Prosinac 2013.

Što se događa u Rusiji?

Posted in HOUELLEBECQ & HENRI-LEVY, KNJIŽEVNOST - PROZA tagged , u 12:21 am autora/ice Magičar

Michel Houellebecq & Bernard Henri-Levy: DRŽAVNI NEPRIJATELJI

houellebecq_levyŠto se događa u Rusiji? – to pitanje ravno je onom za milijun kuna; kao da ste pitali što se će dogoditi s čovječanstvom u budućnosti. Nećemo pogriješiti ako kažemo da Rusija polako postaje mjesto u koje mnogi započinju polagati svoje nade ili strahove za budućnost.

Bizarnosti i pretjeranosti u svakom pogledu, sveti križevi i go-go plesačice, deliriji i praznina, na pomalo šokantan opis današnje Rusije nailazite u izvanrednom osvrtu Petera Pomerantseva u jednom od posljednjih brojeva Zareza. Supermoderni terenci, zatamnjenih stakala, svako malo zalijeću se preko Crvenog trga. Oligarhija je Rusima u krvi. Biti svoj gazda na svome. Ipak… nekako ne biste išli tamo… Ne vuče vas beskrajna ravnica i golemi oblaci energije koji isparavaju iz zemlje, ili možda iz krvi ljudi koji tamo žive. Ali barem oko nečega moramo se složiti: Rusi nisu mrtav, depresivan narod, što se već ne bi moglo tvrditi za neke današnje europske narode; ako već jesu nešto, onda su mrtvi pijani i strahotno okrutni… kako prema drugima tako i prema sebi.

Dostojevskom vjerojatno ne bi predstavljalo čast slikati se Noćnim vukovima, ruskom okrutnijom verzijom Hells Anglesa koja se danas bizarno stavlja u ulogu eksluzivnog zaštitnika pravoslavlja; ipak, neupitnost kolanja života ruskim podnebljem besprijekorna je. Možda je to u ovom trenutku kaos,  kaos života u kojem smo prisiljeni zaboraviti na svaki viši ukus, ali i u njemu takvom nailazimo na  očitovanja avangardističkih pobuda koje se toliko krasile doba Dostojevskog; primjerice, na aktivnosti feminističke skupine Pussy Riot (čijih nekoliko članica upravo ovih dana dočekaše slobodu nakon služenja zatvorske kazne zbog “provociranja i uvrede vjernika”).

U svojoj super zanimljivoj prepisci teme Rusije dotakla su se i dva, u svojoj zemlji omražena, kako od milja sebi vole tepati, francuska intelektualca – Bernard Henri-Levy i Michel Houellebecq. S jedne strane, tako, dobili smo ‘do zuba’ intelektulano angažiranoga Henri-Levyja koji se bez zadrške s više frontova (političkog, moralnog, čak i ideološkog) obrušava na današnju Rusiju, dotle, na drugoj strani imamo neuobičajeno smirenog Houellbecqa koji mu oponira na sebi svojstven – houellebecqovski način.

I dok Henri-Levy u današnjoj Putinovoj Rusiji prepoznaje generator svih suvremenih boljki državnih sustava,  Rusiji za koju kaže da “… vodi rat u Čečeniji…i …ubija Anu Politkovskaju na stubištu njezine zgrade… koja [istu tu Rusiju] malo prije nego što će biti ubijena, opisuje u onoj lijepoj knjizi Bolna Rusija… Rusij[i] koja ima muda objašnjavati da što će njoj demokracija i ljudska prava kad ona ima svoju demokraciju… Rusij[i] rasističkih bandi koje su usred Moskve progonile ‘neetničke’ Ruse… Rusij[i]… [koja] ne vjeruje ni u što, doista ni u što, samo u religiju tržišta, potrošnje i maraka… [toj] Rusij[i] [kojoj] kao da je netko isprao mozak i kulturu…” itd., dotle Houellebecqa raduje “… što živi u jednom pomirenom svijetu, u kojem je moralna žica rijetko pozvana da se napne, u kojem je većina djela moralno neutralna.” On, sa svojim književnim pajdašem, Frederic Beigbederom, bez ikakve grižnje savjesti posjećuje ruske noćne klubove, i uvaljuje se raskošnim plavušama po dobro poznatoj, u svojim knjigama itekako “opjevanoj jednadžbi”, a kad se vraća kući na Zapad ima isti osjećaj kao i Ivan Karamazov, da se vraća u mrtvilo – “groblje svih grobalja.” Dakako, nikada neće biti za Putina, ali podržava sirovu energiju, po njemu, zdravog ruskog naroda. Vrlo uvjerljivo to pokazuje kroz prepričavanje susreta s bivšim namještenikom Ruskog Ministarstva vanjskih poslova, u jednom trenutku i doslovno mu stavljajući ove riječi u usta:

“Zapravo, može biti da je sve to zdravo; to dokazuje da društvo ima vlastite snage i da su sustav vladanja koji se na njega nadograđuje, njegova pravila, njegovi dužnosnici, tek neka vrsta parazita.”

I tako smo došli do toga da ćemo vječno u glavi preturati to pitanje: što se događa u Rusiji? Ne radi se više o komunizmu, kako primjećuje Henry-Levy, nego o “…postkomunizmu… koji je možda, testna platforma naše budućnosti”, i u kojem će vrhuške vlasti možda postati manje važne… a možda i neće.

Ako danas zamišljate Rusiju kao kulturnu pustinju – varate se – tamo knjižare posluju s izvanrednim uspjehom. Čita se više nego ikad. I premda se predsjednik države katkad ponaša kao šef oligarhijskog klana, književna, glazbena, umjetnička, alternativna, koja god scena, održavaju svoj neprestani provokativni naboj. Dovoljno je spomenuti posljednji slučaj ruskog umjetnika Petra Pavlenskog koji je i doslovno dao prikovati svoje spolovilo za kaldrmu Crvenog trga, pa da shvatimo koliko je tu sirove, nepatvorene snage, čak i u jednom umjetničkom činu.

Što će se zbiti s Rusijom? I hoće li se to dešavanje odraziti na ostatak čovječanstva kako sluti Henri-Levy? Što će biti s nama, malenom životinjskom vrstom, kratkotrajno uznapredovalom, na jednoj beznačajnoj planeti u jednoj isto tako beznačajnoj galaksiji? Pritom, netko me u prolazu dobrohotno podsjeća na Božje poslanstvo… Svejedno, odgovaram mu… Pitanje ostaje…

Bez obzira na događaje u i oko Rusije, ljubomorno gledam i na prepisku francuskih intelektualaca koji, premda omraženi u svojoj domovini, svojim ‘perima’ itekako uspijevaju podići prašinu u nečemu što bi se još moglo nazvati kulturnim miljeom jedne države. Ako ništa, tamo ih još uvijek uzimaju zaozbiljno. Čitava kulturna javnost bruji o njima, čak i časopisi poput Marriane (koja bi se mogla svrstati u rang naše Glorije) to čine. Kod nas se to, nažalost, ne može dogoditi. Naš narod, a što je bolno dokazano nedavnim istraživanjima o čitateljskim navikama, sve manje čita. Još manje se zanima za intelektualne teme. Ne promišlja kraj metafizike, a kamoli da je zainteresiran oko kryoničkih mogućnosti zamrzavanja ljudskog tijela nakon smrti za potrebe testiranja nekih optimističnih naznaka post– i transhumanizma u svezi ovladavanja besmrtnošću.

Osim toga, nitko u našoj državi neće trpjeti Srećka Horvata i Zorana Roška ako koji slučajem povedu raspravu o potrebi i načinima konačnog ukidanja ‘svete’, božjim poslanjem ili kletvom zadane političke bipolarnosti – podjele na ustaše i partizane – a kamoli dopustiti im da se i jednom suvislom rečenicom osvrću na svjetske prilike dovodeći ih u vezu s prilikama male i primitivne  balkanske države iz koje dolaze. Mi imamo svoje teme, svoje ‘za’ i ‘protiv’, koje groteskno konvergiraju u stanovito pitanje koje u najkraćim crtama opisuje duh naroda iz kojeg smo ponikli – što nam to susjed misli!? – a koje se prosječnom građaninu, dajem ruku u vatru, neprestano mota mislima…

Prosinac 2013.

Možemo li se uzdržati od proizvodnje (umjetničkog) sadržaja?

Posted in Knjiga nemira, KNJIŽEVNOST - PROZA, PESSOA tagged , u 12:42 am autora/ice Magičar

Fernando Pessoa: KNJIGA NEMIRA (VELIKI ULOMCI)

pessoaU posljednjih nekoliko dana zamijetih da je nekoliko blogova, koje sam manje-više redovito obilazio, prešlo na onaj svijet, da je izdahnulo i da ih više nema ! Kada upišete njihova ‘urlizirana’ imena u preglednik, tzv. browser dobijete onu bijelu, neutralnu stranicu “The page can not be displayed…” i pomislite da je njihovim autorima napokon dozlogrdilo to bjesomučno proizvođenje sadržaja u današnjem svijetu u kojem se ponekad čini da se ništa drugo ne radi osim – proizvodi nekakav sadržaj. Ovaj poriv valjda je jednak onomu kada na početku 21. stoljeća, među sedam i pol milijardi suvremenika na ovom planetu, odlučite nemati djecu.

Proizvodnja sadržaja u ovom dobu toliko je bjesomučna da svakom umjetniku u nekim trenucima mora pozliti. A kako je samo nadahnuto, na rubu entuzijazma, Marina Abramović nekoć izvikivala svoj ironični slogan: “Umjetnost mora biti lijepa!”, propitujući njime tek estetsku stranu umjetničkog fenomena dok danas kao da je došlo vrijeme propitati je li umjesno više išta proizvoditi u umjetničkom smislu? Kako ostati umjetnikom u dobu u kojem postaje očito da svaki stvaralački čin nenamjerno pridonosi besprimjerenom sadržajnom zagađenju? Možemo li se uzdržati od proizvodnje sadržaja? Možemo li ostati umjetnici samo za sebe? Možemo li iz same umjetnosti isključiti taj njezin definitivno precijenjeni komunikacijski aspekt koji smo kao takvog u međuvremenu razotkrili? Možemo li samo pisati i onaj jedan roman godinama, kao što sam to uostalom i sam činio…? Ili se učiti pomnom čitanju i usputnom pravljenju bilješki?

Moja kolegica s posla umjetničko stvaranje kojim se bavi naziva amaterskim i postavlja ga nasuprot profesionalnog.
– Mi smo umjetnici-amateri; nas ne zanima koliko ljudi će našu umjetnost stvarno percipirati… Shvaćaš?
Baš i ne. Želim stvarati, a pritom želim biti i percipiran, konzumiran, što god, odnosno da sve to bude moje djelo. Ali kako? Ne vidim načina da to postignem, osim neumjetničkim sredstvima.

Međutim, Fernanda Pessou, portugalskog pjesnika i esejista, koji je iza sebe ostavio prekrasnu literarnu krasoticu, nikad dovršenu Knjigu nemira, kao da je već čuo savjet moje kolegice. Govorio je da piše samo za svoj gušt i da mu nisu potrebni čitatelji.

Zašto ne vjerujete da ne pišem radi objavljivanja, čak ni radi pisanja ili stvaranja umjetnosti. Pišem jer je to samo sebi cilj, uzvišeno savršenstvo, naravno, alogično savršenstvo, … moje kulture stanja duše. Ako uzmem neku svoju senzaciju i razmrsim ju tako da mogu njome tkati unutarnju stvarnost koju nazivam Šuma otuđenja ili Nikada ostvareno putovanje, vjerujte da to činim ne zato da bi proza zvučala lucidno i zvonko, čak ni zato da uživam u prozi – i koliko to jače želio, to više dodajem krajnju uzvišenost poput lijepa pada platna ponad mojih sanjanih scenarija – nego zato da pružim potpunu izvanjskost onome što je nutarnje, da bih tako ostvario neostvarivo, združio suprotnosti, i pretvorivši san u izvanjsko pružio mu njegovu najveću snagu čistoga sna kao zaustavljač života…

Knjigu nemira čitam nešto prije ponoći – kako bih utonuo u smirenje pred spavanje. Ironična nakana. Pessoa me podsjeća da i nismo toliko rijetki, mi, ravnodušni na život i svako odigravanje u njemu. Jedino, što on svoj poziv nikada nije iznevjerio, nije žalio za tim što u životu nije stekao ni prijatelje ni ljubav (barem je tako napisao), dok u mojemu slučaju – situacija je blago kompliciranija. Bio sam u vječnoj potrazi, kako za ljubavlju svog života tako i za prijateljima. Nisam se predavao i kad bi me na tlo oborila najgušća i najneumoljivija depresija. Vjerovao sam ljudima. Polagao nade u njih. Mislio sam, sad će doći ta životna sreća. Odrast ću i postati zreo muškarac koji će naći svoju sreću pod suncem. Ali bijahu to zaludne nade…

Umjetnost je osama. Svaki umjetnik mora nastojati osamiti druge, prenijeti im u duše želju da budu sami.

Jasno je da mi, ‘pessoisti’, imamo sve samo ne običnu narav i mozak, da su naše misli nešto što je nemoguće zadovoljiti, i da se stoga samo pretvaramo da živimo, a zapravo jedino što radimo je da mislimo, zaokupljeni smo sobom, svojim mislima, svojim mogućnostima, a u rijetkim danima radosti zaokupljeni i samo svijetom ne razlikujući se od njega ni u jednom atomu. Mi, sposobni da promatramo stvarnost onkraj stvarnosti, onkraj nas samih i same te stvarnosti, da promatramo iznutra i izvana, iz niše nekog još nepoznatog zakona, mi smo ti koji skoro više nismo za život…

O vremenu u kojem je živio Pessoa je napisao divnu rečenicu koju citiram za kraj ovog posta bez da sam vam dao jasnu uputu kako se postaviti spram bjesomučne proizvodnje sadržaja. Zasada je samo imajte u vidu, i to je dovoljno da izvrši utjecaj na vašu umjetnost.

Pripadam naraštaju, ili bolje, dijelu naraštaja, koji više nimalo ne poštuje prošlost, koji je izgubio bilo kakvu vjeru ili nadu u budućnost. Zato živimo u sadašnjosti gladni i željni jer nemamo druge kuće… […] … smiješimo se našem unutarnjem životu i ravnodušni smo u oholoj pospanosti prema brojčanoj stvarnosti stvari.

To je taj Pessoin futurizam koji nas pogađa ravno u glavu, ali i sve one koji iza nas dolaze… Uskoro nećemo imati druge stvarnosti koja će nas zanimati doli one Prostora Uma, Pessoinih sanja, ili kako hoćete da je već nazovem. Prije otprilike jednog stoljeća, on ju je slutio, danas je na nama da ju iskusimo u svom njezinom privlačnom, fatumskom naboju … premda, i za nas, ona ostaje zagonetka.

Zašto uopće mislim na te stvari, ako su već toliki drugi na njih mislili i zbog njih patili?…

Pa… baš tako…moj dragi Fernando! Uzeo si mi pitanje iz usta!

%d blogeri kao ovaj: