Veljača 2014.

Moć nepriznatog

Posted in Diego Velázquez, UMJETNOST - SLIKARSTVO tagged , at 1:35 pm autora/ice Magičar

Diego  Velázquez: MALE DVORSKE DAME (Las Meninas)

Las_Meninas_(1656),_by_VelazquezPrije nekoliko dana, put me naveo u Madrid. Dobivši priliku zaviriti u slavni muzej Prado neko vrijeme ostao sam stajati ispred njegovog možda najslavnijeg relikta – slike ‘obitelji Filipa IV.’ Male dvorske dame (Las Meninas) španjolskog slikara Diega Velázqueza. Učinilo mi se da je djelo naslikano u onom trenutku kad je slikaru već svega bilo dosta. Nakupljena srdžba uslijed nedovoljno priznatog umijeća izlila se, pomalo neočekivano, u najveličanstvenije platno, po svoj prilici, najpoznatijeg dvorskog umjetnika ikad. Pomalo nezgrapno, premda neupadljivo, slikom prevladava tamnoća sobnog svoda i ružnoća slikarskog štafelaja gledanog odostraga… Stoga,  pitate se kako to da je ova slika ono najljepše što je Velázquez ikada naslikao…? Pa moguće je… I ne, nije to zbog one male djevojčice zlaćane kosice u sredini, infante Margaret Therese, čak ni one iznad nje, doñe Isabele de Velasco, čije lice u prekrasnoj dvojnosti svjetla-sjene predstavlja jedno od meni najdražih lica povijesti klasičnog slikarstva  … Odgovor je jednostavan i naravno mističan. Radi se o tajni umjetnosti. Nijedan umjetnik ne zna je li uspio ‘pogoditi’ bit dok svoje djelo ne dovrši. S ovom slikom, a tako misli većina povjesničara umjetnosti, Velázquez je uspio postići ono što mu nije pošlo za rukom ni s jednim ‘preizražajnim’, upadljivo ekstatičnim, portretom koje je za života naslikao po narudžbi . Zapravo, čudesno smiješnim nadaju mi se sada svi ti likovi na portretima koji okružuju sliku “obitelji Filipa IV.” u dvorani muzeja Prado, zategnuti u dvorskim svečarskim haljama, ukočenih tijela i nezgrapno podignutih ruku u kojima drže mač ili bilo što drugo, i koje je njihov tvorac, vjerojatno na njihov zahtjev, morao dodatno uljepšavati blistavim osmijesima i zlaćanim bojama…

Međutim, morate priznati, ne možete i ne znate riječima objasniti zašto vam je neko djelo zapelo za oko više od drugih. To je tako i točka. Naravno, nitko vas ne priječi da u istom tom djelu pronađete i filozofske, i književne, i opće društvene i svake druge vrste konotacije i o njima raspravljate, ali ono čisto umjetničko, nećete naći čak ni u ‘dobro posloženim’ bojama kako nam to često znaju natuknuti ‘slikari od zanata’. S odgovornošću izjavljujem da je umjetničko upravo ono neizrecivo u racionalnom i svakom jezičnom smislu. Ono nas spašava od našeg pada u civilizaciju, ali i podsjeća da u svijetu postoji nešto daleko suptilnije od našeg racionalnog umovanja.

Zatvaram oči i nakon toliko vremena evo me opet u Prostoriji s Kolom. Sumanuti sam 29-godišnjak koji se odlučio zatvoriti u prostor s brdom knjiga, poluludom Tetkom i čudesnim, neobjašnjivim Kolom koje se vrti u velikom prozoru. Tetkin povratak iz Ljetnjikovca očekujem svaki trenutak…  Las Meninas pomiče se pred mojim očima. Zapravo, pomiču se likovi na slici. Je li to dobro vidim? Diego Velázquez, oživljen u mojemu umu, doista portretira kraljicu i kralja. U pogledu mu je ona ista melankolična srdžba koju kraljica i kralj za života nikada neće primijetiti. Djevojka zlaćane kosice meškolji se povremeno pogledavajući dvorsku damu iznad sebe. Patuljasti ženski lik sa strane nešto šapuće… nekakav vic… ili što?
– Dok smo stvarni, toliko smo beznačajni! – naposljetku promrmlja patuljčica.
– Tiše tamo! – oglasi se slikar očito posvećen poslu.
– Ne mogu više ovako. Upiškit ću se! – reče lik.
Djevojčica zlaćane kosice se zakikota.
Napokon, slikar me pogleda svojim (s)umornim očima.
– Znam zašto ste nas oživjeli: želite me nešto pitati. Mislim, ne bih to znao da smo sada tamo, u mojemu vremenu, nego mi priroda ove prostorije omogućuje da pročitam vaše misli… Dakle, kako sam to mogao izdržati…? Slikati portrete svih tih taštih, oholih priroda…? Nije li tako, to me želite pitati?
– Pa, da… – odgovorih smušeno.
– U početku, bilo je zabavno, nisam se morao pretjerano truditi; znate, umjetnost je oduvijek boravila među mojim prstima, ali onda je nastupila faza dosade koja je ubrzo prerasla u srdžbu…
– I zato sam ja ispala tako ružna… – dobaci patuljasti lik.
– Da… oprosti, Maria, u stvarnosti nisi bila takva… moja srdžba, moj jed te je učinio takvom! – prizna majstor.
– Znači, svaki lik sa slike, ovoga puta nije bio u potpunosti on, nego je izražavao neki dio vaše osobnosti…? – rekoh, uključivši se živo u raspravu.
– Tako je! – uzvrati slikar – Pogledajte… – i prstom pokaza na djevojku anđeoskog lica koje je obitavalo u vlastitom svijetu svjetla i sjene – Doña Isabela de Velasco udomila je moju hipokratsku prirodu koju sam izrazio upravo kroz prikaz njenog lica… u svjetlu i sjeni…
– Zar? – nemarno reče prozvana ne pomaknuvši se pritom nimalo.
– Da, moram priznati da mi se na slici ona i najviše dopada… – uzvratih.
– Meni se sve čini da je to zato što u naše vrijeme slikarstvo u Španjolskoj nije bilo priznato kao umjetnost kao što je to bilo u Italiji… – kazao je, više za sebe, neidentificirani lik bodygarda sa slike.
– Eh, da… A zamisli samo onaj skandal u vezi naknadnog dodavanja crvenog križa… Ta bolesna potreba za priznanjem! To mu stvarno nije trebalo! – u razgovor se ubaci i lik princezine pratilje, doñe Marcelo de Ulloa.
– Nije se radilo o skandalu… i dosta više! – povika ozlojeđeni slikar. – Ali vidite, gospodine, s kojim smo se problemima morali nositi… mi, u našem dobu…
Htjedoh mu odgovoriti da se sa sličnim problemima nosimo svi mi, u svakom dobu, koji imamo tu neobjašnjivu, ludu, potrebu stvaranja…i priznanja za stvoreno… Ali, to ipak nisam učinio nego sam pustio da se slika ponovno zaustavi u ledenom miru stoljeća koja su preko nje prešla…

Možda ću u ovom trenutku izgubiti nekoliko sljedbenika bloga, ali ustrajan sam to ‘glasno’ kazati: naša racionalna spoznaja nije nešto najveće i najviše čime se čovjek može podičiti. Ona je zapravo, naša najniža, najslabija duhovna moć. Iznad nje su i filozofija, i umjetnosti, da ne spominjem neposredni religiozni osjećaj stvarnosti koji još nije orobila neka od religija…  Naravno, teško je to shvatiti, pogotovo, u ovom dobu osvijetljenom znanstvenim pogledom na stvari, ali za vas to naprosto trebaju biti neoborive činjenice. Mi imamo svoju ‘znanost o duhovnim moćima’ čovjeka i od nje ne možemo odustati. Ona nas izgrađuje, ona nas čini onim što jesmo. Što će drugi o tome misliti, na to ne možemo utjecati… Ostaje pitanje, je li nam to dovoljno? Ako pitate Velázqueza – nije! Znači, slobodni smo stvoriti djelo i iz čiste srdžbe kao što je to, po mom mišljenju, on učinio. I to kakvo djelo! Moć nepriznatog, stoga, uvijek je jača od one priznatog. I ne smetnimo to s uma!

13 komentara »

  1. arnela said,

    da, slažem se, racionalna spoznaja nije nešto najveće… emocije su te koje prethode značenju, a značenja ih samo racionaliziraju i pokušavaju učiniti prihvatljivima…svakoj novoj neutralnoj stvari emocije daju svojstva, boju..zato su one glavni akteri u umjetnosti i u svemu..

  2. Magičar said,

    da, draga arnela, ali zašto to uglavnom mnogi neće priznati? i kad nešto slično izjaviš onda si pokopan za znanost… što je najbolje, uopće ne mislim da je znanost time degradirana, ona je tamo gdje je oduvijek bila. ono što se zapravo dogodilo vremenom je zaborav ostalih sestara duha… koje u tom zaboravu jednostavno pomriješe… te samo izgleda da je znanost sada na prvom mjestu…

    • arnela said,

      … znanstvenici ne otkrivaju stvari nego “objašnjavaju” nešto što je oduvijek postojalo…stvar je samo u kojem vremenu živimo i koja sredstva koristimo..naravno da je ne degradiramo, ali mi dragi magičaru koji sagledavamo stvari iz nekoliko različitih perspektiva ne možemo se zadovoljiti da je racionalnost nešto najveće čime se možemo podičiti..uvijek, prije svakog otkrića postoji emocija, neobjašnjiva, kojom virtualiziramo iskustvo, dakle nije to um nego emocija, koja materijalizira svijet..

      • Magičar said,

        da, ali prije neki dan pročitah (mislim na forumu) kako je taj naš weltschanung stvar prošlosti i da znanost nužno mora biti objektivna. naime, tijekom prošlog stoljeća jedno vrijeme se mislilo kako čovjekova priroda – ono što on jest sa svim svojim potrebama, emocijama, željama – određuje i pojedine znanosti, filozofiju i umjetnosti, ali da je danas to više neprihvatljivo. zapravo, kad čovjek malo bolje razmisli, jedino umjetnost nikada nije bježala od toga da bude osobna, emotivna, a u isto vrijeme i općevrijedeća i nedokučiva. međutim, znanost se nikada nije takvom ‘osjećala’. ja sam, međutim, dugo pio s tog izvora i mislim da se u meni ukorijenio stav koji se sažeto dade izraziti kroz rečenicu oswalda spenglera iz propasti zapada: neprolazna misao je iluzija… ako je prolazna, što ju onda određuje? pa upravo ono što si i ti navela, draga arnela, emocije i ostatak eksplozivnog materijala našeg unutarnjeg života… ta misao nije bila strana ni nietzscheu, a kasnije ni poststrukturalistima poput derride… stoga, ovaj povratak racionalnosti nije mi u potpunosti jasan… ali mislim da sam sada otišao predaleko! 🙂

  3. zlatko kozina said,

    Skroz u dnu ove slike se nalazi zrcalo.Unjemu su mutne refleksije kralja i kraljice,što će reći da kralj i kraljica stoje na mjestu gdje stojiš ti -” kralj “ili stane li neka žena ispred slike ona će biti “kraljica”.To karakteristično barokno načelo otvorenosti u kojem slikar uvijek uključuje publiku koja postaje (u ovom slučaju jedanaesti ili dvanaesti lik)jedan od sudionika.I to ne bilo kakvih!Ni manje ni više.on gledatelje uzdiže na prijestolje dajući im ulogu kralja i kraljice.

    • arnela said,

      nisi otišao predaleko magičaru, izgleda da pijemo iz istog izvora…:)znanost mora biti oobjektivna, ali što je to objektivnost?? objektivna iliuzija..ona obiluje mnigim podacima ali još nije objasnila npr. koji to kemijski događaji proizvode osjećaj bola, korelacije između uma i tijela još nisu objašnjene..čak ni buduća znanost neće moći ništa definitivno objasniti s obzirom na ograničenost naše spoznaje…naša svijest je najsvjesniji fenomen u nama…i baš zbog toga svijetovi snova, vizija, mašte poezije, umjetnosti imaju važnije mjesto u našim životima od same empirijske stvarnosti, jer jedino takvi virtualni svjetovi mogu omogućiti kakvu takvu razmjenu svjetova i ispuniti osjećaj potpune nesigurnosti…sad sam ja otišla pr

      • arnela said,

        …otišla predaleko…:)

      • Magičar said,

        ne brini, nisi, ako nisam ni ja… 🙂 nešto se razmišljam, možda čovjeku i nije potreban smisao života nego samo njegova ispunjenost… da osjeti da nije džabe živio… odatle, sve bi bilo dobro, i znanosti i umjetnosti, i ne bi bilo onog nadmudrivanja tko je više u pravu… ali opet, i to umjetnosti mogu bez problema prihvatiti, ali znanosti ne, pa smo opet na početku… 🙂

    • Magičar said,

      Je, Zlatko, spomenuo sam kraljicu i kralja, jedino zrcalo nisam, jer mi nije trebalo. Ali slutio sam da ćeš se javiti i svojim kritičkim kompetentnim doprinosom upotpuniti ovaj zapis…

      • arnela said,

        uvijek smo na početku…:)ispunjenost svakako, jedino nam preostaje da nađemo mjesta gdje su najači intenziteti, a to je ono što sam već navela…sve ostalo je uzalud, čak i tada je pitanje da li se isplatilo živjeti..smisla ima , ima ga čak i previše, svuda je oko nas. samo se mi ne
        možemo nosti s njim, pa se moramo umnožavati..kao naš pessoa..i

  4. Magičar said,

    a eto, što je čovjek stariji, intenziteti se sve više pronalaze u duhovnom, rekao bih, ako ne u teretanama… 🙂 iako, za mnoge izgleda da se oni nalaze upravo u teretanama… a što se tiče umnožavanja, sada tek primijetih da nakon pessoe navodiš i ono ‘i’… na koga si mislila, draga arnela, ako smijem pitati… i ako ovo još čitaš…

    • arnela said,

      svakako čitam tvoje postove magičaru,sličan nam je izbor i ne bi bila tu da nemam interes za filozofiju…i moja su očekivanja da ljudi sve šo su stariji pronalaze intenzitete u duhovnom ali kad se osvrnem oko sebe nije baš tako, iako radim na takvom mjestu gdje je to za očekivati…tako da ipak to ovisi o afinitetima…ovo I se odnosi na one koji znaju razlikovati svoje biće od sebe samih…koliko smo mi od onoga čime se predstavljamo drugima, i da li ipak na kraju ostaje samo to koliko smo odglumili emocija…u tome je Pessoa bio radikalan…..

      • Magičar said,

        ne znaš, draga Arnela, je li Pessoa bio ispred ili iza svoga vremena, ali čini ti se da mu misao vrijedi za svako doba… ako ti ne predstavlja problem, možeš se javiti i na mail pustopoljina@gmail.com i da tamo nastavimo ovu zanimljivu raspravu… 🙂 recimo, da mi razjasniš na koji to način razlikujemo svoje biće od sebe samih… a naravno, možeš to učiniti i ovdje.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: