Svibanj 2014.
‘Dvojedna’ filozofija (ili zašto sloboda može biti samo privremena)
Peter Sloterdijk: SFERE
Oswald Spengler: PROPAST ZAPADA
Pored nerazumljivog i proturječnog stava prema učenju Jacquesa Derride, još jedan aspekt ‘učenja’ Petera Sloterdijka mi zadaje mi muke. Teško mi je pomiriti se s njegovim viđenjem mog drugog omiljenog filozofa – ‘njemačke filozofske mašine’ – Oswalda Spenglera. Smatram to nepravednim iz jednostavnog razloga: zbog odbijanja priznavanja bilo kakvog utjecaja koji je autor Propasti Zapada mogao ostaviti na autora Sfera. Uostalom, procijenite sami kako se ‘morfolog ljudske historije’ Sloterdijk odnosi prema ‘morfologu ljudske historije’ Spengleru [Sloterdijkovi citati preuzeti su iz izdanja: Sfere / Mehurovi. Beograd: Fedon, 2010]:
Nategnuto je – doduše, na genijalan način – već i to što je [Spengler]… svaku kulturu uzeo zasebno, kao “živo biće najvišeg ranga” i proglasio je jedinicom koja nema prozore, i nastaje i nestaje držeći se isključivo imanentnih pravila; a pravo forsiranje je bilo kada je svaku od njih pokušao da tumači kao hiljadugodišnje carstvo regionalnog duševnog raspoloženja.
…izloženi životopisi osam kultura… mogu da pretenduju na počasno mjesto… [spomenik] velikoj, možda i jedinstvenoj energiji spekulacije i kombinatorike… Stoga tom uzoru naš pokušaj nema mnogo da zahvali [ja naglasio] – osim kao uvjerljivoj pouci šta bi u budućnosti trebalo izbegavati.
Nakon ovakve izjave, u publici koja je pročitala oba djela, nastao bi samo muk, možda usporediv s onim (da ubacimo malo humora) na dvoru kralja i kraljice Tamo Tamo Daleko, kada se njihova voljena kćerka Fiona vratila u društvu svog zaručnika i osloboditelja Shreka (iz ‘kule dvorca okruženog lavom’). U tom trenutku, oni su s neprikrivenim užasom otkrili, zajedno sa svim okupljenim građanima, da se proročanstvo ispunilo – ali naopačke – umjesto da joj vrati prvotni lik lijepe princeze, Fiona je ‘ostala (na cjedilu)’ u tijelu ogrice, a to se dogodilo iz sasvim običnog razloga – sam princ-spasitelj bio je ogar. Drugim riječima, Sloterdijkova ‘teorija sfera’, kao jedna tipična morfološka teorija, iste je vrste kao i Spenglerova; osim toga, ne vidim nijedan razlog zašto se ove dvije teorije ne bi mogle nadopunjavati. U osnovi, radi se o istoj morfološkoj metodi koja, od autora do autora, na sebi svojstvene načine ‘promatra’ ljudsku tragediju na Zemlji, a koju filozofi poput Jurgena Habermasa nikako nisu mogli podnijeti. Stoga, ne mogu prihvatiti tvrdnju da ‘[Sloterdijkov] pokušaj nema mnogo [Spengleru] da zahvali’. Nisam se usudio oskrnaviti maestralno sročeno djelo Sfera, nisam i ne želim ulaziti u polemike vezane uz opću upotrebu jezika, njegovu bolno očitovanu ograničenost, i što reći – iluzionizam, da se njime doista doseže istina, bit, priroda onoga o čemu pišemo… Čak ni pojam ‘unutarnjeg’ – kod Sloterdijka, iznimno dobro ‘njegovan i hranjen’, koji očito prevladava zbog svoje ‘dobrote’ nad pojmom ‘vanjskog’, nisam doveo u pitanje. Sve zato, jer sam uvjeren da je riječ o knjizi napisanoj iz duboke potrebe, osim toga – i velikom snagom, s prekrasnim uvidima u ljudsku muku na Zemlji, i žarom diskursa koji po svemu podsjeća na onaj mladenački iz Kritike ciničkog uma, ali ponovno istaknimo: potpuno u skladu s analogijama Oswalda Spenglera… I zato, ne mogu ne dizati svoj glas protiv prikrivanja glavnog izvora utjecaja na, za mene, samo još jednu divnu priču o povijesti čovječanstva, što Sloterdijk čak izričito čini.
Nikada nisam tvrdio da je Oswald Spengler bio u pravu kada je iznosio svoju teoriju o kulturama kao živim organizmima…Uvijek sam mu mogao spočitnuti tu potpunu opsesiju sudbinom i sudbinskim pitanjima, pogotovo u knjižici Čovjek i tehnika koju je napisao valjda pod utjecajem ne prihvaćanja Propasti zapada od tadašnje svjetske nomenklature povjesničara i filozofa. Na Propast zapada gotovo da možemo gledati kao na pokušaj pisanja Druge Biblije. U iznimnom nadahnuću, svjetlo drugačijeg, svog sunca, sunca nadahnuća, usmjerio je na iste, suhonjave stvari ovog svijeta. Za to je bio nagrađen od bogova: dobio je neslućen, nov, originalan pogled na svjetsku povijest.
Ovdje [u Propasti Zapada], dakle, neće biti govora o tome što svijet “jest”, nego što on znači živom biću koje je njime okruženo.
Ne odaju li već ove riječi neslućenu skromnost njezina autora da se ne petlja sa ‘stvarima bitka’, nego da svojom morfologijom ljudske povijesti jedino zadere u ljudsku dušu i njezine osjećaje?
Zbilja – svijet u odnosu na dušu – za svakog je pojedinca projekcija usmjerena u područje protežnog; ona je ono “vlastito” što se ogleda na “stranome”, ona znači samo to strano. Jednim koliko stvaralačkim toliko i nesvjesnim činom – ne ozbiljuje “ja” moguće, nego se “ono” ozbiljuje kroz mene – gradi se most simbola između “živog ovdje” i “ondje”… To je ideja makrokozmosa [ja naglasio], zbilje kao zbroja svih simbola u odnosu na dušu… Sve što jest ujedno je simbol… Simboli kao nešto ozbiljeno pripadaju [protežnomu]. Oni su postali, nisu u postajanju.
Spenglerove ideje makrokozmosa najprije ćemo se sjetiti kada kod Sloterdijka naiđemo na profinjeniji morfološki izraz – sferu. Ako se kod Spenglera predmet istraživanja javlja u makro obliku jedne kulture, kod Sloterdijka sfera se pojavljuje kao fleksibilniji morfološki pojam primjenjiv na mnoga druga manifestacije ljudskog duha. Iako će priznati da se i kultura jednog naroda može shvatiti kao sfera, Sloterdijk svojom filozofskom maštom (da ne kažem spekulacijom i kombinatorikom), sferu prikazuje prvenstveno kao neku vrstu ‘dvojnosti’, stanovitog ‘dvojednog‘…
Dokaz egzistencije ili samo ukazivanje na pra-motiv ekskluzivnog proizvoda svog duha, on spektakularno izvodi iz biblijske priče šestog dana stvaranja koja opisuje kako je Bog stvorio čovjeka. Besprijekorno pitkim stilom, prepunim profinjenih, pažljivo osmišljenih metafora, tehničkih i inih izraza (poput ‘teotehnike’, ‘dvojednog’ i sl.), Sloterdijk nas najprije poučava kako trebamo razlikovati dvije faze u stvaranju čovjeka: u prvoj, “…tvorac nije bio ništa drugo do keramičar kome se dopalo da od odgovarajuće sirovine napravi figuru nalik sebi, majstoru.” U drugoj pak, u tu ljudsku kreaturu on je udahnuo dušu. Obje faze su, primjećuje Sloterdijk, “izrazito tehničkog karaktera”. Međutim, dok prva faza čovjekova stvaranja ne predstavlja ništa posebno, ništa tajanstveno, šuplju glinenu posudu slična oblika svaki keramičar može izraditi, dotle druga faza predstavlja ono istinski tajanstveno što odaje istinski ‘Božji posao’, način na koji je Bog u ljudsku kreaturu udahnuo dušu, život. Tu ‘teotehniku’ Sloterdijk drži vrhunskom tajnom kojom čovječanstvo nastoji ovladati kroz svoju povijest.
…pitanje šta je to tehnika može [se] razumeti samo premeravanjem razmaka između onoga što je Bog bio kadar in illo tempore, i onoga što će čovek umeti da učini u svoje vreme… Možda ono što zovemo povesnošću nije ništa drugo do vreme koje je potrebno da se u okvirima ljudskih dometa ponovi božji trik?
[Zasada], uduvavanje života je tehničko-nadtehnička procedura koja je isključivo božji patent.
Ali ni tu još uvijek ne nailazimo na genijalnost onih misli na koje je Sloterdijk svoje sfere položio. Tek ih nalazimo u izvanrednom uvidu “…da udahnjivanje odmah povlači za sobom i uzvratni udah…”, drugim riječima, nakon što je udah primljen, čovjek je izdahnuo, vraćajući tim činom udah Bogu, svome tvorcu! Ova genijalna slika ipak je samo slika, metafora jednog čisto fiziološkog procesa koju ne želimo ‘raščarati’, ali ni učiniti da budemo povodljivi zbog neke nove sumnjive vrhunaravne istinitosti koju nudi. Samo je želimo koristiti za nadahnuće. To je pravi smisao svakog teksta, svake filozofije, svake morfologije, književnosti, pa čak i znanstvene teorije. Ne možemo polagati pravo na istinu, ali ne zato što je ne možemo dosegnuti, nego zato što pretpostavljamo/vjerujemo da ne postoji. U ovom trenutku, kako se uzme, postoji između pet do sedam milijardi subjektivnih pogleda na svaku različitu stvar na ovom svijetu, ali ne postoji istina sama po sebi. Ono što je Sloterdijk ovom slikom želio poručiti može se svesti na iskaz: diše se zapravo ‘zajednički’ kao svojevrsno ‘dvojedno‘. Odatle je izvedena i ‘definicija’ sfere. Što je, dakle, sfera?
…sfera je… dvojedan zajednički prostor doživljaja i iskustva… zahvaljujući obrazovanju sfera, dolazi do izvornog prostornog širenja onoga što tradicija naziva duhom… Kada jevrejski Bog i prototipski čovek okrenu jedan ka drugome onu svoju stranu koja je otvorena za kontakt, onda oni stvaraju zajedničku sferu unutrašnjeg prostora.
To je smisao biblijskog govora o ‘slici božjoj’. Njime se ne želi reći kako je Tvorac bio mistički solo-android koji je iznenada rešio svoju pojavu (koja se pojavljuje – kome?) prekopira na zemaljsko tijelo; to bi bilo apsurdno kao i zamisao da je Bog žudeo za društvom naknadno stvorenih, formalno sličnih glinenih figura… Božji patent jeste mogućnost intimnog komuniciranja u primarnom dualu. On ne ukazuje toliko na vizualno opazivu sličnost između uzora i odraza koliko na izvorno dopunjavanje Boga kroz Adama i Adama kroz Boga.
S Bogom je, dakle, ‘stvar započela’; nakon prsnuća prvotne, primordijalne sfere, i izgona prvih ljudi iz raja, čovječanstvo se masovno okrenulo izgradnji novih sfera. Prema Sloterdijku, zapravo, modaliteti prsnuća sfera stvaraju uvjete za historiju kultura. Naravno, zajednice koje će se u ljudskoj historiji pokazati najuspješnijima u izgradnji sfera uvijek će biti ‘religijski fundirani narodi’… Drugim riječima, samoća više nigdje ne nalazi svoje utemeljenje. Nikada nismo sami. Sferno smo učahureni s onim Drugim, uvijek i zauvijek, većinu vremena. Nemamo pravo izbora; sloboda može biti samo privremena i započinje prsnućem sfere, unutarnjeg intimnog prostora koji se lomi i nestaje u toj neshvatljivoj, sablažnjivoj želji za slobodom… ali samo do nove sfere.”
Svibanj 2014.
Pyramind vs. Speheremind – ili o razmiricama ‘piramidalnog’ i ‘sfernog’ uma
Peter Sloterdijk: SFERE
Da sam samo tekst, ‘pretočen-tok-misli-u-znakove‘, neobvezujući prema bilo kome i bilo čemu, bez ikakvih ambicija i stremljenja – ‘to je ono što se oduvijek provlačilo mojim spisima’, uzviknuo bi možda Derrida da je želio oponašati Nietzschea. Međutim, nije, i to je možda zato što je svoj uvid, svoju misao, od početka želio uviti u celofan ‘pogrešnog’ ili barem ‘odgođenog’ razumijevanja, kao što je to žarko želio Nietzsche. Nijednom misliocu nije toliko stalo do nečega koliko do toga da ga pogrešno razumiju, napisao je njemački filozof. Ali i da tomu nije tako, a vjerojatno nije, jer se Derrida samo izražavao dostupnim, na tom stupnju, izuzetno zahtjevnim i kompliciranim filozofskim diskursom, ostaje činjenica nemogućnosti življenja u njegovoj ‘dekonstruiranoj duhovnoj stvarnosti’. Duh čovječanstva nije ga mogao slijediti.
Postavlja se pitanje, koliko naša ‘duhovna stvarnost’ uopće može utjecati na naš život? Svodi li se danas, kako mnogi misle, na puku zabavu, opuštanje u dokolici, kako bi to gorljivo želio kapitalizam? Tog pitanja itekako moramo biti svjesni. U konačnici, ono može postati (i ostati) pitanje bez odgovora, ali dok god postoji – i filozofija u nama opstaje.
Nešto je pošlo krivo sa zapadnoeuropskom misli koju, svjesno ili ne, mnogi danas slijede. Čak i druge kulture koje se čine uronjene u svoj vlastiti svijet to čine. Ali ako negdje još ima duhovnog žara onda je to u zapadnoeuropskim gradovima koji se postupno, jedan za drugim, duhovno iščezavaju, pretvarajući se na koban i trajan način, u velike poslovne igraonice i ‘poželjne’ turističke destinacije.
Još malo, i ‘Tetkin led’ otopit će se do kraja. Zaboravio sam reći da mi je došao u obliku piramide, podsjetivši me na Petera Sloterdijka koji je za samu piramidu kazao da mu sliči na “the cumbersome objects that cannot be taken along by the spirit on its return to itself“. Ako je Tetkin duh sada unutra, zaleđen je. No činjenica je da se led sada topi, da nestaje i da se piramida smanjuje – iako oblik piramide ostaje! – zahvaljujući toplini savršene klimatizacije Prostorije s Kolom, osobitog ‘imunološkog sustava’ moje nutrine. I upravo koncept ‘imunološkog sustava’ Peter Sloterdijk najviše spominje u svojim Sferama, trotomnom filozofskom štivu ‘naputaka za življenje za 21. stoljeće’…
Siguran sam da bi se Derrida poradovao Sferama (poput mene), ali nekako uopće nisam siguran jesu li njih dvojica komunicirali međusobno. Jedino što sam pronašao na internetu u vezi njihova odnosa je Sloterdijkova knjiga posvećena Derridi – što, po mom mišljenju, predstavlja njegov pomalo sarkastičan, posthuman osvrt na Derridino djelo; zamislite, knjigu je nazvao – “Derrida, Egipćanin” (Derrida, an Egyptian). Ipak, prema autoru komentatora knjige, to se ne čini tako, nego Sloterdijk u njoj “makes a contribution of its own to the preservation and continuation of Derrida’s unique and powerful work.” Mogu samo pretpostaviti da se u knjizi, na neki način, Derridino djelo uspoređuje s egipatskim piramidama koje su za Sloterdijka osobite ‘cumbersome’ građevine, štićenice faraonove nutrine (na ovaj izraz Sloterdijk kasnije ‘stavlja’ svoju ruku/misao), duha odnosno zagrobnog života, a koje se zapravo ne mogu dekonstruirati jer same izgledaju kao da su već doživjele kolaps, dekonstrukciju! Lijepo rečeno – iako dvosmisleno. Ili sam trebao napisati: iako dvosmisleno, lijepo rečeno! Nažalost, kako do knjige zasada nisam u prilici doći, tako vam jedino mogu prenijeti čudesnu insinuaciju moga uma, koja se oslanja na ovdje već više puta demonstriranu besmislenu ili pak smislenu intuiciju, što je zapravo Sloterdijk htio poručiti ovom knjigom. S jedne strane, doista se čini da je pohvalio Derridino učenje; ono samo – (učenje) – čini se poput piramide koju nitko više ne može razoriti jer se nalazi u obliku koji je ‘nerazoriv’ ‘nedekonstruktivan’ (undeconstructible), međutim, s druge strane, kao da nam je želio poručiti da postoje oblici, ili bilo što drugo, što ostaje imuno na njegovu metodu dekonstrukcije koju je inaugurirao u tokove zapadnog mišljenja. Piramida je jedan takav oblik, u koji se povlači faraonov duh, a koji krije ono ‘nutarnje’ u svakom čovjeku, naš unutarnji život, i na kojem će upravo on, Sloterdijk, i započeti graditi svoju teoriju sfera. (I previše digresija ovdje mi pada na pamet. Zbog toga, zaobilazim osvrt na aluziju usporedbe ‘nerazorivosti’ oblika piramide s ‘nerazorivošću’ judeo-kršćanske hijerarhije, ali moram spomenuti barem jednu mogućnost njezine dekonstrukcije: mogućnost da se piramida pravilnim i rezolutnim, poglavito tehničkim postupcima, sreže u visini i pretvori u mastabu. Moram priznati da mi se mastaba intimno čini najboljim simbolom mjesta u koje se danas smjestio čovjekov duh, a možda, ironično i upravo, zahvaljujući metodi dekonstrukcije). Jesam li u pravu, pokazat će mi upravo iščitavanje ovog trotomnoga, iznimnoga, filozofskog štiva!
Ima jedna zanimljiva stvar u vezi Petera Sloterdijka: on je još živ, i bez obzira na sve izrečeno o njemu prije i poslije na ovom blogu, i dalje ga držim najvećim živućim filozofom koji, za razliku od ostalih ‘portretlija’ Prostorije s Kolom, još uvijek može promišljati o ovome ‘danas i ovdje’, a čini se, kako nikada nije bilo teže promišljati današnjicu, to ‘danas i ovdje’! U vrijeme Heideggerova intervjua Spieglu (1966) također je bilo teško, ali danas je, vjerujte mi, daleko teže! Već nakon šezdesetak stranica Sfera, zadobivam uvjerenje da se Sloterdijk hrabro odlučio suprotstaviti toj kriptiranoj, neuhvatljivoj, do boli složenoj i kompliciranoj, stvarnosti kojom smo okruženi. ‘Tko tu više koga…’, nemoguće je proniknuti. Naravno, da u takvu ozračju najviše cvjetaju egocentrizmi, hedonizmi i ‘interesizmi’ svake vrste kao i sve ostale slične kvazi-emotivne i kvazi-razumske akrobacije uma (poput, recimo, teorija zavjere).
Ipak, dojma sam da Sloterdijkove Sfere ozbiljno nastoje pročitati kôd kojom je današnja stvarnost (navodno) kriptirana. Je li mu to pošlo za rukom, više-manje, ovisi o tome jeste li tip koji vjeruje da se stvarnost još može dešifrirati nekom teorijom. Naravno, ja nisam taj tip. Bez obzira na to, Sfere čitam s takvim guštom s kakvim sam čitao, recimo, Propast zapada ili Bitak i vrijeme, a pogotovo njegovo najpoznatije djelo Kritiku ciničkog uma (dao sam si truda te osvježio stranicu s novim citatima iz tog neprikosnovenoga filozofskog štiva; bacite pogled!), jer se i danas nalazim oči u oči s vrhunskom filozofskom prozom, možda i jedinom vrijednom napisanom (barem dijelom) u ovom stoljeću.
Stoga ozbiljno (premda sa zadrškom) pomišljam na ispriku velikom filozofu (kojeg sam kritički stigao ‘zahvatiti’ u prošlom i ovom postu) jer je našu stvarnost, ono naše ‘što danas znači živjeti’ već u uvodu svog djela, iz svoje perspektive, rekli bi, ‘spasonosnih sfera’ (premda to značenje tajnovito i zamagljeno odgađamo za buduća čitanja) u potpunosti razgolitio ovim riječima (citati preuzeti iz izdanja: Sfere / Mehurovi. Beograd: Fedon, 2010):
Sferno oslabljene privatne osobe život provode u samici koju su same napravile; neprotežno, slabo aktivno i, što se učestvovanja tiče, veoma siromašno Ja, provodi vreme posmatrajući, kroz medijske prozore, pejzaže pokretnih slika.
I dalje:
Nema institucije… a još manje pojedinca, i dalje hrabro udubljenog u čitanje, koji još mogu da umišljaju kako su dovoljno otvoreni za sve što prodire, oglašava se, nailazi… spoljašnost predstavlja, nužno i zauvek, ogromno mnoštvo individua, jezika, umetničkih dela, roba, galaksija, koji se nikada ne mogu asimilovati… osuđeni [ste] na svoju specifičnu ekskluzivnost; duh vremena… slavi to što, bez odgovornosti, poznaje mnogostruke spoljašnosti. Današnja istorija duha: završnica u igri koja je posvećena opažanju spoljašnjeg.
A kada kaže:
Virtuelni prostor kibernetičkih medija jeste modernizovana spoljašnost koja se ni na koji način više ne može zamisliti u formi božanskog enterijera; ona je dostupna kao tehnološki eksterijer – kao spoljašnost kojoj od samog početka ne odgovara nikakvo unutra. Kibernetskoj virtuelnosti prethodi filozofska virtuelnost koju je zasnovala platonska predstava o svetu ideja.
… on, po mom mišljenju, već u potpunosti piše jednu prolegomenu za nadolazeća pseudo-doba. Iz danog odlomka, u načelu, daju se iščitati barem dva zahtjeva za revitalizacijom, a radi se o zahtjevima za revitalizacijom dvije ‘sestre duha’ – ili majke i kćeri (kako vam više odgovara) – religijom i filozofijom. Doista, ono što je novo u ‘novom Sloterdijku‘ (iako su Mjehuri, prvi tom Sfera, prvi put objavljeni još 1998. što čini razliku od tek nekih petnaestak godina od objave Kritike ciničkog uma) jest povratak korijenima – ‘božanskom enterijeru’ i ‘filozofskoj žovijalnosti’. Iako se Kritika ciničkog uma dade iščitati kao ekskluzivna kritika prosvjetiteljstva, u njoj još nije bilo mjesta za bilo kakvu primisao na revitalizaciju religioznog prostora u čovjeku. Međutim, stjeran u ćorskokak, bezizlazje, slijedeći ideje prosvjetiteljstva, poput ‘ideje napretka’, i premda nas uvjeravajući da i dalje kroči ‘nekatoličkim stazama’, Sloterdijk nije mogao ne vratiti se unatrag. Jedna činjenica mi ipak bode oči: nije li to njegovo ‘šepurenje’ u narančastim mantijama u kojima je držao svoja predavanja 1980-ih, kako bi otvoreno naglasio svoju simpatiju spram ‘istočnjačke filozofije’, upravo skrenulo pogled s onih ključnih ‘događaja u jeziku’ koji su se netom prije odvijali na onoj pozornici zapadnoeuropske misli koju danas zovemo post-strukturalizmom? Ako i jest, definitivno, na takav razvoj događaja više ne smijemo gledati kao na propust. Nasuprot tomu, moramo reći: takav razvoj događaja bio je tipičan za Sloterdijka, bio je ‘sloterdijovski’, ‘donio’ nam je Sloterdijka u točno onom obliku u kojem ga imamo i čitamo danas. Međutim, to nas ne sprečava misliti kao netko drugi – bilo njemu suprotstavljen, bilo ‘ići mu niz vjetar’.
U jednom drugom postu već sam pisao o Pjeni, trećem tomu Sfera, u kojem je karlsrueski profesor na briljantan način (a i to samo slutim) ‘uzeo mjeru’ dobu u kojemu živimo. U Mjehurima, ‘doba pjene’ izlaže se tek u kratkim crtama:
…u peni su neophodne diskretne i polivalentne umske igre koje nas uče da živimo s mnoštvom zbunjujuće napadnih perspektiva i da se odreknemo lažne slike o tome da postoji tačka iz koje kreće vladarski pogled. Većina puteva ne vodi u Rim – stvari tako stoje, Evropljani, priznajte to.
Za što god da se tvrdi da je unutrašnje, to će se uvek, i svaki put sa sve više dokaza, razotkriti kao unutrašnjost neke spoljašnosti. Nijedna sreća nije bezbedna od endoskopije; oko svake blažene, intimne, vibrirajuće ćelije okuplja se mnoštvo profesionalnih deziluzionista, i mi sami smo među njima – među tim paparacima misli, dekonstruktivistima, poricateljima unutrašnjeg prostora, kognitivnim naučnicima, saučesnicima bez granica u pljačkanju na obalama Lete.
I tako stigosmo do već spomenutog otvorenog napada na Derridu i njegovu filozofsku ostavštinu, dok je ovaj tekst već ‘poslužio’ kao obrana protiv tog napada.
O Duhu i njegovim Moćima 