Listopad 2018.

Zašto na svijetu ništa ne pati kao što pati sâm Život

Posted in Antikrist tagged , , , , u 4:13 pm autora/ice Magičar

Lars von Trier: ANTIKRIST

Posljednjih godina strahovito sam privučen filmovima Larsa von Triera. Međutim, od Melankolije, ne iznađoh snagu pogledati ijedan. Tek ove godine to se promijenilo. Što reći, kao pred samu smrt, započela su me iznenada privlačiti ta teška, egzistencijalna filmska ostvarenja, nerijetko duboke umjetničke prirode, koja su u pravilu više od samog filma. Tako sam nedavno sa svojom ženom pogledao Smrt gospodina Lazareskua, film rumunjskog redatelja Cristi Puiuja, i praktički “saznao” kako ću to jednoga dana umrijeti. Sljedećih dana okuražio sam se i riskirajući doživotnu gadljivost spram seksa, ali ovoga puta bez žene, pogledao Nimfomaniju. To mi je bio i prvi Von Trierov film od Melankolije… A onda je red došao na Antikrista.

A kada već govorimo o teškim, egzistencijalnim filmskim ostvarenjima, malo je reći da bi im Antikrist mogao postati zaštitni znak. Prikazano u filmu, definitivno, ne nadrasta samo ‘sve filmsko’ kao takvo, nego i ono ljudsko… Kada bismo napisali da se radi o stanovitoj rani, duboko zakopanoj u nama od pradavnina – tek bismo mu ušli u trag. No riječ je o nečemu puno kompleksnijem; nečemu toliko groznom i neshvatljivom da je, nakon što je “izvučeno” na “danje svjetlo” filmskog platna, postalo “živi užas” za gledatelja. Nažalost, nemam drugih uvodnih riječi kojima bih to bolje opisao.

Već uvodna scena filma strahovito je neprobavljiva! Smrt djeteta zbog nemara roditelja nikoga ne može ostaviti ravnodušnim; štoviše, dijete odlazi u smrt za vrijeme njihova vođenja ljubavi… Kada sam je pogledao prije dvije godine, nisam mogao nastaviti gledati film… No, ove godine uvjerio sam se da je uvodna scena samo “limunada” naspram onoga što je slijedilo… Čini se da je poslužila tek kao svojevrsni okidač za ono što će u nastavku biti prikazano… Kao da nam je sâm redatelj želio poručiti da se samo na ‘najvišim psihičkim energijama’ poput onih ‘najviših’ ‘fizičkih energija’ koji se postižu u ubrzivaču čestica u CERNU u Genevi, mogu razotkriti najdublje tajne čovjekove prirode, kao što se u CERNU razotkrivaju tajne svekolike materije.

Što je, onda, jedan takav strašan događaj mogao inicirati? U svakom slučaju, nešto čemu bi otvaranje Pandorine kutije bilo čisti eufemizam. Drugim riječima, zahvaljujući upravo takvoj, teško probavljivoj, uvodnoj sceni do izražaja je mogao doći sâm Antikrist

U nastavku, film prikazuje period uobičajenog žalovanja oba roditelja zbog smrti djeteta. No nakon nekoliko mjeseci, na opravdanu dijagnozu psihijatra o netipičnom i “produljenom” žalovanju majke (Charlotte Gainsbourg), On, otac (Willem Dafoe), i sâm psihoterapeut, protivno psihoterapeutskoj praksi koja zabranjuje da psihoterapiju provode osobe emotivno bliske pacijentu, odlučuje ju sâm liječiti. Međutim, ubrzo će ona upasti u anksioznu fazu žalovanja, koja započinje uzimati danak na zastrašujući način kroz jezovite napadaje panike, gubitak daha i sličnog, te je On prisiljen učiniti drastičan korak. Otkrivši da se njegova supruga najviše plaši šume odlučuje da neko vrijeme provedu na imanju Eden, okruženo upravo njom, kako bi Ona svladala svoj, prema svim njegovim pokazateljima, iracionalan strah.

No tamo stvari postaju samo… gore. Uobičajenom psihoterapeutskom metodom, On će pokušati dokučiti tko je na vrhu “piramide traume” njegove žene ovako rezonirajući: šuma to ne može biti, jer, šuma kao šuma samo je “tijelo piramide”; nešto drugo mora obitavati na samom vrhu. Kada mu supruga, uslijed sve bolnije grižnje svijesti zbog gubitka djeteta, natukne u razgovoru da je priroda đavolja crkva (satans’ church) i da je ona njezina služavka, drhtavom rukom na tom mjestu će dopisati “vrag” s upitnikom. No i dalje neće biti siguran. U isto vrijeme, njeno ponašanje, iz trenutka u trenutak, postaje sve abnormalnije; od privida potpune izliječenosti do apsurdne nemogućnosti gaženja trave i suludih potreba za seksom; sve zajedno ukazivat će da je u njegovu ženu ušao rijedak psihički demon.

Uskoro, međutim, Ona će započeti i s otvorenim nasiljem, a prva žrtva njezinog nasilja upravo će biti On. U tim trenucima, On će još drhtavijom rukom na vrhu piramide prekrižiti riječ “vrag” i upisati “Ja?” (engl. Me?). Zar je on taj koji je izvor sveg njenog straha, ali i mržnje? No tu nije ni približno kraj cijele ove drame. Na “živi užas” gledatelja, otvoreno nasilje će na kraju filma kulminirati njegovim sakaćenjem… U jednoj od najužasnijih scena u cijelom filmu, a možda i na filmskom platnu uopće, Ona će mu provući šipku kroz nogu kako bi na nju mogla nataknuti brusnu ploču – drski simbol kotača kao svekolikog tehničkog napretka čovječanstva za koji je odgovoran uglavnom muškarac – a on će takav, osakaćen, bježeći pred njom, sumanutom, završiti u rupi u zemlji…  Puno je konotacija koju ova scena povlači za sobom, čovjeku se može zavrtjeti od svih njih, ali, definitivno, radi se o jednoj od najdojmljivijih scena u von Trierovom uratku – On, u rupi u zemlji s nogama izvan rupe, s brusnom pločom pričvršćenom vijkom za šipku koja mu prolazi kroz nogu, a Ona iznad rupe, Njega, slavodobitno i potpuno izvan sebe urla “Gdje si, kopile?” (u nekim prijevodima i “Prokletniče, gdje si?).

U završnoj sceni filma, njeno pomahnitalo, nepredvidljivo, i posebice želimo istaknuti- oprečno ponašanje, dovodi je do vlastitog sakaćenja, sakaćenja organa užitka (klitorisa) koji joj je, na kraju krajeva, prema njenom dubokom osjećanju krivnje, i prouzročio gubitak sina… On to ne vidi, jer leži bez svijesti; no, došavši k sebi, u konačnom i potpunom nerazumijevanju njenog stanja i sveg doživljenog, odlučuje ju zadaviti i tako svojim mukama stati na kraj.

No, postavlja se pitanje što On to nije razumio? Zašto se čini da muškarac u Antikristu cijelo vrijeme boravi u iluziji, dok je žena ta koja se kroz “abnormalno ponašanje” suočava i bori s Istinom, odnosno Prirodom u vlastitu biću? Mimo crno-bijele interpretacije cijele priče, one o vječnoj borbi ljudskog uma, odnosno Duha (u filmu utjelovljenog muškarcem) i Prirode (u filmu utjelovljene ženom), čini se da film može ponuditi jednu sveobuhvatniju sliku tragičnosti ljudskog stanja. Ujedno, ona bi trebala otkloniti i optužbe za mizoginiju kojima je često izložen redatelj ovog filma.

Na početku, zasigurno ćemo se složiti s činjenicom da je čovjek prirodno (tjelesno) i duhovno biće. I kad malo bolje razmislimo, nije li ono što se cijelo vrijeme događa u Edenu zapravo prikaz reakcija “duhovnog bića” žene i muškarca na počinjeni grijeh (plaćen gubitkom djeteta), a koji je prouzrokovalo njihovo “prirodno biće”? Film, stoga, ne osuđuje ženu, nego Prirodu u ženi! Ona je, k tomu, i njena “služavka”, jer nije u stanju, kao muškarac, otarasiti se njenog utjecaja. Zbog toga će se na trenutke činiti da je njeno “duhovno biće” zavidno muškarcu… Ta, nije li i ona, u početku, htjela biti kao on – racionalna, duhovna, i manje prirodna? Međutim, je li muškarac doista pod manjim utjecajem Prirode…? Na to pitanje također nema jednostavnog odgovora (pa smo se njime odlučili pozabaviti u komentaru ovom postu!).

Bilo kako bilo, u Antikristu žena postaje poprište borbe duhovne i prirodne strane čovjeka, koje su u njoj, da li usudom ili nečim drugim, uvijek zaoštrenije postavljene nego u muškarcu! Njenu duhovnu smirenost (privid potpune izliječenosti) remeti iznad krajnjih granica potencirana životna potreba za seksom, njen strah od prirode koji predočava scena nemogućnosti gaženja trave, gazi suludo nasilničko ponašanje koje kulminira scenama sakaćenja. No u odsutnom trenutku, a to je važno istaknuti, “duhovno” u ženi odnosi pobjedu nad “prirodnim”; jer, ne zaboravimo da ona na kraju filma sakati samu sebe, odstranjuje iz sebe ono što je najprirodnije u njoj, prerezavši najpogubniju vezu sa svojim dotadašnjim gospodarom, po Von Trieru, uzročnikom sveg zla… Ali muškarčeva racionalnost to ne shvaća… On će ju zadaviti u trenutku kada Priroda nad njom više nema vlast, kada u njoj više ne boravi onaj “zločesti Život” koji je i doveo do tragedije gubitka djeteta.

Tako smo došli do odgovora na pitanje tko se ustoličio na vrhu “piramide traume” njegove žene. Nije to bio ni vrag, pa ni on sâm – bila je to sama Priroda u njoj! Taj zastrašujući odgovor poprimit će još jezovitije konture u Melankoliji u kojemu će ulogu najvećeg zla umjesto Prirode preuzeti sâm Život… Život kao takav, zlo je na ovoj planeti, tu jednostavnu a u isto vrijeme pogubnu rečenicu, ako se sjećate, izriče jedna od sestara… Eto, do koje samo dubine umjetnička istina može doći… I zbog čega nam nužno postaje jasnijom ona Nietzscheova “naopaka mudrost” stavljena u usta jednog jarca, Dionizijevog pratitelja, satira Silena, izgovorena još u Rođenju tragedije: “Ono što je najbolje za čovjeka je da što prije umre!”.

Život je taj koji se iz jedne stanice dijeli u beskraj, zauzimajući nasilno prostor oko sebe, nauštrb svega drugog! Život je taj koji ne daje izbora nikome u svom širenju da bi zatim nastavio živjeti na račun drugog života. No isti taj Život, zbog prirođene nasilnosti prisiljen je platiti visoku cijenu kroz osobitu patnju. Ništa na svijetu ne pati kao što pati sâm život. Mislim da nam sada mnoge stvari postaju jasnije…

Uzmimo na primjer, kršćansku ispovijed! Bez ulaženja u njen teološki aspekt utemeljen na božjoj egzistenciji, ne radi li se tu naprosto o zaboravljenom i potisnutom, najskrušenijem priznanju arhetipske krivnje –  zla Života samog – kao takvog! Mi ne dolazimo ispovijedati samo vlastitu krivnju zbog počinjenog ovoga ili onoga, s ovog stanovišta, bezazlenog grijeha prema nekomu ili nečemu; ispovijedamo se i što smo kao živi – “zlo u Cjelini”.

Samim tim što smo živi mi smo krivi, “vrištao” je i Heidegger na onim čudnim, i u isto vrijeme čudesnim stranicama Bitka i vremena u kojima piše o zazivu, savjesti i krivnji, koje dugo vremena nisam mogao sebi protumačiti. Kako bih mogao biti kriv i imati grižnju savjesti, što je bilo “pravo” i “ne-pravo” postojanje? Odakle potječe krivnja čovjeka? Sada to znamo: od samog Života. Život neće postati duhovniji u svom razvoju, on će uvijek ostati “volja za moć”, jer je upravo on najprotivniji duhovnom u čovjeku, koliko nešto može biti protivno nečemu drugom…

Bilo kako bilo, zbog ove misli, možda ću jednoga dana i “zakračunati” ovaj blog, prestati s ovim suludim mislima koje nikud ne vode osim u tamu vlastita srca… Mi, duhovni, jašemo na leđima aždaje, oduvijek smo jahali, samo što toga nismo bili svjesni, sav naš napor “aždaja” života rabila je u svoje svrhe, a naši ciljevi bili su neutemeljeni, poput oblaka koje raspiruje vjetar…

Što smo naučili gledajući Von Trierovog Antikrista? Život se ne može urazumiti duhom. Imati ideal nešto je najprotivnije životu što sâm život može zamisliti. Nosimo u sebi dvije protivnosti koje se ne mogu svesti jedna na drugu. Čovječanstvo nigdje ne evoluira u “životnom” smislu, ono samo preživljava i uvećava svoju moć. Nikada nećemo ostvariti jednakost među ljudima. Ljudski odnosi imaju oblik piramide, jer odnosi života sa svim drugim stvarima i drugim životima imaju oblik piramide. Demokracija je u startu propao projekt koji će se u budućnosti samo zlorabiti. Homo Trumpus slavi svoju pobjedu.

Ima li Duh u nama snage ove istine nadići…? Ako je i u ovom trenutku nema, morat će je iznaći… o suprotnom ne želimo ni misliti!

12 komentara »

  1. Magičar said,

    Premda mi možda ovoga puta ni sâm Lars von Trier ne bi dao za pravo, usudit ću se u ovom posebnom komentaru izreći još jednu interpretaciju vezanu uz njegov film. Ne samo da je naše Jastvo “priroda presvučena u duhovno” (a što se lako dade iščitati sa stranica ovog bloga) – i naša racionalnost samo je “priroda presvučena u duhovno”… ona je taj “špijun Prirode” u našem “duhovnom biću”! U skladu s tim, a prema mom mišljenju, scenom davljenja, Lars von Trier je zapravo prikazao pobjedu Prirode nad Duhom a ne obratno! Preko “racionalnoga elementa” u muškarcu Priroda se osvetila se ženi, odnosno Duhu u ženi…
    Dakako, mnogi kritičari i interpretatori ovog filma neće se složiti s ovdje iznesenom interpretacijom. Oni će tvrditi kako je muškarac simbol duhovnog principa, a žena prirodnog, i odatle zaključivati kako je žena kao služavka Prirode – služavka zla, te da je u sceni davljenja Duh pobijedio Prirodu… No, mišljenja sam da je to stoga što su na sebi svojstven način zadržali Njegovu, mušku svijest; drugim riječima, mozgali su o tim stvarima na njegov način, kako ih je On vidio i doživljavao. Međutim, nije li muškarac taj koji tijekom cijelog filma donosi pogrešne zaključke, i pogrešno vidi ono što se događa, od toga da je pokuša sâm liječiti, preko uzaludnih pokušaja utvrđivanja glavnog uzročnika njene traume, do toga da na kraju povjeruje da je ona u potpunosti sišla s uma? Kad je na kraju filma odluči zadaviti, On, a i kritičari zajedno s njim, uvjereni su da on ne davi svoju ženu, nego podivljalu Prirodu u njoj koja ju je pretvorila u opasnu luđakinju, i da se u alegorijskom smislu na taj način Duh obračunao s Prirodom u čovjeku odnoseći pobjedu…. Međutim, istina je, kako smo pokazali, upravo suprotna. U Antikristu Žena je bila ta koja je na sebe preuzela teret obračuna s Prirodom, a ne muškarac.
    Život je taj koji se davno prerušio u racionalno u “duhovnom biću” muškarca. Razmislite malo, čemu “muška racionalnost” danas vodi ako ne sve ubrzanijem rastu modernih kapitalističkih društava, sve većoj “volji za moć” koja gazi sve pred sobom… a s druge strane, sve pogubnijem zatiranju sveg religioznog, umjetničkog i filozofskog u čovjeku – njegovih istinskih duhovnih vrijednosti. Ženski duh je drugačiji od muškarčevog, uglavnom ga neće privlačiti apstraktno umovanje, odlikuju ga smirenost, požrtvovnost, poniznost, a kako smo se u ovom filmu mogli uvjeriti, definitivno, i spremnost na borbu do posljednjeg daha…

  2. arnela said,

    evo, ti si očigledan primjer da muškarčev duh privlači apstraktno umovanje, i smirenost i požrtvovanost i poniznost…tako da ta podjela koju si naveo u komentaru ne drži vodu…:)))

    • Magičar said,

      imaš pravo, draga @arnela, te generalije i podjele nikad nisu dobre, mnogim ženama, a tu osobito mislim na tebe :), zasigurno apstraktno umovanje nije nimalo strano… :)))

  3. caninho said,

    Uf! Najbolji tvoj post – bar od ovih koje sam pročitao i najtmurniji. Iako mi je potpuno jasno da ideš totalno u mom pravcu razmišljanja, onako kako sam se ja cijeli život osjećao u vez s ovim temama – ipak nisAM sretan baš. Nisam sretan jer od tebe nisam očekivao pesimizam,još manje beznađe.Upravo zato što sam ja duboko u sebi pesimista želio sam biti okružen ljudima koji to nisu – da to nekako neutraliziram. E sad…valjda nije slučajno što ti je ovaj najtmurniji tekst i daleeko najbolji-to može značiti samo jedno-da si došao vrlo blizu istini. Hoćeš li sada dubsti dalje ili je bolje okrenuti se natrag i vratiti se lakšim temama?

    • Magičar said,

      Ne znam je li najbolji, ali siguran sam da je najteži, brate @caninho… Ni ja više nisam siguran kuda nas te misli vode, ovo što su sada iskopale čista je katastrofa, ali istini je teško pogledati u oči. Istina je ružna, govorio je i Nietzsche, ali zato imamo umjetnost kako ne bismo propali zbog istine… Valjda se tu nalazi rješenje za nas u koji volimo misliti…
      Što je istina? Sam život. Nešto što nam je čitavo vrijeme pred nosom. Što je duh? Iluzija koja nam omogućuje podnijeti Istinu odnosno sam život. Zvuči nevjerojatno, ali je tako na ovom stupnju moga umovanja… Dakle, ne vjerujem da ću se okrenuti lakšim temama, ovo su samo “mjehurići misli” koje su mi se pojavile nakon što sam objavio ovaj post. 🙂

  4. lamce08 said,

    “Imati ideal nešto je najprotivnije životu što sâm život može zamisliti.” – Magičaru, voljela bih da mi pojasnis ovaj odnos zivota i ideala. Cini mi se da je ideal onaj Lacanov i Zizekov Drugi, vrhunac simbolickog poretka kojim se pojedinac brani od Realnog. Ako je tako, ako je zivot Realno a ideal Drugi, onda zivot ne moze ni da “zamislja”, on je djelatan a ne kontemplirajuci. Ne znam kako funkcionise taj odnos protivnosti izmedju zivota i ideala kada su ontoloski razliciti (realnost vs. simbolicki poredak)?

    • Magičar said,

      Sve si upravo objasnila, draga @lamce08, Život kao Realno u čovjeku upravo je neizdrživ i potreban mu je simbolički poredak – mojom terminologijom – Duh. Znači, razlikujem sam Život kao “volju za moć” koji obitava u Prirodi (i koji je sama ta Priroda) od istog tog “Života u čovjeku”. Lars von Trier je ustvrdio da je sam Život po sebi zlo, ali nužno to ne mora biti Čovjek koji na njemu “jaše”. To je zato jer je Čovjek i prirodno i duhovno biće.

      “Imati ideal nešto je najprotivnije životu što sâm život može zamisliti.” odnosi se na čisti Život koji je “volja za moć” i koji obitava u Prirodi. No kada se takav Život promatra u čovjeku onda on je samo “eksplozivni materijal” koji je potrebno iskupiti a to čini upravo “duhovno biće” čovjeka. Ideali su, stoga, proizvodi duha čovjeka i oni iskupljuju zlo samog Života u njemu.

      Dakako, teško je razlikovati Život i Duh u čovjeku; prema mom mišljenju, ako gledaš samo sebe to znači da tobom upravlja čisti Život, no kad god osjetiš da si dio cjeline i započneš djelovati u korist te cjeline onda Duh odnosi prevagu…

      Nadam se da sam ti ovim komentarom postao barem malo jasniji… 🙂

      • lamce08 said,

        Hvala puno na odgovoru! Takodjer, ne znam volis li Terrencea Malicka, ali mislim da bi ti se (na tragu tvog posta) mogao svidjeti njegov film “Knight of Cups” – u kontekstu ovog “osjcaja da si dio cjeline”. Pozdrav!

      • Magičar said,

        Hvala na preporuci! Čuo sam za Malicka, ali film dosada nisam pogledao. Ali naravno da ću ga u skoroj budućnosti pogledati!

  5. LukaF said,

    Briljantno napisano. Usput, sljedeći tjedan u Kino Europa dolazi najnoviji Von Trierov film.

    • Magičar said,

      Hvala, LukaF, ali, nažalost, nisam iz Zagreba… Čuo sam za film, i da je u njemu “uzeo na zub”, odnosno tematizirao nasilje… Ne preostaje mi drugo nego da budem strpljiv. 🙂

  6. […] No zadržimo se barem na zamisli života koji daje koliko i uzima? Nije li nam takav život već pred očima… i ne vidimo li da već manje pati…? Kao fauna planeta nije li sâm život gotovo pa postao podnošljiv? Biljka preko dana proizvede kisik nakon što je noću iz atmosfere uzela ugljični dioksid. Još malo sunca i vode i nije joj potrebno više. Zauzima uvijek isti prostor, širi se polako i bojažljivo, a sve svoje nasilnosti, ako ih ima, provodi isključivo na mikro razini nad stvarima i bićima koje možda i ne osjećaju bol i patnju u tolikoj mjeri… Da li bi to, onda, značilo da stupanj nasilnosti jedne egzistencije dovodimo u vezu sa intenzitetom patnje koju ona osjeća u svom postojanju? Da, značilo bi; zbog toga smo i nedavno napisali da ništa na svijetu ne pati kao što pati sâm život… […]


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

%d bloggers like this: