjost i budućnost – svi ‘istovremeno’ postoje; pravo uzevši, ako vjerujete u točnost teorije relativnosti, onda nužno pripadate B-teoretičarima; a o aspektima A- i B teorije svakako ću pisati nekom drugom prilikom.)
Iskreno, nevažno mi je što iz navedenog MacTaggart ili bilo koji A i B-teoretičar zaključuje… koliko to da je stvorena nova ‘tapiserija’ ljudskog mišljenja na kojoj će se misli nove generacije filozofa po pitanju biti vremena odražavati na sebi svojstven način. Što je visoka misao ako ne ona koja stvara pozornicu za druga mišljenja, koja je i u filozofiji samo pitanje, i koja, makar to paradoksalno zvučalo, uspješno i zasvagda prikriva istinu. Takva je, po mom mišljenju i MacTaggartova misao… ali i svaka druga vrijedna ljudska misao.
Filozofima svaki komentar na ovaj post strogo zabranjujem! 🙂
Listopad 2013.
Što je religija?
Yann Martel: PIJEV ŽIVOT
Roman je to koji na neobičan način leluja između zoologije, teologije i običnog avanturizma, ali i predstavlja onu jednu priču koju, nakon što je napišete, osjetite da niste uzalud trošili toplu vodu. Kanadski pisac Yann Martel možda je mogao upravo to osjetiti.
U uvodnoj bilješci autora, u pomalo demode stilu Dostojevskog, pokušao je kobajagi izložiti svu muku neplodna pisca. Priznavši da je njegovo prethodno djelo bilo spisateljsko mrtvorođenče okrenuo se tuđim pričama. Posrećilo mu se upoznati nekoga tko mu je pristao ispričati svoju životnu priču te je tako napisao ‘roman u romanu’.
Skladna napetost između zoologije i teologije u prvom dijelu romana, te njihovo začudno prožimanje, isprva zbunjuje čitatelja. Sjećam se, na izlazu iz kina po završetku filmske ekranizacije Pijevog života, mogao sam čuti primjedbu: “Samo da nije toliko spominjao tu religiju!” Pa u religiji i jest bît djela, htio sam povikati za površnim gledateljem koji je ubrzo nestao u gužvi trgovinskog centra.
Tako se djelo Yanna Martela (svejedno radi li se o filmskoj ekranizaciji ili pisanom izvorniku) može promatrati na dvije razine: avanturističkoj, za pojedince kojima je scena s tigrom u čamcu na pučini Tihog oceana vrh vrhova avanturističkih scena uopće, te duhovnoj, koja nam na sebi svojstven način razotkriva smion odgovor na pitanje – što je to religija. Naravno da se po prirodi ovog bloga nisam mogao ne osvrnuti na ovaj roman. Netko je, eto, u formi romana ponudio odgovor na pitanje što je po njemu jedna od moći duha o kojima ja ovdje zdušno, već više od dvije godine, razglabam i kako na njega ostati ravnodušan?
Početak romana uistinu je sjajan. U poluironičnom, ležernom tonu pisac se osvrće na život troprstog ljenjivca, životinje kojoj je ‘dobroćudan osmijeh vječno na usnama’ i koji opstaje i usprkos bazičnoj nemotiviranosti da uopće pokreće svoje tijelo, kako bi dao naslutiti da je potka romana mnogo dublja od bjelodane teme preživljavanja u čamcu s tigrom koja se prikazuje i na naslovnici knjige … Začudnu zapletenost spomenutih zoologije i teologije, Yann Martel divno dočarava sljedećim odlomkom:
Katkad bi [ih] pomiješao… Mnogi su me kolege na bogosloviji – smušeni agnostici koji ne znaju ni gdje im je glava, a robuju razumu, tom luđačkome zlatu bistroumnih – podsjećali na troprstog ljenivca, a troprsti ljenivac, predivan primjer životinjskog čuda, podsjećao na Boga.
Zatim na red dolaze bazeni; izrijekom, riječ je o pariškim, opisi njihove čistoće i nečistoće, neobično su skopčani s nastankom imena glavnog junaka. Uživamo u točnom nabrajanju svih tih nevažnih informacija, jer nas nagone na estetsko zadovoljstvo pročitanim. Nakon bazena ulazimo u problematiku života u zoološkim vrtovima s izvrsnom, rekli bi gratis, raspravom po pitanju zatvoreništva životinja u zoološkim vrtovima. Svi ti opisi su, zapravo, vrlo pažljivo sročeni i trsim se da sam shvatio poruku koju nam pisac želi prenijeti. Zatvorenost životinje u kavezu treba nas asocirati na ‘zatvorenost’ ljudske duše u religiji. Prema Yannu Martelu zoološki vrtovi su mjesta u kojima su životinje riješile većinu svojih stvarnih potreba (vlastiti teritorij, osigurana hrana, bez neprijatelja u blizini) te da su u takvim okolnostima rijetko spremne na bijeg. Ne možemo li na isti način gledati i na ljudsku dušu okovanu ‘svetim predanjem’, kao da nam želi poručiti…
Otvorenost pogleda na religiju u romanu najbolje dočarava očaranost glavnog junaka trima svjetskim religijama. On je i doslovno kršćanin, musliman i hindus u isto vrijeme! Ta fenomenalna dosjetka osim što zabavlja kao da otkriva i vrata nečeg dubokog u nama. Sve se religiozne tradicije danas nalaze u službi pojedinca čiju duhovnu potrebu kao da više ne može zadovoljiti samo jedna od njih. Kao da roman govori u naše ime: iako smo i dalje prijemčivi za religije, na njih više ne gledamo isključivo iz svoje kulture, običaja, podneblja, tradicije, gledamo je iz kozmičkog kuta, eklektički…
Bilo kako bilo, koliko god ponuđeni odgovor na pitanje o religiji bio dubok, od kojeg na trenutke ostajemo ganuti, jer što imamo – na površini prekrasnu, fantastičnu priču, a u dubini gorku i zastrašujuću istinu – ipak se taj odgovor, čini se, tiče samo jednog segmenta religioznog osjećaja u nama, onoga koji religiozno dočarava u metaforama. Religiozno, dočarano u metaforama, u jednom trenutku prisiljava nas na ‘osjećaj vjere’, da stvarno povjerujemo u ono što je samo metafora. Zbog toga u religijama vjera dobiva prednost, dok sve drugo pada u drugi plan. Ovdje sam namjerno napisao ‘osjećaj vjere’ kako bih naglasio da osjećaj – a ne vjeru – smatram istinskom religioznošću po sebi. Svaki umjetnik može potvrditi da se radi samo o osjećaju… ‘Običnom čovjeku’ u nama, s druge strane, već su potrebne riječi, predaje, pripovijesti, molitve… Kada svojim osjetilima dopustimo neposredno osjetiti stvarnost oko sebe tek tada postajemo duboko religiozni…
Da bi mi dočarala jedan prekrasan dan svoga ljetovanja, jedna mi je prijateljica prije neki dan napisala kako “nije radila ništa”, samo je promatrala i osluškivala morski krajolik oko sebe, osjećala vjetar, sunce i more, i svim tim bila duboko zaokupljena i dirnuta. Naravno, o toj vrsti religije u romanu Yanna Martela nije bilo riječi.
Bez obzira na moje mušičave upadice na koje ste se valjda već navikli, pred vama je knjiga koju ipak morate pročitati. Ne dajte da vas zbuni prilagodba izdanja dječjem uzrastu (knjigu ćete u mnogo slučajeva naći na dječjem odjelu knjižnica). Iako jest lektira, nije za školarce, nego za vas devetnaestogodišnjake pred kojima život tek počinje…
O Duhu i njegovim Moćima 