Listopad 2013.

Što je religija?

Posted in KNJIŽEVNOST - PROZA, MARTEL, Pijev život, RELIGIOZNOST tagged , at 10:51 am autora/ice Magičar

Yann Martel: PIJEV ŽIVOT

Roman je to koji na neobičan način leluja između zoologije, teologije i običnog avanturizma; ali nedvojbeno, predstavlja i onu jednu pisaniju koju kad jednom u životu napišete zadobijete permanentan osjećaj da za života ipak niste uzalud trošili toplu vodu. Kanadski pisac Yann Martel, definitivno, to je učinio i itekako može biti ponosan na svoje duhovno čedo.
Ipak, neko vrijeme razmišljam o tome zašto mu je bila potrebna uvodna bilješka autora. U njoj je, u već pomalo zaboravljenom stilu Dostojevskog, pokušao izložiti svu muku pisca. U jednom trenutku, čak je spremno priznao da je njegovo prethodno duhovno čedo bilo spisateljsko mrtvorođenče koje je morao odbaciti. Na kraju, da bi napisao stvarno dobar roman, pokazalo se, morao je napisati roman u romanu. Sebe je predstavio kao neplodna pisca kojemu su potrebne tuđe priče, ispovijesti, i kojemu se posrećilo upoznati nekog lika koji je pristao ispripovijedati mu svoju uzbudljivu životnu priču… koju je, eto, ipak uspio pretočiti u roman…

Skladna napetost između zoologije i teologije u prvom dijelu romana, njihovo začudno prožimanje, isprva može zbuniti čitatelja. Sjećam se, na izlazu iz kina po završetku filmske ekranizacije Pijevog života, mogao sam čuti primjedbu: “Samo da nije toliko spominjao tu religiju!” Pa u religiji i jest bît djela, htio sam povikati za površnim gledateljem koji je na svu sreću ubrzo nestao u gužvi trgovinskog centra.

Tako se djelo Yanna Martela (svejedno radi li se o filmskoj ekranizaciji ili pisanom izvorniku) može promatrati na dvije razine: avanturističkoj, za pojedince kojima je scena ‘s tigrom u čamcu na pučini Tihog oceana’ vrh vrhova avanturističkih scena uopće te duhovnoj, koja nam na sebi svojstven način razotkriva smion odgovor na pitanje – što je to religija. Naravno da se po prirodi ovog bloga nisam mogao ne osvrnuti na ovaj roman. Netko je, eto, u formi romana ponudio odgovor na pitanje što je po njemu jedna od moći duha o kojima ja ovdje zdušno, već više od dvije godine, razglabam i kako na njega ostati ravnodušan?

Početak romana, moram priznati – uistinu sjajan. Prikaz života troprstog ljenjivca u poluironičnom, znanstveno-popularnom ležernom tonu, kojemu je ‘dobroćudan osmjeh vječno na usnama’ i koji opstaje i usprkos bazičnoj nemotiviranosti da uopće pokreće svoje tijelo, daje naslutiti da je potka romana mnogo dublja od njegove gole teme koja se nadaje na naslovnici knjige u obliku slike tigra… Začudnu zapletenost spomenutih zoologije i teologije, Yann Martel divno dočarava sljedećim odlomkom:

Katkad bih [ih] pomiješao… Mnogi su me kolege na bogosloviji – smušeni agnostici koji ne znaju ni gdje im je glava, a robuju razumu, tom luđačkome zlatu bistroumnih – podsjećali na troprstog ljenivca, a troprsti ljenivac , predivan primjer životinjskog čuda, podsjećao na Boga.

Zatim na red iznenada dolaze bazeni, izrijekom riječ je o pariškim, opisi njihove nečistoće i čistoće, skopčani s dobivanjem imena glavnog junaka. Uživamo u točnom nabrajanju svih tih nevažnih informacija, jer nas nagone i na samo estetsko zadovoljstvo pročitanim. Nakon bazena ulazimo u problematiku života u zoološkim vrtovima s izvrsnom, rekli bi gratis, raspravom po pitanju zatvoreništva životinja u zoološkim vrtovima. Sve je to, zapravo, vrlo pažljivo sročeno, trsim se da sam shvatio poruku koju nam je pisac želio prenijeti. Zatvorenost životinje u kavezu trebala bi nas podsjetiti na ‘zatvorenost’ ljudske duše u kakvoj religiji. Ali dočim toga da životinja stvarno želi svoju slobodu, Yann nastoji pokazati kako su zoološki vrtovi mjesta u kojima su životinje riješile većinu svojih stvarnih potreba (imaju vlastiti teritorij i osiguranu hranu, nemaju neprijatelje u blizini) te da su u takvim okolnostima rijetko spremne na bijeg. Na isti način možemo gledati i na ljudsku dušu okovanu nekim svetim predanjem, kao da nam želi poručiti…

Otvorenost pogleda na religiju u romanu najbolje dočarava opčaranost glavnog junaka trima svjetskim religijama. On je i doslovno kršćanin, musliman i hindus u isto vrijeme! Ta fenomenalna dosjetka osim što zabavlja kao da otkriva i vrata nečeg dubokog u nama. Sve religiozne tradicije danas se nalaze u službi pojedinca čiju duhovnu potrebu više ne može zadovoljiti samo jedna od njih. Kao da roman govori u naše ime: mi smo i dalje prijemčivi za religije, ali na njih više ne gledamo iz svoje kulture, običaja, podneblja, tradicije, gledamo je iz kozmičkog kuta, a u nekim slučajevima čak i sa znanstvenih zasada…

Ipak, nakon pročitanoga dobrog dijela knjige (trenutno se s glavnim protagonistom romana i tigrom dosađujem u čamcu na Tihom oceanu) mogu samo reći da Yanna Martela ipak ne osjećam ‘svojim piscem’. Koliko god ponuđeni odgovor na spomenuto pitanje bio dubok, od kojeg ostajemo ganuti – na površini fantastična i lijepa priča, u dubini gorka i zastrašujuća istina – ipak se taj odgovor tiče samo jednog segmenta religioznog osjećaja u nama, onog koji religiozno dočarava u metaforama. Kompletna Biblija to čini, a da ne spominjemo Kuran, Vede ili neku drugu religioznu predaju. Religiozno, dočarano u metaforama, u jednom trenutku prisiljava nas na ‘osjećaj vjere’, da stvarno povjerujemo u ono što je samo metafora. Zato u religijama vjera zauzima prvo mjesto, dok sve drugo pada u drugi plan. Ovdje sam namjerno napisao ‘osjećaj vjere’ kako bih naglasio da osjećaj – a ne vjeru – smatram istinskim religioznim po sebi. Svaki umjetnik može potvrditi da se doista radi samo o osjećaju… ‘Običnom čovjeku’ u nama već su potrebne riječi, predaje, pripovijesti, molitve… Kada svojim osjetilima dopustimo neposredno osjetiti stvarnost oko sebe tek tada smo duboko religiozni… Prije neki dan, da bi mi dočarala jedan prekrasan dan svoga ljetovanja, jedna moja prijateljica i doslovno mi je kazala kako “nije radila ništa”, samo je gledala i osluškivala u morskom krajoliku oko sebe, osjećala vjetar u kosi i svim tim bila duboko zaokupljena i dirnuta. Naravno, o toj vrsti religije u romanu Yanna Martela nije bilo riječi.

Bez obzira na moje mušićave upadice na koje ste se valjda već navikli, pred vama je knjiga koju morate pročitati. Ne dajte da vas zbuni prilagodba izdanja dječjem uzrastu (knjigu ćete u mnogo slučajeva naći na dječjem odjelu knjižnica). Doduše, to jest lektira, ali ne za školarce, već za vas devetnaestogodišnjake pred kojima život tek počinje…

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: