Svibanj 2014.
‘Dvojedna’ filozofija (ili zašto sloboda može biti samo privremena)
Peter Sloterdijk: SFERE
Oswald Spengler: PROPAST ZAPADA
Pored nerazumljivog i proturječnog stava prema učenju Jacquesa Derride, još jedan aspekt ‘učenja’ Petera Sloterdijka mi zadaje mi muke. Teško mi je pomiriti se s njegovim viđenjem mog drugog omiljenog filozofa – ‘njemačke filozofske mašine’ – Oswalda Spenglera. Smatram to nepravednim iz jednostavnog razloga: zbog odbijanja priznavanja bilo kakvog utjecaja koji je autor Propasti Zapada mogao ostaviti na autora Sfera. Uostalom, procijenite sami kako se ‘morfolog ljudske historije’ Sloterdijk odnosi prema ‘morfologu ljudske historije’ Spengleru [Sloterdijkovi citati preuzeti su iz izdanja: Sfere / Mehurovi. Beograd: Fedon, 2010]:
Nategnuto je – doduše, na genijalan način – već i to što je [Spengler]… svaku kulturu uzeo zasebno, kao “živo biće najvišeg ranga” i proglasio je jedinicom koja nema prozore, i nastaje i nestaje držeći se isključivo imanentnih pravila; a pravo forsiranje je bilo kada je svaku od njih pokušao da tumači kao hiljadugodišnje carstvo regionalnog duševnog raspoloženja.
…izloženi životopisi osam kultura… mogu da pretenduju na počasno mjesto… [spomenik] velikoj, možda i jedinstvenoj energiji spekulacije i kombinatorike… Stoga tom uzoru naš pokušaj nema mnogo da zahvali [ja naglasio] – osim kao uvjerljivoj pouci šta bi u budućnosti trebalo izbegavati.
Nakon ovakve izjave, u publici koja je pročitala oba djela, nastao bi samo muk, možda usporediv s onim (da ubacimo malo humora) na dvoru kralja i kraljice Tamo Tamo Daleko, kada se njihova voljena kćerka Fiona vratila u društvu svog zaručnika i osloboditelja Shreka (iz ‘kule dvorca okruženog lavom’). U tom trenutku, oni su s neprikrivenim užasom otkrili, zajedno sa svim okupljenim građanima, da se proročanstvo ispunilo – ali naopačke – umjesto da joj vrati prvotni lik lijepe princeze, Fiona je ‘ostala (na cjedilu)’ u tijelu ogrice, a to se dogodilo iz sasvim običnog razloga – sam princ-spasitelj bio je ogar. Drugim riječima, Sloterdijkova ‘teorija sfera’, kao jedna tipična morfološka teorija, iste je vrste kao i Spenglerova; osim toga, ne vidim nijedan razlog zašto se ove dvije teorije ne bi mogle nadopunjavati. U osnovi, radi se o istoj morfološkoj metodi koja, od autora do autora, na sebi svojstvene načine ‘promatra’ ljudsku tragediju na Zemlji, a koju filozofi poput Jurgena Habermasa nikako nisu mogli podnijeti. Stoga, ne mogu prihvatiti tvrdnju da ‘[Sloterdijkov] pokušaj nema mnogo [Spengleru] da zahvali’. Nisam se usudio oskrnaviti maestralno sročeno djelo Sfera, nisam i ne želim ulaziti u polemike vezane uz opću upotrebu jezika, njegovu bolno očitovanu ograničenost, i što reći – iluzionizam, da se njime doista doseže istina, bit, priroda onoga o čemu pišemo… Čak ni pojam ‘unutarnjeg’ – kod Sloterdijka, iznimno dobro ‘njegovan i hranjen’, koji očito prevladava zbog svoje ‘dobrote’ nad pojmom ‘vanjskog’, nisam doveo u pitanje. Sve zato, jer sam uvjeren da je riječ o knjizi napisanoj iz duboke potrebe, osim toga – i velikom snagom, s prekrasnim uvidima u ljudsku muku na Zemlji, i žarom diskursa koji po svemu podsjeća na onaj mladenački iz Kritike ciničkog uma, ali ponovno istaknimo: potpuno u skladu s analogijama Oswalda Spenglera… I zato, ne mogu ne dizati svoj glas protiv prikrivanja glavnog izvora utjecaja na, za mene, samo još jednu divnu priču o povijesti čovječanstva, što Sloterdijk čak izričito čini.
Nikada nisam tvrdio da je Oswald Spengler bio u pravu kada je iznosio svoju teoriju o kulturama kao živim organizmima…Uvijek sam mu mogao spočitnuti tu potpunu opsesiju sudbinom i sudbinskim pitanjima, pogotovo u knjižici Čovjek i tehnika koju je napisao valjda pod utjecajem ne prihvaćanja Propasti zapada od tadašnje svjetske nomenklature povjesničara i filozofa. Na Propast zapada gotovo da možemo gledati kao na pokušaj pisanja Druge Biblije. U iznimnom nadahnuću, svjetlo drugačijeg, svog sunca, sunca nadahnuća, usmjerio je na iste, suhonjave stvari ovog svijeta. Za to je bio nagrađen od bogova: dobio je neslućen, nov, originalan pogled na svjetsku povijest.
Ovdje [u Propasti Zapada], dakle, neće biti govora o tome što svijet “jest”, nego što on znači živom biću koje je njime okruženo.
Ne odaju li već ove riječi neslućenu skromnost njezina autora da se ne petlja sa ‘stvarima bitka’, nego da svojom morfologijom ljudske povijesti jedino zadere u ljudsku dušu i njezine osjećaje?
Zbilja – svijet u odnosu na dušu – za svakog je pojedinca projekcija usmjerena u područje protežnog; ona je ono “vlastito” što se ogleda na “stranome”, ona znači samo to strano. Jednim koliko stvaralačkim toliko i nesvjesnim činom – ne ozbiljuje “ja” moguće, nego se “ono” ozbiljuje kroz mene – gradi se most simbola između “živog ovdje” i “ondje”… To je ideja makrokozmosa [ja naglasio], zbilje kao zbroja svih simbola u odnosu na dušu… Sve što jest ujedno je simbol… Simboli kao nešto ozbiljeno pripadaju [protežnomu]. Oni su postali, nisu u postajanju.
Spenglerove ideje makrokozmosa najprije ćemo se sjetiti kada kod Sloterdijka naiđemo na profinjeniji morfološki izraz – sferu. Ako se kod Spenglera predmet istraživanja javlja u makro obliku jedne kulture, kod Sloterdijka sfera se pojavljuje kao fleksibilniji morfološki pojam primjenjiv na mnoga druga manifestacije ljudskog duha. Iako će priznati da se i kultura jednog naroda može shvatiti kao sfera, Sloterdijk svojom filozofskom maštom (da ne kažem spekulacijom i kombinatorikom), sferu prikazuje prvenstveno kao neku vrstu ‘dvojnosti’, stanovitog ‘dvojednog‘…
Dokaz egzistencije ili samo ukazivanje na pra-motiv ekskluzivnog proizvoda svog duha, on spektakularno izvodi iz biblijske priče šestog dana stvaranja koja opisuje kako je Bog stvorio čovjeka. Besprijekorno pitkim stilom, prepunim profinjenih, pažljivo osmišljenih metafora, tehničkih i inih izraza (poput ‘teotehnike’, ‘dvojednog’ i sl.), Sloterdijk nas najprije poučava kako trebamo razlikovati dvije faze u stvaranju čovjeka: u prvoj, “…tvorac nije bio ništa drugo do keramičar kome se dopalo da od odgovarajuće sirovine napravi figuru nalik sebi, majstoru.” U drugoj pak, u tu ljudsku kreaturu on je udahnuo dušu. Obje faze su, primjećuje Sloterdijk, “izrazito tehničkog karaktera”. Međutim, dok prva faza čovjekova stvaranja ne predstavlja ništa posebno, ništa tajanstveno, šuplju glinenu posudu slična oblika svaki keramičar može izraditi, dotle druga faza predstavlja ono istinski tajanstveno što odaje istinski ‘Božji posao’, način na koji je Bog u ljudsku kreaturu udahnuo dušu, život. Tu ‘teotehniku’ Sloterdijk drži vrhunskom tajnom kojom čovječanstvo nastoji ovladati kroz svoju povijest.
…pitanje šta je to tehnika može [se] razumeti samo premeravanjem razmaka između onoga što je Bog bio kadar in illo tempore, i onoga što će čovek umeti da učini u svoje vreme… Možda ono što zovemo povesnošću nije ništa drugo do vreme koje je potrebno da se u okvirima ljudskih dometa ponovi božji trik?
[Zasada], uduvavanje života je tehničko-nadtehnička procedura koja je isključivo božji patent.
Ali ni tu još uvijek ne nailazimo na genijalnost onih misli na koje je Sloterdijk svoje sfere položio. Tek ih nalazimo u izvanrednom uvidu “…da udahnjivanje odmah povlači za sobom i uzvratni udah…”, drugim riječima, nakon što je udah primljen, čovjek je izdahnuo, vraćajući tim činom udah Bogu, svome tvorcu! Ova genijalna slika ipak je samo slika, metafora jednog čisto fiziološkog procesa koju ne želimo ‘raščarati’, ali ni učiniti da budemo povodljivi zbog neke nove sumnjive vrhunaravne istinitosti koju nudi. Samo je želimo koristiti za nadahnuće. To je pravi smisao svakog teksta, svake filozofije, svake morfologije, književnosti, pa čak i znanstvene teorije. Ne možemo polagati pravo na istinu, ali ne zato što je ne možemo dosegnuti, nego zato što pretpostavljamo/vjerujemo da ne postoji. U ovom trenutku, kako se uzme, postoji između pet do sedam milijardi subjektivnih pogleda na svaku različitu stvar na ovom svijetu, ali ne postoji istina sama po sebi. Ono što je Sloterdijk ovom slikom želio poručiti može se svesti na iskaz: diše se zapravo ‘zajednički’ kao svojevrsno ‘dvojedno‘. Odatle je izvedena i ‘definicija’ sfere. Što je, dakle, sfera?
…sfera je… dvojedan zajednički prostor doživljaja i iskustva… zahvaljujući obrazovanju sfera, dolazi do izvornog prostornog širenja onoga što tradicija naziva duhom… Kada jevrejski Bog i prototipski čovek okrenu jedan ka drugome onu svoju stranu koja je otvorena za kontakt, onda oni stvaraju zajedničku sferu unutrašnjeg prostora.
To je smisao biblijskog govora o ‘slici božjoj’. Njime se ne želi reći kako je Tvorac bio mistički solo-android koji je iznenada rešio svoju pojavu (koja se pojavljuje – kome?) prekopira na zemaljsko tijelo; to bi bilo apsurdno kao i zamisao da je Bog žudeo za društvom naknadno stvorenih, formalno sličnih glinenih figura… Božji patent jeste mogućnost intimnog komuniciranja u primarnom dualu. On ne ukazuje toliko na vizualno opazivu sličnost između uzora i odraza koliko na izvorno dopunjavanje Boga kroz Adama i Adama kroz Boga.
S Bogom je, dakle, ‘stvar započela’; nakon prsnuća prvotne, primordijalne sfere, i izgona prvih ljudi iz raja, čovječanstvo se masovno okrenulo izgradnji novih sfera. Prema Sloterdijku, zapravo, modaliteti prsnuća sfera stvaraju uvjete za historiju kultura. Naravno, zajednice koje će se u ljudskoj historiji pokazati najuspješnijima u izgradnji sfera uvijek će biti ‘religijski fundirani narodi’… Drugim riječima, samoća više nigdje ne nalazi svoje utemeljenje. Nikada nismo sami. Sferno smo učahureni s onim Drugim, uvijek i zauvijek, većinu vremena. Nemamo pravo izbora; sloboda može biti samo privremena i započinje prsnućem sfere, unutarnjeg intimnog prostora koji se lomi i nestaje u toj neshvatljivoj, sablažnjivoj želji za slobodom… ali samo do nove sfere.”
O Duhu i njegovim Moćima 
sanja milovic said,
Svibanj 2014. u 11:07 am
Reblogged this on aleksandra sergejevna.