Prosinac 2013.
Možemo li se uzdržati od proizvodnje (umjetničkog) sadržaja?
Fernando Pessoa: KNJIGA NEMIRA (VELIKI ULOMCI)
U posljednjih nekoliko dana zamijetih da je nekoliko blogova, koje sam manje-više redovito obilazio, prešlo na onaj svijet, da je izdahnulo i da ih više nema ! Kada upišete njihova ‘urlizirana’ imena u preglednik, tzv. browser dobijete onu bijelu, neutralnu stranicu “The page can not be displayed…” i pomislite da je njihovim autorima napokon dozlogrdilo to bjesomučno proizvođenje sadržaja u današnjem svijetu u kojem se ponekad čini da se ništa drugo ne radi osim – proizvodi nekakav sadržaj. Ovaj poriv valjda je jednak onomu kada na početku 21. stoljeća, među sedam i pol milijardi suvremenika na ovom planetu, odlučite nemati djecu.
Proizvodnja sadržaja u ovom dobu toliko je bjesomučna da svakom umjetniku u nekim trenucima mora pozliti. A kako je samo nadahnuto, na rubu entuzijazma, Marina Abramović nekoć izvikivala svoj ironični slogan: “Umjetnost mora biti lijepa!”, propitujući njime tek estetsku stranu umjetničkog fenomena dok danas kao da je došlo vrijeme propitati je li umjesno više išta proizvoditi u umjetničkom smislu? Kako ostati umjetnikom u dobu u kojem postaje očito da svaki stvaralački čin nenamjerno pridonosi besprimjerenom sadržajnom zagađenju? Možemo li se uzdržati od proizvodnje sadržaja? Možemo li ostati umjetnici samo za sebe? Možemo li iz same umjetnosti isključiti taj njezin definitivno precijenjeni komunikacijski aspekt koji smo kao takvog u međuvremenu razotkrili? Možemo li samo pisati i onaj jedan roman godinama, kao što sam to uostalom i sam činio…? Ili se učiti pomnom čitanju i usputnom pravljenju bilješki?
Moja kolegica s posla umjetničko stvaranje kojim se bavi naziva amaterskim i postavlja ga nasuprot profesionalnog.
– Mi smo umjetnici-amateri; nas ne zanima koliko ljudi će našu umjetnost stvarno percipirati… Shvaćaš?
Baš i ne. Želim stvarati, a pritom želim biti i percipiran, konzumiran, što god, odnosno da sve to bude moje djelo. Ali kako? Ne vidim načina da to postignem, osim neumjetničkim sredstvima.
Međutim, Fernanda Pessou, portugalskog pjesnika i esejista, koji je iza sebe ostavio prekrasnu literarnu krasoticu, nikad dovršenu Knjigu nemira, kao da je već čuo savjet moje kolegice. Govorio je da piše samo za svoj gušt i da mu nisu potrebni čitatelji.
Zašto ne vjerujete da ne pišem radi objavljivanja, čak ni radi pisanja ili stvaranja umjetnosti. Pišem jer je to samo sebi cilj, uzvišeno savršenstvo, naravno, alogično savršenstvo, … moje kulture stanja duše. Ako uzmem neku svoju senzaciju i razmrsim ju tako da mogu njome tkati unutarnju stvarnost koju nazivam Šuma otuđenja ili Nikada ostvareno putovanje, vjerujte da to činim ne zato da bi proza zvučala lucidno i zvonko, čak ni zato da uživam u prozi – i koliko to jače želio, to više dodajem krajnju uzvišenost poput lijepa pada platna ponad mojih sanjanih scenarija – nego zato da pružim potpunu izvanjskost onome što je nutarnje, da bih tako ostvario neostvarivo, združio suprotnosti, i pretvorivši san u izvanjsko pružio mu njegovu najveću snagu čistoga sna kao zaustavljač života…
Knjigu nemira čitam nešto prije ponoći – kako bih utonuo u smirenje pred spavanje. Ironična nakana. Pessoa me podsjeća da i nismo toliko rijetki, mi, ravnodušni na život i svako odigravanje u njemu. Jedino, što on svoj poziv nikada nije iznevjerio, nije žalio za tim što u životu nije stekao ni prijatelje ni ljubav (barem je tako napisao), dok u mojemu slučaju – situacija je blago kompliciranija. Bio sam u vječnoj potrazi, kako za ljubavlju svog života tako i za prijateljima. Nisam se predavao i kad bi me na tlo oborila najgušća i najneumoljivija depresija. Vjerovao sam ljudima. Polagao nade u njih. Mislio sam, sad će doći ta životna sreća. Odrast ću i postati zreo muškarac koji će naći svoju sreću pod suncem. Ali bijahu to zaludne nade…
Umjetnost je osama. Svaki umjetnik mora nastojati osamiti druge, prenijeti im u duše želju da budu sami.
Jasno je da mi, ‘pessoisti’, imamo sve samo ne običnu narav i mozak, da su naše misli nešto što je nemoguće zadovoljiti, i da se stoga samo pretvaramo da živimo, a zapravo jedino što radimo je da mislimo, zaokupljeni smo sobom, svojim mislima, svojim mogućnostima, a u rijetkim danima radosti zaokupljeni i samo svijetom ne razlikujući se od njega ni u jednom atomu. Mi, sposobni da promatramo stvarnost onkraj stvarnosti, onkraj nas samih i same te stvarnosti, da promatramo iznutra i izvana, iz niše nekog još nepoznatog zakona, mi smo ti koji skoro više nismo za život…
O vremenu u kojem je živio Pessoa je napisao divnu rečenicu koju citiram za kraj ovog posta bez da sam vam dao jasnu uputu kako se postaviti spram bjesomučne proizvodnje sadržaja. Zasada je samo imajte u vidu, i to je dovoljno da izvrši utjecaj na vašu umjetnost.
Pripadam naraštaju, ili bolje, dijelu naraštaja, koji više nimalo ne poštuje prošlost, koji je izgubio bilo kakvu vjeru ili nadu u budućnost. Zato živimo u sadašnjosti gladni i željni jer nemamo druge kuće… […] … smiješimo se našem unutarnjem životu i ravnodušni smo u oholoj pospanosti prema brojčanoj stvarnosti stvari.
To je taj Pessoin futurizam koji nas pogađa ravno u glavu, ali i sve one koji iza nas dolaze… Uskoro nećemo imati druge stvarnosti koja će nas zanimati doli one Prostora Uma, Pessoinih sanja, ili kako hoćete da je već nazovem. Prije otprilike jednog stoljeća, on ju je slutio, danas je na nama da ju iskusimo u svom njezinom privlačnom, fatumskom naboju … premda, i za nas, ona ostaje zagonetka.
Zašto uopće mislim na te stvari, ako su već toliki drugi na njih mislili i zbog njih patili?…
Pa… baš tako…moj dragi Fernando! Uzeo si mi pitanje iz usta!
O Duhu i njegovim Moćima 
arnela said,
Prosinac 2013. u 3:09 pm
prekrasan post…zaboravili smo da nismo mi koji nose maske nego da maske nose nas…F.Pessoa
Magičar said,
Prosinac 2013. u 8:31 pm
ah arnela, mi ‘pessoisti’, čini mi se i unatoč svemu, još uvijek nekako opstajemo u ovom svijetu…
arnela said,
Prosinac 2013. u 6:32 pm
da, magičaru..ipak opstajemo kako je to lijepo u postu rečeno, još uvijek ulažemo nadu u ljubav i ljude iako znajući da je uzaludna..teško je zadovoljiti naše misli…mi nismo iszgubili smisao života već smo izgubili vjeru u njegovu moć, snagu….
Magičar said,
Prosinac 2013. u 10:40 pm
I meni se čini, draga arnela, da nam preostaju još samo te bjesomučne misli koje je opet na svoj način teško zadovoljiti, ali eto, Pessoa je dijelom u tome uspjevao. Prema svojim snovima odnosio se kao običan čovjek prema životu.
bubnjem po tintari said,
Prosinac 2013. u 1:15 pm
i ne samo da opstajemo, nego cak i jacamo svoje unutarnje “nebrigovanje” spram onoga do cega bi nam trebalo ili nam je stalo..
otpor duse konvenciji i uvrijezenom, pogotovo tradiciji je taj pogon na kojem se tvoji “pessoisti” voze, i time raspizdjuju komfornu vecinu koja ih, mada to strasno zeli, ne uspjeva ukrotiti ni pripitomiti..!
Magičar said,
Prosinac 2013. u 10:35 pm
Pretpostavljam da se onda i ti, Miki, dijelom osjećaš ‘pessoistom’… mislim da dobro poznam tvoj udarac čekićem po ‘vrlim konvencijama’… 🙂 isti tako, ne znam je li ti poznato da je Pessoa svoje godine djetinjstva proveo u tvom susjedstvu… – u Durbanu… Vidi na http://en.wikipedia.org/wiki/Fernando_Pessoa#Early_years_in_Durban … premda to nije toliko vezano uz temu…
U jednom dahu kazati Da i Ne | O Umu i njegovim Igrama said,
Travanj 2016. u 3:39 pm
[…] žele je i naplatiti!), i ne bi bio daleko od istine. Sjećam se da sam i sam nekoć pisao o ‘uzdržavanju od proizvodnje sadržaja‘… ali nekako osjećam da tu ne leži […]